Nekad je nužno odabrati stranu

U velikom intervjuu za Telegram Hrvoje Klasić analizira kako je SFRJ postala crna mrlja povijesti i kada bi Bujanec mogao postati šef HRT-a

S uglednim povjesničarom razgovarali smo o njegovoj mladosti, aktualnoj politici i tumačenju povijesti

FOTO: VJEKOSLAV SKLEDAR/Telegram

'Hrvatski nacionalizam je velika prijetnja društvu, on postoji oduvijek, nije počeo s Franjom Tuđmanom. U nas je desnica uvijek bila u najvećem broju nacionalistička, klerikalna, netolerantna i nikada nije bez rezerve osuđivala ustaštvo, fašizma i nacizam. Ona nije ni nalik europskoj, konzervativnoj, tradicionalnoj, demokršćanskoj desnici'

Prije predavanja u Beogradu zagrebačkog profesora, analitičara i kolumnista Hrvoja Klasića voditelj je predstavio kao najvećeg povjesničara selebritija u regiji. Učinio je to nakon što je svjedočio kako su u Knez Mihajlovoj ulici u središtu grada prolaznici tražili selfije s Klasićem, te kako ga je prepoznao prodavač na benzinskoj crpki.

Kad je još čuo od kolega da se u Sarajevu na Baščaršiji ljudi također žele fotografirati s Klasićem, da ga prepoznaju u Ljubljani, a da se o Zagrebu i Hrvatskoj niti ne govori, bio je siguran da su to dokazi kako je on postao velika povjesničarska zvijezda. Klasić međutim kaže da je to istodobno smiješno i razočaravajuće

“Zaista nešto nije uredu s društvom u kojem su povjesničari važni. Ako su stručnjaci za prošlost u nekom društvu bitni, znači da ono ima ozbiljnih problema s prošlošću te da je puno stvari još nerazjašnjeno”.

Kako izgledaju povjesničari?

Koliko nije prirodno da su povjesničari od tolikog interesa javnosti, Klasić je ilustrirao razgovorom sa studentima na sveučilištu u Aarhusu u Danskoj. Kad ih je pitao znaju li kako izgleda neki povjesničar u njihovoj zemlji, odgovorili su mu da nemaju pojma, da znaju kako izgledaju glumci ili sportaši, ali im doista nije važno kako izgleda neki profesor povijesti.

Za razliku od drugih sredina, susreti s ljudima u Hrvatskoj, na ulici ili u restoranima, za Klasića su često manje ugodni.

“Dio ljudi u nas gleda svoja posla, i živi po principu ‘ne bi se šteli mešati’. Zbog toga sam doživio svašta, od vrijeđanja do prijetnji i to je moja svakodnevica. Naravno da to nije nimalo ugodno, teško se priviknuti na prijetnje i neugodnosti, međutim ohrabruje što mi puno ljudi prilazi, hrabre me, govore da sam u pravu, traže da ne odustanem”.

Pismo s ozbiljnim prijetnjama

Nedavno je javnost bila zgrožena pismom koje je Klasića dočekalo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje predaje svjetsku povijest nakon 1945. godine. U njemu je pisalo: “Ubij Klasića, a ne Srbina! Ubij Klasića izdajnika! Ubij ga onako kako su ustaše u Jasenovcu ubile više od 700.000 Srba: maljem, zabijanjem čavla u čelo, srbosjekom ili na drugi način”.

Klasić je već više puta prijavio policiji anonimne prijetnje, ali autori tih strašnih pamfleta nikad nisu otkriveni. Ovaj put je, kaže, odlučio otkriti sadržaj pisma. “Želim upozoriti javnost na to kakvi sve ljudi žive oko nas i na taj način pokušam spriječiti da govor mržnje postane nešto normalno. Jer između verbalnog i fizičkog nasilja tanka je linija”, govori nam.

Stavovi, vizije, politički ratovi…

Na pitanje isplati li mu se stalno voditi ideološke i političke ratove i pri tomu uglavnom biti u manjini, Klasić odgovara da nikada nije kalkulirao sa svojim stavovima i vizijama.

“Može zvučati patetično, ali iskreno vjerujem u ono što radim i govorim. Kad mi savjetuju da se povučem, znam da bi mi bilo puno lakše, ali tada ne bih mogao živjeti sam sa sobom. Nitko mi ništa u životu nije dao, ništa lošeg nisam napravio, nisam se obogatio u tranziciji, nisam ukrao ni kune, pa se nemam čega bojati niti o komu ovisiti”.

