Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar

Ugledni hrvatski bankar: 'Primijetio sam nešto o našem gospodarstvu što me zabrinulo. Pa sam počeo istraživati'

Damir Odak, autor knjige '40 izgubljenih godina hrvatskog gospodarstva', za Telegram komentira hrvatske financije, inflaciju i očekivanja

Ugledni hrvatski bankar: 'Primijetio sam nešto o našem gospodarstvu što me zabrinulo. Pa sam počeo istraživati'

Damir Odak, autor knjige '40 izgubljenih godina hrvatskog gospodarstva', za Telegram komentira hrvatske financije, inflaciju i očekivanja

FOTO: Vjekoslav Skledar

'Više razloga ukazuje kako će ova inflacija potrajati. Neki ekonomisti uspoređuju 2022. s 1972., iako određene sličnosti postoje, isto tako postoje i razlike i to značajne. Nezgodno je što one uglavnom ukazuju na mogućnost više i tvrdoglavije inflacije nego što je bila u stagflaciji..'

Damir Odak, autor nedavno izašle knjige ’40 izgubljenih godina hrvatskog gospodarstva’, govori mi kako je do stvaranja neravnoteža u BDP-u i gospodarskom razvoju Hrvatske došlo 1995., i to zbog prevelikog rasta plaća. Čim počnete razgovarati, i da ne znate što je po vokaciji, posve je jasno da je bankar i financijaš. Cijeli radni vijek proveo je na najvišim funkcijama u bankarskom sustavu.

S ovim Odakovim zaključkom o plaćama zasigurno se ne bi složio niti jedan radnik, zaposlenik ili sindikalni vođa. Pogotovo jer su u to doba plaće u Hrvatskoj bile iznimno male i teško da bi se sačuvao socijalni mir da nije došlo do njihova povećanja. No, Odak tu tvrdnju u svojoj knjizi vrlo precizno dokumentira. “Brojke pokazuju da je 1995. došlo do naglog povećanja plaća te je zbog toga narušena konkurentnost hrvatskog gospodarstva, a posebno izvozno usmjerene industrije. Trgovinska bilanca pokazuje sve veći deficit, a izvoz pada u odnosu na godinu prije”.

Odak je nedavno objavio knjigu ’40 izgubljenih godina hrvatskog gospodarstva’ Vjekoslav Skledar

Rasipanje energije na krivu raspravu

Također Odak se ne slaže s tvrdnjama da je tečaj kune koji je uveden 1993., a za koji mnogi drže da je bio nerealno visok, jedan od razloga propasti dobrog dijela industrije i proizvodnje. Po Odaku to nije razlogom što je sve što se proizvodilo kod kuće postalo preskupo, a sve što se uvozilo vrlo jeftino.

“Držim da se tu radi o rasipanju energije na krivu raspravu i uvjeren sam da je to u knjizi dobro argumentirano. Tečaj kune određuje se tržišno i on je, više-manje, na današnjoj razini bio krajem 1993. Svi glavni nepovoljni trendovi u gospodarstvu, uključujući i pad industrijske proizvodnje, naglo prestaju nakon provođenja stabilizacijskog programa koji je zaustavio hiperinflaciju. Hrvatska je 1994. usprkos ratu imala pozitivnu bilancu razmjene s inozemstvom i uravnoteženi proračun. Da je problem bio u tečaju, tada bi se to osjetilo”, smatra.

Zbivanja koja će uslijediti nakon 1995., upozorava Odak, imaju posve druge uzroke koje je u knjizi detaljno opisao te ističe kako negativni trendovi o kojima piše nisu posljedica tečaja kune. “O detaljima neću govoriti, onoga koga zanima, može to pročitati u mojoj knjizi”, objasnio je Odak u maniri dobrog trgovca.

Bio je viceguverner HNB-a 2012. do 2018.

Nakon što je diplomirao na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ubrzo je postao jedan od najmlađih upravitelja tranzicijskog financijskog sektora Hrvatske 90-ih godina 20. stoljeća. Sa samo 26 godina osnovao je Trgovačku banku, kojoj je bio na čelu 1997., kad prelazi u Zagrebačku banku u kojoj rukovodi poslovanjem s poduzećima. Od 2003. vodi Novu banku, spajaju ju s Dubrovačkom bankom te sudjeluje u procesu njene prodaje OTP banci.

