Nekad je nužno odabrati stranu

Većina građana želi seksualno obrazovanje kao predmet u školi. Ministarstvo za Telegram: ‘Već imamo Biologiju…’

Iz Ministarstva nisu odgovorili niti na jedno pitanje o seksualnom obrazovanju

FOTO: Lendler/Skledar/Telegram

Više od tri četvrtine građanki i građana Republike Hrvatske smatra da u škole treba uvesti sveobuhvatno seksualno obrazovanje, a od toga bi njih 78 posto seksualno obrazovanje htjelo vidjeti kao obavezan predmet. Proizlazi tako iz nedavno predstavljenog istraživanja Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI) u kojemu devet od deset građana artikulira da je seksualno obrazovanje dužnost države.

Na državi je, pritom, i odluka hoće li neki predmet u školama biti obavezan ili ne pa se Telegram s rezultatima CESI-jevog istraživanja obratio na nadležnu adresu – Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Ako je suditi prema njihovom odgovoru, želja građana za seksualnim obrazovanjem kao obaveznim predmetom i dalje će biti samo želja.

Na cijeli niz pitanja koji smo im uputili, poručili su tek kako se “sadržaji vezani za spolnost, očuvanje spolnog i reproduktivnog zdravlja, odgovorno spolno ponašanje i spolno prenosive bolesti obrađuju u školama i to ponajprije u obveznoj međupredmetnoj temi Zdravlje, ali i u nastavi Prirode i Biologije”.

‘Znaju više o oprašivanju biljaka, nego o vlastitom tijelu’

Ministarstvo je tako odgovorilo – odnosno izbjeglo odgovoriti – na cijeli niz pitanja koja smo im uputili; od toga kako komentiraju rezultate CESI-jevog istraživanja, je li uopće moguće uvesti novi obavezan predmet s obzirom na školsku satnicu, do toga na koji način Ministarstvo dobiva povratne informacije o provedbi međupredmetne teme Zdravlje, uvedene u sklopu projekta Škola za život.

Pitali smo ih i otvara li projekt cjelodnevne nastave, u čijem smjeru ide hrvatska obrazovna politika, dodatnu mogućnost za nove predmete poput seksualnog obrazovanja. I na to je pitanje odgovor izostao. Sanja Cesar iz Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje kaže kako su i oni navikli dobivati slične odgovore. Razočaravajuće je, dodaje, vidjeti kako donositelji odluka ignoriraju stavove građana.

“Nikako da naši ministri shvate što je to cjelovito seksualno obrazovanje”, govori Cesar, ističući kako se u postojećim školskim sadržajima u ovome aspektu poučavaju više-manje tek osnove; biološki aspekti, spolno prenosive bolesti i definicija menstruacije. “Čini mi se da učenici u školama više nauče o oprašivanju biljaka, nego o vlastitom tijelu, a to uključuje i psihološko zdravlje, samopoštovanje, pitanje pristanka, poštivanja različitosti, diskusije o kvalitetnim odnosima utemeljenim na ravnopravnosti…”, navodi Cesar sve ono što u pravilu izostaje.

Učitelji koji se boje reakcije nekih roditelja

Sve to, što bi predstavljalo sveobuhvatno seksualno obrazovanje, nastavlja, dugoročno je ulaganje u budućnost u smislu prevencije nasilja u obitelji, spolno odgovornog ponašanja, prevencije neplaniranih trudnoća i slično. O ovim se temama, ističe Sanja Cesar, u školama mnogo govori na vjeronauku, no kako kaže, “ne nužno na načine na koje je to potrebno svoj djeci”. Seksualno bi obrazovanje, dodaje, trebalo biti utemeljeno na znanstvenim činjenicama, a problem u školama predstavlja i visoka tabuiziranost tema u domeni poučavanja o seksualnosti.

“Imate učitelje i nastavnike koji se boje reakcije roditelja na njihovo poučavanje o tome pa onda rađe ostavljaju djecu neinformiranom, nego da im se roditelji bune”, kaže Cesar pa naglašava i problem needuciranosti nastavnika o ovim temama. Agencija za odgoj i obrazovanje, zadužena za edukacije nastavnika, nastavlja, ne organizira ih dovoljno pa su učitelji i nastavnici u eventualnom poučavanju tema o seksualnosti nesigurni.

Putem ‘riječkog modela’ Građanskog odgoja?

Kako se Ministarstvo ni na koji način ne osvrće na artikulaciju želje građana za obaveznim predmetom seksualnog obrazovanja, pitamo Cesar vidi li potencijalni prvi korak u formiranju izvannastavne aktivnosti, po uzoru na tzv. riječki model Građanskog odgoja i obrazovanja. Radi se o modelu koji je krenuo iz Rijeke, gdje zainteresirani učenici svojevoljno biraju Građanski odgoj i slušaju ga izvan redovne školske satnice, a sve se odvija uz potporu jedinice lokalne samouprave.

Cesar kaže da bi se taj model mogao koristiti i za seksualno obrazovanje, no i da nije optimalan. “To bi moglo biti korisno prijelazno rješenje, no smatramo da sva djeca imaju pravo na informacije za zaštitu svog zdravlja”, zaključuje. Na tragu riječkog modela Građanskog odgoja, razgovaramo i s Bojanom Ćulum Ilić, izvanrednom profesoricom s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci. Radila je na evaluaciji izvannastavnog GOO-a u Rijeci koji je pokazao sjajne rezultate i kaže da su nužni kontinuirani pritisci inicijativa poput ove oko seksualnog obrazovanja.

‘Dobar put u zadanim okvirima sustava’

Međutim, ističe, treba razmišljati i što je moguće napraviti inside the box, odnosno kako temu unijeti u sustav “makar i kao izvannaastavnu aktivnost poput Građanskog”. To bi, dodaje, moglo biti elegantno ulazno rješenje koje se može kontinuirano osnaživati. Ono je, ističe, dobro, no sigurno ne i dovoljno, ali je ipak neki početak. “Izborne izvannastavne aktivnosti, poput riječkog GOO-a i potencijalno seksualnog obrazovanja, treba kontinuirano evaluirati, davati daljnje preporuke utemeljene na istraživanjima provedbe i na tim osnovama potom lobirati za nove smjerove”, kaže Ćulum Ilić.

Radi se, smatra, o dobrom putu kada se razmišlja o promjenama koje se mogu ostvariti u zadanim okvirima sustava. U tom bi slučaju, poput riječkog GOO-a, i seksualno obrazovanje bilo bazirano na interesu učenika i njihovoj želji da od svih ponuđenih upišu i slušaju tu izvannastavnu aktivnost. “Ta se aktivnost onda tuče s ostalim ponuđenim i pitanje je koliko bi je učenika odabralo, no ona ima smisla ako je odabere i samo jedno dijete koje se želi odgovorno obrazovati u ovom smislu”, zaključuje Ćulum Ilić.

Istaknimo kako kontinuirana evaluacija riječkog modela izvannastavnog Građanskog odgoja i obrazovanja, kojeg su prihvatili i neki drugi gradovi i županije, pokazuje dobre rezultate. Riječki učenici koji pohađaju GOO artikuliraju da bi voljeli imati veću satnicu tog predmeta i deblju knjigu, a po povratku iz škole s roditeljima raspravljaju o temama koje su učili. Tu je i moment vršnjačkog utjecaja pa oni koji pohađaju GOO svojim prijateljima pričaju o tome što su naučili. Pa je, možda, put GOO-a u Rijeci u ovome trenutku najoptimalniji i za seksualno obrazovanje, u situaciji kada artikulacija glasa građana nailazi na gluhe uši.