Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

Ugostitelji godinama nisu prijavljivali radnike ni pošteno ih plaćali. Sad kad im nema tko raditi, onda je država kriva

Sezona je tu, a u hrvatskom ugostiteljstvu i turizmu vlada ogromna potražnja za radnom snagom

Moj vrijedni mladi prijatelj, kuhar, ovdje nije mogao sastaviti kraj s krajem koliko su ga puta razni izvarali u Zagrebu i na Jadranu. Kad se preselio u Oslo, postao je gospodin čovjek. S istim poslom. Nedavno je kupio lijepi stan, a sada je na plaćenom dopustu za tate jer mu se rodila beba

U poznatoj zagrebačkoj kavani, nedavno nam je kave i sokove donijela lijepa i uslužna djevojka za koju se po govoru odmah moglo pretpostaviti da je iz drugog kraja. Djeca su se nešto predomišljala pa smo se s njom zapričali i na koncu smo je upitali odakle je. Iz Čačka u Zagreb, smije se.

Sezona je tu, a u hrvatskom ugostiteljstvu i turizmu vlada ogromna potražnja za radnom snagom. Poslodavci na Jadranu, ali i drugdje, žale se da ne mogu naći konobare, kuhare i sobarice. Nekidan je objavljen oglas nekog gazde koji traži radnicu da u njegovom objektu na plaži peče palačinke. Nudi plaću od 10.000 kuna.

Od puno znanaca čujem da žene koje čiste apartmane na moru računaju sat po sto kuna. To je 800 kuna za uobičajeno dnevno radno vrijeme i to je uglavnom sve na crno. Čitali smo da plaća kuhara u boljim restoranima doseže i 30.000 kuna. Jer ih nema i moraš ih zlatom platiti.

Nemaju koga zaposliti, ni na bijelo ni na crno

Zato Vedran Jakominić iz Nacionalne udruge ugostitelja s televizije krivi i proziva državnu politiku na račun toga što im je sve toliko poskupjelo, a svojim kolegama ogorčeno savjetuje da svoj biznis ”prodaju ako mogu, zatvore i bježe glavom bez obzira”.

Uistinu ne znam točno kakva je politika sustava prema ovoj branši, ali ni prema drugima nije bog zna što, pa je sasvim moguće da i tu ima niz opravdanih prigovora koje administracija i ne posluša. No, ovako na daljinu, očito da je stvar do zida dovela prije svega dugogodišnja politika samih ugostitelja koji sada stvarno više nemaju koga zaposliti. Ni na bijelo, ni na crno.

Jasno, sada poskupljuju i energenti pa udar dolazi i s te strane. Ali dolazi svima, a ne samo njima. A poznato je da je dvadeset godina s radnicima u ugostiteljstvu i turizmu bilo uvijek isto, pogotovo u sezonama i na moru. Mnogi i premnogi gazde šišali su ih kao ovce. Nisu ih prijavljivali. Ne bi im platili dogovorenu nadnicu. Na kraju bi ih izvarali kao štupsere.

U Irskoj i Njemačkoj od njih ne rade budale

Takvih smo se priča naslušali iz godine u godinu, neki su pokušali tužiti vlasnike kafića i restorana da vrate svoj novac, ali ni od toga ništa. I onda preokret, hop. Oko 400.000 ljudi se naprosto iselilo, a dobar postotak od toga vani radi iste ugostiteljske poslove koje je radio o Hrvatskoj jer druge struke nema. Samo tamo u Irskoj, Njemačkoj i u Danskoj nitko od njih ne radi budale.

Moj vrijedni mladi prijatelj, kuhar, ovdje nije mogao sastaviti kraj s krajem koliko su ga puta razni izvarali u Zagrebu i na Jadranu. Kad se preselio u Oslo, postao je gospodin čovjek. S istim poslom. Nedavno je kupio lijepi stan, a sada je na plaćenom dopustu za tate jer mu se rodila beba.

Prije par godina, i djevojka iz moje šire dalmatinske obitelji prelomila je i otišla. U Dublin. S višom ugostiteljskom školom, radila bi u sezoni na izletničkim brodovima, na recepciji privatnih hotelčića i što god bi naletjelo. Ovdje nikad, ali nikad, nije dobila plaću po dogovoru, a i dogovoreno je već bilo jad i bijeda. Tamo je zadovoljna i presretna.

Došlo vrijeme da se stari računi plate

Eh, sad nema radnika. Kuku i pomagaj. Kriva država. Ne bih rekla da je meta ispravna. Žao mi je da propadne itko tko pošteno radi, ali imam dojam da gospodin iz udruge ugostitelja obilato pretjeruje. Samo je došlo vrijeme da se stari računi plate. Oni će sigurno biti kud i kamo skuplji sada kad se radna snaga mora tražiti svijećom ili uvoziti tko zna odakle, od Čačka do Temišvara.

A administraciji države i lokalnih zajednica, opet na daljinu, i mi potrošači ugostiteljskih usluga imali bismo prigovoriti barem jednu stvar. Zašto se, konkretno, dopušta da ulični lokali na Jadranu rade samo ljeti, a da zimi budu zatvoreni? U mjestima na moru, više od pola godine sve je pozatvarano, restorani i kafići, ostanu dva tri, ostalo pod ključ do sljedećeg ljeta. Kako to? Koja je to poduzetnička šema i zašto to gradovi i općine podržavaju?

Ako netko želi registrirati uslužnu djelatnost, zar ne bi trebao biti otvoren 12 mjeseci? Izvan sezone im se ne isplati? Fino. Onda neka rade nešto što će im se isplatiti jer ni postolar u Zagrebu ne smije zatvoriti radnju kad mu nitko ne ulazi na vrata. Dakle, pomalo. Prošlo je vrijeme kad su se ugostitelji mogli loptati s radnicima jer ih je bilo na bacanje, a dugo je i trajalo. Kako si krojio, tako sada moraš šiti.