Bio je ovaj tjedan Dan učitelja i 513 ljudi iz te koliko važne toliko i podcijenjene struke primilo je od Ministarstva priznanja za svoj rad. Tražila sam na tom popisu neka imena za koje znam da su tamo trebala biti, ali ih nisam našla. No to samo znači da u toj širokoj postavi ima puno više vrsnih profesionalaca od ovih 513. Evo i Nobel za književnost dodijeljen je prije koji dan mojoj omiljenoj književnici, Francuskinji Annie Ernaux, kraj toliko drugih fantastičnih pisaca koji su s punim pravom jednako mogli biti na njenom mjestu.
Dakle, nagrade kao nagrade, nikad ih ne dobiju svi koji ih zaslužuju. Ali svatko od nas lako će se sjetiti kako su kroz školu na njega utjecali pojedini njegovi nastavnici i profesori, a kako neki drugi nisu ni zeru. To je i te kakva nagrada. Dio tih imena pamtiš cijeli život, a neke odmah zaboraviš kao da nisu ni postojali i čudiš se kako nemaš pojma koga to na kavi spominje neki od tvojih starih kolega iako si i ti na istim satovima sjedio četiri godine. Pritom je posebno zanimljivo da ti ljudi, čija lica nosimo sa sobom u ono poslije, najčešće nisu činili ništa posebno. Naizgled nisu.
Magija koju imaju nastavnici
No čini mi se da ista magija postoji kod svih tih nastavnika koji kod učenika zauvijek ostave onu duboku recku i koji ih često namame baš na zanimanja koja su povezana s njihovim školskim predmetom. Dva su sastojka u njoj smiješana, to su strast i ljudskost.
Strast je zarazna kao zaušnjaci. To je onaj fluid koji pršti iz ljudi koji vole svoj posao i rade ga s veseljem. Ona obasjava sve koji su blizu.
Zato sam generalno uvjerena da je potrebno nešto promijeniti u pristupu profesionalne orijentacije za mlade. Ne lako zaposlenje na prvom mjestu, ne isplativost i novac. Nego: idi u ono što voliš, što te zanima i što te uzbuđuje. U onome što te veseli bit ćeš uspješan. A onda će doći i zarada, jer ona stiže kao posljedica i ne smije biti odlučujući motiv.
Matematika je čarobna, to sam shvatila kad sam odrasla
Nagledali smo se za vrijeme školovanja profesora iz čijih očiju vidiš da jedva čekaju zvono, da ih gnjavi baktanje s tom dječjom hordom i da mrze to što rade. To su oni drugi, ti koji nikad nikoga neće zavesti da zavole ta znanja o kojima moraju nešto govoriti, jer otaljavaju stvar bez iskre, mlitavo i po suhoj dužnosti budući da im treba ta plaća za račune i cipele.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ja sam, recimo, tek kao odrasla osoba, sa zaprepaštenjem otkrila kako je čarobna matematika. To mi u školi nikad nije palo na pamet jer nisam imala sreću da mi nastavnici pokažu da te računske operacije, limesi i logaritmi nisu samo zbog ubitačnog bubanja nego da imaju stvarnog smisla. Zbog istih razloga moja djeca nisu voljela neke predmete, a druge su obožavale. Badava smo ih doma pokušavali zagrijati za neka područja kad su nadležni profesori unaprijed upropastili svaki uspjeh u takvom otvaranju očiju. To je šteta, ali kojegdje se ponavlja tipski, kod čitanja, kod fizike i kod sviranja.
Najbolji nastavnici začaraju učenike
Nastavnik kome je svejedno hoće li kod đaka probuditi ikakav interes za ono što predaje trebao bi se okaniti škole. Kao vrtlarstva vrtlar koji ne podnosi blato i kao liječnik medicine ako pacijente promatra samo kao sredstvo da što prije kupi BMW. Taj treba potražiti kakav trgovački posao u farmaceutskoj industriji da bi postao sretan. Ako nisi sretan sa svojim zanimanjem, upropastio si svoj život, a nisu obogatio ni tuđe.