Klasić ne smatra da je u krivu kad se zalaže za život u pravednom i tolerantnom društvu u kojem će svi koji pošteno rade i žive imati jednaka prava. “Ne vidim zašto bih odustao od borbe za bolju Hrvatsku i svijet”.

Kakav je zapravo Klasić?

Klasić je tijekom razgovora bio vrlo odlučan u tumačenju svojih stajališta. Nigdje ni trunke sumnje u ono što govori, a iz te sigurnosti očito crpi snagu i uvjerenost u ispravnost svojih ideja. Iz njegova ponašanja i držanja uočljivo je da ga prijetnje i napadi ne plaše niti obeshrabruju. Upravo suprotno: tjeraju ga da bude još tvrđi i odlučniji u obranih svojih ideja.

Klasić ne ostavlja dojam posebno hrabrog ili rabijatnog čovjek, prije izgleda kao klasični introvertirani intelektualac, premda se odijeva mladalački i casual. Iznimno je ljubazan, pristojan i tolerantan kad se razgovara o uobičajenim životnim temama. No, kad se raspravlja o povijesti ili politici tada se pretvara u vrlo tvrdog sugovornika. Po tomu neodoljivo podsjeća na vrhunske sportaše koji su u privatnom životu potpuno nekonfliktni, žive vrlo povučeno i tiho, no kad izađu na teren odjednom postaju fajteri koji se ne boje ući čak ni u fizičke sukobe.

Godine desničarskih napada

Gotovo svakim svojim javnim istupom, a njih je puno, Klasić izaziva burne reakcije. Njegova su stajališta o bitnim povijesnim događajima suprotstavljena onomu što zastupaju vodeći političari HDZ-a, stranaka desnice, braniteljskih udrugu, pa i većina katoličkog svećenstva. Zbog toga je već godinama meta desničarskih medija koji traže da mu se zabrane javni nastupi i predavanja na fakultetu. Zanimalo nas je stoga je li zažalio što je odabrao studirati povijest.

“Kada sam 1991. upisivao fakultet, bilo je jasno da će se narativ o prošlosti promijeniti, jer je dotadašnje tumačenje povijesti bilo tendenciozno, selektivno, puno se stvari prešućivalo ili krivo interpretiralo”. No, tvrdi, nije mogao ni zamisliti do kakve će inverzije doći, da će crno postati bijelo, a bijelo crno.

U ljeto 1991. prije početka studija tri je mjeseca nosio vojničku odoru kao dragovoljac, pa se družio i s ljudima koji su došli iz emigracije. “Neki su od njih bili pripadnici ustaškog pokreta, neki su se čak bavili terorizmom, a oni mlađi dolazili su iz ustaškog okruženja svojih roditelja. Kad sam čuo što pričaju osjetio sam da će biti velikih problema. No, nisam mislio da će njihovi pogledi na povijesne događaje postati dio znanosti”.

Podrška nakaradnih stavova

Prisjećajući se tih dana Klasić priča kako je s 18 godina bio veliki fan rock and rolla, volio je modu tadašnjih američkih i engleskih rock sastava, bio je na koncertu Jerry Lee Louisa u Zagrebu, a onda je iznenada obukao vojničku odoru. “Nikad nisam volio oružje, a s 18 godina zapala me češka zbrojovka”. Smatra kako nije problem što dio ljudi misli da su ustaše bile u pravu.

“Nevolja je u tomu što danas imamo visoko pozicionirane političare i znanstvenike koji podržavaju takve nakaradne stavove. I u većini Europe postoje desni ekstremisti, no struka i većina političara takve teze beskompromisno osuđuju i odbacuju”, objašnjava te upozorava kako u nas ima doktora znanosti koji relativiziraju ustaške zločine, a neselektivno demoniziraju komunistički pokret i partizansku borbu. Upravo zbog takvih ocjena Klasića optužuju da pokušava zataškati i omalovažiti komunističke zločine i tiraniju. On odgovara da mu to nikada nije bilo ni na kraj pameti, ali da je problem u tomu što previše ljudi potpuno zanemaruje zločinački karakter NDH.

