Dakle, gradske vlasti priznaju kako je zagrebački gradonačelnik unatrag pet godina točno 26 puta putovao u Rim (prva optužba glasila je obrnutih 62 puta). Zagrebački gradonačelnik tvrdi da je u Rim toliko često letio zbog raznih političkih i protokolarnih razloga, pa i zato da bi posjetio lokalnu hrvatsku zajednicu (koju u Rimu, uz svećenike iz Zavoda svetog Jeronima, čine još novinari Inoslav Bešker i Silvije Tomašević).
Samo netko tko osjeća potpuni prezir prema biračima
U sjeni afere Hotmail i bitke za Todorićevo nasljedstvo, tako će nestati afera koja košta milijune puta manje od Agrokora, ali koja puno drastičnije svjedoči o preziru mnogih hrvatskih političara prema vlastitim biračima, u čemu je Milan Bandić apsolutni nacionalni rekorder, žestokoj konkurenciji usprkos.
Jer samo netko, tko osjeća potpuni prezir prema svojim biračima, može 26 puta gradskim novcem, otputovati na izlet u glavni talijanski grad, koji nema baš ništa bitno zajedničko s glavnim hrvatskim gradom, znajući da će javnost prije ili kasnije doznati za ta putovanja, jer se avionske karte ne mogu prikriti.
Znao je da će izazvati skandal, ali ga nije bilo briga
Milan Bandić znao je, znači, da će izazvati stanoviti skandal, tim serijskim letovima u Rim, ali ga nije bilo briga. Jer je sve što je radio unatrag petnaestak godina pokazalo da ga i ne treba biti briga. Sjetimo se samo Bandićeve situacije prije prošlih lokalnih izbora, na kojima je ponovo osvojio mjesto zagrebačkog gradonačelnika.
Gospodin Bandić u te je izbore ušao s hipotekom Uskokova osumnjičenika za prilično težak kriminal. Bandić je zbog Uskokovih optužbi proveo određeno vrijeme u remetinečkom zatvoru, iz kojeg ga je izvukao njegov odvjetnik, položivši dva milijuna eura casha za kauciju. Zatim je Bandić uhvaćen u eklatantnom kršenju uvjeta za puštanje iz pritvora: posve je nedvojbeno kako je jednu od svjedokinja nagovarao da promijeni iskaz.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Priča o karakteru sadašnjih hrvatskih birača
Usprkos svemu tome, Milan Bandić lako je pobijedio na gradonačelničkim izborima u Zagrebu. Pa je mogao, sasvim ispravno, zaključiti da ga 26 putovanja u Rim neće koštati ništa više od Uskokovih prethodnih optužbi za organizirani kriminal, i od boravka u pritvoru. Koji ga, politički gledajući, nisu koštali apsolutno ništa.
I tu prestaje priča o krivičnoj i političkoj odgovornosti Milana Bandića. Ovdje počinje priča o karakteru sadašnjih hrvatskih birača, koji, eto, okrivljenike za ozbiljan kriminal dovode na vlast. Nema ništa površnije, ni banalnije, nego ustvrditi kako su birači postali glupi i neodgovorni, i kako, eto zaslužuju glupu i neodgovornu vlast, kakvu imamo na skoro svim važnim razinama u zemlji, od Ureda Predsjednice Republike do ureda zagrebačkog gradonačelnika.
Zajednički nazivnik o tome što je dobro, a što loše
Svaka ozbiljnija analiza glasačkog Clochemerlea u Hrvatskoj, osobito unatrag četiri godine, mora se baviti uzrocima kaotičnog stanja u zemlji. Sasvim površno govoreći, jer preciznije analize zahtijevaju stotine kartica teksta i niz kompetentno provedenih društvenih istraživanja, čini nam se kako je u Hrvatskoj već dugo nestao minimalni zajednički nazivnik o tome što je dobro i što je loše (baš kao i u Americi, Italiji ili Poljskoj).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Istodobno, došlo je do svjetonazorske diversifikacije društva u pojedine radikalne skupine, bilo one krajnje konzervativne, okupljene oko Katoličke Crkve, ili one kvazianarhističke, koje podržavaju Živi zid, ili one ultimativno nacionalističke, koje zazivaju rehabilitaciju Nezavisne Države Hrvatske, i koje se katkad, ali ne nužno, podudaraju s vjerskim konzervativnim skupinama.
Umjereni liberali u takvoj redistribuciji svjetonazorskih i političkih uvjerenja u Hrvatskoj ostaju u sve tišoj manjini, a takozvani pravi, autentični ljevičari pretvaraju se u stvarne saveznike raznih desnih skupina, što se najbolje vidjelo na izborima 2016. godine, kada je Zoran Milanović, čovjek neusporedivo ozbiljniji od svih današnjih hrvatskih državnih čelnika zajedno, izgubio jer se bedastim hrvatskim šampanjskim socijalistima nije svidjela njegova retorika. Rezultate takvih odluka vidimo danas, u svom njihovu sjaju.