Od 2012. do 2018. bio je viceguverner Hrvatske narodne banke zadužen za nadzor banaka. Odlukom Upravnog vijeća Europske središnje banke imenovan je 2021. za člana Administrative Board of Review, radnog tijela ECB-a.

Počeo pisati kad je svatio da nam BDP ne raste

Knjigu ’40 izgubljenih godina hrvatskog gospodarstva’ Odak je najvećim dijelom napisao prije desetak godina kad je shvatio da je rast BDP-a u tom tridesetogodišnjem razdoblju bio tek nešto veći od nule. “To me, dakako, zabrinulo pa sam odlučio istražiti zašto se to dogodilo. Na kraju sam ipak odustao od objavljivanja jer sam smatrao da će se stvari same od sebe riješiti.” Međutim, kad je deset godina kasnije vidio da je kumulativni rast od 1980. i dalje na nuli, odlučio je objaviti do kojih je saznanja došao nadajući se da bi rasprava o toj temi mogla pomoći da se taj trend ne nastavi i sljedećih deset godina.

“Ako u tome ne uspijem, barem sam rekao što sam znao”, istaknuo je te dodao da službeni podaci o rastu hrvatskog BDP-a u tom razdoblju pokazuju zanemarivi kumulativni rast, dok se BDP svijeta u istom razdoblju realno utrostručio. “Unatoč tome, bilo bi pogrešno to razdoblje nazvati stagnacijom. Stagnacija je bila prisutna tijekom zadnje dekade SFRJ, dok je povijest gospodarstva samostalne Hrvatske mnogo dinamičnija.

Sastoji se od više razdoblja brzog rasta i snažne kontrakcije gospodarstva. Hrvatsko je društvo na mnogo načina napredovalo u tom razdoblju, što se za gospodarstvo teško može reći. Taj proces pokojni guverner HNB-a Željko Rohatinski još je davno nazvao “pulsirajućom stagnacijom”.

Kombinacija pada u 90-ima i recesije

Pogrešna je predodžba, tvrdi Odak, kako je u gotovo svim post socijalističkim državama odmah nakon pada komunizma došlo do snažnog rasta BDP-a. Također nije točno ni da je dinamika Hrvatske uvijek bila bitno lošija od ostalih zemalja. “Promjena sustava nakon pada komunizma u istočnoj Europi nije dovela do gospodarskog uzleta. Sve su tranzicijske države prvo snažno gospodarski pale, a tek potom počele su rasti. Hrvatsko gospodarstvo je, kao i gospodarstva drugih država nastalih iz bivše SFRJ – osim Slovenije – palo više od ostalih zbog neurednog raspada zajedničkog tržišta i rata. Hrvatska je pala oko 15 posto BDP-a više od prosjeka tranzicijskih zemalja”, navodi Odak.

Ističe da je nakon toga, od 1995. do 2008., uslijedilo razdoblje rasta i gospodarskog oporavka. “Hrvatska je do 2008. rasla al pari ili više od većine drugih usporedivih država. No, to je poništila recesija 1999. i posebno jedna od najduljih svjetskih recesija koja je potrajala punih šest godina – od 2009. do 2014. Jači pad od prosjeka 1990 .- 1993. i dugačka recesija doveli su do toga da se stope rasta BDP-a u tih četrdeset godina kumuliraju blizu nule, te smo u dvadeset i prvom stoljeću rasli uvjerljivo najmanje od svih tranzicijskih država”, objašnjava Odak.

Bio je viceguverner HNB-a 2012. do 2018. Vjekoslav Skledar

Želimo li tako dalje i, ako ne, što valja učiniti?

Premda naslov njegove knjige zvuči zapravo zastrašujuće, Odak smatra da je pogrešno postavljati pitanje odgovornosti pojedinaca, a još više pokušati temu instrumentalizirati za dnevno političke obračune. “Nema potrebe tražiti krivce jer se u tih 40 godina promijenilo toliko politika i pojedinaca da je pogrešno bilo koga pojedinačno proglasiti krivcem za konačni ishod”, kaže. Umjesto toga, smatra, tu temu trebalo bi javno raspraviti, verificirati činjenice i temeljem toga donijeti odluke želimo li tako dalje, te ako ne želimo – što valja činiti.

