Neovisno o svim previranjima u HDZ-u, kao i o svim razinama nepovjerenja u liderske kapacitete Davora Bernardića, čovjek kojem je najteže u hrvatskom političkom životu, bez imalo cinizma i pretjerivanja, jest Milorad Pupovac. I to, ne samo zbog toga što je duže od svih na sceni, kao ni zbog toga što je po prirodi stvari izložen brojnim neugodnostima i prijetnjama u društvu koje je pristalo da mu nacionalizam bude način življenja. Obje ove stvari ni najmanje ne olakšavaju Pupovčevu poziciju, ali ona je ponajprije zahtjevna zbog dvije druge stvari.
Prva je što je prinuđen u svom djelovanju pomiriti sadržajno nepomirljive stvari, a da izgledaju barem minimalno vjerodostojno, a druga je što radi važan posao koji je zapravo osuđen na propast. Ne navodim ovo da bi likovao nad tom činjenicom. Štoviše, ogromna je tragedija za hrvatsko društvo što ovdašnji Srbi idu prema poziciji asimilirane folklorne manjine, ali to je nešto čega su zapravo svjesni svi, iako se ustručavaju to izgovoriti. I oni koji smatraju to tragedijom, kao i oni koji će to doživjeti kao poraz na svim razinama.
Pupovac će ostati sam na sceni i zatvoriti vrata
Kad do toga dođe, a doći će u nekom srednjoročnom periodu, ako se nešto radikalno ne promijeni, a tu promjenu ne možemo niti nazrijeti, u povijesti će ostati zapisano kako je Milorad Pupovac bio prvi koji je još početkom devedesetih prepoznao kako će se stvari rasplesti. Potom je uložio ogromnu energiju da se to ne dogodi, boreći se prvo protiv nacionalizma vlastitog naroda, a potom protiv hrvatskog nacionalizma i uvijek se zalažući za ustavne vrijednosti, da bi na kraju ostao sam na sceni i zatvorio vrata. Bit će to velika filmska i historiografska priča o jednoj uzaludnoj borbi, koje će se netko sigurno onda i poduhvatiti, ali ona ni na koji način neće utjecati na konačni ishod.
Mi u ovom času ne možemo znati što će rezultati popisa stanovništva, koji će se izraditi iduće godine po upravo izglasanom Zakonu o popisu, pokazati u nacionalnom smislu. No, s velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da postotak Srba u Hrvatskoj neće rasti, nego padati. Ta višestoljetno prisutna zajednica, bez koje bi hrvatska kultura izgledala znatno siromašnije, je s brojke od preko 12 % na popisu iz ‘91. godine, nakon pobune, secesije, rata i egzodusa, spala na 4,54 % 2001., pa na 4,36 % 2011., s očitom tendencijom daljnjeg smanjenja. Detaljna analiza uzroka koji su doveli do ovih brojki i tendencija zahtijevala bi ne samo novi tekst, nego iscrpnu studiju, iako čitavo društvo zna koji su, s tim da ih drukčije tumači, pa nema smisla da ih i ovdje otvaram.
Kompromisi koji samo odgađaju proces nestanka
Na ovom mjestu treba se vratiti na sadržajnu stranu političkog djelovanja Milorada Pupovca i institucija koje je formirao i presudno obilježio. Radi se o čovjeku koji je sasvim sigurno po uvjerenju ljevičar, antifašist i ustavni patriot, što znači da se već po svemu navedenom, čak i kad bi bio hrvatske nacionalnosti, nalazi u djelomično ili potpuno manjinskoj poziciji.
Istovremeno, želeći afirmirati ove vrijednosti do kojih mu je osobno stalo, mora voditi i nacionalnu politiku vlastite zajednice, što ga po prirodi stvari gura s jedne strane u konzervativnu priču, a s druge u nužne kompromise i dogovore, jednako s hrvatskim, kao i sa srpskim vlastima, koje su u pravilu nacionalističke i samim tim usmjerene protiv onoga što bi bio krajnjih cilj njegovog nastojanja, a to je opstanak ili čak i povratak Srba u Hrvatsku. Paradoks njegove političke pozicije je što navedene kompromise mora raditi, a jedini ishod će biti taj da će se proces nestanka i asimilacije zajednice koju predstavlja donekle prolongirati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prisustvujemo laganom nestajanju jedne zajednice
Zbog čega to mislim? Riječ je o tri međusobno povezana razloga. Nedavno sam, boraveći u Novom Sadu, razgovarao s ljudima koji su izbjegli iz Hrvatske i koji pravno pomažu ljudima također izbjeglim iz Hrvatske, kojih u okolici tog grada živi nekoliko desetaka tisuća. U razgovoru sam ih pitao dolaze li i planiraju li se vratiti Hrvatsku, na što su mi rekli da često, najviše ljeti dolaze, ali da se ne planiraju vratiti. Što zbog straha, što zbog ideoloških neslaganja, što zbog nemogućnosti ostvarivanja egzistencije.
