Velika Telegramova istraga: Gradnja LNG terminala na Krku sada bi, nažalost, bila glupa i neisplativa
Tko će financirati projekt vrijedan 500 milijuna dolara?
U utorak, 16. veljače, Maroš Šefčovič, potpredsjednik Europske komisije, predstavio je novi paket mjera o energetskoj uniji u kojemu su LNG terminal na Krku i kompresorske stanice na plinovodu prema Mađarskoj u vrhu prioriteta EU-a. Zadaća je tog plana, objašnjeno je u Bruxellesu, povećati energetsku sigurnost članica. Europska komisija svrstala je Hrvatsku u takozvanu južnoeuropsku regiju sa Slovenijom, Mađarskom, Italijom, a gradnju LNG terminala podržao je i premijer Tihomir Orešković koji ga je svrstao među najvažnije strateške projekte od nacionalnog interesa. Mladen Antunović, direktor tvrtke LNG Hrvatska, tvrdi pak da se početak građevinskih radova na izgradnji terminala na Krku očekuje u drugoj polovici 2016. godine.
Članice EU-a, po tom dokumentu, obvezne su unaprijed izvijestiti Komisiju Europske unije o sklapanju energetskih sporazuma s trećim državama. Ta je odredba, više je nego očito, donesena kako bi se onemogućili mogući bilateralni sporazumi s Rusijom. A ovisnost o ruskom plinu, preporučuje se u Bruxellesu, može se smanjiti uvozom plina iz SAD-a.
Tko će financirati gradnju?
Sasvim je, dakle, jasno da je prijedlog o novom paketu o energetskoj uniji, zapravo, strogo politički projekt kojemu je cilj smanjiti ovisnost članica Unije o ruskom plinu te istodobno otvoriti vrata uvozu američkog plina. Naime, plina u SAD-u ima u izobilju, pa je Vlada u Washingtonu dopustila njegov izvoz. Sada, očito, valja samo pronaći kupce.
Budući da je Bruxellesu toliko stalo do LNG terminala, valjalo bi objasniti tko će financirati njegovu gradnju. Hrvatska, sasvim sigurno, ne može jer nema 500 milijuna dolara
Europska bi unija, međutim, barem u onom dijelu koji se odnosi na LNG terminal na Krku, ipak trebala najprije odgovoriti na nekoliko iznimno važnih pitanja. Budući da je Bruxellesu toliko stalo do LNG terminala, valjalo bi objasniti tko će financirati njegovu gradnju. Hrvatska, sasvim sigurno, ne može jer nema 500 milijuna dolara koliko bi, prema tvrdnjama direktora LNG Hrvatska Mladena Antunovića, stajala njegova izgradnja. Premda, tvrde stručnjaci, takav terminal ne može biti jeftiniji od 800 milijuna dolara. Hoće li EU, također, uložiti 300 milijuna dolara za gradnju cjevovoda i kompresorskih stanica kroz Hrvatsku?
Takva pitanja su razložna budući da LNG terminal, na koji bi dolazio plin iz SAD-a, Hrvatskoj nije o glavu: među članicama EU-a, naša je zemlja među najmanje ovisnima o uvozu plina. Domaće potrebe podmiruje iz vlastitih izvora s više od 60 posto. Ruski plin uvozi se u Europi po prosječnoj cijeni od 200 dolara za tisuću kubičnih metara što je 60 posto manje nego 2012. Istodobno, i najpovoljnije kalkulacije pokazuju da bi ukalupljeni plin iz SAD-a stajao najmanje 250 dolara po tisuću kubičnih metara.
Prije početka gradnje moralo bi se, dakle, još odgovoriti na sljedeća pitanja: tko će kupovati preostali višak plina, po kojoj će se cijeni plaćati, a potom i prodavati?
Hrvatska trenutačno troši oko 2,5 milijardi kubičnih metara plina na godinu, a najoptimističnije prognoze govore da bi potrošnja do 2030. mogla porasti za još oko 800 milijuna kubičnih metara. Istodobno, planirano je da se preko LNG terminala uveze godišnje između 6 i 10 milijardi kubičnih metara plina. Prije početka gradnje moralo bi se, dakle, još odgovoriti na sljedeća pitanja: tko će kupovati preostali višak plina, po kojoj će se cijeni plaćati, a potom i prodavati?
