Ustavni suci i sutkinje baš nikome ne odgovaraju ni za što. Upravo zato se i smatraju nepogrešivima
Jasna Omejec tvrdi da su odluke kontroverzne zato što je to tako predočeno javnosti
Predsjednica Ustavnog suda Jasna Omejec tvrdi da su odluke toga državnoga tijela „postale kontroverzne ne zbog onoga što u njima piše, nego zbog onoga što je javnosti predočeno da u njima piše“. Drugim riječima, predsjednica tvrdi da je javnost pogrešno informirana i da su konzumenti informacija javnih medija koji su pisali o odlukama Ustavnoga suda dovedeni u zabludu.
Pritom ne iznosi ni ono što je Ustavni sud doista napisao ni ono što su mediji pogrešno prenijeli. Jasno je samo to da odluke Ustavnoga suda same po sebi nisu kontroverzne. Nadam se da takva kategorična tvrdnja nije ujedno i presuda da se o tim odlukama ne smije javno raspravljati.
Predsjednica Omejec tvrdi – i ničim ne obrazlaže – da nije točno da je Ustavni sud omogućio da se za mjesto u Hrvatskom saboru kandidiraju i kriminalci. Sabor je, tvrdi ona, propisao da se mogu kandidirati osobe pravomoćno osuđene na bezuvjetnu kaznu zatvora manju od šest mjeseci. Ona dodaje i to da je Sabor „u svakom slučaju mogao, a možda i morao biti stroži u tom pitanju, suziti krug tih ljudi, ali to nije učinio“.
Zaključci Venecijanske komisije
Ona prešućuje da je Ustavni sud poništio dio teksta Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor i to upravo onaj dio u kojem je bilo propisano da se zabranjuje kandidiranje osoba koje su osuđene zbog zloupotrebe položaja i ovlasti.
Zakonom je, dakle, bilo određeno da se pravomoćno osuđeni počinitelji bilo kojeg oblika zloupotrebe položaja i ovlasti ne mogu kandidirati, a Ustavni sud je odlučio suprotno.
Učinak odluke Ustavnog suda je takav da se sada (makar i sitniji) kriminalci mogu kandidarati za Sabor, dok bi im prema izvornom tekstu zakona to bilo onemogućeno.
Pozivajući se na zaključke Venecijanske komisije koja je konstatirala da se „može smatrati spornim ako se pasivno biračko pravo ne priznaje zbog bilo koje osude, neovisno o prirodi djela o kojem je riječ“ i pozivajući se na načelo razmjernosti prema kojem ne bi bilo u redu uskratiti pravo da budu birane i osobama koje su zbog zloupotrebe položaja i ovlasti osuđene na šest mjeseci zatvora i onima koje su osuđene na višegodišnju zatvorsku kaznu, Ustavni sud je presudio da počinjenje kaznenog djela zloupotrebe položaja i ovlasti nije razlog za uskraćivanje prava na kandidaturu.
Demokracija i javni moral
Obrazloženje te odluke u cjelini usmjereno je na potrebu ublažavanja kriterija po toj osnovi. U razgovoru za medije predsjednica – suprotno duhu i slovu argumentacije u odluci Ustavnog suda – tvrdi da je Sabor mogao i morao biti stroži. Učinak odluke Ustavnog suda o Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor je ipak takav da se sada neki (makar i sitniji) kriminalci mogu kandidirati dok bi im to prema izvornom tekstu zakona bilo onemogućeno.
Što se tiče počinitelja najtežih kaznenih djela, poput ratnih zločina, genocida, terorizma, mučenja, ropstva i teških ubojstava, razumljivo je da njihovo sudjelovanje u političkom životu nije poželjno u interesu „očuvanja demokracije, vladavine prava i javnog morala“, kaže predsjednica Ustavnoga suda.
Pritom je sasvim prešutjela činjenicu da je baš odlukom Ustavnog suda U-III-1157/2015 osobi pravomoćno osuđenoj za ratni zločin omogućeno da se kandidira i da na prošlim parlamentarnim izborima bude izabrana u Hrvatski sabor. Prije negoli je Ustavno sud donio svoju odluku ta je osoba odslužila već znatan dio dosuđene joj kazne. Ustavni sud je, više godina nakon što je podnesena ustavna tužba, poništio pravomoćnu presudu Vrhovnog suda.
