”Joj, gospođo, budite tako dobri pa se javite u rujnu. Sada su nam svi na godišnjem pa nemamo načina da vam damo to što tražite.” Tako mi je odgovorila službenica u jednoj javnoj ustanovi na molbu da mi dostave informacije za temu koju sam zamislila. Otpravili su me na isti način i na drugom mjestu samo manje ljubazno. Ton je bio ”pa zar vama nije jasno da je sezona godišnjih, tko da vam to pripremi baš sada usred ljeta”.
Neće, dakako, propasti svijet što moram odgoditi planove oko jednog teksta. No, ova mala i nevažna zgoda dio je općeg i sveprisutnog problema koji imamo u Hrvatskoj. Kad su godišnji odmori, u državnom i javnom sektoru sve stane.
Prošlog tjedna kolone građana dreždile su od jutra do popodneva na zvizdanu ispred zgrade MUP-a u Zagrebu, neki s djecom, neki stari, neki na štakama. Moja prijateljica u ponedjeljak za promjenu adrese: više od četiri sata. Stojeći.
Svakog ljeta lijepo se raspuste
Tako je svakog ljeta pa su se ljudi pomirili, ali taj ”ah što se može” pristup nije racionalan. Nema smisla. Skupo plaćamo sve te javne službe i servise zato da budu dostupni i funkcionalni svih dvanaest mjeseci, ali mnogi od njih očito smatraju kako imaju slobodu i pravo da ih se u ova dva ljetna mjeseca što manje smeta.
Zato se lijepo raspuste i put pod noge, a ostave tek pokojega zaposlenika kao privid da sve funkcionira. Jedna službenica umjesto njih šest. Pa tko nešto baš hoće sad, neka čeka.
Samo probaj u ovo doba utjerati neki papir od lokalne ili državne administracije pa ćeš vidjeti svoga boga na plus 35. I svuda će te, kao pod normalno, još svisoka opomenuti jer si svoje poslove ostavio baš za ljeto. Sam si kriv. Jer ovi iz unutrašnjosti su na moru, a oni na moru imaju posla preko glave s iznajmljivanjem svojih apartmana.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tko je dozvolio sudovima da ljeti ne rade?
Sudovi također ne rade. Ljeti se ne zakazuju rasprave. Zašto? I tko im je to dozvolio? Nisam čula za državu u kojoj se ljeti obustavljaju ročišta. Ali naše pravosuđe je postalo toliko autonomno da se ne smije ni postaviti pitanje zbog čega dva mjeseca predmeti stoje. A zaostataka imaju, brat bratu, oko pola milijuna.
U privatnom sektoru ljeti možeš dobiti tri ili samo dva tjedna godišnjeg, oni si više ne mogu priuštiti, jer se te plaće, davanja i porezi moraju zaraditi. To je nezgodno, ali druge nema. Majstor mi je došao doma u četvrtak 5. kolovoza, na Dan pobjede, riješiti jednu manju krizu.
Pitam ga kako to da rade na praznik. Posla ima puno, sretni smo da ga ima, skromno mi s ljestava odgovara taj čovjek od šezdesetak godina. Ali zato su na državnim plaćama razmjeri švindlanja upravo neopisivi. U narodnim kazalištima uglavnom kao da su svi pomrli. A slično kao na sudovima ljeti je i u bolnicama. Hitne stvari moraju ići, živote se mora spašavati, ali sve drugo čeka jesen, pa zimu, pa proljeće. Onda opet stigne ljeto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naravno da nema aktivnosti za đake
Evo i iz Škorinog Domovinskog pokreta, gdje se sve raspada, javljaju da će stanje u stranci hitno rješavati čim im se ljudi vrate s godišnjih odmora. Dobiju od poreznih obveznika deset milijuna kuna godišnje, pa im se ne žuri ni kad kuća gori.