“Takvi nemaju hrabrosti otvoreno reći da podržavaju ustaški režim, pa onda svoje stavove pakiraju u razne floskule. Tvrde, primjerice, da je pozdrav Za dom spremni, stari hrvatski pozdrav, premda je ustaški. Uostalom, na svadbama i raznim svetkovinama kad se takvi opuste onda možete čuti što pjevaju i govore”. Stoga se Klasić pita kakva je to država u kojoj postoje birači kojima ne smeta ustaški pozdrav. “To je zaista sramotno i dok imamo takve birače i političare koji im se ulizuju, stvari se neće dobro razvijati”.

Što je temeljni problem RH?

Za Klasića je temeljni problem što Hrvatska nije imala i nema konzervativnu desnicu kakva postoji u Europi. “Hrvatski nacionalizam je velika prijetnja društvu, on postoji oduvijek, nije počeo s Franjom Tuđmanom. U nas je desnica uvijek bila u najvećem broju nacionalistička, klerikalna, netolerantna i nikada nije bez rezerve osuđivala ustaštvo, fašizma i nacizam. Ona nije ni nalik europskoj, konzervativnoj, tradicionalnoj, demokršćanskoj desnici”. Drži da je teško biti desničar u Hrvatskoj ako nisi nacionalist.

“To nikako ne znači da su svi desničari nacionalisti, ali ako želiš imati jako desnu stranku, onda moraš naći modus vivendi i modus operandi s nacionalistima”. Smatra kako je Tuđman odgovoran što se nakon 1990. počeo relativizirati odnos spram ustaštva i NDH. “On je to radio pod utjecajem emigracije koja je sudjelovala u ustaškom pokretu ili njihovih potomaka. Bio je zavisan od njih financijski, politički, ekonomski pa je pristajao na njihovo tumačenje povijesti”.

No, Klasić upozorava da se takav narativ nije slučajno nametnuo društvu. Hrvatska je 1991. željela nezavisnost, htjela je izaći iz Jugoslavije, borila se protiv komunizma te je najveći problem vidjela u Srbima. “A sve to željele su ustaše 1941. godine. Borili su se da Hrvatska postane nezavisna država, da napusti Jugoslaviju, da se bore protiv komunista te da se obračunaju sa Srbima. Ustaška država je međutim donijela rasne zakone, počinila je nezamislive zločine i bila jedan od najokrutnijih režima u Europi. Danas se taj karakter NDH namjerno zanemaruje ili posve negira”.

Povijest je sanjao oduvijek

Od osnovne škole, priča Klasić, htio je studirati povijest. “Spadam među one malobrojne koji su od najranijih dana točno znali čime se žele baviti. Prolazio sam sve razrede s 5,0, išla mi je fizika, kemija, matematike, ali ništa od toga nije me zanimalo”.

Iako njegovi roditelji nisu završili fakultet, otac mu je radio u Dunavskom Lloydu i bio je sindikalni aktivist, a majka je radila u Željezari, u njihovoj se kući jako puno čitalo. Tako je Klasić stekao široko obrazovanje pa su ga natjecatelji na kvizove iz cijele Hrvatske pozivali da im pomogne kao jocker zovi.

“Često sam pristajao, ali nisam se htio natjecati, premda su me nagovarali. Da sam se javio tada bih kao svoje jockere zvao tatu i brata zbog širine njihova znanja. I danas puno čitam, ali još nisam pročitao onoliko knjiga koliko moj otac koji je umro prije tri godine”.

Vjekoslav Skledar

Teški trenuci za obitelj

U tranziciji njegova majka i otac bili su prvo šikanirani, a potom su ostali bez posla. “Tata je završio u Brodoremontu kao skladištar koji je čistio tvornički prostor, iako je prije bio komercijalni direktor, a mama koja je radila u Elektronskom računskom centru Željezare, poslana je da važe cijevi. Nakon toga oboje su završili na burzi, a potom, sredinom devedesetih, i u mirovini”.

I do tada je obitelj živjela vrlo skromno u stanu od 44 kvadrata, kratko vrijeme imali su stojadina, a nakon toga jedva su spajali kraj s krajem. Zbog toga je Klasić tijekom studija radio najteže fizičke poslove u sisačkoj čeličani i termoelektrani, u privatnim pilanama, a u sisačkoj Radonji radio je s otrovima.

