Kao pozitivan primjer naveo je suradnju austrijskih i čeških povjesničara koja je rezultirala zajedničkim zaključkom o poslijeratnom protjerivanju Nijemaca iz Češke. Bečki je kardinal pri samom kraju konferencije izgovorio rečenicu koja bi trebala zabrinuti svjetovne i crkvene vlasti u Hrvatskoj: “U Austriji se kaže da je to [komemoracija u Bleiburgu] fašistički skup.” Znači, komemorativni skup pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora na kojem od 2003. sudjeluje i HBK bečki kardinal Schönborn neizravno naziva “fašističkim skupom”.
Razumno bi bilo očekivati reakciju hrvatskih vlasti
Nakon takve kvalifikacije skupa bilo bi razumno očekivati nekakvu reakciju hrvatskih vlasti jer je krajnje neobično da parlament jedne države bude pokrovitelj skupa na teritoriju druge, kojoj je povod za održavanje samog skupa, blago rečeno, neprihvatljiv. Nesporna je povijesna činjenica da polje pokraj Bleiburga nikada nije moglo biti središnje mjesto komemoriranja nevinih žrtava Drugoga svjetskog rata. Austrijancima je to odavno jasno i ne vide razlog zbog kojega bi i dalje morali biti prisilnim domaćinima skupa koji se s puno više opravdanja i razloga može održavati na nekom od stvarnih stratišta i u samoj Hrvatskoj.
Onoga dana kada je vladajuća ideologija svela Drugi svjetski rat samo na komemoracije u Jasenovcu i Bleiburgu, a sve to u pokušaju stavljanja znaka jednakosti između “totalitarnih režima prošloga stoljeća” odnosno ustaša i partizana, rat je morao ostati nezavršenim. Ako je Hrvatska bila dio pobjedničke savezničke koalicije 1945., kao što je zapisano u njenom Ustavu, onda je neshvatljivo da su jedina dva događaja iz te godine koji se službeno obilježavaju proboj logoraša iz Jasenovca i masovne egzekucije pripadnika poraženih vojski nakon njihove predaje u Bleiburgu.
Potreban je Dan sjećanja vezan za početak rata, a ne kraj
Za službeni Zagreb Drugi svjetski rat započeo je 22. lipnja 1941. osnivanjem Prvog sisačkog partizanskog odreda, nastavio se probojem logoraša iz Jasenovca 22. travnja 1945., a završio je 15. svibnja iste godine “nevinim žrtvama blajburške tragedije i križnoga puta hrvatskog naroda.” Što se sve događalo u te četiri ratne godine i tko je na kraju oslobodio ili okupirao hrvatske etničke prostore nije razvidno. A upravo zbog toga u Hrvatskoj Drugi svjetski rat ne može i neće završiti protivno onima koji misle da se frazom “Dosta nam je priča o ustašama i partizanima!” mogu lakirati ili krivotvoriti povijesne činjenice i obiteljska stabla.
Hrvatska treba Dan sjećanja na nevine žrtve Drugoga svjetskog rata kako bi ih se već jednom prestalo koristiti u dnevno-političke svrhe. Ali taj dan, po logici stvari, mora biti vezan uz sam početak rata, a ne uz njegov kraj. Ako se tim danom žele komemorirati stvarno i samo nevino pogubljeni onda treba izabrati neki od događaja koji su prethodili oružanim sukobima i gerilskoj borbi. Samo će tada takav dan biti prihvatljiv za sve koji stvarno žale nevine bez obzira od čije su ruke i u ime koje ideologije stradali.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istraga za ubojstva u Gudovcu nije nikad provedena
Krajem travnja i početkom svibnja 1941., znači svega nekoliko tjedana nakon što je milošću nacističke Njemačke i fašističke Italije Ante Pavelić postao poglavnik o njima ovisne države počinjena su tri masovna pogubljenja nevinih građana te iste navodne države. U selu Gudovcu kod Bjelovara 28. travnja 1941. po zapovjedi Eugena Dide Kvaternika, tadašnjeg šefa ustaške policije pod nazivom RAVSIGUR, pripadnici lokalne Seljačke zaštite pretvorene u ustašku postrojbu uhitili su 200 lokalnih građana srpske nacionalnosti. Povod je bila pogibija zaštitara Đure Miketića koja se dogodila dan ranije prilikom privođenja Milana Radovanovića. U narednoj noći najmanje 187, a najviše 196 uhićenih građana strijeljano je bez ikakvog saslušanja ili suđenja.
