U jarku kraj ceste u Slavoniji, žarištu svinjske kuge, nabasali smo na odrezanu svinjsku glavu. Zvali smo policiju i onda je krenuo show

Prizor krajnje uznemirujuć

No, osobito je zastrašujuće što odrezana svinjska glava, oderana životinjska koža i drob, leže uz cestu na izlasku iz Drenovaca prema Đurićima, selima na tromeđi Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, žarištu epidemije afričke svinjske kuge.

U 11:31 te srijede, 25. listopada, nazivamo 112 i službenici s druge strane javljamo što smo vidjeli. Potanko opisujemo lokaciju: s desne strane jarka na cesti od Drenovaca prema Đurićima, odmah iza skretanja, i stotinjak metar iza kapelice, vidljivi s ceste ostaci su usmrćene svinje. Zapisuje i zahvaljuje na informaciji.

Gotovo pola sata ne događa se ništa. U 11:56 zovemo najbližu policijsku postaju u Vrbanji, udaljenu ni desetak kilometara od lokacije na kojoj je ona lešina u jarku; kažu, već su primili dojavu. Očito, izvijestili su ih iz službe 112. Stojimo i čekamo. Promet je slab, tu i tamo prođe poneki automobil i traktor.

Novinar Telegrama postaje prvoosumnjičeni

– Gdje je? – pita jedan od policajaca.

Prstom pokazujemo na jarak s druge strane ceste. Prelaze usku asfaltnu prometnicu, civili im se pridružuju. Gledaju, šuteći.

– Što radite ovdje? – pita jedan od policajaca kojem sam se očito učinio sumnjiv.

Velim da sam novinar i da sam došao pisati o svinjskoj kugi.

– O ovome ne možete pisati – kaže autoritativno jedan od njih, očito glavni među trojicom, pokazujući na ostatke svinje u jarku.

Gledam ga u čudu i velim: – Kako to mislite da ne mogu pisati? Pa zbog toga sam došao, novinar sam zaboga, to mi je posao, kao što je ovaj očevid vaš.

Ali policajac se ne predaje. Podiže ton.

– I šta? – kaže. – Došao si pisati o svinjskoj kugi i baš ti, ovdje u jarku, naiđeš na ostatke usmrćene svinje? Baš ti? Ma nemoj.

Vidim da postajem prvoosumnjičeni pa na isti način uzvraćam policajcu.

– Hoćete reći da sam ja bacio tu odrezanu svinjsku glavu, oderanu kožu i utrobu?

Policajac spušta ton pa veli: – Nisam to rekao. Ali čudno je da dolaziš pisati o svinjskoj kugi i odmah naletiš na ostatke svinje u jarku.

Dok mi policajac uzima osobne podatke, druga dvojica, mlađahni dečki, motaju se uokolo s onim civilima ne znajući što napraviti. Iz razgovora saznajem da je među njima i komunalni redar iz Drenovaca, općinskog mjesta Vukovarsko-srijemske županije.

Pozvani radnici Agroproteinke

Jedan nervozno telefonira i kaže drugom: – U Nijemcima su. Ne znaju kada će doći. Imaju posla tamo.

Shvaćam da ja zvao nekog iz Agroproteinke, monopolističke tvrtke u suvlasništvu ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i njegove obitelji. Selo Nijemci udaljeno je pedesetak kilometara i jasno je da im treba bar sat vremena da stignu do Đurića. Posao im posljednjih mjeseci cvjeta; svakoga dana iz tri slavonske županije odvoze na stotine eutanaziranih svinja. I poneku iz jarka.

Policajac me i dalje podozrivo gleda, još uvijek sam, čini se, prvoosumnjičeni. Nikako mu ne ide u glavu kako sam baš ja, novinar, nabasao na svinjsku glavu, kožu i iznutrice. Vidim, muči ga to, pa nastavlja s istragom. Pita kako sam zapazio lešinu u strmom jarku kad se ne može vidjeti iz automobila s ceste.

Velim, vozeći prema Đurićima opazio sam ljude kako stoje uz jarak, kao mi sada, pa kad su otišli stao sam i ja da vidim što su gledali. I vidio ostatke lešine. Pa javio službi 112, zatim i policiji.

– U kakvom su automobilu bili? – pita policajac na očevidu. Velim da ne znam da je bio prilično daleko; znam samo da je bio sive boje, nisam prepoznao model.

Policajac sve to zapisuje u blokić, u kojeg je ranije unio moje osobne podatke, pa kaže: – Slobodni ste.

Dobro je, pomislih, nisam uhićen. Policajci postaju nestrpljivi što ne napuštam mjesto, pa mi onaj koji me ispitivao opet kaže: – Slobodni ste.

Ali ne inzistira da odem. Parkiraju policijsko vozilo uz cestu, tik do mog automobila. Osiguravaju mjesto. Mogu ga, naravno, osiguravati od ljudi da se ne vrzmaju okolo lešine, ali mjesto ne ograđuju policijskom trakom.

Agroproteinke i dalje nema

No, što je sa štakorima i vranama? Mogu kljucati i hraniti se ostacima svinje koju je netko, krajnje neodgovorno, bacio u jarak. Pa otići ili odletjeti do sljedeće farme i proširiti zarazu. A Agroproteinke nema.

Već su i policajci pomalo nervozni, ali ništa ne govore. Vidim da ih živcira što sam još tamo i kako im je laknulo kad sam napokon krenuo prema Đurićima na ranije zakazani razgovor s jedim od seljaka kojem su početkom kolovoza eutanazirali stotinjak svinja.

Na povratka, negdje iza 13 sati, vidim policajce još uvijek uz cestu. Zastajem i pitam ih kada će doći Agroproteinka. Jedan od njih kaže ljutio. Valjda će stići do navečer. Imaju puno posla.

Sutradan, od komunalnog redara Općine Drenovci, Ivana Abramovića, saznajem da je Agroproteinka ostatke lešine pokupila prije 14 sati. Od mještana sam čuo kako je osoba koja je oderala svinju i ostatke ostavila u jarku, pažljivo odrezala vrh svinjskog uha na kojem je markica kako se ne bi moglo saznati iz čijeg je svinjca ili farme.

Meso prodaju na crno ili spremaju

I čujem da seljaci kolju svinje na divlje. A meso prodaju na crno ili spremaju u zamrzivače, proizvoda koji kronično manjka u Slavoniji proteklih tjedana. Dok HDZ-ov saborski zastupnik iz obližnjeg gradića Otoka Josip Šarić u Saboru umiruje seljaka kako neće biti zabrane kolinja u Slavoniji, dio njih očito mu ne vjeruje pa to čini ranije, potajice. I ostatke bacaju u jarak.

Tako se cijela katastrofa s afričkom svinjskom kugom, dodatno komplicira, zahvaljujući našoj poslovičnoj neorganiziranosti i sveopćoj konfuziji kada nastupe katastrofe, poput ove koja još hara trima slavonskim županijama i čini se, nezaustavljivo se širi dalje.