“Iako pitanje želimo li tako dalje nekima može zvučati suvišno, ono je jako važno. Uvjeren sam, naime, kako je značajan dio biračkog tijela nesklon politikama koje bi, u situaciji u kojoj je Hrvatska danas, bile nužne za promjenu gospodarske dinamike”, kaže. Odak također opovrgava gotovo opće prihvaćene teze da su nas sve tranzicijske zemlje dostigle ili prestigle.

“To nije točno, a posebno se to odnosi na regiju bivše SFRJ u kojoj je i dalje Hrvatska, osim Slovenije, uvjerljivo najrazvijenija država. Zemlje koje su nas prestigle, kao što su Slovačka, Poljska, Mađarska pa i Rumunjska, povijesno su bile razvijenije zemlje od Hrvatske, ali ih je komunizam unazadio više nego nas. One su se vratile na svoje mjesto koje im je povijesno pripadalo, dok se Hrvatska vratila u više-manje sličnu relativnu poziciju koju je imala početkom prošlog stoljeća”, objašnjava Odak.

Način privatizacije je iskonski grijeh Hrvatske

Upozorava također da je dojam bržeg rasta u regiji, posebno rasta Srbije i BiH, isto posljedica njihovog vraćanja na raniju razinu relativnog razvoja zbog jako velikog pada tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća. “Srbija je danas, nakon trostruko bržeg rasta od Hrvatske u 21. stoljeću, i dalje na nešto nižoj relativnoj razini razvoja u odnosu na 1980. – na oko 70 posto BDP-a po stanovniku u odnosu na Hrvatsku. Četrdesetak godina ranije bila je na oko 75 posto BDP-a po stanovniku. Dakle, nismo jedini koji su gubili desetljeća, a brzi se razvoj SFRJ u razdoblju 1950. do 1980. pokazao kao povijesna anomalija koju je ovih četrdeset godina izbrisalo”, objašnjava.

Da je jedan od važnih razloga 40-godišnje stagnacije činjenica da u nas nije provedena ni dosljedna ni pravedna privatizacija te da je većina gospodarskih subjekata i dalje pod kontrolom Vlade, jedan je od rijetkih zaključaka oko kojih smo se lako složili. “Da, to je sigurno doprinijelo zastoju”, složio se Odak te dodao kako je način privatizacije iskonski grijeh Hrvatske.

“On je stvorio preduvjete za ono što je uslijedilo. Način privatizacije izvor je krize 1999., ali i brojnih anomalija koje su se na kraju kumulirale 2017. u relativno najvećoj insolventnosti jednog poduzeća ikad i igdje”, kaže. Premda to nije izrijekom kazao, riječ je o propasti Agrokora, a raščišćavanje insolventnosti te kompanije drži jednim od većih pothvata u povijesti moderne Hrvatske.

Posljedice državnog vlasništva tvrtki

Istodobno međutim ističe da privatizacija sama po sebi ne bi izazvala ovakav dugotrajni razvojni zastoj da se nije dogodio niz drugih ozbiljnih krivih procjena. Primjerice, šestogodišnja recesija zasigurno nije izravna posljedica postupka privatizacije. Zanimljivo da je na pitanje slaže li se s tvrdnjama kako vladajuća stranka ne želi provesti dosljednu privatizaciju jer su tvrtke u vlasništvu države idealne da bi se preko njih utjecalo na tržišnu politiku te za uhljebljivanje stranačkih kadrova, Odak odgovara kako o tome nema relevantnih informacija pa ni mišljenje.

Što je doista čudno s obzirom na to da je po vlastitom priznanju više nego temeljito proučio sve ekonomske procese pa i hrvatsku varijantu privatizacije i njene posljedice po gospodarstvo. Smatra da je slabo upravljanje državnim tvrtkama posljedica same činjenice da im je država vlasnik, dok kadroviranje po političkoj podobnosti, zavičajnoj pripadnosti i vezama nije, po Odaku, primarno uzrok lošeg upravljanja nego posljedica državnog vlasništva.

“Ovo je, naravno, jako pojednostavljeno mišljenje jer postoje djelatnosti u kojima javne kompanije mogu funkcionirati dobro, pa i bolje od privatnih. Primjerice u infrastrukturi ili zdravstvu. U drugim djelatnostima privatizacija rješava pretežni dio problema.” Odak drži da je doprinos korupcije razvojnom zastoju teško točno izmjeriti, ali sa sigurnošću se može ustvrditi da je značajan.