Razbijeno društvo glasuje po identitetskim kriterijima
Vrijednosno potpuno razbijeno hrvatsko društvo stoga više ne glasuje ni po kakvim utemeljenim, univerzalnim, pa čak ni po isključivo interesnim kriterijima, nego pretežno po identitetskim kriterijima. U Zagrebu je, naprosto prijavljeno dovoljno glasača koji se, zbog raznih razloga, mogu identificirati s Milanom Bandićem (ovdje posebno treba naglasiti sramotnu ulogu zagrebačke kastorske “inteligencije” koja podržava sadašnjeg gradonačelnika).
Članak se nastavlja ispod oglasa
U Zagrebu, nadalje, ne postoji niti jedan drugi političar s kojim bi se moglo identificirati dovoljno građana koji izlaze na lokalne izbore, da bi taj političar uspio pobijediti gospodina Bandića. Zbog takve podjele među biračima, Milan Bandić može se slobodno osjećati ohrabrenim da te i takve zagrebačke birače prezire i više nego prije, i da se smije na optužbe o zloporabi gradskog novca zbog 26 putovanja u Rim.
Zašto bi bilo tko 26 puta u pet godina putovao u Rim?
Gotovo smo sigurni da ovaj skandal neće ugroziti Bandićevu vlast, pa ni njegovu realnu, veliku moć u Zagrebu. No, moramo priznati da nas zaista zanima zašto bi, pobogu, bilo tko 26 puta u pet godina putovao u Rim.
Je li riječ o mračnim poslovnim vezama, koje se ne mogu održavati u Hrvatskoj (ne možemo, doduše, zamisliti gospodina Bandića kao lokalnog povjerenika Camorre; samo glasno razmišljamo), ili pak, o sasvim tajnim osobnim razlozima? U svakom slučaju, bit će zabavno, jednom u dalekoj budućnosti, doznati zašto je, zapravo, gradonačelnik Zagreba u drugom desetljeću 21. stoljeća 26 puta letio za Rim.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U nizu afera, ova Bandićeva će nestati, iako najdrastičnije svjedoči o preziru hrvatskih političara prema biračima
Milan Bandić morao je znati da će izazvati skandal, ali ga naprosto nije bilo briga
Samo netko, tko osjeća potpuni prezir prema svojim biračima, može 26 puta gradskim novcem, otputovati na izlet u glavni talijanski grad, koji nema baš ništa bitno zajedničko s glavnim hrvatskim gradom, znajući da će javnost prije ili kasnije doznati za ta putovanja, jer se avionske karte ne mogu prikriti. Milan Bandić znao je, znači, da će izazvati stanoviti skandal, ali ga nije bilo briga. Jer je sve što je radio unatrag petnaestak godina pokazalo da ga i ne treba biti briga
Dakle, gradske vlasti priznaju kako je zagrebački gradonačelnik unatrag pet godina točno 26 puta putovao u Rim (prva optužba glasila je obrnutih 62 puta). Zagrebački gradonačelnik tvrdi da je u Rim toliko često letio zbog raznih političkih i protokolarnih razloga, pa i zato da bi posjetio lokalnu hrvatsku zajednicu (koju u Rimu, uz svećenike iz Zavoda svetog Jeronima, čine još novinari Inoslav Bešker i Silvije Tomašević).
Pojedini su gradski vijećnici Bandićeve redovite izlete u Rim, na račun gradskog proračuna s urednim putnim nalozima, već proglasili prvorazrednim skandalom, dok je Uskok u utorak ujutro posjetio Bandićev ured. I na tome će vjerojatno sve stati.
Samo netko tko osjeća potpuni prezir prema biračima
U sjeni afere Hotmail i bitke za Todorićevo nasljedstvo, tako će nestati afera koja košta milijune puta manje od Agrokora, ali koja puno drastičnije svjedoči o preziru mnogih hrvatskih političara prema vlastitim biračima, u čemu je Milan Bandić apsolutni nacionalni rekorder, žestokoj konkurenciji usprkos.
Jer samo netko, tko osjeća potpuni prezir prema svojim biračima, može 26 puta gradskim novcem, otputovati na izlet u glavni talijanski grad, koji nema baš ništa bitno zajedničko s glavnim hrvatskim gradom, znajući da će javnost prije ili kasnije doznati za ta putovanja, jer se avionske karte ne mogu prikriti.
Znao je da će izazvati skandal, ali ga nije bilo briga
Milan Bandić znao je, znači, da će izazvati stanoviti skandal, tim serijskim letovima u Rim, ali ga nije bilo briga. Jer je sve što je radio unatrag petnaestak godina pokazalo da ga i ne treba biti briga. Sjetimo se samo Bandićeve situacije prije prošlih lokalnih izbora, na kojima je ponovo osvojio mjesto zagrebačkog gradonačelnika.