“Ni to nije bilo dovoljno za život u Zagrebu, pa sam svakodnevno putovao. Kad ne bih imao novaca za pokaznu kartu u vlaku, vozio sam se do Zagreba u WC-u. Ili sam pak išao autostopom pa bih za tih 50 kilometara znao promijeniti nekoliko automobila”.

Kako je počeo karijeru?

Inače, Klasićeva baka i Štefa Špiljak, supruga Mike Špiljaka, bile su sestra, ali im se Hrvojeva obitelj nikada nije obratila za pomoć. Prisjeća se kako je, dok se vozio vlakom, čitao za ispit Historiju Starog Rima od Maškina na ćirilici, jer još nije bila zamijenjena literatura. Kad su u kupe ušli gardisti, na brzinu je maknuo knjigu da ju ne vide.

Nakon što je u roku, s 22 godine, završio fakultet, zaposlio se u gimnaziji u Sisku, a usporedno je radio i u drugim sisačkim srednjim školama te u muzeju. No taj posao nije ga zadovoljavao u kreativnom smislu, bio je previše šablonski, pa je neko vrijeme radio u PR agenciji Premisa gdje je stekao dragocjeno iskustvo. Nakon što se otvorilo mjesto na fakultetu, Neven Budak i njegovi profesori kod kojih je magistrirao, ponudili su mu zaposlenje. Tako je onda započela akademska karijera Hrvoja Klasića.

Omiljen među studentima

Studenti vole njegova predavanja jer u njima koristi filmove, fotografije, razne zanimljivosti, tablice, citate… “Da bi se bio dobar predavač nije dovoljno biti vrhunski znanstvenik. Nije bitno samo što se kaže, već i kako se govori. Svjestan sam da nove generacije odrastaju u bitno drugačijem okruženju od onoga u kojem sam ja živio i to se i te kao vidi”.

Prisjeća se kako je jedan student govorio “mi Hrvati katolici”. “Upitao sam ga zašto je ta dva pojma stavio u istu ravan, pa ima dobrih Hrvata koji nisu katolici, eto ni ja nisam katolik, zar mislite da je to problem. Da me 1991. upucao snajper po meni bi se možda zvala škola u Sisku, a sada vi mislite da nisam dovoljno dobar Hrvat jer nisam katolik”, zaključio je Klasić.

Svjestan je da nekima ne sjeda najbolje ono što im predaje, no radi se tek o manjem broju studenata. “Kad shvatim da ima studenata koji razmišljaju drugačije od mene uvijek ih potičem na raspravu jer je fakultet mjesto gdje se ukrštavaju suprotna stajališta”.

Građanski rad u Hrvatskoj

Neki se studenti pobune kad kaže da se u nas, uz srpsku agresiju, vodio i građanski rat. “Tada ih pitam za definiciju građanskog rata, a oni mi odgovaraju da ne znaju. Objasnim im da mogu misliti suprotno od mene, ali da se na fakultetu razgovara s argumentima, jer nismo u kafiću”.

Pa citira pjesmu Mile Kekina kako na ovim prostorima ljudi kad nemaju pojma, imaju stav. “Zbog toga uvijek ističem da kao budući povjesničari moraju imati argumente, pa, primjerice, ne mogu reći da je NDH pozitivna stvar, kad za to nema niti jedan dokaz”.

Kad se raspravlja o razlozima raspada Jugoslavije, Klasić kaže kako se najčešće spominje centralizam te pljačka novca koji je odlazio u Beograd, zatim vladavina jedne partije, zapošljavanje i napredovanje po partijskoj podobnosti te velika zaduženost. “Sada se otvara pitanje što se od tada promijenilo. Slavonci, Dalmatinci, Istrijani uvjereni su da je Hrvatska jako centralizirana država, da previše njihova novca odlazi u Zagreb. Višestranačje funkcionira samo na dan izbora, a poslije toga vlada tvrdo jednostranačje. Bez članstva u vladajućoj stranci nema zapošljavanja i napredovanja”.

Ključne uloge dvije crkve

Jednu od ključnih uloga u sukobu Hrvata i Srba odigrale su, po mišljenju Klasića, katolička i pravoslavna crkva. “Kroz povijest uvijek su ratovali narodi i države različitih tradicija, kultura, jezika. Međutim, između Hrvata i Srba nema bitnih razlika. Govorimo sličnim jezicima pa se razumijemo, ni po drugim kulturološkim i civilizacijskim odrednicama nema prevelikih razlika. Jedino što nas razlikuje je pripadnost različitim crkvama. I na to su krajem 80-tih inzistirale Katolička i Pravoslavna crkva”.

