Nekad je nužno odabrati stranu

Učinilo nam se da je, kada se govori o Ini, geopolitika malo po strani. Što ovdje, zapravo, žele Amerika i Rusija

Profesor na RGN-u Igor Dekanić za Telegram o energetici i geopolitici

FOTO: AFP/Pixsell

Nakon što je rezolutno izašao s planom otkupa Ine, koji sadrži i privatizaciju dijela HEP-a, premijer Andrej Plenković ipak se morao malo povući. Podršku za tu ideju nije imao i nema u koalicijskom partneru Mostu, ali niti u dijelu svoje stranke. U posljednje je vrijeme, čini se, fokus upravo na modelima otkupa Ine, ulozi Martine Dalić i novoformiranom Savjetu koji je oformljen bez nje.

No, kako bi uopće trebala izgledati hrvatska energetska politika? Ima li Zagreb konzistentan stav prema interesima velikih sila koji se isprepliču na ovim prostorima, posebno u energetici? I što uopće žele svjetske i regionalne sile u Hrvatskoj i okruženju kada je riječ o energetici? Na ta smo pitanja pokušali odgovoriti kroz razgovor sa stručnjakom za geopolitiku nafte i autorom nekoliko zapaženih knjiga na tu temu, profesorom na zagrebačkom Rudarsko geološko naftnom fakultetu Igorom Dekanićem.

1. Što žele Sjedinjene Države?

Interes Washingtona mogao bi biti usmjeren na poticanje Hrvatske na diversifikaciju energetskih izvora i pravaca dobave energije, kaže Dekanić. “Osobito u slučaju postizanja stanovitog političkog modus vivendi aranžmana s Moskvom na jugu Europe”, kaže Dekanić. Američki predsjednik Donald Trump najavljuje bolje odnose s Moskvom. No, tek treba vidjeti, hoće li se i kako eventualni dogovor SAD-a i Rusije odraziti na ovo područje. “Ako bi takav interes bio naslonjen na svojevrsno oživljavanje sporazuma iz Jalte 1945. u energetici, to za Hrvatsku ne bi trebalo biti baš loše”, kaže Dekanić.

Pojednostavljeno, SAD ne želi da Hrvatska bude ovisna o ruskom plinu, a time podložna i političkom utjecaju Kremlja. U skladu s time, podupiru izgradnju LNG terminala na Krku. Putem tog terminala Sjedinjene Države mogle bi svoj ukapljeni plin (LNG) izvoziti u Hrvatsku i dalje u Europu. Govoreći jučer na konferenciji “Nova hrvatska energetska strategija” u organizaciji PwC-a i Hanza medije, ministar okoliša i energetike Slaven Dobrović kazao je kako će Hrvatska plutajući energetski terminal na Krku završiti do 2019. godine. Očekuje se kako će kapacitet terminala biti najmanje oko dvije milijarde kubičnih metara plina godišnje. Prvotno je bilo planirano izgraditi kopneni terminal s tri puta većim kapacitetom od ovoga, no taj je projekt, barem za sada, ostavljen po strani.

2. Što ovdje u energetici želi EU?

EU, baš kao i Sjedinjene Države, želi smanjiti ovisnost europskih zemalja, a samim time i Hrvatske, o ruskom plinu. Generalno govoreći, tri glavna cilja energetske politike EU su konkurentnost, održivost i sigurnost opsrbe. Cilj EU 2020. strategije jest tzv. politika “20-20-20”. Prema tom planu, emisija stakleničkih plinova smanjila bi se za 20 posto u odnosu na 1990. godinu, udio obnovljivih izvora energije u ukupnoj energetskoj potrošnji bio bi 20 posto, a potrošnja energije bi trebala biti 20 posto manja u odnosu na onu koja se očekuje do 2020. u slučaju neprovođenja posebnih mjera.

“Ako se i mogu interesi promatrati neovisno od ostalog sklopa političke i ekonomske stabilnosti i razvitka južne Europe, moglo bi se pretpostaviti kako je interes Bruxellesa usmjeren na očuvanje čvrstog poštivanja (od strane Hrvatske) usvojene europske energetske orijentacije u pravcu razvitka nisko ugljične energetike strategije od strane Hrvatske, pogotovo kad se takva strategija našla pod upitnikom američke buduće energetske politike”, kaže Dekanić. Uz to, europski je interes proširivanje hrvatskog tržišta za plasman europske energetske opreme, odnosno energetskih trošila i europske energije iz obnovljivih izvora, kaže Telegramov sugovornik.

3. Koji je interes Rusije?

Rusija je energetski snažno prisutna u okruženju. U Mađarskoj sudjeluju u izgradnje nuklearne elektrane, a snažno su prisutni i u Srbiji i u BiH. U intervjuu za Telegram, bivši ministar gospodarstva i saborski zastupnik Mosta Tomislav Panenić izrazio je bojazan kako bi Plenkovićev plan za prodaju HEP-a mogao rezultirati ruskim ulaskom u našu najkvalitetniju tvrtku. Upozorio je kako je u pripremi IPO-a HEP-a sudjelovala i ruska Sberbanka koja se nalazi u većinskom vlasništvu ruske države.