Onda škole. U školama ljeti nema nastave, ali im, recimo, ne pada na pamet organizirati neke ljetne aktivnosti i radionice za svoje đake koji ne idu na raspust jer roditelji nemaju novca. Takvih je jako puno. Ovih dana, Europska konfederacija sindikata objavila je istraživanje o korištenju godišnjih odmora u državama članicama EU-a. Hrvatska je ispala treća najgora zemlja po kriteriju postotka građana koji ne mogu platiti ni tjedan dana odmora izvan mjesta prebivališta. Ne nužno na moru. Nego nigdje.
Čak 84,7 posto naših državljana ne bi se, dakle, maknulo od kuće za godišnji odmor kad bi smještaj morali platiti. U Sloveniji ih je 48 posto, u Češkoj 56, u Austriji 35, a na razini cijele EU ukupno 60 posto. Sreća da kod nas postoje socijalističke vikendice, a onda i bake, prijatelji i rodbina, pa se dio sirotinje ipak snađe.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prekršilo svaku mjeru
Ali kad biste od škola tražili da se, kao javne odgojno-obrazovne ustanove, i ljeti na neki način pobrinu za učenike koji ostaju doma, zgrozili bi se na samu pomisao. Kao i suci, i nastavnici će reći da oni i te kako ljeti rade, da se pripremaju, studiraju, pišu planove i da su ovo najobičnija zlobna podmetanja. Aha. Ali svi koje poznajem dva mjeseca ljetuju.
Svuda u svijetu ide se na praznike, na skijanja i na putovanja, ali ovo kod nas prevršilo je svaku mjeru.
Mnogi od nas nikad u životu nisu ljeti bili na godišnjem odmoru više od tri tjedna u komadu, nekad su znala biti i samo dva. Tako je pao grah svima nama koji ne živimo od države nego moramo gurati svoje poslove cijele godine i zarađivati za svih 12 mjeseci. Dočim je ovima s druge strane nužno da se ljudski odmore. Može im i biti kad ćemo njihov komoditet ionako mi ostali podmiriti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U redu, sezona je godišnjih odmora, ali zar državni i javni sektor baš svakog ljeta moraju stati na dva mjeseca?
Svuda u svijetu ide se na praznike, na skijanja i na putovanja, no ovo kod nas je prevršilo svaku mjeru
Samo probaj u ovo doba utjerati neki papir od lokalne ili državne administracije pa ćeš vidjeti svoga boga na plus 35. I svuda će te, kao pod normalno, još svisoka opomenuti jer si svoje poslove ostavio baš za ljeto.
”Joj, gospođo, budite tako dobri pa se javite u rujnu. Sada su nam svi na godišnjem pa nemamo načina da vam damo to što tražite.” Tako mi je odgovorila službenica u jednoj javnoj ustanovi na molbu da mi dostave informacije za temu koju sam zamislila. Otpravili su me na isti način i na drugom mjestu samo manje ljubazno. Ton je bio ”pa zar vama nije jasno da je sezona godišnjih, tko da vam to pripremi baš sada usred ljeta”.
Neće, dakako, propasti svijet što moram odgoditi planove oko jednog teksta. No, ova mala i nevažna zgoda dio je općeg i sveprisutnog problema koji imamo u Hrvatskoj. Kad su godišnji odmori, u državnom i javnom sektoru sve stane.
Prošlog tjedna kolone građana dreždile su od jutra do popodneva na zvizdanu ispred zgrade MUP-a u Zagrebu, neki s djecom, neki stari, neki na štakama. Moja prijateljica u ponedjeljak za promjenu adrese: više od četiri sata. Stojeći.
Svakog ljeta lijepo se raspuste
Tako je svakog ljeta pa su se ljudi pomirili, ali taj ”ah što se može” pristup nije racionalan. Nema smisla. Skupo plaćamo sve te javne službe i servise zato da budu dostupni i funkcionalni svih dvanaest mjeseci, ali mnogi od njih očito smatraju kako imaju slobodu i pravo da ih se u ova dva ljetna mjeseca što manje smeta.
Zato se lijepo raspuste i put pod noge, a ostave tek pokojega zaposlenika kao privid da sve funkcionira. Jedna službenica umjesto njih šest. Pa tko nešto baš hoće sad, neka čeka.