Nakon što je supruga Nikole Gvozdenčevića, jednog od pogubljenih, saznala što se dogodilo otišla je u bjelovarsko zapovjedništvo jedne njemačke jedinice koje je odmah naredilo otkopavanje masovne grobnice te uhapsilo većinu zaštitara koji su sudjelovali u strijeljanju. Nakon što je Mladen Lorković, državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova NDH intervenirao kod njemačkog veleposlanika u NDH Siegfrieda Kaschea uz obećanje da će ustaške vlasti same provesti istragu uhićeni zaštitari pušteni su kućama. Naravno, istraga nikada nije provedena. (Izvor: Dokumenti Ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha u Nacionalnom arhivu SAD-a, broj T-120, rola 5787, Fr. E301, 722.)
Lokalni župnik iz Blagaja je dokumentirao smaknuća Srba
Nepoznati počinitelji ubili su u noći s 5. na 6. svibnja 1941. nedaleko od Hrvatskog Blagaja na Kordunu mlinara Josu Mravunca i njegovu obitelj. Kada je saznao za to grabežno umorstvo Eugen Dido Kvaternik poslao je u Hrvatski Blagaj svog budućeg vjenčanog kuma Ivicu Šarića, te Vjekoslava Maksa Luburića i desetak ustaških povratnika. Uz pomoć još jedne ustaške jedinice iz Karlovca i lokalnih ustaša uhićeno je 400 građana srpske nacionalnosti iz susjednog Veljuna i okolnih sela.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iz Karlovca je 7. svibnja u Hrvatski Blagaj stigao i za tu priliku imenovani Izvanredni narodni sud. Istog dana održana je sjednica Suda u blagajskoj školi na kojoj je zaključeno da nema nikakvih dokaza o krivnji uhićenih građana te da će se suđenje nastaviti kada se prikupe dokazi i uhvate počinitelji. Dido Kvaternik nije bio zadovoljan takvim ishodom te je 8. svibnja poslan novi sastav Izvanrednog narodnog suda koji je 32 uhićena građana 9. svibnja osudio na smrt strijeljanjem. Kazna je odmah izvršena, a Maks Luburić, za svaki slučaj, pobio je i sve preostale uhapšene građane srpske nacionalnosti. Ustaški povjerenik za kotar Slunj i lokalni župnik Ivan Nikšić zapisao je da je “u noći s 9. na 10. svibnja 1941. u Hrvatskom Blagaju ubijeno 440 Srba.” („Spomenici o župi slunjskoj“)
U Glini su ubili barem 388 Srba u jednoj noći
Ivica Šarić prije povratka u Zagreb navratio je u Glinu gdje je 10. svibnja održao sastanak u uredu ravnatelja bolnice Vilima Klobučara s lokalnim viđenijim ustašama. Na tom sastanku zaključeno je da se napravi popis svih glinskih građana srpske nacionalnosti u dobi od 16 do 60 godina koji će narednog dana biti uhapšeni. Tako je u nedjelju 11. svibnja 1941. uhićeno između 260 i 500 glinskih muškaraca srpske nacionalnosti te nekolicina Hrvata koji su ih pokušali zaštiti. Hrvati su u ponedjeljak 12. svibnja pušteni kućama, a Srbi su odvedeni na obalu rijeke Gline pokraj sela Prekope gdje su strijeljani. Dr. Juraj Rebok, glinski ustaški logornik, objavio je osamdesetih godina prošlog stoljeća u Argentini svoja “Sjećanja”.
U njima među ostalim navodi da je kod sela Prekope “ubijeno oko stotinu pravoslavaca” te da je samo jedan uspio pobjeći skočivši u rijeku Glinu. Ljetopis SKD Prosvjete br. 6 navodi pak 388 imena građana koji su u noći s 12. na 13 svibnja ubijeni nedaleko od sela Prekope. U srijedu 14. svibnja 1941. glinski župnik Franjo Žižek obavijestio je nadbiskupa Stepinca o masovnom ubojstvu koje se zbilo u njegovoj župi. Nadbiskup Stepinac istoga je dana poslao ustaškom poglavniku pismo sljedećega sadržaja:
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ. S odličnim štovanjem.”
