Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Sutkinja za klevetu primi 137.000 kuna odštete. Tip kojeg su Merčepovci mučili strujom upravo je dobio 75.000

Dušan Mioković bio je tri mjeseca zatočen u Pakračkoj Poljani, donosimo njegov detaljni, uznemirujući iskaz

ZADNJA IZMJENA: sij. 18, 2019

Dušan Mioković u jesen 1991. godine završio je, sa svojim bratom Nikolom, u Pakračkoj Poljani. Tamo su ih odveli muškarci kojima je zapovijedao Tomislav Merčep. Ni danas ne zna točan razlog, pretpostavlja jer im je otac bio pravoslavac, a majka katolkinja. Braća Mioković dvije su od samo šest osoba koje su uspjele preživjeti mučenja hrvatske paravojne postrojbe pod vodstvom Merčepa koji je zbog zločina na kutinskom i zagrebačkom području osuđen na sedam godina zatvora. Njegovi vojnici, utvrdio je sud, nezakonito su uhitili 52 osobe, od kojih su 43 ubili, tri se vode kao nestale, a šest ih je, dakle, preživjelo mučenja i zlostavljanja. Sada je gospodinu Miokoviću, prema nepravomoćnoj presudi pakračkog suda, dosuđeno 75 tisuća kuna odštete koje bi mu država trebala isplatiti zbog svega što je doživio, a što je detaljno opisao tijekom suđenja koje je trajalo sedam godina.

Kada cifru koju bi gospodin trebao dobiti stavimo u kontekst nekih odšteta koje se dosuđuju u Hrvatskoj, ona se čini uznemirujuće mala. Recimo, uzmimo suce koji zbog povrede časti i ugleda tuže medije i kojima se u Hrvatskoj redovito dosuđuju odštete u iznosima od 50 do 150 tisuća kuna. Dapače, zbog visine jedne od odšeta kaznio nas je Europski sud za ljudska prava, smatrajući da “nije primjerena demokratskom društvu”. A ta je iznosila samo 50 tisuća kuna. Što je sa 137 tisuća kuna koje je županijska sutkinja u Zadru Dijana Grancarić dobila od Slobodne Dalmacije, da bi kasnije s troškovima postupka i kamatama dobila još 103 tisuće? Ili sa 50 tisuća kuna koje je trebao od Novog lista dobiti nekadašnji predsjednik Udruge hrvatskih sudaca Vladimir Gredelj, ali je Vrhovni sud tu cifru povisio na 100 tisuća? Ne, gospodinu Miokoviću odbijena je odšteta koju je tražio – 150 tisuća kuna – uz obrazloženje da nije uspio dokazati fizičke ozljede nakon mučenja Merčepove paravojne postrojbe, već samo duševne boli. U nastavku vam donosimo njegovo jezivo svjedočanstvo.

Vrisak i plač djece prije odvođenja

“Do 1991., odnosno do 15. listopada, kada su mene i brata odveli, radio sam u Ribnjačarstvu. Brat i ja popili smo tog dana u trgovini pivo oko 15 sati. Iznenada su došli neki naoružani i uniformirani ljudi s čarapama na glavama. Ušli su i tražili mog brata Nikolu. Kad su ga izveli iz trgovine nešto su razgovarali s njim. Zatim su ga odveli u njegov stan. Ja sam sat i pol kasnije otišao k njegovoj supruzi koja mi je rekla da su ga odveli. Bio sam uvjeren da će doći i po mene. I došli su idući dan. Bio sam u kući sam sa sinovima. Supruga je otišla do Pakračke Poljane pitati za mog brata. Jedan sin u to je vrijeme imao četiri, a drugi sedam godina.

Ovi ljudi porazbijali su prozore i vrata. Uzeli su novac. Mene i djecu su na silu utrpali u kombi. Djeca su vikala i plakala. Tada se pojavila supruga i uspjela sinove izvući iz kombija, a mene su odvezli u Pakračku Poljanu. Najprije sam ušao u sobu u kojoj je bio Tomislav Merčep. Postavio mi je par pitanja. Zanimali su ga moji osobni podaci i gdje radim. Nakon toga sam izveden u hodnik, a jedan čovjek pitao me želim li vidjeti brata. Odveli su me k njemu u jednu sobu. Tamo je bilo još nekoliko osoba. Brat je bio izubijan a zidovi i pod bili su poprskani krvlju. Mene su počela ispitivati neka trojica. Spojili su me na struju. Užasno me to boljelo.

Zatim su mi skinuli odjeću s gornjeg dijela tijela i tukli me štrikom. Govorili su da je moj brat vukao minobacače s tim štrikom. Tukli su me dok nisam pao u nesvijest. Polili su me vodom. Kada sam se osvijestio odveli su me u sobu kod brata. Ušla su dvojica vojnika. Jedan me udario u glavu pa sam opet izgubio svijest. Kad sam se probudio bila je večer. Na sebi sam vidio vestu i kutiju cigareta. Brat mi je rekao da mi je to poslala žena. Svaku noć u sobu nam je dolazilo nekoliko vojnika i tuklo nas. To se događalo svaki dan idućih mjesec dana”, dio je uznemirujućeg iskaza Dušana Miokovića.

