Zadnjih se dana tvrdilo kako u HDZ-u traje bratoubilački rat, kako se nikad dosad nije vidjelo takvo nejedinstvo stranačkog vodstva, kako se koriste neočekivano žestoke riječi i nemilosrdne optužbe. Takav dojam mogu, bojimo se, imati uglavnom oni promatrači političke scene koji ne poznaju povijest Hrvatske demokratske zajednice.
Naime, spram najvažnijih, brutalno nemilosrdnih sukoba u HDZ-u, sadašnja kampanja za predsjednika stranke doima se kao prijateljsko čavrljanje ili tek malo temperamentnija mirovna konferencija. U proteklih trideset godina Hrvatsku demokratsku zajednicu obilježila su četiri glavna vala sukoba, koja su definirala njen karakter.
Eliminacija Marka Veselice
Prve ključne svađe dogodile su se još 1989. godine, kad su Vladimir Šeks i Branimir Glavaš u ime Franje Tuđmana, eliminirali Marka Veselicu i njegovu grupu s osnivačke skupštine HDZ-a. Naime, Marko Veselica, dugogodišnji politički zatvorenik, bio je jedini stvarni protukandidat Franji Tuđmanu za mjesto predsjednika stranke.
Zahvaljujući Šeksovim i Glavaševim manevrima, Veselica nije uspio doći na osnivačku skupštinu, pa je Franjo Tuđman de facto jednoglasno izabran za prvog predsjednika HDZ-a. Marko Veselica nikad se nije oporavio od tog početnog knock outa u njegovoj obnovljenoj političkoj karijeri. Do umirovljenja igrao je tek marginalnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni.
Napad na Tuđmana pismom u Vjesniku
Drugi, najveći, najbrutalniji i najdulji sukob u vodstvu HDZ-a trajao je od ljeta 1993. do proljeća 1994. godine. S jedne su strane minskih polja stajali su Josip Manolić, ondašnji predsjednik Županijskog doma Sabora, a prije toga šef obavještajnih službi, i Stjepan Mesić, ondašnji predsjednik Sabora. S druge su strane bili Gojko Šušak, ministar obrane i gubernator Hrvatske republike Herceg Bosne, te brojni njegovi sljedbenici u stranci, vojsci i sigurnosnim sustavima.
I jedini i drugi borili su se za naklonost predsjednika Tuđmana; Manolić i Mesić Šuška su optuživali zbog hrvatsko muslimanskog rata u Bosni, i zbog teškog kriminala u Ministarstvu obrane. Kad je Tuđman odlučno stao na Šuškovu stranu, Josip Manolić u Vjesniku je objavio golemo pismo optužnicu protiv samog predsjednika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Manolić je na petnaestak kartica teksta Tuđmana optužio za rat u Bosni, za prikrivanje ratnih zločina hrvatskih snaga, za izrugivanje demokraciji, za kontrolu medija, za toleriranje kriminala i korupcije, te za prešutno dopuštanje ustašizacije Hrvatske. Idućeg je jutra Krešo Fijačko, ondašnji glavni urednik Vjesnika, morao podnijeti ostavku.
Pokušaj osnivanja nove stranke
Mesić i Manolić počeli su, pak, osnivati novu stranku; Hrvatske nezavisne demokrate, koja se trebala temeljiti na njima sklonim HDZ-ovim saborskim zastupnicima. U jednom su trenutku Mesić i Manolić raspolagali s čak četrdesetak potpisa HDZ-ovih zastupnika, što im je, uz oporbene zastupnike, trebalo biti dovoljno da izvedu parlamentarni udar i zbace HDZ s vlasti.
No, Tuđman je vrlo brzo uspio vratiti nadzor nad HDZ-om, pa su Mesić i Manolić ostali na petnaestak zastupnika. U proljeće 1994. godine HDZ je smijenio predsjednike oba saborska Doma, u višednevnoj proceduri, koja je hrvatskoj javnosti prvi put pokazala kako izgleda filibuster. Od tog je trenutka Stjepan Mesić postao najogorčeniji Tuđmanov politički protivnik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Šarinić i Pašalić nisu birali sredstva
Treći veliki sukob u HDZ-u dogodio se se u kasno proljeće 1998. godine, kad je Hrvoje Šarinić, ondašnji predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana, javno optužio Ivića Pašalića, ondašnjeg glavnog političkog savjetnika predsjednika Tuđmana, da preko medija vodi najprljaviju moguću kampanju protiv visokih dužnosnika HDZ-a, koji ne pripadaju njegovoj frakciji.
