Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća odigrana je na maksimirskom stadionu nogometna utakmica između reprezentacija SR Hrvatske i SR Slovenije. Sve je bilo organizirano na brzinu i bez neke naročite pripreme, hrvatska reperezentacija istrčala je na gotovo prazni stadion bez nekoliko tada velikih nogometnih imena u crveno-bijelo-plavoj kombinaciji, a slovenska u bijelo-plavo-crvenoj.
Od tada je prošlo gotovo četrdeset godina; te se utakmice službeno nitko ni ne sjeća, i to ne samo zbog toga što se na maksimirskome stadionu skupilo svega nešto više od tisuću gledatelja premda je to bilo u godini kada je i na ligaške utakmice Dinama i Radničkog iz Niša ili Budućnosti iz Titograda dolazilo i više od njih deset tisuća. U komornoj su atmosferi odsvirane republičke himne, Lijepa naša domovino i Naprej, zastava slave, a kapetani reprezentacija izmijenili su zastavice republičkih saveza. Za ovu priču rezultat utakmice nije ni važan, te sam se utakmice prisjetio zbog dva razloga: boje dresova i ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana.
Kako je Grlić Radman patio u Jugoslaviji
Trenutačni hrvatski ministar vanjskih poslova sigurno ne spada među najvisprenije članove Vlade, ali njegova izjava da su „Hrvati u Jugoslaviji živjeli u stanovitom ropstvu“ jer je „izgovaranje riječi Hrvat značilo opasnost“ značajno je podigla ljestvicu izgovorenih bedastoća na temu „Položaj Hrvata u SFRJ.“ Prije će biti da se gospodin ministar vanjskih djela, baš poput većine drugih, toliko oduševljavao jugoslavenstvom da sve do 1990. nije primjećivao hrvatstvo, što god ti pojmovi tada ili danas značili.
U vrijeme kada su „Hrvati u Jugoslaviji živjeli u stanovitom ropstvu“ te zbog tog položaja nisu išli ni na nogometne utakmice ili izgovarali opasnu riječ „Hrvat“ ministrov tata Ante Grlić Radman bio je direktor Agroproteinke, kafilerije u Sesvetama. Je li i on, unatoč tome što je bio drug, dužnosnik i komunist, isto bio u stanovitome ropstvu ministar Grlić Radman nije nikada pojasnio. Možda i zbog toga što je stariji Grlić Radman u ono prevratničko vrijeme kada su Hrvati izašli iz tog stanovitog ropstva, stjecajem nadasve sretnih okolnosti, postao većinskim vlasnikom sesvetske kafilerije, a mlađi bliskim suradnikom i protežeom Mate Granića.
Kako se 80-ih navijalo za Hrvatsku
Gordan Grlić Radman propustio je doći na utakmicu između Hrvatske i Slovenije jer je tada živio i radio u Švicarskoj. Budući da je Hrvatska igrala u crveno-bijelo-plavoj kombinaciji malobrojni navijači bili su u prilici, sukladno tadašnjim običajima, skandirati „crveni, crveni“, ali kako su to listom bili navijači „plavih“ i „bilih“ nije im preostalo ništa drugo nego bodriti svoju reprezentaciju uzvicima „Hrvatska, Hrvatska“, bez obzira što je i samo spominjanje te riječi, bar tako tvrdi ministar Grlić Radman, „značilo opasnost“.
Nekoliko godina kasnije crvena majica zamijenjena je crveno-bijelim kvadratima, a taj dres postao je planetarno popularan ponajviše zahvaljujući igrama i pobjedama hrvatske reprezentacije na Svjetskome prvenstvu održanome 1998. u Francuskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Gdje je logika iza crnog dresa?
U naredna dva desetljeća HNS je mijenjao dresove u ritmu održavanja europskih i svjetskih prvenstva držeći se nepisanog pravila da za utakmice u kojima je Hrvatska formalno „domaćin“ dres bude u crveno-bijeloj kombinaciji, a za „gostujuće“ utakmice dres je uvijek bio u nekoj nijansi plave uz dodatak crveno-bijelih kvadrata. Taj odabir boja bio je sukladan hrvatskoj trobojnici, i kao takav logičan izbor koji inače primjenjuje i velika većina nacionalnih sportskih saveza. Crveno-bijeli dres postao je najprodavaniji hrvatski suvenir, naravno daleko više kao jedna od bezbroj boljih ili lošijih kopija nego kao original sa službenim oznakama proizvođača i HNS-a.