Bosi, po zimi, morali su igrati nogomet protiv vojnika

Zatvorenici iz Pakračke Poljane bili su prisiljavani na teške poslove. Odvodili su ih u šumu tijekom zračnih napada i govorili im: “Nek vas vaši gađaju”. Dušan Mioković i njegov brat bili su 15-ak dana u Pakračkoj Poljani, a ostatak vremena u jednoj kući u Međuriću. “Bili smo zlostavljani svaki dan. Neki su bili i ubijeni. Što se tiče hrane toga se jako slabo sjećam, ali se dobro sjećam da nam je veliki problem predstavljao odlazak na WC. Ukoliko bi netko tražio da ode na WC svi bi u sobi dobili batina, a i taj bi nakon povratka bio sam izubijan. Ja sam na veliku nuždu, upravo zbog toga, otišao tek nakon 15 ili 16 dana i to nakon što sam zamolio jednog vojnika, koji mi se činio donekle razumnim, da me pusti.

Presvlačili se nismo. Oko mjesec dana sam bio u istoj obući. Čarape su mi se slijepile na nogama. Jedva sam ih skinuo nakon namakanja u vodi. Mislim da su mi zbog premlaćivanja bila polomljena i rebra. Jednom smo tijekom zime u jedanaest sati navečer bili izvedeni bosi. Morali smo tako igrati nogomet, zatvorenici protiv vojnika. Nismo imali nikakvu liječničku skrb. Nakon nekih mjesec dana žena je tražila da me vidi. Poslije toga uslijedilo je razdoblje kad su mene i brata odredili za oporavak. To je značilo da nas se sada smjelo tući samo po tijelu, a ne i po glavi.

S vremenom sam uspio donekle stupiti u komunikaciju s jednim vojnikom koji se činio razumnim. Bio je to Zvonko Zakošek. Uvjeravao sam ga da brat i ja nismo za ništa krivi, a on je rekao da će vidjeti što može učiniti. Neki su mi govorili da moja supruga puno priča. Navodno je pričala da smo brat i ja zaklani. Savjetovali su mi da bi bilo dobro da počne manje pričati jer bi brat i ja mogli doista ostati bez glave. Jednom prilikom tri su vojnika išla u lov na patke, a ja sam im ponudio da uzmu mog psa, koji je bio dobar za lov. Doveli su me do kuće da uzmem psa. Nakratko sam uspio vidjeti i suprugu i reći joj da na priča previše. Uspio sam se malo i oprati, presvući. Cijelo vrijeme bojao sam se da će me ti vojnici ubiti. Neki od zatočenih ljudi bili su odvedeni i ubijeni iako su nama ostalima rekli da su pušteni. Znam tako da je ubijen Božo Velebit, a mi smo morali reći da je pušten”, prisjećao se tijekom suđenja Mioković.

Presude sucima zbog ugleda, koje su veće od ove

On i brat kasnije će dobiti i odore Hrvatske vojske. Dao im ih je Zakošek i angažirao ih na čuvanju skladišta. Do prosinca 1991., kaže, situacije se počela popravljati. Nije više bilo potpuno bezvlašće. S Merčepovom jedinicom čak odlaze na bojište kod Zadra. Smatrali su ih dobrovoljcima. Ponovno su radili u skladištu, a zatim su prebačeni na prvu crtu. Nikola Mioković bio je u vojsci do svibnja 1992. godine. Dušan se vratio krajem lipnja te godine. Od svega su mu, tvrdi, ostale traume i strahovi. Dijelovi tijela i danas ga bole. Do 2000. je bio izložen teškom vrijeđenju, no sada je, kaže, bolje. Nove traume doživio je kada je morao o svemu svjedočiti na suđenju Merčepu. I djeca se još svega sjećaju.

Ovo su, inače, neke od dosadašnjih presuda hrvatskih sudova u slučaju sudaca koji su tužili medije za odštetu zbog povrede časti i ugleda:

  • u prosincu 2010. zadarski tjednik Narodni list Splitu morao je platiti 50 tisuća kuna odštete zadarskom sucu Borisu Babiću, aktualnom predsjedniku Županijskog suda u Zadru. Zbog ove presude kaznio nas je Europski sud za ljudska prava
  • Vladimir Gredelj, nekadašnji predsjednik Udruge hrvatskih sudaca, dobio je 50.000 kuna od Novog lista, a Vrhovni sud povisio je cifru na 100.000 kuna (tražio je 250.000)
  • Dijana Grancarić, županijska sutkinja u Zadru, od Slobodne Dalmacije dobila je 137.000 kuna, a 2014. još 103.000 kuna (s troškovima postupka i kamatama)
  • Vladimir Živaljić, uskočki sudac Županijskog suda u Splitu, od Slobodne Dalmacije 2012. je dobio 120.000 kuna, a od Večernjeg 30.000 kuna
  • Ranka Mikelić, prekršajna sutkinja u Daruvaru, dobila je 75.000 kuna od Večernjeg
  • Sanja Prosenica, općinska sutkinja u Zadru, tražila je 200.000 kuna, a dobila je 70.000 od Narodnog lista
  • Zlata Smojver-Kanjer, općinska sutkinja u Zadru, dobila je 70.000 kuna od Narodnog lista
  • Antun Klišmanić, predsjednik Županijskog suda u Zadru, tražio je 110.000 kuna, dobio je 70.000 kuna od Narodnog lista
  • Dunja Ljubičić, općinska sutkinja u Splitu, tražila je 80.000 kuna, dobila 50.000 kuna od Večernjeg lista
  • Tatjana Domijan Mrva, sutkinja Općinskog suda u Zadru, tražila je 200.000 kuna, a dobila je 70.000 od Narodnog lista, no cifra je revizijom na Vrhovnom sudu povećana za 20.000 kuna

Ana Raić Knežević
Telegram autor
363 članka Više o autoru