Ustavni sudac Selanec komentirao je oslobađajuću presudu za šefa koji je pipao policajku. I opet je poentirao

---

Objavu prenosimo u cijelosti:

Ne postoji pravna norma koja nije podložna tumačenju i koja sama po sebi nameće fiksirano, jedno objektivno, istinito značenje teksta od kojeg se sastoji. Ono što sudove čini najzahtijevnijom od pravnih profesija je upravo činjenica da svojim odabirom tumačenja teksta zakonskih normi na sebe preuzimaju odgovornost za učinke koje će tumačenje za koje su se svjesno ili nesvjesno odlučili imati kako za stranke u postupku (to postaje posebno značajno kada se radi o žrtvama kaznenog djela) tako i za građanke/e općenito pa i za vrijednosti kojima se društvo kojem služe spremno voditi u svojoj organizaciji svakodnevnice.

Suci i sutkinje u svrhu primjene pravne norme tumače pravni tekst različitim metodama. Naravno, instinktivno polaze od uobičajenog značenja koje konkretan tekst ima u određenom društvenom kontekstu. Ako se radi o odgovornim sucima i sutkinjama takvo “instiktivno” tumačenje kritički, ali konstruktivno propitkuju imajući na umu učinke koje će ono primjenom imati u stvarnom životu. Pri tom propitkivanju samih sebe odgovorni suci i sutkinje imaju na raspolaganju cijeli niz pomagala. Prva na toj ljestvici instrumenata je sudska praksa prije svega viših, a zatim i ostalih sudova. Poanta je u odgovornosti prema strankama i društvo kao cijelini.

Konzultirajući sudsku praksu svojih kolegica i kolega, posebno onih iskusnijih, odgovorni suci i sutkinje tjeraju sami sebe da razmisle o posljedicama svojih odluka. Uz sudsku praksu, domaću i komparativnu, na raspolaganju im je i danas gotovo nepresušna stručna literatura koja kritički propitkuje pravna rješenja, sudske doktrine, moguća tumačenja pravnog teksta. Ponovo, poanta je osvijestiti učinke onog tumačenja za koje će se sutkinja/dac odgovorno odlučiti i hrabro stati iza vrijednosti koje takvo tumačenje promiče.

Odgovornost je uvijek i samo na sudu

U javnim raspravama oko ovakvih situacija ključ je osvijestiti da ne smije biti skrivanja. Demokratska vlast, bila ona zakonodavna, izvršna ili sudska, je prije svega iskrena odgovornost prema građanima, pa i sebi.. Kada se radi o sudskoj vlasti odgovornost za odabrano konkretno tumačenje je uvijek i samo na sudu koji ga je svjesno ili nesvjesno zauzeo. Nikakva orginalna volja, objektivna sintaksa, komentari autora pa i praksa drugih sudova. To su samo pomagala. Tekst u život prevodi uvijek i samo onaj tko ga primjenjuje. To je sud. Sutkinja ili sudac glavom i bradom. Zato im Ustavom jamčimo punu neovisnost od ikakvog utjecaja sa strane.

Stoga su obrazloženja sudskih odluka sama srž sudske odluke odnosno autoriteta državne vlasti kojom raspolaže ta ustavna grana vlasti. U slučaju da sud odstupa od tumačenja koje je većini uobičajeno ili se iz transparentnih razloga ustalilo u praksi odgovornost prema društvu kojem služi (kao jedna od tri grane vlasti) obvezuje ga da što jasnije obrazloži razloge odstupanja. Sud je dužan pružiti razloge zbog kojih je zauzeo baš takvo tumačenje.

Neka ti razlozi uvjere građane da je sud svjestan posljedica koje nastaju takvom primjenom pravne norme i da je spreman hrabro stati iza njega. Pozivanje na autoritet drugih kao “pametnijih” na način da se kaže “tako su oni rekli” umanjuje autoritet samog suda. Nije problem osloniti se na mišljenje drugih. No tada treba reći “ti i ti razlozi konkretnog tumačenja konkretne norme koje su znijeli ti i ti stručnjaci na tom i tom mjestu uvjerili su mene kao sud u njihovu poželjnost, korisnost, ispravnost – odgovornost je moja”.

Samo sud tumači i samo sud obrazloženo primjenjuje

U konkretnom kontekstu seksualnog uznemiravanja ništa u uobičajenom čitanju teksta zakonske norme ne zahtjeva stajalište da je potrebno ponavljanje seksualnog uznemiravanja. Stoga svaki sud koji inzistira na ponavljanju ima obvezu obrazložiti zašto je zauzeo takvo stajalište odnosno koji njegovi učinci su poželjni i zbog čega. Pozvati se na neki komentar nekoga tko je radio na na nacrtu zakonskog teksta kao razlog za takvo stajalište nije prihvatljivo. Taj netko nije sud. Samo sud tumači i samo sud obrazloženo primjenjuje.

Tim više što je u konkretnom slučaju sam zakonski tekst odredbe kaznenog prava preuzet iz Zakona o ravnopravnosti spolova i Zakona o suzbijanju diskriminacije. U kontekstu ta dva zakona već postoji neka sudska praksa u kojoj su sudovi obrazlagali smisao zabrane seksualnog uznemiravanja.

Štoviše, ova dva zakona preuzela su pak isti taj tekst odredbe zabrane seksualnog uznemiravanja iz EU antidisktiminacijskih direktiva. U kontekstu tih direktiva razvijena je opsežna praksa Suda EU oko ispravnog tumačenja i primjene zabrane seksualnog uznemiravanja.

Obrazloženje mora biti temeljeno na konkretnim učincima

Ova praksa nije automatski primjenjiva u kazneno pravnu domenu jer automatizma nikad niti nema. No, ona jasno ukazuje na jednu stvar. Je li neko ponašanje doseglo stupanj neke sustavnosti da ga se može smatrati uznemiravanjem ovosi o ocjeni suda je li to ponašanje dovoljno ozbiljno da vrijeđa osobno dostojanstvo konkretne žrtve i stvara li ponižavajuće okruženje iz koje se žrtva ne može izuzeti jednostavnom slobodnom odlukom jer je u nekom položaju ovisnosti. To je ocjena koju može poduzeti samo i isključivo sud u okolnostima konkretnog predmeta. Nitko drugi pa niti “autori” nacrta zakonskog teksta.

Ako neki sud smatra da takva ocjena nije poželjna sudska doktrina to je njegova ovlast. No tada mora obrazložiti zašto odstupa od prihvaćene i ustaljene sudske prakse. To obrazloženje mora biti temeljeno na konkretnim učincima koje će proizvesti u stvarnom životu i vrijednostima koje (ne)će promicati.

Osiromašenje zaštitnog potencijala zakonske odredbe

Stajalište da “samo jedno” seksualno uznemiravanje nije kaznenopravno dovoljno – pa stoga implicitno niti ne može povrijediti ljudsko dostojanstvo u mjeri koja zaslužuje kaznenopravnu reakciju društva – ostavlja dojam mehanizacije izuzetno važnog antidisriminacijskog jamstva s ciljem pojednostavljanje tog jamstva u primjeni. Ako pojednostavljanje radi lakše primjene osiromašuje zaštitni potencijal zakonske odredbe onda se otvara problem.

Da bi se to izbjeglo na sudovima je (i nikom drugom) da jasno i precizno obrazlože zašto konkretnu normu tumače na konkretan način i kako to doprinosi vrijednostima koje ta norma štiti.