Zašto je vrijeme da simbolički zaključimo tu stranicu naše povijesti
Masovna ubojstva u Gudovcu, Hrvatskom Blagaju i Glini dogodila su se šest odnosno osam tjedana prije osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda, prije početka pobune hrvatskih građana protiv ustaškog režima i prije bilo kakvih subverzivnih aktivnosti komunističkih ili četničkih neprijateljskih elemenata. Zbog toga je više nego opravdano da za Dan sjećanja na nevine žrtve Drugoga svjetskog rata bude odabran jedan od datuma vezanih uz opisane egzekucije.
Kako Europska unija 9. svibnja slavi Dan Europe kao dan europskog mira, prosperiteta i budućnosti, nema nikakvoga razloga da se u Hrvatskoj toga dana ne prisjećamo i nevinih žrtva Drugoga svjetskog rata i tako simbolički zaključimo tu stranicu naše povijesti. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković prošloga je tjedna u Jutarnjem listu napisao da on ne dijeli nevine žrtve na Vaše i naše što znači da možemo očekivati kako će umjesto u Bleiburgu komemorativne govore ubuduće držati u Hrvatskom Blagaju. Austrijanci će nam biti zahvalni, a mi ćemo moći računati na dodatni blagoslov neba, i kao narod i kao građani.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovdje Drugi svjetski rat može završiti samo ako ga konačno prestanemo svoditi na Bleiburg i Jasenovac
Zašto mislim da Hrvatska treba Dan sjećanja na nevine žrtve Drugoga svjetskog rata
Hrvatska treba Dan sjećanja na nevine žrtve Drugoga svjetskog rata kako bi ih se već jednom prestalo koristiti u dnevno-političke svrhe. Ali taj dan, po logici stvari, mora biti vezan uz sam početak rata, a ne uz njegov kraj. Ako se tim danom žele komemorirati stvarno i samo nevino pogubljeni onda treba izabrati neki od događaja koji su prethodili oružanim sukobima i gerilskoj borbi.
Predsjednik Austrijske biskupske konferencije kardinal Christoph Schönborn održao je prošlog petka u Beču konferenciju za novinare na kojoj je potvrdio da su raspravljali o molbi hrvatskih biskupa da se i ove godine dopusti održavanje mise na polju kod Bleiburga. Kardinal Schönborn potvrdio je da je telefonski razgovarao sa zadarskim nadbiskupom i predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije Želimirom Puljićem, kojem je iznio prijedlog da austrijski i hrvatski povjesničari započnu razgovore o događanjima u Koruškoj u svibnju 1945.
Kao pozitivan primjer naveo je suradnju austrijskih i čeških povjesničara koja je rezultirala zajedničkim zaključkom o poslijeratnom protjerivanju Nijemaca iz Češke. Bečki je kardinal pri samom kraju konferencije izgovorio rečenicu koja bi trebala zabrinuti svjetovne i crkvene vlasti u Hrvatskoj: “U Austriji se kaže da je to [komemoracija u Bleiburgu] fašistički skup.” Znači, komemorativni skup pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog sabora na kojem od 2003. sudjeluje i HBK bečki kardinal Schönborn neizravno naziva “fašističkim skupom”.
Razumno bi bilo očekivati reakciju hrvatskih vlasti
Nakon takve kvalifikacije skupa bilo bi razumno očekivati nekakvu reakciju hrvatskih vlasti jer je krajnje neobično da parlament jedne države bude pokrovitelj skupa na teritoriju druge, kojoj je povod za održavanje samog skupa, blago rečeno, neprihvatljiv. Nesporna je povijesna činjenica da polje pokraj Bleiburga nikada nije moglo biti središnje mjesto komemoriranja nevinih žrtava Drugoga svjetskog rata. Austrijancima je to odavno jasno i ne vide razlog zbog kojega bi i dalje morali biti prisilnim domaćinima skupa koji se s puno više opravdanja i razloga može održavati na nekom od stvarnih stratišta i u samoj Hrvatskoj.