Samo probaj u ovo doba utjerati neki papir od lokalne ili državne administracije pa ćeš vidjeti svoga boga na plus 35. I svuda će te, kao pod normalno, još svisoka opomenuti jer si svoje poslove ostavio baš za ljeto. Sam si kriv. Jer ovi iz unutrašnjosti su na moru, a oni na moru imaju posla preko glave s iznajmljivanjem svojih apartmana.
Tko je dozvolio sudovima da ljeti ne rade?
Sudovi također ne rade. Ljeti se ne zakazuju rasprave. Zašto? I tko im je to dozvolio? Nisam čula za državu u kojoj se ljeti obustavljaju ročišta. Ali naše pravosuđe je postalo toliko autonomno da se ne smije ni postaviti pitanje zbog čega dva mjeseca predmeti stoje. A zaostataka imaju, brat bratu, oko pola milijuna.
U privatnom sektoru ljeti možeš dobiti tri ili samo dva tjedna godišnjeg, oni si više ne mogu priuštiti, jer se te plaće, davanja i porezi moraju zaraditi. To je nezgodno, ali druge nema. Majstor mi je došao doma u četvrtak 5. kolovoza, na Dan pobjede, riješiti jednu manju krizu.
Pitam ga kako to da rade na praznik. Posla ima puno, sretni smo da ga ima, skromno mi s ljestava odgovara taj čovjek od šezdesetak godina. Ali zato su na državnim plaćama razmjeri švindlanja upravo neopisivi. U narodnim kazalištima uglavnom kao da su svi pomrli. A slično kao na sudovima ljeti je i u bolnicama. Hitne stvari moraju ići, živote se mora spašavati, ali sve drugo čeka jesen, pa zimu, pa proljeće. Onda opet stigne ljeto.
Naravno da nema aktivnosti za đake
Evo i iz Škorinog Domovinskog pokreta, gdje se sve raspada, javljaju da će stanje u stranci hitno rješavati čim im se ljudi vrate s godišnjih odmora. Dobiju od poreznih obveznika deset milijuna kuna godišnje, pa im se ne žuri ni kad kuća gori.
Onda škole. U školama ljeti nema nastave, ali im, recimo, ne pada na pamet organizirati neke ljetne aktivnosti i radionice za svoje đake koji ne idu na raspust jer roditelji nemaju novca. Takvih je jako puno. Ovih dana, Europska konfederacija sindikata objavila je istraživanje o korištenju godišnjih odmora u državama članicama EU-a. Hrvatska je ispala treća najgora zemlja po kriteriju postotka građana koji ne mogu platiti ni tjedan dana odmora izvan mjesta prebivališta. Ne nužno na moru. Nego nigdje.
Čak 84,7 posto naših državljana ne bi se, dakle, maknulo od kuće za godišnji odmor kad bi smještaj morali platiti. U Sloveniji ih je 48 posto, u Češkoj 56, u Austriji 35, a na razini cijele EU ukupno 60 posto. Sreća da kod nas postoje socijalističke vikendice, a onda i bake, prijatelji i rodbina, pa se dio sirotinje ipak snađe.
Prekršilo svaku mjeru
Ali kad biste od škola tražili da se, kao javne odgojno-obrazovne ustanove, i ljeti na neki način pobrinu za učenike koji ostaju doma, zgrozili bi se na samu pomisao. Kao i suci, i nastavnici će reći da oni i te kako ljeti rade, da se pripremaju, studiraju, pišu planove i da su ovo najobičnija zlobna podmetanja. Aha. Ali svi koje poznajem dva mjeseca ljetuju.
Svuda u svijetu ide se na praznike, na skijanja i na putovanja, ali ovo kod nas prevršilo je svaku mjeru.
Mnogi od nas nikad u životu nisu ljeti bili na godišnjem odmoru više od tri tjedna u komadu, nekad su znala biti i samo dva. Tako je pao grah svima nama koji ne živimo od države nego moramo gurati svoje poslove cijele godine i zarađivati za svih 12 mjeseci. Dočim je ovima s druge strane nužno da se ljudski odmore. Može im i biti kad ćemo njihov komoditet ionako mi ostali podmiriti.