Po Klasiću jedna i druga crkva više su gledale interese politike nego ljudi, nisu se protivili ratu i zločinima u vlastitom narodu, naprotiv, blagoslivljali su oružje i poticali mržnju. “Priklonile su se novim vlastima i nisu se pokazale doraslim razini koju kršćanstvo traži od njih”.

Nakon 1945. komunistički režim, kaže Klasić, riješio se svih protivnika, mnogi su bili pozatvarani, ubijeni ili su pobjegli u inozemstvo. Jedino je Katolička crkva ostala branitelj hrvatskog identiteta. “Nakon 1990. Katolička crkva osjećala je da se ispravlja nepravda prema njoj, pa se počela ponašati pobjednički i euforično”.

Poistovjetila se, smatra, s hrvatstvom, kao protutežom univerzalnom jugoslavenskom komunističkom pokretu. “Sada se Katolička crkva ponaša kao da je autokefalna hrvatska crkva vođena nacionalnim i nacionalističkim principima, a ne kao univerzalna katolička crkva”, ističe Klasić.

Kaptol izgubljen u vremenu

Zatim daje objašnjava. “Kaptol se često ponaša krajnje konzervativno i ne shvaća promjene u prostoru i vremenu. On se prilagođava hrvatskom etnocentrizmu i nacionalizmu, a ne onomu što piše u Svetom pismu. To najbolje potvrđuje odnos prema papi Franji. Za najveći dio biskupa on ne bi bio prvi izbor za papu, ali zbog dobro strukturirane hijerarhijske organizaciji o tomu ne smiju javno govoriti”.

No, Crkva, po Klasiću, više ne igra važnu ulogu u društvu, a jedan od razloga tomu je i što čelni ljudi HDZ-a nisu autentični vjernici. “Plenković nije vjernik fundamentalist niti ekstremni nacionalist, no ne poduzima odlučnije korake da pomakne Hrvatsku prema vrijednostima europskog centra. Umjesto toga dopušta da se i dalje normaliziraju razni ekstremizmi i to je njegov najveći paradoks”.

Kako gleda na budućnost?

Što se tiče budućnosti Klasić nije optimist. “Desničarski obruč steže se oko Europe, a najvidljiviji je u Poljskoj i Mađarskoj. Treba samo još jedna veća kriza, pa da se klatno i u drugim zemljama okrene u desno što će biti vjetar u leđa hrvatskim desničarima. Tada će HDZ-ovi desničari vratiti stranku puno desnije od Plenkovića”.

No dok Marine Le Penn ne dođe na vlast u Francuskoj, ojača Alternativa za Njemačku, te u Italiji i Španjolskoj ne preuzme vlast krajnja desnica, Plenković, po mišljenju Klasića, zna da neke granice ne smije prijeći. Zbog toga drži da je Plenković, koliko god pomagao da se radikalna desnica održi na životu, ipak brana još jačem ekstremizmu. Važan je, kaže, također Plenkovićev potez da za potpredsjednika vlade postavi Srbina, premda nitko ne bi okom trepnuo da je koalirao s nekom desnom strankom, jer bi svi smatrali da je to logično.

“Plenković je, međutim, svjestan da se nalazi na čelu stranke kojoj ne pripada. Ni on ni njegovi najbliži suradnici nisu nacionalisti, ali znaju da su članovima HDZ-a u Baniji, Slavoniji, Dalmaciji, puno bliži Zlatko Hasanbegović i Hrvoje Zekanović nego europski liberalni demokrati. Zato radi ustupke koji su štetni i koji pokazuju da nema snage ovladati HDZ-om”.

Zbog toga Klasić zaključuje da će nakon Plenkovića na čelo HDZ-a doći političar koji neće surađivati s Miloradom Pupovcem, nego s radikalnim desnim strankama. “Stoga se ne treba čuditi ako dobijemo Hasanbegovića za ministra, a Velimira Bujanca za ravnatelja HRT-a”, razočarano će Klasić.

Odvaja li se RH od Zapada?