Također, godinama se spekuliralo kako je ruski Gazprom zainteresiran za otkup MOL-ovih dionica Ine. “Interes Moskve je osigurati i daljnju opskrbu naftom i plinom zemalja južne Europe, uz opskrbu zemalja centralne i istočne Europe koja se obavlja iz Rusije. Uz to, interes Moskve obuhvaća potencijalno širenje ruskog energetskog utjecaja i kapitala na hrvatsko tržište”, kaže Dekanić.

4. Što će učiniti Hrvatska?

Govoreći na spomenutoj energetskoj konferenciji, kao ključne enrgetske projekte ministar Dobrović je istaknuo LNG terminal na Krku i projekt Jadransko-jonskog plinovoda, koji će omogućiti sigurnost opsrbe i diverzifikaciju izvora. Kazao je kako će realizacija LNG terminala “značiti vrlo dobro pozicioniranje Hrvatske u energetskom sekoru, odnosno na tržištu EU”. Na istoj je konferenciji govorila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ona je također kazala kako su ova dva projekta trenutno najvažniji za Hrvatsku kada je riječ o energetici. Uz to, kazala je kako inicijativa Baltik-Jadran-Crno More “upućuje na potrebu izgradnje i uvezivanje energetske infrastrukture u smjeru sjever-jug”. Za isto se zalaže i Višegradska skupina, a postojeća energetska infrastruktura u Europi izgrađena je u smjeru istok-zapad.

Da bi LNG i Jadransko-jonski plinovod trebali ostati strateški prioriteti hrvatske energetske politike, slaže se i Dekanić. “Diversifikacija opskrbe energijom, a u tom sklopu i prirodnim plinom, su prije svega u interesu unaprjeđenja energetske sigurnosti Hrvatske. Energetska sigurnost u suvremenom globaliziranom, tehnološki i gospodarski razvijenom svijetu predstavlja jednu od glavnih poluga nacionalne sigurnosti”, kaže. Možemo li reći da su ova dva projekta u interesu SAD-a, pitam. “Ako te projekte, a prije svega projekt LNG podupire i glavna svjetska sila, to može biti samo pozitivno za hrvatske nacionalne i državne interese”, odgovara Dekanić.

5. Ostvaruju li velike sile putem energetike svoje interese?

“Energetika je uvijek diskretno i skriveno, ali trajno sredstvo za ostvarivanje političkog utjecaja”, kaže Dekanić. Spominje nekoliko primjera: dugogodišnje savezništvo SAD-a i Saudijske Arabije, svojevrsni patronat Francuske nad zemljama zapadne i sjeverne Afrike, koje u pozadini ima i energetske interese, ruske napore za uspostavljanje energetskih točaka i pravaca penetracije u zemlje na jugoistoku Europe, najnovije diskretno zajedničko planiranje buduće opsrbe plinom Zapadne Europe od strane Rusije i Njemačke preko projekta Sjeverni tok 2…

“Takvi utjecaji mogu biti vrlo korisni za zemlje domaćine, ako one imaju artikulirane jasne razvojne ciljeve i interese, razgrađene vlastite razvojne strategije i profilirana energetska tržišta”, kaže. Predsjednica je, govoreći na energetskoj konferencij u Zagrebu u srijedu, podsjetila na događaje tijekom zima 2006. i 2009. kada je Rusija zaustavila dotok plina prema Ukrajini. “Inicijativa triju mora zagovara energetske projekte koji bi takve događaje dokinuli zauvijek.”, kazala je.

6. Mogu li se za situaciju oko HEP-a i Ine ozbiljnije zainteresirati veliki igrači?

Među vladajućima je već neko vrijeme pristuna ideja da bi, nakon što Inu eventualno otkupimo, za tu kompaniju trebalo pronaći novog strateškog partnera. Kako bi na tu, novu privatizaciju dijela Ine gledali u Washingtonu, Moskva i Bruxelles? Neće biti sasvim nezainteresirani, ali daleko od toga da će im to biti prioritet, smatra naš sugovornik Dekanić. Vjerojatno je, kaže, da bi znatnije promjene u hrvatskom energetskom sektoru izazvale pozornost ključnih europskih zemalja, pa i velikih sila. Koliko će biti zainteresirani u ovom trenutku ipak je teško prosuditi, kaže Dekanić i upozorava na smanjenje energetskih tržišta u Hrvatskoj.

“Ne treba zanemariti ni činjenicu kako je najveći dio subvencionirane buduće proizvodnje obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj velikim dijelom već ‘podijeljen’ proteklih nekoliko godina… Stoga, a i zbog političkog i psihološkog interesa domaće javnosti za ove teme, ne treba očekivati kako bi promjene u vlasničkom ili organizacijskom rasporedu u hrvatskoj energetici mogle izazvati naročiti interes velikih sila.”, zaključuje Dekanić.