Ukrajinac nakon bijega iz Buče: 'Djeda su upucali dok je hodao po cesti. Tenkovi su gazili tijela kao da su tepisi'
Ukrajinac je opisao dane pod ruskom okupacijom i konačan bijeg koji je jedva preživio
Masovna grobnica i tijela mrtvih civila na ulicama Buče dočekala su ukrajinsku vojsku kada je ušla u taj grad nakon povlačenja ruskih snaga ovog vikenda. Stravične scene i iskazi svjedoka iz grada sjeverozapadno od Kijeva zgrozili su svijet te mnogi optužuju Rusiju za ratne zločine. “Bilo je kao scena iz filma”, opisao je Taras Ševčenko početak rata u svom gradu.
S prozora svog stana na petom katu, u kojem živi sa 77-godišnjom majkom, Ševčenko je vidio 20 ruskih helikoptera kako slijeću na zračnu luku Gostomel. Stvari koje su se događale u Buči nakon toga bile su nezamislive, ispričao je Guardianu s kojim je podijelio priču o životu u Buči pod ruskom okupacijom kao i kako je pobjegao iz grada.
Britanskom listu je ispričao da su ruski tenkovi gazili tijela ubijenih kao “ljudske tepihe”, da su Rusi ubijali starce koji su im smetali, a snajperisti gađali muškarce koji su bježali preko polja. Sve kako bi zastrašili građane koji su ostali u gradu.
Kad su shvatili da moraju pobjeći, bilo je kasno
Ševčenko, koji podučava borbene vještine u vrtiću, kazao je da su prva tri dana nakon slijetanja ruskih trupa bila mirna. S majkom je razgovarao što da naprave, bi li trebali pobjeći iz grada, ali su na kraju odlučili ostati. Ta mirna 72 sata bila su iluzija, rekao je. Trećeg dana vidjeli su ruske snage kada su izmjenjivale paljbu s ukrajinskom vojskom kod njegove zgrade.
“Odlučio sam ostati, jer nisam imao gdje otići. Bilo nas je strah. Isto tako nismo toliko bogati da možemo potpuno promijeniti živote u jednom danu. Taj treći dan shvatio sam da je prekasno pobjeći ili nešto promijeniti jer je rat doslovce kod moj kuće, na mojoj ulici. Tenkovi su išli niz cestu. Bilo je zastrašujuće kada su pucali, taj zvuk je bio poput urlika”, kazao je 43-godišnji Ševčenko.
Četvrtog dana izbila je panika. “Svi su tražili kako da pobjegnu. Oni s autima su samo otišli riskirajući sve. Naša zgrada ima 69 stanova i samo su četiri obitelji ostale”, opisao je. Njegova majka Jevdokija 13 dana se skrivala u hladnom i vlažnom podrumu od 20 kvadrata s osam drugih obitelji. Podrum je bio osvijetljen jedino svijećama, a koristili su kantu za toalet.
‘Ubili su jednog djeda, njegovoj supruzi rekli da ode’
Stanovnici četvrti u kojoj je živio ispred zgrade su složili logorsku vatru kako bi mogli kuhati, nakon što je petog dana invazije ugašen plin. Ševčenko se prisjeća kako je razgovor oko vatre gotovo isključio bio o mrtvima. “Mrtva tijela su bila na ulicama, nisu nam dali da ih uklonimo”, kazao je. Prepričao je jezivu scenu, kad su, tvrdi, ruske snage hladnokrvno ubile jednog starijeg gospodina.
“Bio je jedan djed koji je hodao sa svojom suprugom, upravo su htjeli prijeći cestu kada su ih neki Rusi zaustavili. Znate kakvi su ti stariji muškarci, vole odgovarati i slično. Samo su ga upucali i rekli njegovoj supruzi: ‘Ti samo nastavi hodati.’ Ona je požurila do svog muža i počela je plakati, a oni su joj rekli: ‘Ako želiš ležati kraj njega možemo upucati i tebe.’ Kada im je rekla da mora uzeti njegovo tijelo, Rusi su joj rekli da ne može i da nastavi hodati. I to je učinila, plakala je i hodala. To se dogodilo kod McDonald’sa, 30 do 40 metara od mog doma”, ispričao je.
