Velika analiza: Hoće li zbog bijega braće Mamić biti postrožena zabrana napuštanja RH tijekom suđenja? Pravni stručnjaci govore za Telegram

Za komentar tih prijedloga koji bi upravo zbog Mamića mogli postati nova zakonska rješenja, zamolili smo troje vrhunskih kazneno-pravnih stručnjaka: Elizabetu Ivičević Karas, redovitu profesoricu na Katedri za kazneno procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu, Igora Martinovića, docenta s Pravnog fakulteta u Rijeci, te Lauru Valković, poznatu zagrebačku odvjetnicu.

Što predlaže Vrhovni sud?

Vrhovni sud je u prijedlogu ministru napisao da bi se postojeća zakonska rješenja mogla dopuniti zabranom napuštanja RH bez odobrenja suda svakom okrivljeniku koji je osuđen na manje od pet godina. Upravo je to bio slučaj kod Zorana Mamića.

Vrhovni sud uz to navodi da bi se mogla spustiti granica za izricanje obveznog istražnog zatvora. Ona je sada pet godina, a mogla bi se spustiti na jednu, dvije ili tri godine. Tu bi još, po mišljenju vrhovnih sudaca, u obzir došla i mogućnost da se taj istražni zatvor zamijeni jamstvom ili zabranom napuštanja RH bez odobrenja suda. No, pri određivanju bilo koje vrste ograničenja slobode kretanja nužno je, naglašavaju, voditi računa o pravima iz Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava.

Koji su prijedlozi DORH-a?

DORH pak predlaže da se postojeća mjera zabrane napuštanja RH, koja sada vrijedi do tzv. izvršnosti presude, produži do započinjanja izdržavanje kazne. Naime, između izvršnosti presude i poziva okrivljeniku da se javi u zatvor i počne izdržavati kaznu zna proći i po nekoliko tjedana.

Uz ovo, DORH još predlaže da se sudu propiše mogućnost oduzimanja putne isprave ili drugog dokumenta kojim se može prijeći granica osobi protiv koje se potvrđuje optužnica, a prijeti joj kazna od pet godina ili teža.

‘Istražni zatvor ne smije biti kazna’

Profesorica Ivičević Karas, koju smo zamolili za komentar ovih prijedloga, na početku razgovora se ogradila, rekavši kako je u pitanju izuzetno kompleksna problematika koja bi zahtijevala pisanje cijelog znanstvenog članka. Za Telegram je ipak iznijela svoje načelno, ali vrlo iscrpno mišljenje.

“Riječ je o pitanjima koja se do sada nisu postavljala u našoj stručnoj javnosti, a aktualna javna rasprava ukazala je na to da postoje situacije koje nisu na adekvatan način uređene na zakonskoj razini, niti su do sada u sudskoj praksi izgrađena čvrsta pravna stajališta koje bi te zakonske praznine mogla odgovarajuće kompenzirati”, govori uvodno profesorica.

Važne su 3 faze u kaznenom procesu

“Tu valja razlikovati tri faze. U prvoj fazi, do donošenja prvostupanjske presude, vrijedi pretpostavka nedužnosti u punom opsegu i ustavno načelo razmjernosti. Ona su konkretizirana u odredbama Zakona o kaznenom postupku (ZKP) i u skladu su s Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Tako izricanje istražnog zatvora ili mjere opreza kao alternativne, blaže mjere mora biti utemeljeno na istovremenom postojanju osnovane sumnje da je okrivljenik počinio određeno kazneno djelo i barem jednog od istražnozatvorskih razloga u odnosu na okrivljenika. Moraju postojati osobite okolnosti koje upućuju na opasnost od bijega, od ometanja kaznenog postupka, od ponavljanja kaznenog djela ili od tzv. ‘uznemiravanja javnosti’.

Time ZKP, sukladno Ustavu i konvencijskom pravu, u ovoj fazi postupka isključuje bilo kakvu mogućnost automatizma u određivanju istražnog zatvora ili mjera opreza kao alternativnih, blažih mjera, pa čak i kod najtežih kaznenih djela”, analizira profesorica Ivičević Karas.

