No, zbunjujući je drugi dio ovog testiranja javnog mnijenja koji pokazuje da je samo 21 posto ljudi u Hrvatskoj spremno na poskupljenja energije i hrane koja su izravna posljedica upravo protuputinovskih sankcija.
Kad četiri petine građana podržava sankcije, a istodobno samo petina te iste javnosti prihvaća žrtvu koju zbog sankcija treba podnijeti, to je ozbiljna diskrepanca. Ona je još mnogo veća kod nas nego na razini EU-a, gdje je odnos ovih dviju skupina 80 prema 40 posto. Te međusobno kontradiktorne brojke traže objašnjenja.
Čim se dirne u privatne interese počinje dreka i pobuna
Na prvu loptu moglo bi se reći da su ljudi naprosto takvi, ovdje i bilo gdje. Razne mjere i promjene mnogima izgledaju dobro sve dok se odnose na druge, dok se ne prokljuvi da će se prelomiti preko njihovih leđa. Ali, čim se dirne u privatne i partikularne interese, počinje dreka i pobuna. To smo dosad vidjeli na mnogim primjerima u Hrvatskoj.
Zazivaju se reforme zdravstva, administrativnog uređenja države, pravosuđa i školstva. Ali kad se pogled iz aviona suzi na mikroplan, odmah se podižu bijesne vojske koje osjete da bi mogle biti pogođene i započinju sa svojim protestnim kampanjama. U njima se redovito traži pošteda, sipa se milijun izgovora i namjerno se preskaču argumenti općeg interesa.
Nitko, recimo, nije zadovoljan birokracijom, ali mnogi polude kad im se nešto odbije jer nemaju valjane papire. Svi se roditelji u općenitim raspravama paušalno zalažu za bolje obrazovanje, ali oni čija djeca padnu na maturi odmah će okriviti školu, a ne svog lijenog mezimca. Za svoju se operaciju odmah traži veza iako se građani generalno zgražaju nad neredom u javnom zdravstvu. Svima je jasno da se i u Hrvatskoj mora uvesti porez na nekretnine, jer je rentijerstvo postalo jedna od glavnih grana privrede, ali Vlada se toga ne hvata jer se boji da bi joj se to osvetilo na izborima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Principi uvijek koštaju, a većina najprije gleda na sebe
Godinama i godinama, Bandićeva je vlast u Zagrebu žestoko kritizirana zbog zapošljavanja po žnorama i otvaranja nepotrebnih radnih mjesta i besmislenih, a skupo plaćanih funkcija. No sada, kad je Tomašević odlučio smanjiti broj zaposlenih u Holdingu i u gradskoj upravi, s raznih ga se strana proziva da gazi radna prava i uništava ljudske sudbine. Rad na crno u javnom je govoru na crnoj listi, ali rijetko će tko odbiti ponudu da plati u kešu bez PDV-a. Takvi smo. Mnogi koji mogu, prošire svoju terasu na pomorsko dobro i ograde se željeznom ogradom.
Na taj isti način, samo 21 posto građana dosljedno smatra da njihova podrška sankcijama protiv Ruske Federacije implicira i podnošenje određene doze nekomfora. Principi uvijek nešto koštaju. Ako se zalažeš za vrijednosti koje smatraš ispravnima – a to je u ovom slučaju, sloboda jednog naroda i njegove države – tada bi trebao moći prihvatiti određene posljedice koje su se razvile paralelno sa sankcijama protiv Putinove agresije.
Ali, ta vrsta čistunske konzekventnosti mnogima nije svojstvena. Većina ljudi najprije gleda sebe pa ako poskupi benzin, brzo se zaborave viši ciljevi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bogatija društva će lakše pregrmiti poskupljenja nego mi
Ali postoji i drugi razlog, a na njega ukazuje podatak iz Eurostatovog istraživanja koji kaže da je rast cijena uvjetovanih sankcijama spremno podnijeti čak 85 posto građana Danske, 79 posto u Švedskoj, 73 posto u Nizozemskoj i 73 posto u Finskoj. Na suprotnoj su strani Bugarska, Grčka, Cipar, Slovačka i Hrvatska gdje je takvog strpljivog naroda najmanje.
