Umirovljen je kardinal Puljić. Ostat će upamćen kao stečajni upravitelj nadbiskupije i vjerni pratilac HDZ-ove politike
Nije napravio ni blizu koliko je trebao da se izbori za značajniji povratak Hrvata u Republiku Srpsku
U jeku užasa u Ukrajini, kroz medije se jedva provukla vijest da je vrhbosanski nadbiskup, kardinal Vinko Puljić otišao u mirovinu i prepustio nadbiskupiju svom nasljedniku Tomi Vukšiću. Ovim činom se i personalno i simbolički završava jedno doba, budući da je Vinko Puljić na dužnost koju je upravo napustio, imenovan 1991. godine, uoči krvavog rata, a s nje odlazi trideset i jednu godinu kasnije u vrijeme najžešće poslijeratne krize u BiH, ali i u situaciji u kojoj je posve izvjesno da je demografski slom katolika u njegovoj nadbiskupiji definitivan.
Puljić, naravno za tu činjenicu nije presudno odgovoran, ali se može reći da je napravio puno manje nego je mogao napraviti da je spriječi ili eventualno preokrene trendove. U propovijedi s kojom se odjavio s dužnosti, rekao je da je došao na čelo nadbiskupije u vrijeme formiranja krhke demokracije, da je preuzeo nadbiskupiju koja imala 529 tisuća vjernika, da bi s njenog čela otišao u situaciji kada je preostalih vjernika 130 tisuća.
Taj poražavajući podatak objasnio je time da su i nakon okončanja rata nastavile biti aktualne ratne politike koje su sprečavale povratak, što jeste istina, ali ono što je kardinal prešutio jeste to da je jednu od njih aktivno podržavao posljednjih godina.
Utjecaj na multietnički karakter društva
Kad bismo pokušali dati konačnu ocjenu njegovih više od tri decenije na čelu nadbiskupije, ona bi teško mogla biti jednoznačna. S jedne strane, odigrao je presudnu ulogu u tome da katolici, u najvećem broju Hrvati, izađu na referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine i podrže je. Također je odlučio ignorirati Tuđmanove i Bobanove zahtjeve da napusti ratom zahvaćeno Sarajevo i prijeđe u Hercegovinu, što je umnogome spasilo ideju o multietničkom karakteru bosanskohercegovačkog društva i na kraju krajeva utjecalo na to da mnogi Hrvati ostanu u Sarajevu i Bosni.
To su mu Sarajlije honorirale, a njegovu tešku poziciju prepoznao je i papa Ivan Pavao II., imenovavši ga krajem 1994. kardinalom. Organizirao je i dva posjeta spomenutog pape Bosni i Hercegovini, prvo u Sarajevu, drugo u Banjoj Luci, ali i nedavni posjet pape Franje Sarajevu.
Konačno, Biskupska konferencija Bosne i Hercegovine još je 2005. iznijela suvisao prijedlog o reorganizaciji države, odnosno o uspostavi četiri multietničke regije, umjesto sadašnjih entiteta i županija, koje bi bile orijentirane prema većim gradskim središtima, a ustrojene tako da u njima svaki konstitutivni narod mora imati odgovarajuću zastupljenost u tijelima vlasti, s tim da niti jedan narod ne bi mogao biti preglasan. Ovaj odličan prijedlog nikad nije ozbiljno razmatran, čak ni od strane hrvatskih stranaka, a i sama crkva ga je posljednjih godina tek formalno zagovarala.
Stapanje s Čovićem i HDZ-om
Čime dolazimo do problematičnog dijela njegovog višedesetljetnog mandata. Bez obzira na sve ranije navedeno, ponajprije na suprotstavljanje ratnoj politici HDZ-a pa i na prijedlog državnog preustroja, kardinal Puljić se u poratnom periodu, s naglaskom na posljednjih desetak godina, u punom smislu riječi stopio s Draganom Čovićem, HDZ-om pa i ratnim nasljeđem HVO-a. Posjećivao je tako u zatvoru ratnog zločinca Darija Kordića, osuđenog za jedan od najstrašnijih ratnih zločina u Ahmićima.
Primio je pastirski štap od Dragana Čovića, ali i pohodio zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora. Opet, unatoč tolikoj bliskosti s čelnikom HDZ-a i Čovićevoj bliskosti s Miloradom Dodikom, nije napravio ni blizu onoliko koliko je trebao da se izbori za značajniji povratak Hrvata u Republiku Srpsku, što dodatno čudi, budući da i sam dolazi iz banjalučkog kraja.
Stečajni upravitelj nadbiskupije
Također, nikad se nije zapravo izjasnio o ratnoj politici HDZ-a i nasljeđu HVO-a, uporno odbijajući uvidjeti da je i ona uzrokovala masovni egzodus katolika iz Bosne, jednako kao što se nikad nije osvrnuo na pogubnu politiku Hrvatske koja je na svaki mogući način stimulirala odlazak tih ljudi u Hrvatsku. Na koncu je mandat u simboličkom smislu okončao evidentno politički motiviranom misom za žrtve Bleiburga koja je izazvala velike prosvjede i otpor u Sarajevu.
I bez obzira na sve njegove argumente da se crkva ima pravo moliti za duše svih ljudi, što jeste točno, svakome je bilo jasno da se radilo o političkoj poruci. Koju nije mogao ublažiti niti govor novog nadbiskupa Vukšića koji je neodređeno tada rekao da se ne mole samo za katolike i Hrvate. O čestoj mizoginiji koju je Puljić koristio u propovijedima, da je postala poslovična, možemo zaključiti da nije bila iznenađujuća, s obzirom na nasljeđe institucije koju je predstavljao.
Nakon svega možemo zaključiti da je Vinko Puljić ostavio značajan trag i da istinsko, a ne apologetsko proučavanje njegovog djelovanja predstavlja historiografski izazov, a kao neka prva ocjena ovih trideset i jednu godinu, nameće se zaključak da je imao puno više potencijala i podrške da ga ostvari, nego što je na koncu napravio. Što je zapravo tužno. Propustivši priliku da se izdigne iznad okolnosti, ostat će zapamćen kao svojevrsni stečajni upravitelj nadbiskupije koja je ostala bez vjernika i vjerni pratilac politike koju prostor njegove nadbiskupije nikad nije pretjerano zanimao.