Budući da Ustavni sud ne ulazi u utvrđivanje činjeničnog supstrata djela i ne donosi sudski pravorijek, nije donio zaključak da dotična osoba – koja je u prvostupanjskom postupku osuđena na desetgodišnju zatvorsku kaznu – nije počinila ratni zločin. Ustavni je sud isto tako odredio da nova kazna, ako je bude, ne može biti veća od one izrečene u prethodnom postupku. Kako je praksa u Hrvatskoj da se osuđenici puštaju na slobodu poslije dvije trećine odslužene kazne, a dotična je osoba toliko vremena već provela u zatvoru, ona više ne može u zatvor neovisno o tome kakvu će kvalifikaciju tom djelu dati Vrhovni sud.
Slučaj Milana Bandića
To je samo jedan od primjera u kojima je Ustavni sud nepravovremenim donošenjem odluke i proizvoljnim pozivanjem na kriterije i sudsku praksu drukčijih pravnih sustava te krajnje proizvoljnim tumačenjem svojih ovlasti poljuljao povjerenje u pravosuđe i pravnu državu.
Izravnog onemogućavanja uspostave relevantne sudske prakse – što je jedna od temeljnih zadaća Vrhovnog suda – Ustavni se sud poduhvatio u slučaju Milana Bandića kad je u ekspresnom postupku poništio odluke odnesene u fazi istrage. Ustavni sud je presudio da nagovaranje svjedoka na davanje lažnog iskaza u postupku zbog kojeg je osumnjičeniku određena kaucija nije dostatan razlog da mu se oduzme imovina položena na ime kaucije i da se vrati u istražni zatvor.
Pritom u obrazloženju te odluke nije bilo pozivanja na Ustav jer Ustav o tome i ne govori. Riječ je bila o čistom voluntarizmu ako pretpostavimo da je kreatore tih odluka zanimao samo pravni larpurlartizam.
Očita prednost Vrhovnog suda je u tome što su u njegovu sastavu iskusni suci dok u Ustavnom sudu sjede i ljudi koji nikad nisu i nikad ne bi mogli biti ni suci općinskih sudova.
Kao primjer nekontroverznosti odluka Ustavnoga suda navest ću neke pojedinosti iz obrazloženja odluke o procesima protiv Ive Sanadera. Ustavni je sud iznio šokantnu konstataciju da „osobna sloboda pojedinca, kao temeljna ustavna vrednota, danas nije središnje mjerilo kojim se domaći kazneni sudovi vode kad odlučuju o dopuštenom trajanju istražnog zatvora u slučaju više paralelnih kaznenih postupaka koji se istodobno vode protiv tog pojedinca“.
Šokantna činjenica o kršenju prava optuženika
Ustavni je sud konstatirao da se u Hrvatskoj masovno krše ustavna i ljudska prava velikog broja osumnjičenika i optuženika. Ako je već postao svjestan te šokantne činjenice, logično bi bilo pretpostaviti da će Ustavni sud poduzeti sve da se takvoj neustavnoj praksi što je moguće prije stane na kraj. Umjesto toga, sutkinje i suci toga suda – koji tvrdi da nije sud ali presuđuje i u slučajevima koji su izričito u nadležnosti redovnih sudova – su mrtvi-hladni potpisali „da za sada nemaju namjeru preispitivati tu sudsku praksu jer uvažavaju činjenicu da je riječ o procesu razvitka sudskog prava koji zahtijeva vrijeme“.
Strogo se držeći ustavnog načela u jednakosti svih pred zakonom Ustavni je sud donio nekontroverznu odluku da će tolerirati sustavnu neustavnu praksu u svim slučajevima osim u slučaju bivšeg premijera.
Daljnji primjer pravne neprikosnovenosti i apsolutne neupitnosti kriterija njegova presuđivanja Ustavni je sud pružio u obrazloženju poništavanja pravomoćnih presuda u slučajevima Hypo i INA-MOL. Te su presude, konstatirao je Ustavni sud, izrečene temeljem neustavnog Zakona o nezastarijevanju djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije.
Do koje mjere su oni uronjeni u svoje vrijeme i svoj svijet potvrđuje i činjenica da se ne osjećaju ni najmanje poljuljani time da je jedna ustavna sutkinja bila podvrgnuta primjeni istražnih radnji zbog očite nedopuštene povezanosti sa strankama
No, Ustavni sud nije proveo ocjenu ustavnosti tog zakona. Upinjući se da dokaže da je i ta situacija u pravnom pogledu posve neprijeporna, predsjednica Ustavnoga suda kaže da će vrijeme pokazati da je Ustani sud bio u pravu. Dakle, ne čitanje Ustava, ne razmjena pravnih argumenata, nego vrijeme kao neustavna kategorija. A ta izvanpravna kategorija, pojam koji spada u filozofiju i fiziku, zaokupio je Ustavni sud i onda kad je, obrazlažući svoju odluku o ukidanju bilo kakvih mjera opreza prema Ivi Sanaderu, konstatirao da je „zbog vremenske dinamike događaja opasnost od bijega podnositelja postala očito neznatna“.