Dakle, kod vrlo visokog postotka građana država s dobrim standardom nema provalije između podrške sankcijama i spremnosti na nešto s njima skopčanih odricanja, dok je ona najveća u najsiromašnijim zemljama.
U tome ima puno logike. Jer će bogatija društva, s neusporedivo više pristojno situiranih pojedinaca, daleko lakše pregrmiti poskupljenja nego ljudi u zemljama poput naše, gdje je većina stanovništva – i bez ovih novih momenata – jedva spajala kraj s krajem. Poskupljenje kruha, mlijeka i struje u Hrvatskoj za mnoge znači stvarnu tragediju i životni slom jer si puno više ni ranije nisu mogli priuštiti. U Danskoj ne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nećemo otkriti ništa novo kad kažemo da samo dostojan standard osigurava čovjeku slobodu i daje mu snagu da se dosljedno zalaže za vrijednosti u koje vjeruje. Onoga tko nema djeci dati što jesti i ne može platiti stan, lako je uplesti u kontradikcije. Nevezano za ove reakcije na sankcije, to je ujedno i odgovor na pitanje zbog čega se ljudi u Hrvatskoj ne bune protiv politika koje su ih svele na najnižu razinu života.
Većina hrvatskih građana podržava sankcije, ali nismo spremni na poskupljenja. Tako smo i protiv uhljeba, dok ne krenu otkazi
Čim se dirne u privatne i partikularne interese, počinje dreka i pobuna i to su pokazali mnogi primjeri u Hrvatskoj
S druge strane, rast cijena uvjetovanih sankcijama spremno je podnijeti čak 85 posto građana Danske, 79 posto u Švedskoj, 73 posto u Nizozemskoj i 73 posto u Finskoj. Na suprotnoj su strani Bugarska, Grčka, Cipar, Slovačka i Hrvatska gdje je takvog strpljivog naroda najmanje. Dakle, kod vrlo visokog postotka građana država s dobrim standardom nema provalije
Odbojnost prema Putinovom osvajačkom ratu u Ukrajini ujedinila je najveći dio javnosti na starom kontinentu u podršci ekonomskim sankcijama protiv Rusije. Novo istraživanje Eurobarometra otkriva da sankcije ispravnim odgovorom smatra čak 80 posto građana EU-a i 82 posto građana Hrvatske. Ovakvi su se rezultati mogli i predvidjeti nakon jezivih stradanja ukrajinskog naroda na suverenom tlu te države.
No, zbunjujući je drugi dio ovog testiranja javnog mnijenja koji pokazuje da je samo 21 posto ljudi u Hrvatskoj spremno na poskupljenja energije i hrane koja su izravna posljedica upravo protuputinovskih sankcija.
Kad četiri petine građana podržava sankcije, a istodobno samo petina te iste javnosti prihvaća žrtvu koju zbog sankcija treba podnijeti, to je ozbiljna diskrepanca. Ona je još mnogo veća kod nas nego na razini EU-a, gdje je odnos ovih dviju skupina 80 prema 40 posto. Te međusobno kontradiktorne brojke traže objašnjenja.
Čim se dirne u privatne interese počinje dreka i pobuna
Na prvu loptu moglo bi se reći da su ljudi naprosto takvi, ovdje i bilo gdje. Razne mjere i promjene mnogima izgledaju dobro sve dok se odnose na druge, dok se ne prokljuvi da će se prelomiti preko njihovih leđa. Ali, čim se dirne u privatne i partikularne interese, počinje dreka i pobuna. To smo dosad vidjeli na mnogim primjerima u Hrvatskoj.
Zazivaju se reforme zdravstva, administrativnog uređenja države, pravosuđa i školstva. Ali kad se pogled iz aviona suzi na mikroplan, odmah se podižu bijesne vojske koje osjete da bi mogle biti pogođene i započinju sa svojim protestnim kampanjama. U njima se redovito traži pošteda, sipa se milijun izgovora i namjerno se preskaču argumenti općeg interesa.