Kaže da su 9. ožujka znali da moraju napustiti grad, ali nisu mogli. “Počeo sam analizirati kako bi mogli pobjeći, ali mi je drago da nisam pokušao. Ljudi, koji su bili hrabriji od mene, pokušali su pobjeći i upucani su. Neki od njih su se vratili ranjeni, ali ostali su ostali zauvijek u svojim automobilima – mrtvi.”
‘Mnoga tijela su pregazili tenkovi, smrad je bio nepodnošljiv’
Humanitarni koridor za evakuaciju civila otvoren je 10. ožujka opisao je Ševčenko, ali je naglasio da su Rusi dopuštali jedino ženama i djeci da napuste grad. Međutim, kada je čuo da je jedan susjed uspio napustiti grad odlučio je i sam to pokušati dan kasnije. Pokupio je svog ljubimca, malenog psa, te se, noseći psa u jakni, s majkom uputio do zgrade gradske vlasti. Odlučili su da ona pokuša grad napustiti kroz koridor, a da će on, s drugim muškarcima, pokušati pobjeći preko rijeke i močvarnog područja.
Oko 10 sati tog dana Ševčenko je s otprilike 20 drugih muškaraca počeo hodati poljima oko Buče, ali su ubrzo počeli pucati po njima, kazao je. Neki muškarci su pogođeni dok su drugi, među njima i Ševčenko, pobjegli. “Nismo mogli niti pomoći ozlijeđenima jer bi bili pogođeni da smo došli do nekoga. Bilo nas je sve manje i manje. Stalno sam pogledavao oko sebe. Nismo marili jedni za druge i nismo se obazirali. Neki životinjski instinkt je zavladao. Osjećao sam se kao bjegunac iz koncentracijskog logora”, opisao je.
Ševčenko vjeruje da su po njima pucali ruski snajperisti, a bježeći iz Buče prošli su kroz Irpin dok nisu došli do odredišta Romanivke. “Gradonačelnik Irpina je neki dan rekao da su skupili 17 mrtvih tijela. Ne mogu reći da ih je bilo samo 17. Bilo ih je puno više. Mnogi od njih su ostali sjediti u svojim automobilima, mrtva tijela su bila na pločnicima. Mnoga tijela su pregazili tenkovi, poput onih tepiha od životinjske kože i smrad je bio nepodnošljiv. Ležali su tako desetak dana”, konstatirao je Ševčenko.
‘Osjećao sam se kao da sam u Matrixu’
Njegov bijeg iz Buče do Romanivke trajao je sedam sati, kazao je, napomenuvši da je trčao, hoda i skrivao se. “Onda smo vidjeli naše vojnike. Znali su da smo izbjeglice. Samo su nas zatražili da im pokažemo putovnice i onda su nas usmjerili prema autobusima koji su nas čekali.”
Ševčenko je Guardianu rekao kako ne zna koliko je od dvadesetak muškaraca koji su s njim napustili Buču uspjelo stići do odredišta. “Znate, ne samo da nisam gledao, zaboravio sam i disati. Doslovce sam zaboravio da mogu disati kroz nos i disao sam samo kroz usta, a srce mi je kucalo kao da će iskočiti iz prsa. Moj pas, kojeg sam imao u jakni, bio je nervozan i pod stresom”, rekao je.
Autobusom je prevezen do kijevskog željezničkog kolodvora gdje ga je dočekala majka. “Kada sam stigao na sigurno osjećao sam se kao da je sve bila neka šala. Nije moguće da je udaljenost samo 15 kilometara i da je ovdje tiho. Osjećao sam se kao da sam u filmu Matrix, da me je netko uhvatio za kosu i ubacio u Matrix na 16 dana. Osjećao sam se kao da su promatrali kako se ponašam, a da su se kasnije sažalili nada mnom i izvukli me nazad u mirni svijet, potapšali me po glavi i rekli mi: ‘Dobro, preživio si'”, zaključio je svoju priču Ševčenko.