Nekad je nužno odabrati stranu

Ulazak Finske i Švedske u NATO bio bi sigurnosni preokret desetljeća. Što će to značiti za Europu

Analiziramo značenje golemog strateškog zaokreta dviju skandinavskih zemalja

Do prije nekoliko mjeseci ova je vijest bila gotovo nezamisliva: Finska i Švedska predale su u srijedu zahtjev za pristupanje NATO-u. Zbog ruske invazije na Ukrajinu, međutim, ta je vijest postala gotovo pa neminovna: nakon što je Vladimir Putin naredio napad na susjednu, suverenu državu, finske i švedske vlasti odlučile su odustati od višedesetljene politike neutralnosti.

Predaja zahtjeva u sjedištu NATO-a u Bruxellesu prvi je formalni korak prema punopravnom članstvu u zapadnom vojnom savezu koje bi se, u slučaju dviju skandinavskih država, trebalo realizirati u rekordno brzom roku – ako se tako poslože političke okolnosti. Širenje NATO-a na sjever Europe imat će reperkusije na sigurnosnu arhitekturu kontinenta, kao i na odnose s Rusijom.

Kako je došlo do ovoga?

U periodu Hladnoga rata, Finska i Švedska bile su neutralne. Obje zemlje priključile su se Europskoj uniji 1995. što jest bilo političko opredjeljivanje, ali tek ulazak u zapadni vojni savez bit će stvarno i faktično odustajanje od statusa neutralnosti.

U Finskoj, koja ima tešku povijest s Rusijom (točnije, Sovjetskim Savezom) s kojom dijeli i vrlo dugačku kopnenu granicu, ankete su godinama pokazivale da samo oko petine stanovništva podržava ulazak u NATO. Međutim, u tjednima nakon napada Rusije na Ukrajinu raspoloženje javnosti drastično se preokrenulo . Prema zadnjoj anketi, primjerice, 76 posto Finaca smatra da zemlja treba pristupiti NATO-u.

Što je ustvari htio Putin?

Tenzije između Rusije i Zapada, prije ruske invazije, bile su podgrijavane i uvjerenjem Moskve da ih je Zapad prevario i prekršio stara obećanja da se NATO neće širiti na istok. Još prije 15 godina, u govoru na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, Putin je optužio zapadne države da su pogazile jamstva dana Sovjetskom Savezu te ustvrdio da širenje NATO-a predstavlja „ozbiljnu provokaciju“ koja utječe na međusobno povjerenje.

U prosincu prošle godine, Putin je od SAD-a i NATO-a tražio novi sigurnosni deal u Europi, ali s nerealnim zahtjevima; u startu je bilo jasno da Zapad na njih neće pristati – među ostalim, zaustavljanje daljnjeg širenja saveza na istok i povlačenje vojne infrastrukture iz istočne Europe, na pozicije iz 1997. Iz toga se može zaključiti da je jedan od strateških ciljeva ruskog predsjednika bilo slabljenje NATO-a i njegove prisutnosti u Europi.

Što je na kraju Putin dobio?

Ukratko: jačanje i širenje NATO-a. Dakle, upravo suprotno onome što su u Moskvi smatrali strateškim interesima Rusije u odnosu prema zapadnom vojnom savezu. Zbog ruske invazije, NATO je pojačao prisutnost u istočnom dijelu Europe, a sada bi se mogao proširiti i na sjever kontinenta i gotovo sasvim okružiti strateški bitno baltičko područje.

Time bi, prema riječima profesora Roberta Barića, ključne ruske strateške vojne instalacije bile izložene „manje od 150 kilometara od granice zemlje koja će biti članica NATO-a“. Kopnena granica između Rusije i NATO-a bi se, ulaskom Finske, udvostručila što znači da bi Rusija morala „rastegnuti“ svoje vojne snage i to u trenutku kada joj je vojska angažirana u Ukrajini.

Kakva je reakcija Rusije?

Već sama najava Finske i Švedske da bi mogle podnijeti zahtjev za članstvo u NATO-u izazivala je očekivane, agresivne verbalne reakcije iz Moskve. Putinovi bliski suradnici otvoreno su prijetili dvjema zemljama ako se odluče na taj korak, ostavljajući namjerno te prijetnje nedorečenima. Primjerice, da će Rusija odgovoriti mjerama vojno-tehničke prirode.

Utoliko je Putinov istup ovog ponedjeljka izazvao određenu dozu iznenađenja: ruski predsjednik kaže da Rusija nema problem s Finskom i Švedskom i da širenje NATO-a na dvije skandinavske zemlje ne predstavlja izravnu prijetnju Rusiji.

No, „širenje vojne infrastrukture na to područje sigurno bi isprovociralo“ odgovor Rusije, upozorio je Putin NATO da na sjeveru ne raspoređuje naoružanje. Ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov izjavio je, pak, da se ništa bitno neće promijeniti jer obje zemlje već dugo sudjeluju u vojnim vježbama saveza.

Otkud pomirljiviji tonovi?