Iako mi je svaki od navedenih razloga bio razumljiv, kad sam im postavio jedino logično pitanje, o kojem očito nisu nikad niti razmišljali, bilo mi je jasno kako su stvari nepovratne. Ukratko, pitao sam ih, kad su već odlučili da se ne vrate, što misle da će se dogoditi kada stari ljudi koji su ostali ili se vratili u pasivne krajeve, biološki odu i kada postotak Srba padne na oko 1 %. Zar doista misle da će predstavnici te zajednice i u tom slučaju imati ikakvu relevantnost i da će njihovo nastojanje više uopće za ikoga biti bitno? Na to pitanje, u kojem se otkriva drugi razlog zbog kojeg mislim da su stvari nepovratne, a to je biološki odlazak mahom starijih ljudi, mi nisu odgovorili.
Konačno, treći razlog zbog kojeg smatram da su stvari nepovratne je asimilacija, ponajprije u gradovima, u kojima mladi ljudi jednostavno neće željeti nositi stigmu porijekla u vlastitoj zemlji i dubinski nacionalističkom društvu. Uzimajući u obzir sve navedeno, prisustvujemo nažalost laganom nestajanju jedne zajednice, s tom razlikom što bi u svakom normalnom društvu to potaknulo državne institucije na djelovanje da se to spriječi, dok ćemo kod nas prisustvovati glasnom ili potajnom likovanju zbog te činjenice. S popisom ili bez njega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Hrvatskoj trenutno svjedočimo potpunom nestanku i asimilaciji srpske zajednice; zašto nikoga nije briga?
Kako je Milorad Pupovac postao čovjek čiji kompromisi samo odgađaju proces nestanka Srba u Hrvatskoj
Mi u ovom času ne možemo znati što će rezultati popisa stanovništva, koji će se izraditi iduće godine po upravo izglasanom Zakonu o popisu, pokazati u nacionalnom smislu. No, s velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da postotak Srba u Hrvatskoj neće rasti, nego padati.
Neovisno o svim previranjima u HDZ-u, kao i o svim razinama nepovjerenja u liderske kapacitete Davora Bernardića, čovjek kojem je najteže u hrvatskom političkom životu, bez imalo cinizma i pretjerivanja, jest Milorad Pupovac. I to, ne samo zbog toga što je duže od svih na sceni, kao ni zbog toga što je po prirodi stvari izložen brojnim neugodnostima i prijetnjama u društvu koje je pristalo da mu nacionalizam bude način življenja. Obje ove stvari ni najmanje ne olakšavaju Pupovčevu poziciju, ali ona je ponajprije zahtjevna zbog dvije druge stvari.
Prva je što je prinuđen u svom djelovanju pomiriti sadržajno nepomirljive stvari, a da izgledaju barem minimalno vjerodostojno, a druga je što radi važan posao koji je zapravo osuđen na propast. Ne navodim ovo da bi likovao nad tom činjenicom. Štoviše, ogromna je tragedija za hrvatsko društvo što ovdašnji Srbi idu prema poziciji asimilirane folklorne manjine, ali to je nešto čega su zapravo svjesni svi, iako se ustručavaju to izgovoriti. I oni koji smatraju to tragedijom, kao i oni koji će to doživjeti kao poraz na svim razinama.
Pupovac će ostati sam na sceni i zatvoriti vrata
Kad do toga dođe, a doći će u nekom srednjoročnom periodu, ako se nešto radikalno ne promijeni, a tu promjenu ne možemo niti nazrijeti, u povijesti će ostati zapisano kako je Milorad Pupovac bio prvi koji je još početkom devedesetih prepoznao kako će se stvari rasplesti. Potom je uložio ogromnu energiju da se to ne dogodi, boreći se prvo protiv nacionalizma vlastitog naroda, a potom protiv hrvatskog nacionalizma i uvijek se zalažući za ustavne vrijednosti, da bi na kraju ostao sam na sceni i zatvorio vrata. Bit će to velika filmska i historiografska priča o jednoj uzaludnoj borbi, koje će se netko sigurno onda i poduhvatiti, ali ona ni na koji način neće utjecati na konačni ishod.