Gospodin Bandić u te je izbore ušao s hipotekom Uskokova osumnjičenika za prilično težak kriminal. Bandić je zbog Uskokovih optužbi proveo određeno vrijeme u remetinečkom zatvoru, iz kojeg ga je izvukao njegov odvjetnik, položivši dva milijuna eura casha za kauciju. Zatim je Bandić uhvaćen u eklatantnom kršenju uvjeta za puštanje iz pritvora: posve je nedvojbeno kako je jednu od svjedokinja nagovarao da promijeni iskaz.
Priča o karakteru sadašnjih hrvatskih birača
Usprkos svemu tome, Milan Bandić lako je pobijedio na gradonačelničkim izborima u Zagrebu. Pa je mogao, sasvim ispravno, zaključiti da ga 26 putovanja u Rim neće koštati ništa više od Uskokovih prethodnih optužbi za organizirani kriminal, i od boravka u pritvoru. Koji ga, politički gledajući, nisu koštali apsolutno ništa.
I tu prestaje priča o krivičnoj i političkoj odgovornosti Milana Bandića. Ovdje počinje priča o karakteru sadašnjih hrvatskih birača, koji, eto, okrivljenike za ozbiljan kriminal dovode na vlast. Nema ništa površnije, ni banalnije, nego ustvrditi kako su birači postali glupi i neodgovorni, i kako, eto zaslužuju glupu i neodgovornu vlast, kakvu imamo na skoro svim važnim razinama u zemlji, od Ureda Predsjednice Republike do ureda zagrebačkog gradonačelnika.
Zajednički nazivnik o tome što je dobro, a što loše
Svaka ozbiljnija analiza glasačkog Clochemerlea u Hrvatskoj, osobito unatrag četiri godine, mora se baviti uzrocima kaotičnog stanja u zemlji. Sasvim površno govoreći, jer preciznije analize zahtijevaju stotine kartica teksta i niz kompetentno provedenih društvenih istraživanja, čini nam se kako je u Hrvatskoj već dugo nestao minimalni zajednički nazivnik o tome što je dobro i što je loše (baš kao i u Americi, Italiji ili Poljskoj).
Istodobno, došlo je do svjetonazorske diversifikacije društva u pojedine radikalne skupine, bilo one krajnje konzervativne, okupljene oko Katoličke Crkve, ili one kvazianarhističke, koje podržavaju Živi zid, ili one ultimativno nacionalističke, koje zazivaju rehabilitaciju Nezavisne Države Hrvatske, i koje se katkad, ali ne nužno, podudaraju s vjerskim konzervativnim skupinama.
Umjereni liberali u takvoj redistribuciji svjetonazorskih i političkih uvjerenja u Hrvatskoj ostaju u sve tišoj manjini, a takozvani pravi, autentični ljevičari pretvaraju se u stvarne saveznike raznih desnih skupina, što se najbolje vidjelo na izborima 2016. godine, kada je Zoran Milanović, čovjek neusporedivo ozbiljniji od svih današnjih hrvatskih državnih čelnika zajedno, izgubio jer se bedastim hrvatskim šampanjskim socijalistima nije svidjela njegova retorika. Rezultate takvih odluka vidimo danas, u svom njihovu sjaju.
Razbijeno društvo glasuje po identitetskim kriterijima
Vrijednosno potpuno razbijeno hrvatsko društvo stoga više ne glasuje ni po kakvim utemeljenim, univerzalnim, pa čak ni po isključivo interesnim kriterijima, nego pretežno po identitetskim kriterijima. U Zagrebu je, naprosto prijavljeno dovoljno glasača koji se, zbog raznih razloga, mogu identificirati s Milanom Bandićem (ovdje posebno treba naglasiti sramotnu ulogu zagrebačke kastorske “inteligencije” koja podržava sadašnjeg gradonačelnika).
U Zagrebu, nadalje, ne postoji niti jedan drugi političar s kojim bi se moglo identificirati dovoljno građana koji izlaze na lokalne izbore, da bi taj političar uspio pobijediti gospodina Bandića. Zbog takve podjele među biračima, Milan Bandić može se slobodno osjećati ohrabrenim da te i takve zagrebačke birače prezire i više nego prije, i da se smije na optužbe o zloporabi gradskog novca zbog 26 putovanja u Rim.
Zašto bi bilo tko 26 puta u pet godina putovao u Rim?
Gotovo smo sigurni da ovaj skandal neće ugroziti Bandićevu vlast, pa ni njegovu realnu, veliku moć u Zagrebu. No, moramo priznati da nas zaista zanima zašto bi, pobogu, bilo tko 26 puta u pet godina putovao u Rim.
Je li riječ o mračnim poslovnim vezama, koje se ne mogu održavati u Hrvatskoj (ne možemo, doduše, zamisliti gospodina Bandića kao lokalnog povjerenika Camorre; samo glasno razmišljamo), ili pak, o sasvim tajnim osobnim razlozima? U svakom slučaju, bit će zabavno, jednom u dalekoj budućnosti, doznati zašto je, zapravo, gradonačelnik Zagreba u drugom desetljeću 21. stoljeća 26 puta letio za Rim.