Nitko, recimo, nije zadovoljan birokracijom, ali mnogi polude kad im se nešto odbije jer nemaju valjane papire. Svi se roditelji u općenitim raspravama paušalno zalažu za bolje obrazovanje, ali oni čija djeca padnu na maturi odmah će okriviti školu, a ne svog lijenog mezimca. Za svoju se operaciju odmah traži veza iako se građani generalno zgražaju nad neredom u javnom zdravstvu. Svima je jasno da se i u Hrvatskoj mora uvesti porez na nekretnine, jer je rentijerstvo postalo jedna od glavnih grana privrede, ali Vlada se toga ne hvata jer se boji da bi joj se to osvetilo na izborima.
Principi uvijek koštaju, a većina najprije gleda na sebe
Godinama i godinama, Bandićeva je vlast u Zagrebu žestoko kritizirana zbog zapošljavanja po žnorama i otvaranja nepotrebnih radnih mjesta i besmislenih, a skupo plaćanih funkcija. No sada, kad je Tomašević odlučio smanjiti broj zaposlenih u Holdingu i u gradskoj upravi, s raznih ga se strana proziva da gazi radna prava i uništava ljudske sudbine. Rad na crno u javnom je govoru na crnoj listi, ali rijetko će tko odbiti ponudu da plati u kešu bez PDV-a. Takvi smo. Mnogi koji mogu, prošire svoju terasu na pomorsko dobro i ograde se željeznom ogradom.
Na taj isti način, samo 21 posto građana dosljedno smatra da njihova podrška sankcijama protiv Ruske Federacije implicira i podnošenje određene doze nekomfora. Principi uvijek nešto koštaju. Ako se zalažeš za vrijednosti koje smatraš ispravnima – a to je u ovom slučaju, sloboda jednog naroda i njegove države – tada bi trebao moći prihvatiti određene posljedice koje su se razvile paralelno sa sankcijama protiv Putinove agresije.
Ali, ta vrsta čistunske konzekventnosti mnogima nije svojstvena. Većina ljudi najprije gleda sebe pa ako poskupi benzin, brzo se zaborave viši ciljevi.
Bogatija društva će lakše pregrmiti poskupljenja nego mi
Ali postoji i drugi razlog, a na njega ukazuje podatak iz Eurostatovog istraživanja koji kaže da je rast cijena uvjetovanih sankcijama spremno podnijeti čak 85 posto građana Danske, 79 posto u Švedskoj, 73 posto u Nizozemskoj i 73 posto u Finskoj. Na suprotnoj su strani Bugarska, Grčka, Cipar, Slovačka i Hrvatska gdje je takvog strpljivog naroda najmanje.
Dakle, kod vrlo visokog postotka građana država s dobrim standardom nema provalije između podrške sankcijama i spremnosti na nešto s njima skopčanih odricanja, dok je ona najveća u najsiromašnijim zemljama.
U tome ima puno logike. Jer će bogatija društva, s neusporedivo više pristojno situiranih pojedinaca, daleko lakše pregrmiti poskupljenja nego ljudi u zemljama poput naše, gdje je većina stanovništva – i bez ovih novih momenata – jedva spajala kraj s krajem. Poskupljenje kruha, mlijeka i struje u Hrvatskoj za mnoge znači stvarnu tragediju i životni slom jer si puno više ni ranije nisu mogli priuštiti. U Danskoj ne.
Nećemo otkriti ništa novo kad kažemo da samo dostojan standard osigurava čovjeku slobodu i daje mu snagu da se dosljedno zalaže za vrijednosti u koje vjeruje. Onoga tko nema djeci dati što jesti i ne može platiti stan, lako je uplesti u kontradikcije. Nevezano za ove reakcije na sankcije, to je ujedno i odgovor na pitanje zbog čega se ljudi u Hrvatskoj ne bune protiv politika koje su ih svele na najnižu razinu života.