Cijela priča o povijesti dizajna majica hrvatske nogometne reprezentacije bila bi zanimljiva samo pasioniranim skupljačima dresova ili njihovim dizajnerima da netko u HNS-u nije 2018. odlučio da „gostujući“ dres bude „crno-plavi“. Taj odabiri izazvao je cijeli niz javnih polemika, i to ne samo među dizajnerima. Dvije godine kasnije HNS je otišao korak dalje te je iz „gostujuće“ kombinacije u potpunosti izbacio plavu boju i zamijenio je sivom.
Tako je „gostujući“ dres hrvatske nogometne reprezentacije na upravo započetom Europskom prvenstvu u crno-sivim kvadratićima, znači u bojama koje, kako kaže dizajner Boris Ljubičić, ne postoje u našemu nacionalnome identitetu. Na ovom prvenstvu od 24 reprezentacije još tri reprezentacije imaju „crni“ gostujući dres, i to Nizozemska, Njemačka i Austrija. Njemačka nacionalna zastava ima i crnu boju, austrijski državni grb je crno-žuti, a zbog čega su Nizozemci izabrali crne dresove nisam uspio saznati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Modni odabir ili politička poruka?
Jesu li Davor Šuker i ostalo društvo koje upravlja HNS-om izabrali crnu boju zbog modnih ili političkih razloga saznat ćemo u doglednoj budućnosti. Kako je moda podložna stalnoj mijeni možemo očekivati da će u narednim godinama crna boja biti zamijenjena ružičastom koja se preljeva u ljubičastu ili će nogometne reprezentacije imati „gostujuće“ dresove u duginim bojama kako bi i na taj način poslale poruku tolerancije i uvažavanja različitosti.
Ako će HNS slijediti i te nove trendove, i ako će se svi oni koji se danas dive moćnome crnom dresu diviti i onome u duginim bojama onda cijela rasprava o boji dresova može biti odmah zaključena. Ali ako se radi o političkoj poruci, kao u slučaju odluke o klečanju igrača prije početka utakmice u znak podrške borbi protiv rasizma i neravnopravnosti, onda je to vrijedno pažnje i onih koje nogomet previše ne zanima.
Simbol borbe protiv rasizma
Colin Kaepernick, igrač američkoga nogometa prvi puta je klečao za vrijeme intoniranja američke himne 2016. u znak protesta protiv rasizma i diskriminacije. Nakon ubojstva Georgea Floyda u Minneapolisu i prošlogodišnjih nereda potaknutih tom policijskom brutalnošću gesta klečanja postala je općeprihvaćeni simbol solidarnosti s borbom protiv rasizma. Tako su i igrači Engleske, Francuske, Belgije, Austrije i Walesa klečali prije početka prijateljskih utakmica odigranih u proteklim tjednima u sklopu priprema reprezentacija za Europsko prvenstvo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prošle nedjelje mogli smo vidjeti igrače Belgije kako kleče dok su hrvatski igrači stajali na svojoj polovici terena čekajući početak međusobne utakmice. Ista scena ponovit će se i pred početak utakmice između Engleske i Hrvatske. Prema riječima našeg oštroumnog ministra vanjskih poslova moglo bi se zaključiti da potomci robova ne kleče tek tako zbog nepravdi nanesenih drugim potomcima robova.
Nemušto objašnjenje HNS-a
Glasnogovornik HNS-a Tomislav Pacak pokušao je u službenome priopćenju HNS-a pojasniti razloge zbog kojih hrvatski reprezentativci neće klečati, ali teško da je u tome uspio. „Poštujemo pravo svakoga pojedinca i organizacije da odabere svoj stav o rasizmu“ je rečenica kojom bi se ponosio i Gordan Grlić Radman, a dodatak da „igrači imaju pravo na mišljenje o ovakvim temama“ te da su „mirnim stavom poštovali klečanje belgijskih kolega“ potpisali bi i pripadnici militantnih navijačkih skupina.