Onoga dana kada je vladajuća ideologija svela Drugi svjetski rat samo na komemoracije u Jasenovcu i Bleiburgu, a sve to u pokušaju stavljanja znaka jednakosti između “totalitarnih režima prošloga stoljeća” odnosno ustaša i partizana, rat je morao ostati nezavršenim. Ako je Hrvatska bila dio pobjedničke savezničke koalicije 1945., kao što je zapisano u njenom Ustavu, onda je neshvatljivo da su jedina dva događaja iz te godine koji se službeno obilježavaju proboj logoraša iz Jasenovca i masovne egzekucije pripadnika poraženih vojski nakon njihove predaje u Bleiburgu.
Potreban je Dan sjećanja vezan za početak rata, a ne kraj
Za službeni Zagreb Drugi svjetski rat započeo je 22. lipnja 1941. osnivanjem Prvog sisačkog partizanskog odreda, nastavio se probojem logoraša iz Jasenovca 22. travnja 1945., a završio je 15. svibnja iste godine “nevinim žrtvama blajburške tragedije i križnoga puta hrvatskog naroda.” Što se sve događalo u te četiri ratne godine i tko je na kraju oslobodio ili okupirao hrvatske etničke prostore nije razvidno. A upravo zbog toga u Hrvatskoj Drugi svjetski rat ne može i neće završiti protivno onima koji misle da se frazom “Dosta nam je priča o ustašama i partizanima!” mogu lakirati ili krivotvoriti povijesne činjenice i obiteljska stabla.
Hrvatska treba Dan sjećanja na nevine žrtve Drugoga svjetskog rata kako bi ih se već jednom prestalo koristiti u dnevno-političke svrhe. Ali taj dan, po logici stvari, mora biti vezan uz sam početak rata, a ne uz njegov kraj. Ako se tim danom žele komemorirati stvarno i samo nevino pogubljeni onda treba izabrati neki od događaja koji su prethodili oružanim sukobima i gerilskoj borbi. Samo će tada takav dan biti prihvatljiv za sve koji stvarno žale nevine bez obzira od čije su ruke i u ime koje ideologije stradali.
Istraga za ubojstva u Gudovcu nije nikad provedena
Krajem travnja i početkom svibnja 1941., znači svega nekoliko tjedana nakon što je milošću nacističke Njemačke i fašističke Italije Ante Pavelić postao poglavnik o njima ovisne države počinjena su tri masovna pogubljenja nevinih građana te iste navodne države. U selu Gudovcu kod Bjelovara 28. travnja 1941. po zapovjedi Eugena Dide Kvaternika, tadašnjeg šefa ustaške policije pod nazivom RAVSIGUR, pripadnici lokalne Seljačke zaštite pretvorene u ustašku postrojbu uhitili su 200 lokalnih građana srpske nacionalnosti. Povod je bila pogibija zaštitara Đure Miketića koja se dogodila dan ranije prilikom privođenja Milana Radovanovića. U narednoj noći najmanje 187, a najviše 196 uhićenih građana strijeljano je bez ikakvog saslušanja ili suđenja.
Nakon što je supruga Nikole Gvozdenčevića, jednog od pogubljenih, saznala što se dogodilo otišla je u bjelovarsko zapovjedništvo jedne njemačke jedinice koje je odmah naredilo otkopavanje masovne grobnice te uhapsilo većinu zaštitara koji su sudjelovali u strijeljanju. Nakon što je Mladen Lorković, državni tajnik u Ministarstvu vanjskih poslova NDH intervenirao kod njemačkog veleposlanika u NDH Siegfrieda Kaschea uz obećanje da će ustaške vlasti same provesti istragu uhićeni zaštitari pušteni su kućama. Naravno, istraga nikada nije provedena. (Izvor: Dokumenti Ministarstva vanjskih poslova Trećeg Reicha u Nacionalnom arhivu SAD-a, broj T-120, rola 5787, Fr. E301, 722.)
Lokalni župnik iz Blagaja je dokumentirao smaknuća Srba
Nepoznati počinitelji ubili su u noći s 5. na 6. svibnja 1941. nedaleko od Hrvatskog Blagaja na Kordunu mlinara Josu Mravunca i njegovu obitelj. Kada je saznao za to grabežno umorstvo Eugen Dido Kvaternik poslao je u Hrvatski Blagaj svog budućeg vjenčanog kuma Ivicu Šarića, te Vjekoslava Maksa Luburića i desetak ustaških povratnika. Uz pomoć još jedne ustaške jedinice iz Karlovca i lokalnih ustaša uhićeno je 400 građana srpske nacionalnosti iz susjednog Veljuna i okolnih sela.