Preuzak okvir
Kako su Ustav i zakoni Republike Hrvatske očito preuzak okvir za iskazivanje pravne i svake druge inventivnosti sutkinja i sudaca Ustavnoga suda, predsjednica toga tijela se ne libi izjaviti da je sveto načelo ustavnog sudovanja „da je ponekad najbolja odluka ona koja nije donesena“. Time je pokušala opravdati apsolutno neprihvatljivu činjenicu da se Ustavni sud ne drži nikakvih pravila i rokova pa se o nekim predmetima odlučuje po najžurnijem mogućem postupku, a o nekima se odluke ne donose i više desetljeća.
Ja mislim da bi navedeno načelo trebalo biti shvaćeno kao obveza Ustavnog suda da ne donosi odluke o predmetima i pitanjima koja su izvan njegova djelokruga. Primijenjeno na način predsjednice Ustavnog suda ono znači da Ustavni suci – nikome odgovorni i nikakvim javno obznanjenim pravilima ograničeni – mogu o bilo čemu odlučivati kako i koliko dugo im se hoće.
Do koje mjere su oni uronjeni u svoje vrijeme i svoj svijet potvrđuje i činjenica da se ne osjećaju ni najmanje poljuljani time da je jedna ustavna sutkinja bila podvrgnuta primjeni istražnih radnji zbog očite nedopuštene povezanosti sa strankama koje su bile zainteresirane za sasvim određen ishod postupka ocjene ustavnosti jednog zakona.
Etiketiranje kritičara
Druga sutkinja, uhvaćena u objavljivanju tuđeg znanstvenog rada pod svojim imenom, smatra da je samo usmena isprika dostatna za iskupljenje od posljedica djela za kakva se protiv nešto običnijih smrtnika vode i kazneni postupci. Sve su to činjenice i podaci koji samo potkrepljuju iskreno uvjerenje predsjednice Jasne Omejec da ništa što Ustavni sud kao cjelina i njegove članice i članovi pojedinačno rade ne može biti ni najmanje kontroverzno.
Nad svim sucima, barem teorijski, postoji mogućnost nadzora unutar pravosudne hijerarhije i u Državnom sudbenom vijeću. Jedino sutkinje i suci Ustavnoga suda baš nikome ni za što ne odgovaraju.
Premda Ustavni sud nije sud, on je ipak neka vrsta „sudske kontrole nad politikom“, tvrdi predsjednica Ustavnoga suda proglašavajući sve njegove kritičare protivnicima pravne države i demokracije.
Meni se čini – a to sam pokušao pokazati i nizom članaka o Ustavnom sudu koje sam objavio ranije – da Ustavni sud u Hrvatskoj djeluje kao neka vrsta ničim ograničene političke smetnje uspostavi relevantne sudske prakse, autonomiji pravosuđa i ravnopravnosti građana pred zakonom. Budući da svi suci i svi sudovi moraju suditi po Ustavu i po zakonima, ne vidim zašto Vrhovni sud ne bi mogao preuzeti ocjenu ustavnosti zakona kao dio svoje nadležnosti.
Svaka moć korumpira
Očita prednost Vrhovnog suda je u tome što su u njegovu sastavu iskusni suci dok u Ustavnom sudu sjede i ljudi koji nikad nisu i nikad ne bi mogli biti ni suci općinskih sudova. Provedba odredaba međunarodnih konvencija koje je Hrvatska ratificirala isto je tako zadaća svih sudova i sudaca pa ni tu ne bi trebalo biti previše posla za Ustavni sud. A kad već postoji Europski sud za ljudska prava, onda je bolje da u Hrvatskoj ukidanjem Ustavnog suda bude jedna instancija manje na putu prema konačnom pravorijeku u Strasbourgu.
Svaka moć korumpira, a apsolutna moć korumpira apsolutno. Saborski zastupnici podliježu sudu javnosti i postupku oduzimanja imuniteta ako ih se zatekne u obavljanju ozbiljnih kaznenih djela. Pripadnici institucija izvršne vlasti odgovaraju javnosti i Saboru. I nad svim sucima, barem teorijski, postoji mogućnost nadzora unutar pravosudne hijerarhije i u Državnom sudbenom vijeću. Jedino sutkinje i suci Ustavnoga suda baš nikome ni za što ne odgovaraju.
Ne leži li u toj činjenici korijen pojave da te sutkinje i ti suci i neke očito kontroverzne odluke toga tijela i postupke njegovih članica smatraju apsolutno neprikosnovenima i u svakom smislu nepogrešivima?