Ustavni sud je oduzeo Saboru ovlast da tumači zakone koje je sam donio. Telegramovi sugovornici analiziraju tu odluku
Od jučer u Hrvatskoj samo sudovi imaju pravo na tumačenje zakona. Postavlja se pitanje što s onim zakonima koji nikada neće doći do suda
Ustavni sud je utvrdio da je u pravu bila Marija Selak Raspudić, a ne predsjednik Sabora Gordan Jandroković – to je, gledano dnevno-politički, bila najvažnija jučerašnja odluka Ustavnog suda. Radilo se o sukobu oko toga tko ima pravo predlagati novi saborski Poslovnik, nadležni saborski odbor ili svi zastupnici.
Jandroković je bio stava da predlagatelj može biti samo Odbor za Ustav, Poslovnik i politički sustav, pa je čak od Mostove zastupnice tražio da mu se ispriča odluči li na kraju (ovaj isti) Odbor da je on u pravu. Šokantno, Odbor je upravo tako i odlučio, no Ustavni sud je jučer smrvio tu odluku i dao za pravo svakoj zastupnici ili zastupniku da predlažu izmjene Poslovnika.
Kraj za saborsko vjerodostojno tumačenje
I dok se čeka hoće li se Jandroković javno ispričati Mariji Selak Raspudić, valja skrenuti pažnju na drugu, mnogo značajniju i dalekosežniju odluku koju je jučer donio Ustavni sud, a kojom je ukinuta mogućnost da Sabor donosi vjerodostojno tumačenje zakona. Ta, ne pretjerano često korištena ovlast (kako piše u obrazloženju odluke Ustavnog suda, 18 puta od 1990. do 2016. godine) zakonodavcu je davala mogućnost da u slučaju nejasnoće u primjeni nekog zakona konačno presudi kako ga treba tumačiti.
Sabor je jučer ostao bez te ovlasti. Ustavni sud, ukratko, smatra da se, kad je tumačenje zakona u pitanju radi o pravu sudske vlasti koja primjenjuje zakone, a ne zakonodavca koji ih donosi i, u krajnjoj liniji, može mijenjati u demokratskoj proceduri.
Čular: Udžbenički ok, ali…
Profesor s Fakulteta političkih znanosti Goran Čular kaže nam kako razumije ovakvu odluku Ustavnog suda, ali uz pojašnjenje o tome da mu se, s obzirom na tekst obrazloženja, čini da je ovdje “više riječ o ograničenijem vjerodostojnom tumačenju, nego o apsolutnoj zabrani Saboru da ima institut vjerodostojnog tumačenja”. Načelno, Čular smatra da je Ustavni sud, udžbenički gledano, u pravu kad kaže da su sudovi ti koji moraju tumačiti zakone. No, u praktičnoj primjeni vidi i dva problema.
Prvi se odnosi na činjenicu da neki zakoni, jednostavno, nikad neće ni doći na odlučivanje pred sudovima. Prisjeća se, pritom, situacije iz 2006. godine kad je Sabor odbio vjerodostojno tumačenje Zakona o političkim strankama. Tad je naime, Klub zastupnika HNS-a i PGS-a tražio vjerodostojno tumačenje tog zakona jer nisu bili zadovoljni činjenicom da zastupnici koji nisu u strankama (a posebno su ih boljeli oni koji su napustili njihove redove) imaju pravu na financijsku naknadu za političko djelovanje. Sabor je, međutim, odbio dati vjerodostojno tumačenje pozivajući se na jednakopravnost zastupnika, koja obuhvaća i pravo na financijsku naknadu.
“Takva vrsta problema teško će doći pred sudove, pa se postavlja pitanje tko će u tim slučajevima tumačiti propise”, kaže Čular, pa ide na drugi, svakodnevniji problem. “Mi na fakultetu često tražimo od Ministarstva znanosti da nam protumači neki zakon, na primjer kod nekog natječaja, zapošljavanja ili sličnog. Jasno, ovdje se ne radi o vjerodostojnom tumačenju u smislu mogućnosti koju je Sabor imao do ove odluke Ustavnog suda, ali opet se postavlja pitanje kako raditi u praksi. Provesti natječaje kako mi mislimo da treba po duhu zakona pa čekati hoće li kasnije pasti na sudu? Posao se tako ne može organizirati”, smatra Čular.
Gardašević: Tumačenje zakona je posao za sudove
Profesor Ustavnog prava s Pravnog fakulteta u Zagrebu, Đorđe Gardašević, smatra pak da je odluka Ustavnog suda, načelno, u redu. “Kad je odluka zakonodavca donešena, ona je dalje u rukama sudova koji je primjenjuju”, kaže Gardašević. Ako je, pak, nešto nedovoljno jasno, politika uvijek ima mogućnost da donese izmjene zakona koje stvar dodatno pojašnjavaju.
“Parlamentarna većina može i dalje naknadno reinterpretirati propis, ali to mora napraviti kroz demokratsku proceduru za izmjenu zakona”, pojašnjava Gardašević. Po njemu se ovom odlukom Ustavnog suda rješava i još jedan problem – mogućnost da neka nova većina – bez izmjene zakona i pripadajuće demokratske procedure – drugačije tumači zakon koji su donijeli njeni prethodnici. “Tumačenje zakona je posao za sudove. Zakonodavno tijelo završava svoj posao kad izglasa propis”, zaključuje Gardašević.