Korupcija je logična posljedica

Međutim, kaže, korupciju u Hrvatskoj pogrešno je doživljavati kao samostalnu silu nastalu nečijom zlom namjerom ili pohlepom. “Ona se prvenstveno razvila kao logična posljedica primijenjenih politika. Ako se državna politika vodi tako da smo po javnim prihodima među dvadeset najskupljih država u svijetu, uz jako visoke dotacije gospodarstvu, neprozirno i sporo funkcioniranje administracije i pravosuđa, snažan utjecaj politike na gospodarstvo i beskrajne liste čekanja u zdravstvu, onda se korupcija nameće kao jedini praktični način funkcioniranja“, napominje Odak,

Dodaje da je većinu korupcijskih afera očito izazvala mogućnost netransparentnog i samovoljnog utjecaja države, to jest pojedinaca koji su predstavljali državu. “U slučaju zdravstva izbjegavanje korupcije lako može postati suicidalno”, upozorava Odak.

Uvođenje poreza na nekretnine

Na pitanje bi li uvođenje poreza na nekretnine i nasljedstvo možda popravilo strukturu proračunskih prihoda, Odak odgovara da je PDV u Hrvatskoj, pa i u većini država EU, glavni prihod. “Porez na nekretnine, primjerice, čini samo 9 posto saveznih prihoda u SAD i 3 posto u Njemačkoj.“ Upozorava da kod svih poreza koji se oslanjaju na stanje imovine, a ne na dohotke, valja biti jako oprezan kod implementacije jer mogu imati nepovoljne socijalne učinke na više načina.

“Ključna su pitanja procijene porezne osnove i izvora za plaćanje poreza. Izrazito niska likvidnost nekretnina u Hrvatskoj čini svaku procjenu upitnom, dok plaćanje poreza može biti vrlo veliki problem ljudima koji imaju nekretnine koje im ne nose prihode.”

Uspoređujući broj prodaja nekretnina prema postojećem fondu nekretnina, Odak tvrdi da hrvatsko nekretninsko tržište ima nekoliko puta manju likvidnost od sjevera EU i od SAD-a. “Tako neke kuće u mom susjedstvu već godinama imaju sad već pomalo izblijedjeli natpis ‘Prodaje se’. Službeno procijenjene vrijednosti nekretnina nemaju mnogo veze s tim koliko one vrijede na tržištu, odnosno za koliko se mogu prodati u razumnom roku. Znajući koliko je broj raspoloživih kuća i stanova u Hrvatskoj veći od broja obitelji, to nije nimalo čudno”, kaže.

Čudno zaobilaženje turističkog dohotka

U Njemačkoj i SAD-u, kaže, nekretnina je skoro isto što i gotovina – točno se zna koliko se novca i kako brzo može za nju dobiti. “U tim okolnostima razumno je naplaćivati takav porez, jer je jasno koliki treba biti, a oni koji nemaju koristi od nekretnine brzo i lako će je prodati i tako izbjeći porez.” No, napominje Odak, uvođenje tog poreza bilo bi iznimno skupo, ali i održavanja jer bi se morala provoditi kontinuirana procjena na plitkom tržištu ili riskirati jako nepošteno oporezivanje.

“Uostalom dohoci koji proizlaze iz nekretnina su oporezovani, osim turističkog dohotka koji je iz nekog čudnog razloga zaobiđen”, zapazio je Odak. U nas zaista već dugo u zraku lebdi pitanje zašto stotine tisuća iznajmljivača apartmana plaćaju godišnje manje poreza od zaposlenih ne samo sa srednjim nego i s malim prihodima. “Fiskalna stimulacija, takozvanog zimmer frei turizma”, ističe Odak, “jedan je od uzroka dugoročne gospodarske dinamike o kojoj govorimo”.

“Naime, u poreznoj teoriji najefikasnije je naplaćivati porez na djelatnosti koje uživaju prirodnu prednost, takozvanu rentu. Takav porez najmanje smanjuje gospodarsku aktivnost, jer će djelatnosti koje se baziraju na renti dobro funkcionirati i uz relativno visoki porez. S druge strane dobro je fiskalno što manje opteretiti i time ohrabriti djelatnosti koje zahtijevaju značajni razvojni napor i preuzimanje velikih rizika. Danas u Hrvatskoj fiskalna politika djeluje posve suprotno”, objasnio je Odak. Na inzistiranju da se taj porez ne uvodi kako ne bi naštetio interesima glasača HDZ-a u Dalmaciji, gdje su oni najbrojniji, Odak je, kao i nešto ranije, odgovorio da o tome nema mišljenje.