Mladen Antunović upozorio je da tvrtka LNG Hrvatska d.o.o. nije trgovac plina, nego operater budućeg terminala, ali da su “zadovoljni sa zakupljenim kapacitetom, kao i interesom zakupaca za LNG terminal Krk, što nam govori o prepoznatoj važnosti ovog terminala za ovaj dio Europe”.
Logično stajalište
Amerikancima, koji bi trebali biti najzainteresiraniji za izgradnju LNG terminala na Krku, čije interese u regiji promovira sam potpredsjednik SAD-a Joe Biden, nije ni na kraj pameti ulagati novac u taj projekt. Objašnjenje: zašto financirati gradnju novog LNG terminala na Krku kada u Europi ima 25 takvih terminala koji u prosjeku rade s manje od 45 posto kapaciteta.
I svi zbog toga rade s ozbiljnim gubicima. Dakle, bolje je iskoristiti postojeće, neiskorištene kapacitete nego trošiti novac na gradnju novog terminala. Što je, ekonomski gledano, logično stajalište. No, zašto se onda te logike ne pridržava i EU, nego za račun Washingtona svojim članicama nameće političke, a ne ekonomske kriterije. I još nešto: premda su Rusi trenutačno najveći strateški neprijatelji SAD-a, članice EU-a ipak bi trebale, prije svega, voditi računa o vlastitim, a ne o američkim nacionalnim interesima.
Ako se, u sadašnjoj situaciji, čak ni Katarcima ne isplati LNG terminal, po kojoj bi to logici onda LNG terminal na Krku, za razliku od ostalih 25 u Europi, mogao biti profitabilan.
A upravo na toj samostalnosti pri donošenju odluka inzistira Velika Britanija tražeći dubinsku reformu Europske unije. Uostalom, Washington je zabranio Hrvatima i Mađarima da prodaju Inu Rusima i tako riješe međusobne probleme, ali se nije potrudio ponuditi nikakvo rješenje. I još nešto: ako će američki plin biti skuplji od ruskog, tko će nadoknaditi Hrvatskoj razliku u cijeni?
Osim toga, ispred luke u Ravenni u Italiji, udaljenoj samo sedamdesetak kilometara od Krka, Katar je sagradio plutajući LNG terminal koji, osim što je stajao dvostruko više od planiranog, sada radi s manje od pola kapaciteta i samo gomila gubitke. Ako se, u sadašnjoj situaciji, čak ni Katarcima ne isplati LNG terminal, po kojoj bi to logici onda LNG terminal na Krku, za razliku od ostalih 25 u Europi, mogao biti profitabilan. Predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović u dva su navrata dogovorili s katarskim šeicima da će oni financirati gradnju LNG terminala na Krku, ali su na kraju odustali: vlada Ive Sanadera, ali i sve ostale, nisu našle, iz ovih ili onih razloga, računicu za njegovu izgradnju.
Tko će financirati gradnju LNG terminala na Krku?
Mladen Antunović tvrdi “da je u tijeku dogovaranja financijskog modela financiranja sa zainteresiranim investitorima koji su predali ponude u javnom pozivu za ulaganje u terminal. Također u tijeku su i pregovori s bankama, a za projekt su otvoreni i fondovi Europske unije koji su nam već bespovratno sufinancirali više od 5 milijuna eura za završetak dokumentacije potrebne za početak građevinskih radova na terminalu”.
No, većina europskog bankarskog sustava u golemim je problemima, a neke su značajne banke čak i pred kolapsom. Razlog, među ostalim, i krediti za gradnju energetskih objekata koje sada, zbog niske cijene nafte i plina, nitko ne može vraćati. Tako su naftni i plinski sektor povukli za sobom u nevolje i cijeli bankarski sustav.
Deutsche banka izgubila je prošle godine 36 posto svoje vrijednosti, Credit Suisse banka zabilježila je gubitak, samo u jednom kvartalu prošle godine, od čak 5,8 milijardi dolara, a vrijednost njenih dionica pala je za 34 posto pa je prisiljena otpustiti više od 4500 zaposlenih. Monte dei Paschi, najstarija banka na svijetu koja je osnovana 1472., ima 24 milijarde nenaplativih kredita pa joj je vrijednost dionica pala za više od 50 posto. Inače, talijanske banke, procjenjuje se, imaju oko 200 milijardi eura nenaplativih kredita.