Mi u ovom času ne možemo znati što će rezultati popisa stanovništva, koji će se izraditi iduće godine po upravo izglasanom Zakonu o popisu, pokazati u nacionalnom smislu. No, s velikom sigurnošću možemo pretpostaviti da postotak Srba u Hrvatskoj neće rasti, nego padati. Ta višestoljetno prisutna zajednica, bez koje bi hrvatska kultura izgledala znatno siromašnije, je s brojke od preko 12 % na popisu iz ‘91. godine, nakon pobune, secesije, rata i egzodusa, spala na 4,54 % 2001., pa na 4,36 % 2011., s očitom tendencijom daljnjeg smanjenja. Detaljna analiza uzroka koji su doveli do ovih brojki i tendencija zahtijevala bi ne samo novi tekst, nego iscrpnu studiju, iako čitavo društvo zna koji su, s tim da ih drukčije tumači, pa nema smisla da ih i ovdje otvaram.
Kompromisi koji samo odgađaju proces nestanka
Na ovom mjestu treba se vratiti na sadržajnu stranu političkog djelovanja Milorada Pupovca i institucija koje je formirao i presudno obilježio. Radi se o čovjeku koji je sasvim sigurno po uvjerenju ljevičar, antifašist i ustavni patriot, što znači da se već po svemu navedenom, čak i kad bi bio hrvatske nacionalnosti, nalazi u djelomično ili potpuno manjinskoj poziciji.
Istovremeno, želeći afirmirati ove vrijednosti do kojih mu je osobno stalo, mora voditi i nacionalnu politiku vlastite zajednice, što ga po prirodi stvari gura s jedne strane u konzervativnu priču, a s druge u nužne kompromise i dogovore, jednako s hrvatskim, kao i sa srpskim vlastima, koje su u pravilu nacionalističke i samim tim usmjerene protiv onoga što bi bio krajnjih cilj njegovog nastojanja, a to je opstanak ili čak i povratak Srba u Hrvatsku. Paradoks njegove političke pozicije je što navedene kompromise mora raditi, a jedini ishod će biti taj da će se proces nestanka i asimilacije zajednice koju predstavlja donekle prolongirati.
Prisustvujemo laganom nestajanju jedne zajednice
Zbog čega to mislim? Riječ je o tri međusobno povezana razloga. Nedavno sam, boraveći u Novom Sadu, razgovarao s ljudima koji su izbjegli iz Hrvatske i koji pravno pomažu ljudima također izbjeglim iz Hrvatske, kojih u okolici tog grada živi nekoliko desetaka tisuća. U razgovoru sam ih pitao dolaze li i planiraju li se vratiti Hrvatsku, na što su mi rekli da često, najviše ljeti dolaze, ali da se ne planiraju vratiti. Što zbog straha, što zbog ideoloških neslaganja, što zbog nemogućnosti ostvarivanja egzistencije.
Iako mi je svaki od navedenih razloga bio razumljiv, kad sam im postavio jedino logično pitanje, o kojem očito nisu nikad niti razmišljali, bilo mi je jasno kako su stvari nepovratne. Ukratko, pitao sam ih, kad su već odlučili da se ne vrate, što misle da će se dogoditi kada stari ljudi koji su ostali ili se vratili u pasivne krajeve, biološki odu i kada postotak Srba padne na oko 1 %. Zar doista misle da će predstavnici te zajednice i u tom slučaju imati ikakvu relevantnost i da će njihovo nastojanje više uopće za ikoga biti bitno? Na to pitanje, u kojem se otkriva drugi razlog zbog kojeg mislim da su stvari nepovratne, a to je biološki odlazak mahom starijih ljudi, mi nisu odgovorili.
Konačno, treći razlog zbog kojeg smatram da su stvari nepovratne je asimilacija, ponajprije u gradovima, u kojima mladi ljudi jednostavno neće željeti nositi stigmu porijekla u vlastitoj zemlji i dubinski nacionalističkom društvu. Uzimajući u obzir sve navedeno, prisustvujemo nažalost laganom nestajanju jedne zajednice, s tom razlikom što bi u svakom normalnom društvu to potaknulo državne institucije na djelovanje da se to spriječi, dok ćemo kod nas prisustvovati glasnom ili potajnom likovanju zbog te činjenice. S popisom ili bez njega.