Iz svega možemo zaključiti kako se prema rasizmu može imati i pozitivan stav, da mišljenja onih koji ga zagovaraju treba uvažavati te da Belgijanci mogu biti sretni što ih nismo napali dok su klečali na svojoj polovici travnjaka.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nogometni travnjaci su pravo mjesto za klečanje
Klečanje je gesta solidarnosti i ono kao i svaka solidarnost nema veze s time jesmo li kao zemlja u povijesti bili kolonijalna sila ili kolonija, da kleče li oni koji imaju milijune ili oni koji kopaju po kontejnerima i je li naše stanovništvo samo bijelo ili ga dijelom čine i ljudi drugih boja kože. Na nogometnim se stadionima redovno zborno vrijeđa i verbalno ubija zbog nacije, vjere i rase i ako gdje treba zajedno klečati onda su to upravo nogometni travnjaci.
Nažalost, za mnoge, ne samo na ovim prostorima, nogomet je rat koji u njihovo ime i u ime njihove nacije vode igrači pa se u tu scenografiju nikako ne uklapa zajedničko klečanje s protivnicima i to zbog imaginarne solidarnosti s drugačijima do kojih im onako, blago rečeno, nije uopće stalo. Protivnicima klečanja najbolje je odgovorio nekadašnji veliki engleski igrač Gary Lineker na Twitter profilu: „Ako zviždiš igračima zbog klečanja, onda si dio razloga zbog kojih igrači kleče.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usprkos nemuštim objašnjenjima HNS-a, nogometni teren je pravo mjesto za klečanje. Je li krivo mjesto za nošenje crnih dresova?
I kako je uopće došlo do toga da rezervna kombinacija hrvatske reprezentacije postane crna?
Ako će HNS slijediti i nove trendove, i ako će se svi oni koji se danas dive moćnome crnom dresu diviti i onome u duginim bojama, onda cijela rasprava o boji dresova može biti odmah zaključena. Ali ako se radi o političkoj poruci, kao u slučaju odluke o klečanju igrača prije početka utakmice u znak podrške borbi protiv rasizma i neravnopravnosti, onda je to vrijedno pažnje i onih koje nogomet previše ne zanima.
Sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća odigrana je na maksimirskom stadionu nogometna utakmica između reprezentacija SR Hrvatske i SR Slovenije. Sve je bilo organizirano na brzinu i bez neke naročite pripreme, hrvatska reperezentacija istrčala je na gotovo prazni stadion bez nekoliko tada velikih nogometnih imena u crveno-bijelo-plavoj kombinaciji, a slovenska u bijelo-plavo-crvenoj.
Od tada je prošlo gotovo četrdeset godina; te se utakmice službeno nitko ni ne sjeća, i to ne samo zbog toga što se na maksimirskome stadionu skupilo svega nešto više od tisuću gledatelja premda je to bilo u godini kada je i na ligaške utakmice Dinama i Radničkog iz Niša ili Budućnosti iz Titograda dolazilo i više od njih deset tisuća. U komornoj su atmosferi odsvirane republičke himne, Lijepa naša domovino i Naprej, zastava slave, a kapetani reprezentacija izmijenili su zastavice republičkih saveza. Za ovu priču rezultat utakmice nije ni važan, te sam se utakmice prisjetio zbog dva razloga: boje dresova i ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana.
Kako je Grlić Radman patio u Jugoslaviji
Trenutačni hrvatski ministar vanjskih poslova sigurno ne spada među najvisprenije članove Vlade, ali njegova izjava da su „Hrvati u Jugoslaviji živjeli u stanovitom ropstvu“ jer je „izgovaranje riječi Hrvat značilo opasnost“ značajno je podigla ljestvicu izgovorenih bedastoća na temu „Položaj Hrvata u SFRJ.“ Prije će biti da se gospodin ministar vanjskih djela, baš poput većine drugih, toliko oduševljavao jugoslavenstvom da sve do 1990. nije primjećivao hrvatstvo, što god ti pojmovi tada ili danas značili.