Iz Karlovca je 7. svibnja u Hrvatski Blagaj stigao i za tu priliku imenovani Izvanredni narodni sud. Istog dana održana je sjednica Suda u blagajskoj školi na kojoj je zaključeno da nema nikakvih dokaza o krivnji uhićenih građana te da će se suđenje nastaviti kada se prikupe dokazi i uhvate počinitelji. Dido Kvaternik nije bio zadovoljan takvim ishodom te je 8. svibnja poslan novi sastav Izvanrednog narodnog suda koji je 32 uhićena građana 9. svibnja osudio na smrt strijeljanjem. Kazna je odmah izvršena, a Maks Luburić, za svaki slučaj, pobio je i sve preostale uhapšene građane srpske nacionalnosti. Ustaški povjerenik za kotar Slunj i lokalni župnik Ivan Nikšić zapisao je da je “u noći s 9. na 10. svibnja 1941. u Hrvatskom Blagaju ubijeno 440 Srba.” („Spomenici o župi slunjskoj“)
U Glini su ubili barem 388 Srba u jednoj noći
Ivica Šarić prije povratka u Zagreb navratio je u Glinu gdje je 10. svibnja održao sastanak u uredu ravnatelja bolnice Vilima Klobučara s lokalnim viđenijim ustašama. Na tom sastanku zaključeno je da se napravi popis svih glinskih građana srpske nacionalnosti u dobi od 16 do 60 godina koji će narednog dana biti uhapšeni. Tako je u nedjelju 11. svibnja 1941. uhićeno između 260 i 500 glinskih muškaraca srpske nacionalnosti te nekolicina Hrvata koji su ih pokušali zaštiti. Hrvati su u ponedjeljak 12. svibnja pušteni kućama, a Srbi su odvedeni na obalu rijeke Gline pokraj sela Prekope gdje su strijeljani. Dr. Juraj Rebok, glinski ustaški logornik, objavio je osamdesetih godina prošlog stoljeća u Argentini svoja “Sjećanja”.
U njima među ostalim navodi da je kod sela Prekope “ubijeno oko stotinu pravoslavaca” te da je samo jedan uspio pobjeći skočivši u rijeku Glinu. Ljetopis SKD Prosvjete br. 6 navodi pak 388 imena građana koji su u noći s 12. na 13 svibnja ubijeni nedaleko od sela Prekope. U srijedu 14. svibnja 1941. glinski župnik Franjo Žižek obavijestio je nadbiskupa Stepinca o masovnom ubojstvu koje se zbilo u njegovoj župi. Nadbiskup Stepinac istoga je dana poslao ustaškom poglavniku pismo sljedećega sadržaja:
“Ovaj čas primio sam vijest da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću da podignem glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozvoljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt. Inače mi ne možemo računati na blagoslov neba, bez kojega moramo propasti. Nadam se da mi nećete zamjeriti ovu otvorenu riječ. S odličnim štovanjem.”
Zašto je vrijeme da simbolički zaključimo tu stranicu naše povijesti
Masovna ubojstva u Gudovcu, Hrvatskom Blagaju i Glini dogodila su se šest odnosno osam tjedana prije osnivanja Prvog sisačkog partizanskog odreda, prije početka pobune hrvatskih građana protiv ustaškog režima i prije bilo kakvih subverzivnih aktivnosti komunističkih ili četničkih neprijateljskih elemenata. Zbog toga je više nego opravdano da za Dan sjećanja na nevine žrtve Drugoga svjetskog rata bude odabran jedan od datuma vezanih uz opisane egzekucije.
Kako Europska unija 9. svibnja slavi Dan Europe kao dan europskog mira, prosperiteta i budućnosti, nema nikakvoga razloga da se u Hrvatskoj toga dana ne prisjećamo i nevinih žrtva Drugoga svjetskog rata i tako simbolički zaključimo tu stranicu naše povijesti. Predsjednik Sabora Gordan Jandroković prošloga je tjedna u Jutarnjem listu napisao da on ne dijeli nevine žrtve na Vaše i naše što znači da možemo očekivati kako će umjesto u Bleiburgu komemorativne govore ubuduće držati u Hrvatskom Blagaju. Austrijanci će nam biti zahvalni, a mi ćemo moći računati na dodatni blagoslov neba, i kao narod i kao građani.