‘Porezna politika je pitanje djelotvornosti, ne pravednosti’ Vjekoslav Skledar

Turizam ne može biti vodeća snaga razvoja

Odak je u knjizi posebnu pozornost posvetio turizmu jer smatra da svaka monokultura izlaže sustav riziku. “U slučaju turizma tome se dodaje spomenuta fiskalna neefikasnost te djelatnosti, ali i rasipanje rada i kapitala koje je posljedica visoke sezonalnosti. Nije problem prevelik turizam, nego premali i porezno previše opterećen ostatak gospodarstva”, napominje Odak te kaže kako je turizam djelatnost od koje ljudi mogu udobno živjeti.

“Dio njih ne želi biti osobito izložen tržištu te nemaju pretjeranih ambicija. Naprosto se žele lijepo smjestiti i pristojno živjeti kao turistički radnici, poduzetnici, konobari, kuhari… Ako, međutim, to zaželi preveliki broj ljudi onda će oni, posebno u postojećoj demografskoj situaciji, jako nedostajati na drugim mjestima”, kaže Odak te upozorava da takvo stanje neće biti loše samo za djelatnosti kojima će ti ljudi nedostajati, nego će u konačnici utjecati i na razvoj turizma.

“Primjerice, teško je iznajmiti apartman s pokvarenom klimom”, aludirajući na to da će upravo majstori takvih struka najviše nedostajati gospodarstvu. Po Odaku turizam mora biti ravnomjerno uklopljen u jedno složeno gospodarstvo i mora davati važan doprinos razvoju zemlje. “Ali ne može biti vodeća snaga razvoja jer je turizam po svojoj prirodi stabilizator. Turizam je sposoban biti samo vodeća snaga stagnacije, pa ako se odlučimo živjeti udobno u stagnaciji, onda će biti tako. Zasigurno i možda za neke to i nije loša odluka.”

Porezna politika je pitanje djelotvornosti, ne pravednosti

Na primjedbu da je PDV jedan od najnepravednijih poreza jer ga isto plaćaju imućniji i siromašniji slojevi, Odak je odgovorio kako je porezna politika pitanje djelotvornosti, a ne pravednosti.

“PDV je doista po svojoj prirodi regresivan porez, to jest više ga plaćaju siromašni nego bogati. Međutim to je i jako efikasan porez. Znači da se lako, pouzdano i jeftino prikuplja.” Vidjevši valjda da mi njegovo objašnjenje nije prihvatljivo, Odak je precizirao da svrha prikupljanja poreza nije ostvarivanje socijalne pravde, nego financiranje zajedničkih potreba uz minimalno ometanje gospodarskog procesa.

“Po tom kriteriju PDV je dobar porez. Bit će onoliko visok, a time i toliko opterećenje siromašnima, koliko građani Hrvatske odluče da imaju zajedničkih potreba. Za sada su odlučili da ih imaju jako puno”, kaže.

‘Više razloga ukazuje kako će ova inflacija potrajati’

Za rasprave o pozitivnim i negativnim posljedicama uvođenja eura Odak drži da su potpuno promašene te da se na njih nepotrebno troši mnogo energije. “Ne vidim kako bi uvođenje eura moglo imati značajne makro ekonomske posljedice, osim što će kumuliranje deviznih rezervi postati mnogo jeftinije i manje važno nego je bilo do sada. A to je gospodarski dobro. Do sada nas je euro u deviznim rezervama koštao jedan euro izvoza, a od sada će biti besplatan ili, ako ga baš hoćemo u papiru, koštat će manje od jednog centa”, objašnjava.

Visinu inflacije, smatra, nezahvalno je prognozirati, ali vjeruje da je trajanje nešto lakše predvidjeti. “Više razloga ukazuje kako će ova inflacija potrajati. Neki ekonomisti uspoređuju 2022. s 1972., iako određene sličnosti postoje, isto tako postoje i razlike i to značajne. Nezgodno je što one uglavnom ukazuju na mogućnost više i tvrdoglavije inflacije nego što je bila u stagflaciji. Naime, dok je stagflaciju primarno pokrenuo cost push, proces pokrenut rastom cijena energije, današnja je situacija mnogo složenija”, smatra.