Ustavna pretpostavka nedužnosti

Druga faza, prema njezinim riječima, počinje nakon što je donesena osuđujuća presuda, koja, međutim, još nije pravomoćna. “Premda i dalje treba vrijediti ustavna pretpostavka nedužnosti, kao i ustavno načelo razmjernosti, pretpostavke za oduzimanje slobode više nisu tako restriktivno, a niti dosljedno propisane kao u fazi do donošenja presude.

Drugačiji režim uređenja istražnog zatvora nakon donošenja presude sam po sebi nije sporan iz aspekta konvencijskog prava. Međutim, važeće zakonsko uređenje u hrvatskom pravu jest problematično.

S jedne strane, domaće pravo predviđa obligatorni, zapravo ‘automatski’ istražni zatvor za slučajeve kada je presudom izrečena kazna zatvora u trajanju pet godina ili teža. To izricanje pak ne ovisi o postojanju nekog od ranije spomenutih istražnozatvorskih razloga. Štoviše, taj obligatorni istražni zatvor može trajati neograničeno vrijeme, odnosno sve do isteka vremena izrečene kazne zatvora, pa se u tom slučaju istražni zatvor pretvara u kaznu zatvora koju okrivljenik odslužuje prije nego što je osuđujuća presuda postala pravomoćna. To ne bi smio biti slučaj”, upozorava ugledna profesorica.

Već sada su nužne intervencije u zakon

“S druge strane, u slučajevima u kojima je prvostupanjskom presudom izrečena blaža kazna zatvora, pa i sasvim neznatno blaža kazna, primjerice u trajanju četiri godine i jedanaest mjeseci, moguće je odrediti istražni zatvor, kao i zamijeniti istražni zatvor blažim mjerama opreza, no samo na temelju istih istražnozatvorskih razloga kao i u fazi do donošenja prvostupanjske presude, tj. ako postoji određena opasnost, a propisani su i rokovi najduljeg mogućeg trajanja istražnog zatvora ovisni o visini propisane kazne.

Već na prvi pogled, opisano zakonsko rješenje prema kojemu granica od pet godina izrečene kazne zatvora dijeli dva drastično različita režima određivanja i trajanja istražnog zatvora nakon izricanja presude, koji u biti predstavljaju dvije po pravnoj prirodi vrlo različite mjere, odudara od temeljnih postulata načela razmjernosti i već zbog toga, prema mom mišljenju, zahtijeva zakonodavnu intervenciju”, objašnjava detaljno profesorica Ivičević Karas.

Nakon pravomoćne presude moguće nove mjere

Navodi i treću fazu, koja nastupa s pravomoćnošću osuđujuće presude. Tada završava kazneni postupak i prestaje vrijediti pretpostavka nedužnosti.

“U toj fazi, u odnosu na situaciju kada se osuđenik u trenutku pravomoćnosti ne nalazi u istražnom zatvoru, valjalo bi urediti odgovarajuće mjere osiguranja izvršavanja izrečene kazne zatvora, koje bi sadržajno mogle odgovarati određenim mjerama opreza. One se trenutno mogu primjenjivati samo do izvršnosti presude, a mogle bi uključivati i oduzimanje slobode.

Naime, sama izvjesnost zatvorske kazne, kada osuđujuća presuda postane pravomoćna, zahtijeva da se mogućnost okrivljenikovog bijega u ovoj fazi posebno pomno razmotri. Ako bi se predvidjele mjere poput zabrane napuštanja boravišta, oduzimanja putne isprave ili pak mjera zabrane prelaska državne granice, one bi trebale trajati samo kratko vrijeme, koje je zaista nužno da bi se osiguralo upućivanje osuđenika na izdržavanje kazne zatvora. U protivnom, same te mjere predstavljale bi svojevrsnu dodatnu kaznu osuđeniku, što otvara nova pitanja”, ističe profesorica Ivičević Karas.

Valković: ‘Nužno je štititi slobodu kretanja’

Sa stavovima profesorice s Pravnog fakulteta u Zagrebu u potpunosti slaže i odvjetnica Laura Valković. “Obligatorno nalaganje bilo kojih mjera opreza ili istražnog zatvora na način da se takva obveza suda odredi zakonom u svim slučajevima, bez propitivanja i sagledavanja razloga određivanja mjera za svaki pojedinačni slučaj, predstavljalo bi zakonsko rješenje kojim bi se grubo kršilo pravo na slobodu kretanja u skladu sa ZKP-om, Ustavom i Konvencijom”, smatra odvjetnica.

