Bilo je to još jedno vruće ljeto na Iblerovom trgu. Glavni odbor SDP-a donio je nakon dramatične sjednice odluku o suspenziji četvorice članova Predsjedništva stranke, zbog medijskih istupa u kojima su kritizirali politiku SDP-a.
Rejting SDP-a je padao, mediji su špekulirali o konačnom kraju socijaldemokrata i postavljali pitanje “što dalje”. Jedan od upravo suspendiranih se sjetio kultnog filma Underground Emira Kusturice. I scene u kojoj glavni lik skida sat s ruke i ulijeće u kafansku tučnjavu dovikujući upute glazbenicima koji nisu prestajali sa svirkom: “Brže i jače!”.
Tri godine i jedan povijesno težak poraz na parlamentarnim izborima kasnije, oni koji su nekad bili stranačka oporba sad su stranačka vlast. I obrnuto. Za četvero viđenijih članova zagrebačkog SDP-a nije odobren ponovni upis nakon raspuštanja te stranačke organizacije. Rejting SDP-a i dalje pada, mediji špekuliraju o konačnom kraju socijaldemokrata i postavljaju pitanje “što dalje”. A glazba? Ako je 2018. godine iz popa prešla u hard rock, sad već trešti heavy metal.
Rat od prve sekunde
Za početak, nužno je nacrtati preciznu sliku sadašnjeg stanja. Peđa Grbin je, naime, već tri dana nakon izbora za predsjednika stranke doživio da u Klubu zastupnika SDP-a ostane bez potpore za svoja kadrovska rješenja. Eskalacija sukoba koji se upravo događa i u kojem je s jedne stranke Klub zastupnika SDP-a, a s druge predsjednik, Predsjedništvo i Glavni odbor stranke, zapravo, već tad je bila unaprijed zapisana.
Grbin se, sa svoje strane, nije odlučio na pokušaj kohabitacije s onima koji su ga od prve sekunde krenuli opstruirati. Upotrebom statutarne odredbe o raspuštanju stranačkih organizacija pa ponovnom upisivanju članova za koje povjerenik procijeni da zadovoljavaju uvjete, riješio se nekoliko viđenijih protivnika bez potrebe za javnijom i transparentnijom procedurom stegovnog postupka.
Desetljeća koja su nagrizla stranku
Radilo se o jasnom političkom obračunu, upitnog demokratskog legitimiteta, s ljudima za koje je novo vodstvo stranke procijenilo da su krivi za strm i dugotrajan pad zagrebačkog SDP-a, nekad najjače stranačke organizacije. I Gordanom Marasom, kojeg se jednostavno, kako se da naslutiti iz nedavne Grbinove izjave da će o Marasovom zahtjevu za ponovno učlanjenje odlučiti lokalna stranačka tijela – nakon unutarstranačkih izbora – htjelo skloniti iz utrke za zagrebački SDP koja slijedi najesen.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ovim radikalnim mjerama Grbin je očito želio stati na kraj ratu koji izjeda SDP već desetljećima, onom između zagrebačkog SDP-a i stranačke centrale. Još od vremena kad je Milan Bandić postao gradonačelnik, početkom stoljeća, u javnost su počele frcati sve ozbiljnije razmirice između njega i tadašnjeg šefa stranke Ivice Račana. Sa Zoranom Milanovićem je Bandić bio u hladnom ratu dok nije izletio iz stranke, jer se mimo odluke SDP-a kandidirao za predsjednika države. Cvijeće nije cvjetalo, blago rečeno, ni između Davora Bernardića i Milanovića.
Što dalje?
Sad Davor Bernardić i ljudi koji ga podržavaju, po svemu sudeći ima većinu u saborskom Klubu zastupnika, te nemaju ni najmanju namjeru na ovakav Grbinov pokušaj sređivanja stranke odgovoriti s ičim drugim nego pozivom “na oružje”. To jest, upornim dokazivanjem kako predsjednik stranke nema većinu u saborskom Klubu zastupnika stranke.