Ako se takve tendencije nastave, onda će se proces odvajanja Hrvatske od zapadno europskih liberalnih demokracija koji već traje neko vrijeme, samo ubrzati. Naime, Hrvatska od kada je Plenković na čelu Vlade u gotovo svim glasovanjima u Europskom parlamentu priklanja se zemljama bivšeg Varšavskog pakta, Mađarskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Češkoj, Sloveniji, Bugarskoj, a nasuprot Njemačke, Francuske, Nizozemske, Španjolske…

Očito je da je HDZ politički i ideološki zagovara pripadnost krugu konzervativnih i liberalnih demokracija bivšeg istočnog bloka, pa je zbog toga u EU parlamentu bio suzdržan u osudi Orbanova zakona protiv LGBTIQ osoba, te kad je odbio podržati zakonski prijedlog Predraga Matića. Ne treba posebno ni spominjati da su uvijek u tim glasovanjima predstavnici HDZ-a ostajali u uvjerljivoj manjini.

Heterogenost Hrvatskog proljeća

Na pitanje zašto se u nas ne daje dovoljno prostora događajima iz 1971. i Hrvatskom proljeću Klasić odgovara da Tuđman nije držao do tog pokreta jer je u to vrijeme bio druga liga, nije bio cijenjen ni kao povjesničar, ni kao intelektualac ni kao političar. “Puno su važniji od njega bili Vlado Gotovac, braća Veselica, studentski vođe Ivan Zvonimir Čičak i Dražen Budiša“.

Koliko je pak to bio heterogen pokret pokazalo se krajem 80-tih kad najistaknutiji proljećari, Miko Tripalo, Savka Dabčević Kučar, Budiša, Čičak, Veselice, Gotovac, Tuđman, nisu mogli zajedno, pa je svaki od njih osnovao svoju stranku. “Osim što su drugačije promišljali, sve su ih opterećivale goleme taštine koje nisu dopuštale da im netko drugi bude predsjednik stranke”.

Inozemna Klasićeva karijera

Klasić je zasigurno jedan od naših znanstvenika kojega se najčešće poziva u inozemstvo gdje drži predavanja, sudjeluje na kongresima i seminarima. Obišao je cijelu Europu, bio je u Alžiru, Maroku, Tunisu, Iranu, Izraela, Kambodži, Tajlandu, Indoneziji, Kanadi, SAD-u… Držao je predavanja na prestižnim kongresima na Oxfordu, Barceloni, Varšavi, Bostonu… Kad ga zovu u inozemstvo da govori o Hrvatskoj, najčešće traže da analizira uzroke nacionalizma, povijesnog revizionizma, pljačke u doba tranzicije te razlozima raspada Jugoslavije i o ratnim zbivanjima.

Najviše žali što se u Hrvatskoj razdoblje od 1941. do 1945. te do 1990. proglasilo crnom mrljom te poviješću koje se treba sramiti i zaboraviti. “Počeli smo se baviti nama bitnim temama na potpuno pogrešan način, koje Europu i svijet uopće ne zanimaju”. A po Klasiću, jedino razdoblje povijesti naroda na ovim prostorima, pa i hrvatskog, bilo je ono tijekom Drugog svjetskog rata, te razdoblja socijalizma zbog političkog i ekonomskog eksperimenta.

Zašto se odričemo prošlosti?

“Svi u Europi znaju sve o poljskom pokretu Solidarnost ili o češkom Praškom proljeću, koje je bilo inspirirano jugoslavenskim političkim eksperimentom. Bugari su digitalizirali i preveli arhiv Todora Živkova i to dijelili po Europi, Rumunji ne propuštaju priliku govoriti o diktaturi Nicolae Ceausescua, a da baltičke države, te Češku i Poljsku ne spominjem. Samo se mi Hrvati odričemo svoje prošlosti”.

Mladi europski povjesničari sve to znaju, jedino nemaju pojma o ulozi Jugoslavije u hladnoratovskom svijetu, kad je bila važan subjekt međunarodnih odnosa. Opravdavaju se da o tomu nemaju pojma jer o tom razdoblju nitko ne govori, te nema tekstova na engleskom jeziku.

Klasić kaže da to nikako ne znači da ne treba govoriti o mračnim stranama tog razdoblja, ali ne može se odnositi prema povijesti kao prema samoposluzi da se uzima samo ono što mi mislimo da je dobro. “Za razliku od Jugoslavije, novonastale države nisu ni subjekt ni objekt svjetske politike, već eventualno priloška oznaka mjesta. A često je i to u pitanju”.