U Hrvatskoj je isplativije živjeti od rente nego raditi. Oporezovanje apartmana nije dovoljno, trebamo pravi porez na nekretnine
U stvari, Hrvatska je zrela za temeljitu reformu poreznoga modela
Nije problem u tisućama apartmana namijenih turistima već u desetinama tisuća praznih stanova, u neuređenim građevinskim parcelama i zapuštenim poljoprivrednim površinama. U pravno i porezno uređenim zemljama morate biti jako imućni ako baš želite imati prazan stan ili kuću.
Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) početkom ovoga mjeseca organizirala je „Ekonomsku kavu“ na kojoj su predstavnici HUP-a i nekoliko poznatih ekonomskih eksperata raspravljali o rentijerstvu i rentijerskom mentalitetu te njegovom negativnom utjecaju na cijelu hrvatsku ekonomiju. Zaključak održanoga panela, tako piše na mrežnim stranicama HUP-a, bio je da „država teško opterećuje rad, a propušta oporezivati prihode od rente te tako šalje opasnu poruku da je isplativije živjeti od rente nego raditi.“
Direktorica HUP-a Irena Weber je u svojoj diskusiji usporedila poreze na plaću iz radnog odnosa i paušalni porez na turistički najam u obiteljskom smještaju te je kazala da HUP zahtjeva „rasterećenje rada i izjednačavanje poreznog tretmana prihoda od rada i prihoda od iznajmljivanja, kada ono postaje posao i nije više mala djelatnost.“ HUP traži da se „neoporezivi osobni odbitak podigne na 5000 kuna, niža stopa poreza na dohodak smanji s 20 % na 15 %, a da se viša stopa na dohodak od 30 % primjenjuje tek na mjesečna primanja veća od 50 000 kuna“.
Dohodak od obiteljskog smještaja nije renta
Potpuno je nejasno zbog čega HUP sve svoje zahtjeve izražava u kunama što ostavlja dojam nedovoljne pripremljenosti i površnosti u prezentaciji inače posve opravdanih prijedloga. Daleko najveća pogreška u cijelom panelu bio je pokušaj izjednačavanja dohotka od turističkoga najma u obiteljskome smještaju s prihodima od rente. Prema Hrvatskoj enciklopediji renta je „dohodak koji u naravi ili novcu stječe određena osoba (rentijer), bez vlastitoga rada ili poduzetničkoga djelovanja, na temelju ispunjenih uplata ili vlasništva nad nekretninama.
Rentom se naziva i dohodak što ga u obliku dividende donosi kapital uložen u neko dioničko društvo.“ Turistički smještaj u obiteljskom smještaju ili kako ga je nazvao zakonodavac „pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu“ nije prihod od rente nego dohodak od rada i tako ga u poreznom smislu treba i tretirati.
Boravišna pristojba ne može biti godišnji paušal
Nije sporno da dohodak od turističkoga najma u obiteljskome smještaju treba biti oporezovan na isti način kao i svaki drugi dohodak te veličine iz neke druge djelatnosti, a ne kao do sada u godišnjem paušalnom simboličnom iznosu prema broju postavljenih kreveta. Identičnu izmjenu treba napraviti i u obračunu turističke pristojbe, poznatije kao „boravišne pristojbe“. Sve ostale vrste turističkog smještaja plaćaju turističku pristojbu po gostu i ostvarenom noćenju, a jedino osobe koje pružaju „ugostiteljske usluge u domaćinstvu ili na obiteljskome poljoprivrednom gospodarstvu plaćaju godišnji paušalni iznos turističke pristojbe za svaki krevet.“
Te dvije ključne izmjene dokinule bi porezno povlašteni položaj turističkoga najma u obiteljskome smještaju. Ministar financija Marko Primorac na upit novinara da prokomentira inicijativu HUP-a javno je priznao da je „dohodak od imovine i imovinskih prava i dohodak koji je povezan s najmovima porezno povlašteno tretiran“ i da je to „nešto što bi trebali doraditi u budućnosti.“
Od HUP-ove inicijative neće biti ništa
Ministar Primorac sigurno nema potrebnu političku težinu za nametanje tako krupne promjene u postojećem poreznom modelu kao što je dokidanje „povlaštenoga poreznog tretmana dohotka koji je povezan s najmovima“, a premijeru Andreju Plenkoviću takva promjena u predizbornoj godini sigurno nije niti u primisli. Zbog toga od spomenute inicijative HUP-a prije održavanja narednih parlamentarnih izbora neće biti baš ništa.