“Što se tiče ove problematike u fazi nakon prvostupanjske presude a osobito nakon drugostupanjske presude, kada prestaje vrijediti presumpcija nedužnosti, bilo kakva intervencija u normativna rješenja također mora biti suptilno izbalansirana, vodeći pri tome računa o temeljnim ustavnim i konvencijskim standardima”, dodaje odvjetnica.

Koji je trenutak procesa posebno kritičan?

Laura Valković smatra kako je ovo osobito osjetljivo pitanje u fazi nakon prvostupanjske presude, kada još uvijek vrijedi presumpcija nedužnosti.

“Naime, i u toj fazi valja voditi računa o ustavnom načelu razmjernosti, koje, kako sam već rekla, i u toj situaciji nalaže procjenu svakog pojedinačnog predmeta odnosno ponašanja osuđene osobe i svih okolnosti povezanih s tom osobom, dok odriče mogućnost propisivanja za sve neke obligatorne mjere koja bi bila određena samim zakonom”, kaže odvjetnica Valković.

Martinović ima nešto drugačije mišljenje

Docent Igor Martinović primjećuje kako mogućnost određivanja istražnog zatvora zbog opasnosti od bijega kojeg osuđeniku imaju i prvostupanjski i drugostupanjski sud.

“Nadležni sud koji u takvim slučajevima određuje istražni zatvor je prvostupanjski sud sve do donošenja odluke o žalbi protiv presude, a pri donošenju te odluke drugostupanjski sud. Pritom drugostupanjski sud može istražni zatvor odrediti i okrivljeniku koji je dotad bio na slobodi, tj. protiv kojeg istražni zatvor dotad nije bio određen. Istražni zatvor traje sve do upućivanja osuđenika na izdržavanje kazne zatvora, što znači da bi on mogao pobjeći iz Hrvatske jedino tako da pobjegne iz zatvora”, navodi docent Martinović.

Evo još jednog zanimljivog prijedloga

Prema njegovim riječima postoji i drugi način kako sud može smanjiti rizik bijega osuđenika. “Tijekom kaznenog postupka može mu odrediti jamstvo, koje traje sve do trenutka kada osuđenik stupi na izdržavanje kazne zatvora. Poštovanje uvjeta jamstva provjerava policija, a ako osuđenik ipak uspije pobjeći prije negoli stupi na izdržavanje kazne, ostaje bez jamčevine.

Sve te mogućnosti već sada nudi Zakon o kaznenom postupku, pa ne vidim potrebe da se u njega unose neke zakrpe i improvizacije, npr. nove mjera opreza ili širenje postojećih”, kaže docent Martinović.

Zakon bi, kaže, ipak trebalo mijenjati

“Inače vjerujem da nam treba novi Zakon o kaznenom postupku, ali ne tako da ga pišemo na brzinu, samo zato da time zakrpamo neke stvarne ili tobožnje zakonske praznine ili da se stvori dojam da se nešto radi.

Taj zakon treba izraditi po uzoru na vodeće svjetske pravne poretke, a s obzirom na našu pravnu tradiciju i ustrojstvo pravosuđa, najlogičnije bi bilo ugledati se na Austriju, Njemačku i Švicarsku kao zemlje s vrhunskim pravnim sustavima. Nekoć je naš kazneni postupak bio izuzetno sličan austrijskom, no sada se u zakon sve češće uvode egzotična rješenja koja dovode u pitanje samu svrhu kaznenog postupka. Primjer toga je sporazumijevanje stranaka, koje se prema aktualnom rješenju vrši uz minimalnu, gotovo pa i nepostojeću sudsku kontrolu.

No, iako se na račun postojećeg zakona može uputiti puno primjedbi, među tnjih ne spada i način kako zakon rješava pitanje onemogućavanja bijega u strane zemlje osobama koje su osuđene na kaznu zatvora. Drugim riječima, bijeg osuđenika može se spriječiti i prema postojećem zakonu”, zaključuje docent Martinović.