U vrijeme kada su „Hrvati u Jugoslaviji živjeli u stanovitom ropstvu“ te zbog tog položaja nisu išli ni na nogometne utakmice ili izgovarali opasnu riječ „Hrvat“ ministrov tata Ante Grlić Radman bio je direktor Agroproteinke, kafilerije u Sesvetama. Je li i on, unatoč tome što je bio drug, dužnosnik i komunist, isto bio u stanovitome ropstvu ministar Grlić Radman nije nikada pojasnio. Možda i zbog toga što je stariji Grlić Radman u ono prevratničko vrijeme kada su Hrvati izašli iz tog stanovitog ropstva, stjecajem nadasve sretnih okolnosti, postao većinskim vlasnikom sesvetske kafilerije, a mlađi bliskim suradnikom i protežeom Mate Granića.
Kako se 80-ih navijalo za Hrvatsku
Gordan Grlić Radman propustio je doći na utakmicu između Hrvatske i Slovenije jer je tada živio i radio u Švicarskoj. Budući da je Hrvatska igrala u crveno-bijelo-plavoj kombinaciji malobrojni navijači bili su u prilici, sukladno tadašnjim običajima, skandirati „crveni, crveni“, ali kako su to listom bili navijači „plavih“ i „bilih“ nije im preostalo ništa drugo nego bodriti svoju reprezentaciju uzvicima „Hrvatska, Hrvatska“, bez obzira što je i samo spominjanje te riječi, bar tako tvrdi ministar Grlić Radman, „značilo opasnost“.
Nekoliko godina kasnije crvena majica zamijenjena je crveno-bijelim kvadratima, a taj dres postao je planetarno popularan ponajviše zahvaljujući igrama i pobjedama hrvatske reprezentacije na Svjetskome prvenstvu održanome 1998. u Francuskoj.
Gdje je logika iza crnog dresa?
U naredna dva desetljeća HNS je mijenjao dresove u ritmu održavanja europskih i svjetskih prvenstva držeći se nepisanog pravila da za utakmice u kojima je Hrvatska formalno „domaćin“ dres bude u crveno-bijeloj kombinaciji, a za „gostujuće“ utakmice dres je uvijek bio u nekoj nijansi plave uz dodatak crveno-bijelih kvadrata. Taj odabir boja bio je sukladan hrvatskoj trobojnici, i kao takav logičan izbor koji inače primjenjuje i velika većina nacionalnih sportskih saveza. Crveno-bijeli dres postao je najprodavaniji hrvatski suvenir, naravno daleko više kao jedna od bezbroj boljih ili lošijih kopija nego kao original sa službenim oznakama proizvođača i HNS-a.
Cijela priča o povijesti dizajna majica hrvatske nogometne reprezentacije bila bi zanimljiva samo pasioniranim skupljačima dresova ili njihovim dizajnerima da netko u HNS-u nije 2018. odlučio da „gostujući“ dres bude „crno-plavi“. Taj odabiri izazvao je cijeli niz javnih polemika, i to ne samo među dizajnerima. Dvije godine kasnije HNS je otišao korak dalje te je iz „gostujuće“ kombinacije u potpunosti izbacio plavu boju i zamijenio je sivom.
Tako je „gostujući“ dres hrvatske nogometne reprezentacije na upravo započetom Europskom prvenstvu u crno-sivim kvadratićima, znači u bojama koje, kako kaže dizajner Boris Ljubičić, ne postoje u našemu nacionalnome identitetu. Na ovom prvenstvu od 24 reprezentacije još tri reprezentacije imaju „crni“ gostujući dres, i to Nizozemska, Njemačka i Austrija. Njemačka nacionalna zastava ima i crnu boju, austrijski državni grb je crno-žuti, a zbog čega su Nizozemci izabrali crne dresove nisam uspio saznati.
Modni odabir ili politička poruka?