To su valjda znali i oni koji su predložili dodatno oporezivanje turističkoga najma u obiteljskome smještaju, ali i dalje nije razvidno zašto su dohodak od te djelatnosti nazvali rentom, a u raspravi o rentijerstvu i rentijerskome mentalitetu zaboravili su konstatirati da je Hrvatska jedna od rijetkih europskih zemalja koja nema odgovarajući zakon o porezu na nekretnine.
Socijalno nepravedan i ekonomski štetan porezni model
Prije šest godina bivši ministar financija Zdravko Marić nije uspio u svojoj prvotnoj namjeri da uvede porez na nekretnine, trenutačni ministar Marko Primorac bio je javni zagovornik uvođenja toga ključnog poreza prije nego što je postao ministar, ali premijer Plenković ohladio ga je od te ideje još kada ga je predstavljao u Saboru. Hrvatski porezni model već se više od četvrt stoljeća (pre)dominantno oslanja na porez na potrošnju (PDV). Dovoljno je usporediti udio pojedinih poreza u ukupno prikupljenim porezima u Hrvatskoj s drugim članicama Europske unije da bi se zaključilo kako je hrvatski porezni model anakron, socijalno nepravedan i ekonomski štetan.
HUP je točno konstatirao da trenutačni porezni model „teško opterećuje rad, a propušta oporezivati prihode od rente te se tako šalje opasna poruka da je isplativije živjeti od rente nego raditi“, ali umjesto zalaganja za temeljitu reformu poreznoga modela s ciljem smanjenja poreznoga opterećenja rada i potrošnje, uvođenja i radikalnog povećanja poreza na sve vrste imovine, ponajviše one koja je izvan bilo kakve funkcije, HUP problem rentijerstva i rentijerskog mentaliteta vidi samo u turističkom najmu u obiteljskom smještaju.
Ako najveća i najvažnija poduzetnička udruga potpuno zanemaruje nepostojanje poreza na imovinu kao najveći problem hrvatskoga poreznoga modela, onda se ne treba čuditi Andreju Plenkoviću zašto u šest godina svoga mandata nije donio zakon o porezu na nekretnine.
Nije problem samo u apartmanima
HDZ je od samog svoga osnutka svesrdno radio na pretvaranju Hrvatske u rentijerski eldorado, bez obzira radi li se o političkoj, položajnoj ili imovinskoj renti i očekivati da će ta stranka promijeniti svoju ćud i najednom postati zagovornikom slobodnoga tržišta i radne etike u solidarnome i pravednome društvu jednakih šansi krajnje je naivno. Nema sumnje da ministar financija Marko Primorac razumije da je i porezni model koji je naslijedio zaslužan za recentni eksplozivni rast cijena nekretnina, a time djelomično i za visoku stopu inflacije.
Ministar zna da nepostojanje poreza na imovinu produbljuje socijalnu nejednakost jer neravnomjerno i nepravedno raspodjeljuje porezno opterećenje i neposredno umanjuje gospodarsku aktivnost jer podržava nered u zemljišnim knjigama, a imovina ostaje „nekažnjeno“ izvan svoje funkcije. Nije problem u tisućama apartmana namijenih turistima već u desetinama tisuća praznih stanova, u neuređenim građevinskim parcelama i zapuštenim poljoprivrednim površinama. U pravno i porezno uređenim zemljama morate biti jako imućni ako baš želite imati prazan stan ili kuću.
Promjena poreznog modela najviše bi donijela siromašnima
Uobičajeno je da se porez na takvu imovinu povećava nakon svake godine u kojoj su stan ili kuća bili prazni i izvan upotrebe. U Francuskoj se plaća poseban porez na „prazne domove“ čak i kada se radi o opremljenim stanovima i kućama za odmor u kojima nitko ne boravi barem 90 dana godišnje.
I na taj način moderni porezni sustavi potiču gospodarsku aktivnost istovremeno dodatno porezno opterećujući one koji imaju imovinu, ali nemaju potrebe, volje ili želje da je stave u funkciju. U Hrvatskoj je to i dalje „ne-tema“ skrivena iza laži o brizi za one koji imaju najmanje, a zapravo bi upravo ti promjenom poreznoga modela dobili najviše.