U usporedbi s izrazima i sredstvima koje su u ono vrijeme koristili Šarinić i Pašalić (ovaj drugi navodno je prisluškivao sve svoje političke oponente, i u HDZ-u i izvan njega), današnje polemike Andreja Plenkovića i Mire Kovača iznimno su civilizirane i miroljubive.
Dovoljno je reći da se pričalo da je Šarinić smatrao kako je Pašalić možda povezan s prometnom nesrećom, u kojoj je na motoru, u centru Zagreba, poginuo Šarinićev sin. Sukob Hrvoja Šarinića i Ivića Pašalića završio je Pašalićevom pobjedom; Šarinić je otišao u političku mirovinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izdaja, prisluškivanje, lažiranje, prijetnje…
Naposljetku, četvrti veliki sukob u HDZ-u dogodio se uoči izbora predsjednika stranke 2002. godine, kad su kao kandidati bili suprotstavljeni Ivo Sanader i Ivić Pašalić. Uoči izbora odvijao se opaki javni i tajni stranački rat, koji je završio Sanaderovom izbornom pobjedom, s tim da je Pašalićeva frakcija javno tvrdila kako je Branimir Glavaš lažirao izbore u Sanaderovu korist.
Ivić Pašalić napustio je HDZ i osnovao jednu krajnje desnu stranku, Hrvatski blok, koja nije postigla baš nikakve rezultate. Većina Pašalićevih podržavatelja eliminirana je iz bilo kakvog stranačkog i političkog života.
Navodna prisluškivanja, optužbe za nacionalnu izdaju, optužbe za ratne zločine, optužbe za lažiranje izbora, optužbe za prijetnje o iznudi, pa čak i spominjanje odgovornosti za smrt djece, obilježavali su HDZ-ovu retoriku u ranijim težim stranačkim konfliktima. Aktualna kampanja za predsjednika HDZ-a ne sadrži gotovo ništa, ili tek poneke elemente, iz takvog političko-policijsko-obavještajnog konteksta.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U usporedbi s onim starim, teškim sukobima u HDZ-u, ovi aktualni djeluju kao prijateljsko čavrljanje
U proteklih trideset godina Hrvatsku demokratsku zajednicu obilježila su četiri glavna vala sukoba, koja su definirala njen karakter
Navodna prisluškivanja, optužbe za nacionalnu izdaju, optužbe za ratne zločine, optužbe za lažiranje izbora, optužbe za prijetnje o iznudi, pa čak i spominjanje odgovornosti za smrt djece, obilježavali su HDZ-ovu retoriku u ranijim težim stranačkim konfliktima. Aktualna kampanja za predsjednika HDZ-a ne sadrži gotovo ništa, ili tek poneke elemente, iz takvog političko-policijsko-obavještajnog konteksta
Zadnjih se dana tvrdilo kako u HDZ-u traje bratoubilački rat, kako se nikad dosad nije vidjelo takvo nejedinstvo stranačkog vodstva, kako se koriste neočekivano žestoke riječi i nemilosrdne optužbe. Takav dojam mogu, bojimo se, imati uglavnom oni promatrači političke scene koji ne poznaju povijest Hrvatske demokratske zajednice.
Naime, spram najvažnijih, brutalno nemilosrdnih sukoba u HDZ-u, sadašnja kampanja za predsjednika stranke doima se kao prijateljsko čavrljanje ili tek malo temperamentnija mirovna konferencija. U proteklih trideset godina Hrvatsku demokratsku zajednicu obilježila su četiri glavna vala sukoba, koja su definirala njen karakter.
Eliminacija Marka Veselice
Prve ključne svađe dogodile su se još 1989. godine, kad su Vladimir Šeks i Branimir Glavaš u ime Franje Tuđmana, eliminirali Marka Veselicu i njegovu grupu s osnivačke skupštine HDZ-a. Naime, Marko Veselica, dugogodišnji politički zatvorenik, bio je jedini stvarni protukandidat Franji Tuđmanu za mjesto predsjednika stranke.
Zahvaljujući Šeksovim i Glavaševim manevrima, Veselica nije uspio doći na osnivačku skupštinu, pa je Franjo Tuđman de facto jednoglasno izabran za prvog predsjednika HDZ-a. Marko Veselica nikad se nije oporavio od tog početnog knock outa u njegovoj obnovljenoj političkoj karijeri. Do umirovljenja igrao je tek marginalnu ulogu na hrvatskoj političkoj sceni.