Jesu li Davor Šuker i ostalo društvo koje upravlja HNS-om izabrali crnu boju zbog modnih ili političkih razloga saznat ćemo u doglednoj budućnosti. Kako je moda podložna stalnoj mijeni možemo očekivati da će u narednim godinama crna boja biti zamijenjena ružičastom koja se preljeva u ljubičastu ili će nogometne reprezentacije imati „gostujuće“ dresove u duginim bojama kako bi i na taj način poslale poruku tolerancije i uvažavanja različitosti.
Ako će HNS slijediti i te nove trendove, i ako će se svi oni koji se danas dive moćnome crnom dresu diviti i onome u duginim bojama onda cijela rasprava o boji dresova može biti odmah zaključena. Ali ako se radi o političkoj poruci, kao u slučaju odluke o klečanju igrača prije početka utakmice u znak podrške borbi protiv rasizma i neravnopravnosti, onda je to vrijedno pažnje i onih koje nogomet previše ne zanima.
Simbol borbe protiv rasizma
Colin Kaepernick, igrač američkoga nogometa prvi puta je klečao za vrijeme intoniranja američke himne 2016. u znak protesta protiv rasizma i diskriminacije. Nakon ubojstva Georgea Floyda u Minneapolisu i prošlogodišnjih nereda potaknutih tom policijskom brutalnošću gesta klečanja postala je općeprihvaćeni simbol solidarnosti s borbom protiv rasizma. Tako su i igrači Engleske, Francuske, Belgije, Austrije i Walesa klečali prije početka prijateljskih utakmica odigranih u proteklim tjednima u sklopu priprema reprezentacija za Europsko prvenstvo.
Prošle nedjelje mogli smo vidjeti igrače Belgije kako kleče dok su hrvatski igrači stajali na svojoj polovici terena čekajući početak međusobne utakmice. Ista scena ponovit će se i pred početak utakmice između Engleske i Hrvatske. Prema riječima našeg oštroumnog ministra vanjskih poslova moglo bi se zaključiti da potomci robova ne kleče tek tako zbog nepravdi nanesenih drugim potomcima robova.
Nemušto objašnjenje HNS-a
Glasnogovornik HNS-a Tomislav Pacak pokušao je u službenome priopćenju HNS-a pojasniti razloge zbog kojih hrvatski reprezentativci neće klečati, ali teško da je u tome uspio. „Poštujemo pravo svakoga pojedinca i organizacije da odabere svoj stav o rasizmu“ je rečenica kojom bi se ponosio i Gordan Grlić Radman, a dodatak da „igrači imaju pravo na mišljenje o ovakvim temama“ te da su „mirnim stavom poštovali klečanje belgijskih kolega“ potpisali bi i pripadnici militantnih navijačkih skupina.
Iz svega možemo zaključiti kako se prema rasizmu može imati i pozitivan stav, da mišljenja onih koji ga zagovaraju treba uvažavati te da Belgijanci mogu biti sretni što ih nismo napali dok su klečali na svojoj polovici travnjaka.
Nogometni travnjaci su pravo mjesto za klečanje
Klečanje je gesta solidarnosti i ono kao i svaka solidarnost nema veze s time jesmo li kao zemlja u povijesti bili kolonijalna sila ili kolonija, da kleče li oni koji imaju milijune ili oni koji kopaju po kontejnerima i je li naše stanovništvo samo bijelo ili ga dijelom čine i ljudi drugih boja kože. Na nogometnim se stadionima redovno zborno vrijeđa i verbalno ubija zbog nacije, vjere i rase i ako gdje treba zajedno klečati onda su to upravo nogometni travnjaci.
Nažalost, za mnoge, ne samo na ovim prostorima, nogomet je rat koji u njihovo ime i u ime njihove nacije vode igrači pa se u tu scenografiju nikako ne uklapa zajedničko klečanje s protivnicima i to zbog imaginarne solidarnosti s drugačijima do kojih im onako, blago rečeno, nije uopće stalo. Protivnicima klečanja najbolje je odgovorio nekadašnji veliki engleski igrač Gary Lineker na Twitter profilu: „Ako zviždiš igračima zbog klečanja, onda si dio razloga zbog kojih igrači kleče.“