Ne znam koliko ravnatelji u hrvatskim školama o tome vode računa, ali trebali bi. Jer najbolji nastavnici začaraju svoje učenike na najljepši način i to je prava srž njihovog poslanja, a ne jesmo li baš upamtili pet glavnih rijeka na Iberskom poluotoku, Duro, Ebro, Tajo, Guadiana i Guadalqiuvir i je li cink dvovalentan ili ipak trovalentan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Od osnovne škole pa do studija, u neke profesore gledamo kao u bogove. Jedan od takvih za mene je bio Milivoj Solar na Komparativnoj književnosti kao i još neki čijih se riječi točno sjećam nakon milijun godina. Ili profesorica biologije u osmoljetki koja je kod nas ložila ljubav prema prirodi, a nije samo guslala o kostima kod gmazova i o razmnožavanju kukaca.
Priča o nastavniku i ukradenom satu
I da, ljudskost, a to znači mekoća, finoća, dobar primjer, ne ponizi dijete nego ga potakni i ohrabri, pokaži mu da ga vidiš i da te zanima zašto danas ima modricu pod okom. Sad sam baš čitala o jednom stvarnom američkom nastavniku kod kojeg je dječak u razredu drugome ukrao sat. To priča taj dječak sada već kao odrastao čovjek.
Svjestan da mora riješiti problem, nastavnik je zatražio od djece da svi čvrsto zažmire dok im on pregleda džepove. Onda je krenuo od klupe do klupe i od djeteta do djeteta. Kad je obišao sve, rekao im je da otvore oči jer je našao sat i sad će ga vratiti vlasniku. Kasnije to više nikad nije spomenuo. Mali lopov se grizao. Puno kasnije priznao je učitelju da je to bio on i da je taj dan bio najgori u njegovom životu. Upitao ga je kako to da ga nikad ni nasamo nije pozvao na ribanje. Oh, nisam znao da si to bio ti, odgovorio je učitelj. I ja sam zažmirio dok sam vam pregledavao džepove.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pa sretan Dan učitelja svim učiteljima i neka budu svjesni koliko nam mogu značiti.
Učitelji koji jedva čekaju zvono trebaju se okaniti škole. A vrijeme je da i ravnatelji o njima povedu računa
Najbolji nastavnici začaraju svoje učenike na najljepši način i to je prava srž njihovog poslanja
Čini mi se da magija postoji kod svih tih nastavnika koji kod učenika zauvijek ostave onu duboku recku i koji ih često namame baš na zanimanja koja su povezana s njihovim školskim predmetom. Dva su sastojka u njoj smiješana, to su strast i ljudskost.
Bio je ovaj tjedan Dan učitelja i 513 ljudi iz te koliko važne toliko i podcijenjene struke primilo je od Ministarstva priznanja za svoj rad. Tražila sam na tom popisu neka imena za koje znam da su tamo trebala biti, ali ih nisam našla. No to samo znači da u toj širokoj postavi ima puno više vrsnih profesionalaca od ovih 513. Evo i Nobel za književnost dodijeljen je prije koji dan mojoj omiljenoj književnici, Francuskinji Annie Ernaux, kraj toliko drugih fantastičnih pisaca koji su s punim pravom jednako mogli biti na njenom mjestu.
Dakle, nagrade kao nagrade, nikad ih ne dobiju svi koji ih zaslužuju. Ali svatko od nas lako će se sjetiti kako su kroz školu na njega utjecali pojedini njegovi nastavnici i profesori, a kako neki drugi nisu ni zeru. To je i te kakva nagrada. Dio tih imena pamtiš cijeli život, a neke odmah zaboraviš kao da nisu ni postojali i čudiš se kako nemaš pojma koga to na kavi spominje neki od tvojih starih kolega iako si i ti na istim satovima sjedio četiri godine. Pritom je posebno zanimljivo da ti ljudi, čija lica nosimo sa sobom u ono poslije, najčešće nisu činili ništa posebno. Naizgled nisu.
Magija koju imaju nastavnici
No čini mi se da ista magija postoji kod svih tih nastavnika koji kod učenika zauvijek ostave onu duboku recku i koji ih često namame baš na zanimanja koja su povezana s njihovim školskim predmetom. Dva su sastojka u njoj smiješana, to su strast i ljudskost.
Strast je zarazna kao zaušnjaci. To je onaj fluid koji pršti iz ljudi koji vole svoj posao i rade ga s veseljem. Ona obasjava sve koji su blizu.