Problem je što ih takav smjer djelovanja ne dovodi samo u koliziju s Grbinom, nego i s praktički svim ostalim tijelima SDP-a. Možda još veći problem – u proceduralnom nadmudrivanju s Predsjedništvom i Glavnim odborom vlastite stranke, stranačke službe Sabora, pod kontrolom HDZ-a, dosad su nepogrešivo bile na strani Bernardićeve ekipe. I tu smo, usred heavy metal refrena, ručni satovi su odavno skinuti, a udarci sijevaju iz svake izjave za medije. Ukratko, “što dalje”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prvi scenarij, zamrznuti sukob
Prije tri godine, stranačka oporba se nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da sruši Davora Bernardića kroz stranačka tijela primirila i u izbornu 2019. i 2020. godinu ušla bez daljnjeg talasanja, što je djelovalo blagotvorno na stranački rejting. Po svemu sudeći, takva mogućnost sad ne dolazi u obzir. Ne vidi se uopće način na koji bi stranačka tijela i Klub zastupnika SDP-a našli zajednički jezik oko bilo čega, a kamoli pitanja buduće sudbine četvero članova Kluba koji više nisu članovi stranke.
To ostavlja u igri dva za SDP nevesela scenarija. Jedan je zamrznuti sukob – da u Klubu SDP-a ostanu izbačeni članovi stranke jer Grbin ne može do većine koja bi, po tumačenju pravila HDZ-ovog saborskog vodstva i ekipe oko Davora Bernardića, bila nužna za njihovo odstranjivanje i iz ovog tijela.
Predsjednik stranke i Kluba zastupnika tako bi u svom saborskom klubu naredne tri godine morao gledati ljude kojima nije dozvolio povratak u stranku jer ih smatra krivima za njeno nazadovanje. Grbin bi, koliko god je u mogućnosti kao predsjednik Kluba zastupnika, smanjio broj istupa tih ljudi u ime stranke i SDP bi živio s latentnim sukobom, koji bi, vrlo vjerojatno, imao i česte epizode izboja netrpeljivosti u medijima. No, zadržan bi bio barem privid snage, kao i mogućnosti da se, ipak, nastavi s kakvim-takvim stranačkim suživotom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi scenarij, obračun
Druga mogućnost je da se ovako raspodijeljene karte – s jedne strane stranačka tijela, s druge Klub zastupnika – odigraju radikalno i do kraja. Da se, ukratko, iz stranke izbace iz svi oni, ma koliko ih bilo, koji ne bi poštivali eventualnu odluku stranačkih tijela da četvero zastupnika više ne mogu biti članovi Kluba zastupnika. To bi, sasvim sigurno, značajno smanjilo sadašnji broj od 32 (ili 28, kako tumači koja frakcija) člana Kluba zastupnika SDP-a, ali u globalnom poretku stvari ne bi promijenilo ništa bitno. U situaciji kad je parlamentarna većina više nego neupitna, gotovo da je svejedno radi li se o 15, 20 ili 30 ruku stranke u Saboru.
Dogodi li se takav, veći raskol, samo je pitanje tehnike kako bi se razdvojila dva de facto zaraćena zastupnička kluba. Glazbu s početka teksta bi, istina, svirao manji broj instrumenata, ali bi se stišala i usporila. Ključno pitanje je, naravno, koja od dvije preostale opcije će biti manje štetna za politički profil stranke koja je nekad bila toliko jaka da je dva puta u posljednjih 30 godina vodila državu. I postoji li iti jedan scenarij po kojem bi slična mogućnost bila realna u doglednoj budućnosti, a koji žanrovski ne bi spadao u – SF.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U SDP-u se ništa godinama ne mijenja, samo je sukob sve žešći. Što slijedi?