Vojni stručnjaci i geopolitički analitičari smatraju da Rusija ima vrlo sužen prostor za reakciju na širenje NATO-a na sjever kontinenta. Politički, radi se o odluci koja je na NATO-u i na zemljama koje mu žele pristupiti, dok su kapaciteti Rusije za vojni odgovor, prema procjenama stručnjaka, prilično ograničeni. U Moskvi su, moguće, svjesni tih političko-vojnih okolnosti.

Stručnjaci iz područja obrane i geopolitike, koji su na Telegramu analizirali mogući odgovor na proširenje NATO-a, smatraju da Rusija nema konvencionalnih vojnih snaga da bi ugrozila Finsku i Švedsku, jer je fokusirana na Ukrajinu, a tamo već trpi ozbiljne gubitke (nuklearna opcija, prema procjenama naših sugovornika, nije realna).

Hoće li NATO udovoljiti Putinu?

Putin, dakle, traži da se u Finskoj i Švedskoj ne jača vojna infrastruktura Sjevernoatlantskog saveza. To bi, primjerice, uključivalo raspoređivanje NATO-ovog naoružanja ili izgradnju stalnih vojnih baza. Mada NATO sigurno nije sklon ugađati ruskom predsjedniku, moglo bi se naprosto dogoditi da bude kako bi Putin htio.

Švedska vladajuća stranka – koja se desetljećima protivila ulasku u NATO, a sada je promijenila politiku – i dalje je protiv stacioniranja nuklearnog oružja ili stalnih NATO-ovih vojnih baza na švedskom teritoriju. To ne bi bio presedan jer i neke druge članice saveza, poput Norveške, imaju istu politiku.

Što onda očekivati od Rusije?

„Standardni biznis“, kako je to definirao profesor Vlatko Cvrtila u razgovoru za Telegram – a to uključuje, primjerice, cyber napade ili, pak, upade u zračni prostor. Na tu vrstu „susreta“ u zraku NATO je već navikao. U 2020. su zračne snage NATO-a diljem Europe reagirale više od 400 puta kako bi presrele nepoznate zrakoplove koji su se približavali zračnom prostoru saveza, a gotovo 90 posto odnosilo se na letove ruskih aviona.

Okolnosti su sada, naravno, drugačije jer su odnosi Rusije i Zapada neusporedivo napetiji zbog invazije na Ukrajinu. No, upadi u zračni prostor ne bi bili iznenađenje, već očekivana provokacija. Moguć je i rast tenzija na samim granicama, kao i energetski odgovor Rusije. Izvoz ruske struje u Finsku je već zaustavljen, službeno zbog neplaćenih računa, ali je tajming te odluke indikativan.

Što dobivaju NATO, Finska i Švedska?

Sjevernoatlanski savez proširio bi formalno područje svog djelovanja u baltičkoj regiji i pritom dobio dvije, prema procjenama stručnjaka, dobro uvježbane i opremljene vojske. Finska je ključna i za jačanje saveza na području Arktika, koji postaje sve važnija regija geopolitičkog nadmetanja Rusije i Zapada.

Po pitanju interoperabilnosti, finske i švedske snage su, kaže Telegramov analitičar Goran Redžepović, u „plug-in poziciji“, što znači da su u potpunosti spremne surađivati i funkcionirati s NATO-ovim snagama jer su godinama sudjelovale u zajedničkim vježbama. Finska i Švedska prenstveno dobivaju NATO-ov sigurnosni kišobran i famozni članak 5. o kolektivnoj obrani u slučaju napada.

Je li pristupanje gotova stvar?

Nije. Podnošenje zahtjeva je prvi formalni korak, ali je potreban konsenzus svih 30 članica. Odluka se, dakle, donosi jednoglasno – što znači da svaka zemlja ima de facto pravo veta – a po završetku pregovora sa zemljama pristupnicama, protokol o pristupanju ide na ratifikaciju u nacionalne parlamente.

Rasprave se trenutno vode s Turskom, koja se (zasad) protivi ulasku Finske i Švedske. Jučer je i službeno blokirala početak pristupnog procesa, što je turski predsjednik Erdogan i najavljivao. No, dužnosnici saveza nadaju se da će uspjeti prevladati prigovore Ankare i u roku od nekoliko mjeseci ipak primiti dvije države.

Kako se tu uklapa Hrvatska?

Spletom političkih okolnosti, ulazak Finske i Švedske u NATO kod nas je prerastao u unutarnjepolitičko pitanje oko kojeg eskalira sukob predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića i njegovih ministara. Milanović želi to pitanje vezati uz izbornu reformu u BiH. Plenkovićeva Vlada se tome oštro protivi, zbog čega ih Milanović još oštrije kritizira.

Milanović je najavio da će veleposlaniku pri NATO-u Nobilu dati instrukciju da bude protiv članstva, dok Vlada uvjerava da će ambasador slijediti njihove upute – što je, kako smo već i pisali, doista izglednije. No, tu neće biti kraj. U lipnju je i summit NATO-a pa tek treba vidjeti hoće li i kako predsjednik pokušati iskoristiti tu prigodu.

Ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je, doduše, neki dan govorio da se nada da će Sabor potvrditi pristup Finske i Švedske prije tog summita – što bi bilo kakvu ‘akciju’ predsjednika u Madridu učinilo bespredmetnom – no s obzirom na razvoj situacije, ministrova procjena je preuranjena.