Zato sam generalno uvjerena da je potrebno nešto promijeniti u pristupu profesionalne orijentacije za mlade. Ne lako zaposlenje na prvom mjestu, ne isplativost i novac. Nego: idi u ono što voliš, što te zanima i što te uzbuđuje. U onome što te veseli bit ćeš uspješan. A onda će doći i zarada, jer ona stiže kao posljedica i ne smije biti odlučujući motiv.
Matematika je čarobna, to sam shvatila kad sam odrasla
Nagledali smo se za vrijeme školovanja profesora iz čijih očiju vidiš da jedva čekaju zvono, da ih gnjavi baktanje s tom dječjom hordom i da mrze to što rade. To su oni drugi, ti koji nikad nikoga neće zavesti da zavole ta znanja o kojima moraju nešto govoriti, jer otaljavaju stvar bez iskre, mlitavo i po suhoj dužnosti budući da im treba ta plaća za račune i cipele.
Ja sam, recimo, tek kao odrasla osoba, sa zaprepaštenjem otkrila kako je čarobna matematika. To mi u školi nikad nije palo na pamet jer nisam imala sreću da mi nastavnici pokažu da te računske operacije, limesi i logaritmi nisu samo zbog ubitačnog bubanja nego da imaju stvarnog smisla. Zbog istih razloga moja djeca nisu voljela neke predmete, a druge su obožavale. Badava smo ih doma pokušavali zagrijati za neka područja kad su nadležni profesori unaprijed upropastili svaki uspjeh u takvom otvaranju očiju. To je šteta, ali kojegdje se ponavlja tipski, kod čitanja, kod fizike i kod sviranja.
Najbolji nastavnici začaraju učenike
Nastavnik kome je svejedno hoće li kod đaka probuditi ikakav interes za ono što predaje trebao bi se okaniti škole. Kao vrtlarstva vrtlar koji ne podnosi blato i kao liječnik medicine ako pacijente promatra samo kao sredstvo da što prije kupi BMW. Taj treba potražiti kakav trgovački posao u farmaceutskoj industriji da bi postao sretan. Ako nisi sretan sa svojim zanimanjem, upropastio si svoj život, a nisu obogatio ni tuđe.
Ne znam koliko ravnatelji u hrvatskim školama o tome vode računa, ali trebali bi. Jer najbolji nastavnici začaraju svoje učenike na najljepši način i to je prava srž njihovog poslanja, a ne jesmo li baš upamtili pet glavnih rijeka na Iberskom poluotoku, Duro, Ebro, Tajo, Guadiana i Guadalqiuvir i je li cink dvovalentan ili ipak trovalentan.
Od osnovne škole pa do studija, u neke profesore gledamo kao u bogove. Jedan od takvih za mene je bio Milivoj Solar na Komparativnoj književnosti kao i još neki čijih se riječi točno sjećam nakon milijun godina. Ili profesorica biologije u osmoljetki koja je kod nas ložila ljubav prema prirodi, a nije samo guslala o kostima kod gmazova i o razmnožavanju kukaca.
Priča o nastavniku i ukradenom satu
I da, ljudskost, a to znači mekoća, finoća, dobar primjer, ne ponizi dijete nego ga potakni i ohrabri, pokaži mu da ga vidiš i da te zanima zašto danas ima modricu pod okom. Sad sam baš čitala o jednom stvarnom američkom nastavniku kod kojeg je dječak u razredu drugome ukrao sat. To priča taj dječak sada već kao odrastao čovjek.
Svjestan da mora riješiti problem, nastavnik je zatražio od djece da svi čvrsto zažmire dok im on pregleda džepove. Onda je krenuo od klupe do klupe i od djeteta do djeteta. Kad je obišao sve, rekao im je da otvore oči jer je našao sat i sad će ga vratiti vlasniku. Kasnije to više nikad nije spomenuo. Mali lopov se grizao. Puno kasnije priznao je učitelju da je to bio on i da je taj dan bio najgori u njegovom životu. Upitao ga je kako to da ga nikad ni nasamo nije pozvao na ribanje. Oh, nisam znao da si to bio ti, odgovorio je učitelj. I ja sam zažmirio dok sam vam pregledavao džepove.
Pa sretan Dan učitelja svim učiteljima i neka budu svjesni koliko nam mogu značiti.