U takvoj situaciji, tvrde europski financijski stručnjaci, nema banke koja bi uložila novac u gradnju LNG terminala dok se situacija na tržištu energenata ne stabilizira. A to se neće dogoditi u dogledno vrijeme. Uostalom, otkazana su ili odgođena ulaganja više od 400 milijardi dolara u energetski sektor, a Morgan Stanley procjenjuje da je od 230 velikih projekata, zeleno svjetlo za nastavak radova dobilo samo njih devet.
Dnevni najam platforme
S druge strane, naftni gigant Shell ostvario je 2015. za 80 posto manju zaradu nego prethodne godine, Chevron za 76 posto, ExxonMobil za 51 posto, dok je British Petroleum zabilježio gubitak od 5,2 milijarde dolara. Shell je izgubio u drugom kvartalu prošle godine 4 milijarde, a u trećem kvartalu 7,4 milijarde dolara. Kako je prije toga uložio u gradnju energetskih objekata 29 milijardi dolara, sada mora otpustiti čak 10.000 zaposlenika.
Dramatičnu situaciju na tržištu energenata najbolje ilustrira sudbina švicarske kompanije Transocean Ltd., najveće svjetske offshore tvrtke za iznajmljivanje naftnih platformi. U svom vlasništvu ima 135 platformi od kojih svaka vrijedi oko milijardu dolara. Dnevni najam jedne platforme do pada cijena nafte i plina stajao je 650 tisuća dolara, a sada se ne može iznajmiti ni za 250 tisuća dolara. Zbog toga je kompanija prošle godine zabilježila gubitak od 2,2 milijarde dolara, dok je samo u trećem kvartalu 2015. izgubila 22 posto svoje vrijednosti. Sve to upućuje na katastrofalnu situaciju u kojoj su se našle energetske kompanije: do sada je, naime, u tom sektoru izgubljeno više 250.000 radnih mjesta.
Stoga bi bilo potpuno nerazumno, kada bi se sada, u najgore doba za bankarski i energetski sektor, upustilo u tu avanturu bez pokrića. Bio bi to puno veći promašaj nego što je svojedobno bio Obrovac koji je postao sinonimom za sve promašene investicije
Unatoč tim pokazateljima Mladen Antunović tvrdi da su “zaprimili ponude najrelevantnijih tvrtki s iskustvom u plinskom i LNG biznisu te upravljanju LNG terminalima i poznatih financijskih kuća i fondova, što je bio pokazatelj važnosti LNG terminala na europskoj, ali i svjetskoj energetskoj sceni. Osim toga, LNG terminal nalazi se na europskoj PCI listi (Projects of Common Interest), strateški je europski, ali i hrvatski projekt, također je sastavni dio europske strategije energetske sigurnosti kao projekt koji osigurava sigurnost opskrbe plinom i diverzifikaciju opskrbnih pravaca.”
Sinonim za promašaje
Da ipak od najavljivanog početka gradnje vjerojatno neće biti ništa otkrio je ovih dana bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak koji je izjavio kako najprije valja izgraditi plinovod i kompresorske stanice kojim će se plin transportirati do kupaca. A tek, onda, kaže, treba utvrditi postoji li kod privatnih ulagača, europskih fondova i banaka interes za gradnju LNG terminala. No, ne odgovara na pitanje što će biti s plinovodom ako se ne nađu ulagači koji će financirati gradnju LNG terminala?
S obzirom na to da je prvi međunarodni konzorcij za gradnju LNG terminala na Krku, u kojemu su među ostalim, bili OMV, Total, MOL, osnovan prije više od 25 godina te da su se sve vlade klele da će ga izgraditi, očito s tim projektom, u komercijalnom smislu, nešto nije u redu. U protivnom, već bi davno bio realiziran. Stoga bi bilo potpuno nerazumno, kada bi se sada, u najgore doba za bankarski i energetski sektor, upustilo u tu avanturu bez pokrića. Bio bi to puno veći promašaj nego što je svojedobno bio Obrovac koji je postao sinonimom za sve promašene investicije.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 20. veljače 2016.