U svom besmislu naše birokracije našli smo, čini nam se, pobjednika; ovaj ured za vještačenje invaliditeta

Zavod postoji od siječnja 2015. godine

„Došla sam na poziv, na takozvano kontrolno vještačenje. Naime, moje dijete ima Downov sindrom i da bi dobilo invalidninu, svake dvije godine moram ga voditi na vještačenje. Dijete će mi uskoro napuniti tri godine i može hodati, tako da se nama nije bio problem popeti uz stepenice i nas dvoje uopće nismo poanta ove priče. Poanta je lokacija, odnosno zgrada u kojoj je smještena ova ustanova. Upravo je nevjerojatno da Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom nema ulaz u zgradu prilagođen osobama s invaliditetom koje tamo svaki dan dolaze na nužna vještačenja!“, uznemireno će Maja.

Naime, spomenuti Zavod, kao jedinstveno tijelo vještačenja postoji od siječnja, 2015. godine. Među ostalim poslovima, Zavod provodi vještačenja u prvom i drugom stupnju radi ostvarivanja prava iz područja socijalne skrbi, mirovinskog osiguranja, zdravstva, obrazovanja, profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, zaštite ratnih i civilnih žrtava rata, prava po osnovi rodiljnih i roditeljskih potpora i tako dalje.

Vještačenja ponekad obavljaju u dvorištu

Do 2015. godine različita vještačenja obavljala su se u različitim službama, ovisno o prirodi slučaja, dakle, u HZZO-u, HZMO-u, Centru za socijalnu skrb … Kako bi se donekle uveo red u sustavu i ukinula vještačenja raštrkana na više lokacija, osnovao se spomenuti Zavod kao jedinstveno tijelo vještačenja. Njegovo središnji ured je u Zagrebu, s time da Zavod ima još pet područnih ureda, u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Varaždinu i Splitu. Postoje još izdvojena mjesta rada u 12 hrvatskih gradova.

„Područni ured u Splitu je na adresi Dražanac 70. Ostala sam šokirana kako to sve skupa izgleda. Ideja možda nije loša, ali provedba u praksi je kriminalno loša, barem što se područnog ureda u Splitu tiče. To je mjesto na kojem se vještače djeca, stariji ljudi, dakle, sve osobe s nekim oblikom invaliditeta. Većina njih ne može se popeti uz stepenice“, kaže Maja i nastavlja:

„Službenica mi je rekla da se za neke slučajeve stručna osoba spušta u dvorište i vani, u dvorištu ih vještači. Na suncu, vjetru …, jer se te osobe ne mogu popeti gore stepenicama, a njihovim je obiteljima nemoguće podići ih u kolicima. To je degradiranje za sve! Za ljude koji ondje rade, za osobe s invaliditetom, za njihove obitelji koje ih dovoze“, proziva Maja.

I unutrašnjost zgrade je horor

„Znači, ustanova koja vještačenjem svim osobama s invaliditetom mora zajamčiti prava u društvu, prva se sprda s njima. Pitamo se koji se genijalac dosjetio u takvu zgradu smjestiti takvu službu. Zamislite pravobraniteljicu osoba s invaliditetom, gospođu Anku Slonjšak, da ode posjetiti područni ured u Splitu. Ona, naime, kao osoba u invalidskim kolicima, ne bi mogla ući unutra i napraviti uviđaj“, uzbuđeno će naša sugovornica. I to nije sve, ironično se nasmijala.

„Unutrašnjost zgrade je horor. Pod se raspada, sve se raspada, to je strašno. Dovedem dijete, oni ga vještače, a da pritom nemaju nijednu didaktičku igračku, slagalicu, puzzlu, bojicu … Ništa nemaju. Gospođa mu je dala neku prljavu kockicu s nacrtanim cvjetićem, on ju je uzeo, pogledao, pa joj je tu kockicu vratio. Pitala ga je kako je … Nije žena kriva, nisu ljudi krivi, to su strašno zapušteni uvjeti rada, u ogromnim su zaostacima. Sve to na kraju trpe osobe s invaliditetom i njihove obitelji“, kaže Maja koja je zbog svega poslala dopis Ministarstvu za socijalnu politiku i središnjem uredu Zavoda.

Sustav ionako komplicira tijek vještačenja

Kaže da, kao pravnica, radi na splitskom Općinskom sudu u Dračevcu za koji se, naglašava, zna u kako je lošem stanju.
„I moji kriteriji zaista su nikakvi. O Dračevcu kao prostoru govorilo se i pisalo na što liči, kako miševi trče našim sobama i kako to ništa nije na razini suda. A Dražanac deset puta gori. To je strašno, to nije dostojno zemlje članice Europske unije. Kao da je riječ o zemlji Trećeg svijeta“, kaže Maja.

Sustav im, tvrdi, ionako dovoljno komplicira tijek vještačenja. Stalno se zaboravlja da Down nije bolest koja će se izliječiti, nego trajno stanje.
Ne primjenjuje se međunarodna klasifikacija vještačenja, tvrdi Maja, moraju donositi svu silinu potvrda, primjerice, potvrdu iz katastra, kao da dvogodišnje dijete može biti posjednik neke nekretnine …

„I onda dođem na tu novu lokaciju i zateknem onakvu zgradu. Neki dan je na vještačenje došla majka čije dijete ima četiri godine, ima Downov sindrom i još ne hoda. Ona ga je morala podići skupa s kolicima i popeti se uz stepenice. Dobro da od težine nije pala i ozlijedila dijete i sebe. Rekla mi je službenica da je jedna gospođa nedavno ozlijedila nogu, bila su joj preteška kolica koja je dizala“.

‘Naprosto me obuzeo bijes’

Njezinu ljutnju dijele i drugi građani Splita kojima trebaju potvrde sa Zavoda. Gospođa Višnja Smoje Tavolacci komentirala je Majin Facebook status riječima: „Ja sam bila šokirana, kad sam prvi put ušla. Sramota. Sama teglila dijete u kolicima. Hvala Bogu da to mogu. O unutarnjem uređenju i šporkici nemam riječi“. Maja Delić Ratković dodala je: „Bila radi oca koji je također invalid i nema šanse da se popne, a unutra je užasno usko i neprimjereno da se ni zdrava osoba ne može kretati“.
Lenka Ćaleta dodala je: „A tek kad uđeš unutra. U sobi dvije žene svakih nekoliko minuta se mijenjaju za stolom da mogu pisati za jednim računalom“.

Nevjerojatno je, kaže naša sugovornica, da neki trgovački centar u Splitu nema zakonom propisan broj parkirnih mjesta za invalide, da nema ulaznu rampu i slično, dobio bi sočnu kaznu. A ovdje sama država ismijava svoje građane i korisnike ove službe. „Kad sam jučer to ugledala, takav me bijes obuzeo da sam izvadila mobitel, slikala i odlučila da se o tome javno progovori. Što na ovo mjerodavni imaju za kazati?“, pita Maja Karaman Grbavac.