Teško da je uopće više moguće naći zajedničku platformu djelovanja dviju sukobljenih frakcija stranke
Prije tri godine, stranačka oporba se nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da sruši Davora Bernardića kroz stranačka tijela primirila i u izbornu 2019. i 2020. godinu ušla bez daljnjeg talasanja, što je djelovalo blagotvorno na stranački rejting. Po svemu sudeći, takva mogućnost sad ne dolazi u obzir.
Bilo je to još jedno vruće ljeto na Iblerovom trgu. Glavni odbor SDP-a donio je nakon dramatične sjednice odluku o suspenziji četvorice članova Predsjedništva stranke, zbog medijskih istupa u kojima su kritizirali politiku SDP-a.
Rejting SDP-a je padao, mediji su špekulirali o konačnom kraju socijaldemokrata i postavljali pitanje “što dalje”. Jedan od upravo suspendiranih se sjetio kultnog filma Underground Emira Kusturice. I scene u kojoj glavni lik skida sat s ruke i ulijeće u kafansku tučnjavu dovikujući upute glazbenicima koji nisu prestajali sa svirkom: “Brže i jače!”.
Tri godine i jedan povijesno težak poraz na parlamentarnim izborima kasnije, oni koji su nekad bili stranačka oporba sad su stranačka vlast. I obrnuto. Za četvero viđenijih članova zagrebačkog SDP-a nije odobren ponovni upis nakon raspuštanja te stranačke organizacije. Rejting SDP-a i dalje pada, mediji špekuliraju o konačnom kraju socijaldemokrata i postavljaju pitanje “što dalje”. A glazba? Ako je 2018. godine iz popa prešla u hard rock, sad već trešti heavy metal.
Rat od prve sekunde
Za početak, nužno je nacrtati preciznu sliku sadašnjeg stanja. Peđa Grbin je, naime, već tri dana nakon izbora za predsjednika stranke doživio da u Klubu zastupnika SDP-a ostane bez potpore za svoja kadrovska rješenja. Eskalacija sukoba koji se upravo događa i u kojem je s jedne stranke Klub zastupnika SDP-a, a s druge predsjednik, Predsjedništvo i Glavni odbor stranke, zapravo, već tad je bila unaprijed zapisana.
Grbin se, sa svoje strane, nije odlučio na pokušaj kohabitacije s onima koji su ga od prve sekunde krenuli opstruirati. Upotrebom statutarne odredbe o raspuštanju stranačkih organizacija pa ponovnom upisivanju članova za koje povjerenik procijeni da zadovoljavaju uvjete, riješio se nekoliko viđenijih protivnika bez potrebe za javnijom i transparentnijom procedurom stegovnog postupka.
Desetljeća koja su nagrizla stranku
Radilo se o jasnom političkom obračunu, upitnog demokratskog legitimiteta, s ljudima za koje je novo vodstvo stranke procijenilo da su krivi za strm i dugotrajan pad zagrebačkog SDP-a, nekad najjače stranačke organizacije. I Gordanom Marasom, kojeg se jednostavno, kako se da naslutiti iz nedavne Grbinove izjave da će o Marasovom zahtjevu za ponovno učlanjenje odlučiti lokalna stranačka tijela – nakon unutarstranačkih izbora – htjelo skloniti iz utrke za zagrebački SDP koja slijedi najesen.
Ovim radikalnim mjerama Grbin je očito želio stati na kraj ratu koji izjeda SDP već desetljećima, onom između zagrebačkog SDP-a i stranačke centrale. Još od vremena kad je Milan Bandić postao gradonačelnik, početkom stoljeća, u javnost su počele frcati sve ozbiljnije razmirice između njega i tadašnjeg šefa stranke Ivice Račana. Sa Zoranom Milanovićem je Bandić bio u hladnom ratu dok nije izletio iz stranke, jer se mimo odluke SDP-a kandidirao za predsjednika države. Cvijeće nije cvjetalo, blago rečeno, ni između Davora Bernardića i Milanovića.
Što dalje?