Napad na Tuđmana pismom u Vjesniku
Drugi, najveći, najbrutalniji i najdulji sukob u vodstvu HDZ-a trajao je od ljeta 1993. do proljeća 1994. godine. S jedne su strane minskih polja stajali su Josip Manolić, ondašnji predsjednik Županijskog doma Sabora, a prije toga šef obavještajnih službi, i Stjepan Mesić, ondašnji predsjednik Sabora. S druge su strane bili Gojko Šušak, ministar obrane i gubernator Hrvatske republike Herceg Bosne, te brojni njegovi sljedbenici u stranci, vojsci i sigurnosnim sustavima.
I jedini i drugi borili su se za naklonost predsjednika Tuđmana; Manolić i Mesić Šuška su optuživali zbog hrvatsko muslimanskog rata u Bosni, i zbog teškog kriminala u Ministarstvu obrane. Kad je Tuđman odlučno stao na Šuškovu stranu, Josip Manolić u Vjesniku je objavio golemo pismo optužnicu protiv samog predsjednika.
Manolić je na petnaestak kartica teksta Tuđmana optužio za rat u Bosni, za prikrivanje ratnih zločina hrvatskih snaga, za izrugivanje demokraciji, za kontrolu medija, za toleriranje kriminala i korupcije, te za prešutno dopuštanje ustašizacije Hrvatske. Idućeg je jutra Krešo Fijačko, ondašnji glavni urednik Vjesnika, morao podnijeti ostavku.
Pokušaj osnivanja nove stranke
Mesić i Manolić počeli su, pak, osnivati novu stranku; Hrvatske nezavisne demokrate, koja se trebala temeljiti na njima sklonim HDZ-ovim saborskim zastupnicima. U jednom su trenutku Mesić i Manolić raspolagali s čak četrdesetak potpisa HDZ-ovih zastupnika, što im je, uz oporbene zastupnike, trebalo biti dovoljno da izvedu parlamentarni udar i zbace HDZ s vlasti.
No, Tuđman je vrlo brzo uspio vratiti nadzor nad HDZ-om, pa su Mesić i Manolić ostali na petnaestak zastupnika. U proljeće 1994. godine HDZ je smijenio predsjednike oba saborska Doma, u višednevnoj proceduri, koja je hrvatskoj javnosti prvi put pokazala kako izgleda filibuster. Od tog je trenutka Stjepan Mesić postao najogorčeniji Tuđmanov politički protivnik.
Šarinić i Pašalić nisu birali sredstva
Treći veliki sukob u HDZ-u dogodio se se u kasno proljeće 1998. godine, kad je Hrvoje Šarinić, ondašnji predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana, javno optužio Ivića Pašalića, ondašnjeg glavnog političkog savjetnika predsjednika Tuđmana, da preko medija vodi najprljaviju moguću kampanju protiv visokih dužnosnika HDZ-a, koji ne pripadaju njegovoj frakciji.
U usporedbi s izrazima i sredstvima koje su u ono vrijeme koristili Šarinić i Pašalić (ovaj drugi navodno je prisluškivao sve svoje političke oponente, i u HDZ-u i izvan njega), današnje polemike Andreja Plenkovića i Mire Kovača iznimno su civilizirane i miroljubive.
Dovoljno je reći da se pričalo da je Šarinić smatrao kako je Pašalić možda povezan s prometnom nesrećom, u kojoj je na motoru, u centru Zagreba, poginuo Šarinićev sin. Sukob Hrvoja Šarinića i Ivića Pašalića završio je Pašalićevom pobjedom; Šarinić je otišao u političku mirovinu.
Izdaja, prisluškivanje, lažiranje, prijetnje…
Naposljetku, četvrti veliki sukob u HDZ-u dogodio se uoči izbora predsjednika stranke 2002. godine, kad su kao kandidati bili suprotstavljeni Ivo Sanader i Ivić Pašalić. Uoči izbora odvijao se opaki javni i tajni stranački rat, koji je završio Sanaderovom izbornom pobjedom, s tim da je Pašalićeva frakcija javno tvrdila kako je Branimir Glavaš lažirao izbore u Sanaderovu korist.
Ivić Pašalić napustio je HDZ i osnovao jednu krajnje desnu stranku, Hrvatski blok, koja nije postigla baš nikakve rezultate. Većina Pašalićevih podržavatelja eliminirana je iz bilo kakvog stranačkog i političkog života.
Navodna prisluškivanja, optužbe za nacionalnu izdaju, optužbe za ratne zločine, optužbe za lažiranje izbora, optužbe za prijetnje o iznudi, pa čak i spominjanje odgovornosti za smrt djece, obilježavali su HDZ-ovu retoriku u ranijim težim stranačkim konfliktima. Aktualna kampanja za predsjednika HDZ-a ne sadrži gotovo ništa, ili tek poneke elemente, iz takvog političko-policijsko-obavještajnog konteksta.