Već se izvlače da ‘ni druge zemlje nisu uzele sav novac za obnovu’. Donosimo brojke, evo zašto to nije argument
Nepotrošena sredstva i neprihvatljivi troškovi najčešći su razlozi zbog kojih se novac vraća u briselsku kasu
Kod ministra Darka Horvata nije se osjetila ni mrvica sumnje. „Oznojili smo se jako dobro da bismo taj novac priskrbili Republici Hrvatskoj i nećemo dozvoliti povrat bilo kojeg eura u Bruxelles“, bio je odlučan ministar prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Ni mrvica sumnje.
„Povrat eura u Bruxelles“ odnosi se, naravno, na sredstva iz europskog Fonda solidarnosti, prvenstveno 683,7 milijuna eura (oko 5,1 milijardu kuna) koliko je državi odobreno za sanaciju posljedica zagrebačkog potresa. Rok za potrošnju tih sredstava – sredina lipnja ove godine – neumoljivo se približava i sve je više sumnji u to da je novac uopće moguće iskoristiti, barem u većem dijelu.
‘Ni drugi nisu uspjeli’
Ali, eto, ministar zadužen za obnovu – čiji opoziv traži oporba i to zbog spore obnove i neiskorištavanja sredstava iz Fonda solidarnosti – tvrdi da se radi na tome da se nijedna lipa ni euro ne vrate Bruxellesu. Odvažna izjava u trenuku kada je iskorišten redikulozno mali iznos, a rok (ako ne bude produžen, što visi na vrlo tankoj niti) istječe za pet mjeseci.
Član vladajuće koalicije Dario Hrebak danas je, pak, usputno spomenuo još jedan argument kojim će se Vlada, očigledno, pokušati pravdati ako (ili kada) država ostane bez dijela dodijeljenog EU novca. Ni druge zemlje „nisu povukle sva sredstva“, ustvrdio je na javnoj televiziji predsjednik HSLS-a, stranke članice vladajuće koalicije.
Dvije bitne lekcije
Dario Hrebak je, naravno, u pravu: ni druge zemlje nisu povukle sva sredstva koja su dobivale za sanaciju posljedica nakon prirodnih katastrofa, poput poplava, požara, potresa, suša i tako dalje. Ili zato što nisu u roku potrošile sav novac koji im je bio dodijeljen ili su naknadnom revizijom utvrđeni neprihvatljivi troškovi koji se ustvari ne smiju financirati iz ovog fonda.
Za Hrvatsku su to dvije bitne lekcije: ne samo da je pitanje koliko će uopće novca do lipnja biti iskorišteno, nego i hoće li svi računi, pokriveni sredstvima ovog EU fonda, na kraju biti prihvatljivi. Upravo ta dva elementa – nepotrošena sredstva i neprihvatljivi troškovi – bila su glavni razlog povrata sredstava u slučaju drugih država od osnivanja fonda prije dva desetljeća.
Koliko se novca vraćalo?
O tome detaljnije piše Europska komisija u jednom od svojih izvješća o učinkovitosti Fonda solidarnosti u pomaganju zemljama članicama nakon prirodnih katastrofa. U razdoblju od 2002. (kada je osnovan) do 2016. Komisija je u više slučajeva tražila od država korisnica povrat dijela sredstava nakon što je završen cijeli proces, uključujući i reviziju. Prosječni postotak povrata, izračunali su tada u Bruxellesu, iznosio je 13 posto ukupno odobrene pomoći, ali je iznos značajno varirao, od gotovo zanemarivih nekoliko stotina eura pa čak i do 90 posto dodijeljene svote.
Kako trenutno stvari stoje, Hrvatska je bliže neslavnim, rekordnim postocima ali čak i ako uzmemo da će, nekim čudesnim manevrom, država uspjeti ono što joj nije pošlo za rukom u zadnjih godinu i nešto sitno, povrat novca bio bi itekako značajan. Da, dakle, moramo vratiti samo prosječnih 13 posto, to bi u slučaju zagrebačkog potresa iznosilo više od 650 milijuna kuna. Što nije zanemariva svota.
Skromni iznosi povrata
Već smo pisali kako će se Vlada morati itekako potruditi da se „najveći predujam ikad“, kako se svojedobno hvalio premijer Andrej Plenković, ne pretvori u najveći povrat. Razlog je u ukupnoj svoti: nije, naravno, isto izgubiti 13 posto od pet milijuna kuna ili od pet milijardi. U skladu s tim, i iznosi povrata u slučaju drugih država, koji se spominju u različitim Komisijinim dokumentima, relativno su skromni.
U jednom od tih izvješšća, briselska administracija piše da su države, koje su aplicirale na Fond, uspjele iskoristiti čak 98 posto dodijeljenih sredstava (ukupno gledano). Od zemlje do zemlje situacija je bila različita. Opisuju pritom slučaj Portugala koji je, u slučaju odobrene pomoći nakon šumskih požara, vratio deset milijuna eura. Zatim Švedske kojoj je za olujno nevrijeme bilo odobreno 82 milijuna eura, ali je od toga 15 milijuna ostalo neiskorišteno.
Povrat nakon provjere
Francuska je, na primjer, svojevremeno dobila oko 19 milijuna eura nakon poplava, ali nije uspjela potrošiti oko 135 tisuća eura, pa je Komisija zatražila povrat tog iznosa. Rumunjska je prije desetak godina vratila 2,2 milijuna (nepotrošenih) eura. Španjolska je, pak, u jednom slučaju utvrdila da su im stvarni prihvatljivi troškovi značajno manji nego što su prvotno planirali – na hitne mjere i sanacije (jer tome, ponovimo, Fond solidarnosti služi) potrošili su pola milijuna eura, odnosno oko 770 tisuća eura manje od odobrene svote.
Nadalje, za poplave u ljeto 2005. Rumunjska je imala na raspolaganju 52 milijuna eura. No, manji dio, oko 634 tisuće eura, morali su vratiti nakon što je naknadna provjera pokazala da dio troškova ipak nije bio prihvatljiv. Grčka je, nakon šumskih požara prije petnaestak godina, od oko 90 milijuna eura, vratila 9,2 milijuna jer je interna revizija grčkih vlasti pokazala da je toliki iznos neprihvatljivih troškova.
Kako će se Vlada (o)pravdati?
Jasno je, dakle, da Hrvatska ne bi bila jedina država koja nije iskoristila sva sredstva. Ali i to ovisi o perspektivi: navedeni iznosi ne djeluju impresivno, no kad se postotci primijene na Hrvatsku, slika se značajno promijeni. Švedska, na primjer, nije potrošila 18,3 posto dodijeljene pomoći. Za zagrebački potres to bi značilo gotovo milijardu kuna.
Za premijera Plenkovića i njegove suradnike, pak, povrat većeg dijela novca bio bi i politički, a ne samo financijski, problem. Premijer se hvalio „najvećim predujmom ikad“ i kako je Vlada odradila kvalitetan posao na pripremi zahtjeva. Njegovi su stranački suradnici pritom tvrdili da ništa od toga ne bi bilo moguće bez snažnog zalaganja Vlade i premijera osobno. Kako bi onda pravdali da veći dio novca ostane nepotrošen – da nam toliki iznos, kojim su se veselo hvalili, ustvari uopće nije bio potreban?