Sad Davor Bernardić i ljudi koji ga podržavaju, po svemu sudeći ima većinu u saborskom Klubu zastupnika, te nemaju ni najmanju namjeru na ovakav Grbinov pokušaj sređivanja stranke odgovoriti s ičim drugim nego pozivom “na oružje”. To jest, upornim dokazivanjem kako predsjednik stranke nema većinu u saborskom Klubu zastupnika stranke.
Problem je što ih takav smjer djelovanja ne dovodi samo u koliziju s Grbinom, nego i s praktički svim ostalim tijelima SDP-a. Možda još veći problem – u proceduralnom nadmudrivanju s Predsjedništvom i Glavnim odborom vlastite stranke, stranačke službe Sabora, pod kontrolom HDZ-a, dosad su nepogrešivo bile na strani Bernardićeve ekipe. I tu smo, usred heavy metal refrena, ručni satovi su odavno skinuti, a udarci sijevaju iz svake izjave za medije. Ukratko, “što dalje”.
Prvi scenarij, zamrznuti sukob
Prije tri godine, stranačka oporba se nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da sruši Davora Bernardića kroz stranačka tijela primirila i u izbornu 2019. i 2020. godinu ušla bez daljnjeg talasanja, što je djelovalo blagotvorno na stranački rejting. Po svemu sudeći, takva mogućnost sad ne dolazi u obzir. Ne vidi se uopće način na koji bi stranačka tijela i Klub zastupnika SDP-a našli zajednički jezik oko bilo čega, a kamoli pitanja buduće sudbine četvero članova Kluba koji više nisu članovi stranke.
To ostavlja u igri dva za SDP nevesela scenarija. Jedan je zamrznuti sukob – da u Klubu SDP-a ostanu izbačeni članovi stranke jer Grbin ne može do većine koja bi, po tumačenju pravila HDZ-ovog saborskog vodstva i ekipe oko Davora Bernardića, bila nužna za njihovo odstranjivanje i iz ovog tijela.
Predsjednik stranke i Kluba zastupnika tako bi u svom saborskom klubu naredne tri godine morao gledati ljude kojima nije dozvolio povratak u stranku jer ih smatra krivima za njeno nazadovanje. Grbin bi, koliko god je u mogućnosti kao predsjednik Kluba zastupnika, smanjio broj istupa tih ljudi u ime stranke i SDP bi živio s latentnim sukobom, koji bi, vrlo vjerojatno, imao i česte epizode izboja netrpeljivosti u medijima. No, zadržan bi bio barem privid snage, kao i mogućnosti da se, ipak, nastavi s kakvim-takvim stranačkim suživotom.
Drugi scenarij, obračun
Druga mogućnost je da se ovako raspodijeljene karte – s jedne strane stranačka tijela, s druge Klub zastupnika – odigraju radikalno i do kraja. Da se, ukratko, iz stranke izbace iz svi oni, ma koliko ih bilo, koji ne bi poštivali eventualnu odluku stranačkih tijela da četvero zastupnika više ne mogu biti članovi Kluba zastupnika. To bi, sasvim sigurno, značajno smanjilo sadašnji broj od 32 (ili 28, kako tumači koja frakcija) člana Kluba zastupnika SDP-a, ali u globalnom poretku stvari ne bi promijenilo ništa bitno. U situaciji kad je parlamentarna većina više nego neupitna, gotovo da je svejedno radi li se o 15, 20 ili 30 ruku stranke u Saboru.
Dogodi li se takav, veći raskol, samo je pitanje tehnike kako bi se razdvojila dva de facto zaraćena zastupnička kluba. Glazbu s početka teksta bi, istina, svirao manji broj instrumenata, ali bi se stišala i usporila. Ključno pitanje je, naravno, koja od dvije preostale opcije će biti manje štetna za politički profil stranke koja je nekad bila toliko jaka da je dva puta u posljednjih 30 godina vodila državu. I postoji li iti jedan scenarij po kojem bi slična mogućnost bila realna u doglednoj budućnosti, a koji žanrovski ne bi spadao u – SF.