‘Nije pitanje otkud inflacija, nego gdje je bila dosad’

Za Odaka nije ključno pitanje otkud inflacija, nego gdje je bila do sada. “Bilance centralnih banaka toliko su ekspandirale tijekom zadnjih petnaest godina da se omjer bilance središnje banke i BDP-a u SAD i u eurozoni povećao za pet puta. Pet puta je veća kupovna moć akumulirana u bilancama glavnih centralnih banaka po jedinici BDP-a nego što je bila 2008. No zabrinjava što je osim rasta bilanci središnjih banaka došlo i do ekstremne likvidnosti poslovnih banaka i brzog rasta štednje građana. To je novac koji može brzo i snažno ući na tržište i utjecati na cijene.”

Upozorava da je rast maloprodajnih cijena krenuo još 2021. i bio je daleko dinamičniji nego što ga je primijenjena metodologija prepoznala. Osim toga, u pojedinim džepovima inflacija traje već desetljeće. “Važna je i činjenica da je javni dug većine država nekoliko puta veći nego primjerice 1982., što će jako otežavati podizanje kamata na razinu koja bi mogla zaustaviti ovoliku inflaciju. Naime, rekli smo da inflacija paše dužnicima. Kako je država trenutno najveći dužnik, ona mora donijeti i mjere za gašenje inflacije, a sve ukazuje na to da se neće žuriti”, kaže.

Odak smatra da će vlade učiniti što treba da se spriječi hiperinflacijska spirala, ali postoje značajni izgledi da relativno visoka inflacija potraje. “Zato nas čeka dinamični svijet bez čvrste točke u kojem će vjerojatno najgore proći oni koji su se za teška vremena najpažljivije pripremali: štediše i investitori.”

Naš bankarski sustav je stabilan i pouzdan

Za razliku od većine drugih ocjena u kojima uzima rezervu i oprezno daje mišljenje, Odak drži da je naš bankarski sustav izrazito stabilan i pouzdan. “On može ne samo jamčiti za vlastitu opstojnost pod pritiskom nepovoljnih događaja, nego može biti i oslonac ostatku gospodarstva i državi u takvim okolnostima, što je već učinio u prošloj velikoj krizi. Naravno, ono što kažem o sustavu ne odnosi se nužno na sve pojedine banke. Ostatak financijskog sustava čini pretežno osiguranje, o kojem znam mnogo manje, ali temeljem onoga što znam mislim da nije izvor značajnih rizika.”

Na konstataciju kako se u nas ne provode potrebne reforme ne samo zbog neznanja i nesposobnosti vladajućih elita nego i zbog otpora raznih interesnih skupina, ali i velikog broja građana, Odak rezolutno odgovara da se u Hrvatskoj stalno provode reforme. “Rekao bih i više nego što je to logično i potrebno. Te se reforme usmjeravaju i njihov je ishod zadan političkom voljom većine u Hrvatskoj. Kako smo mi demokratska zemlja, a realno gospodarstvo organizirano je tako da manjina doprinosi proračunu, dok većina dijeli proračun, to jasno naznačuje kakve reforme mogu dobiti demokratski legitimitet.”

Damir Odak snimljen prošlog tjedna u Zagrebu Vjekoslav Skledar

Većini građana ovakvo stanje još uvijek više odgovara

Na pitanje postoji li svijest o potrebi da se gospodarstvo iz temelja mijenja, ako želimo zaustaviti negativne trendove i stagnaciju, Odak odgovara kako se Hrvatska i do sada razvijala kako većina građana želi, a tako će biti i u budućnosti. “Postoje racionalni razlozi za takvo ponašanje. Veliki broj ljudi živi od transfera iz proračuna, počev od umirovljenika, kojih ima skoro isti broj kao i uposlenika, a tu su još i svi državni zaposlenici i njihove obitelji, što obuhvaća školstvo, zdravstvo, vojsku, policiju i javnu upravu”, kaže.

Sadašnja situacija, objašnjava Odak, također pogoduje sustavu iznajmljivanja kreveta u turizmu, a kako svi ti ljudi razmjerno dobro žive u postojećem okruženju, za njih je povoljno da se tako nastavi. “Njima to odgovara, iako za dugoročni gospodarski razvoj zemlje vidimo kako situacija nije nužno dobra. Dakle Hrvatska će biti onoliko uspješna i razvijena koliko to većina njenih građana bude željela. U demokraciji uostalom ni ne smije biti drugačije”, zaključuje Odak.