Telegramova analiza velikog i ne baš pristojnog rata u SDP-u: Može li, nakon svega, ovaj čovjek ipak voditi ljevicu?
Činjenica je da je Milanovićeva pozicija prema HDZ-u sada najbolja opcija za ljevicu
Kaos koji se prošle subote događao na sjednici Glavnog odbora Socijaldemokratske partije, na kojoj je propala Milanovićeva inicijativa da se predsjednički izbori u SDP-u održe 16. veljače (nego je prihvaćen datum 2. travnja na inzistiranje Zlatka Komadine), zamalo je zaprijetio da se pretvori u glavnu negativno intoniranu vijest na hrvatskoj političkoj pozornici.
Sve dok se nije dogodio mnogo dramatičniji kaos oko odluke o smjeni ministra branitelja Mije Crnoje, koji je, među ostalim, pokazao da ovako postavljena državna vlast jednostavno nije kadra donositi odluke. Prebacivanje javne pozornosti na Vladinu nekompetentnost da vlada, zapravo ne mora biti dobra vijest za Socijaldemokratsku partiju.
SDP jest uistinu demokratska stranka koja se ne mora stidjeti svojih svađa i sukoba: svađe, sukobi i bitke, kako za vlast, tako i za pojedine političke i ideološke stavove, prirodni su dio SDP-ova političkog identiteta. Bilo bi prilično strašno kada bi se SDP pretvorio u monolitnu, jedinstvenu stranku. I SDP-u i hrvatskoj političkoj sceni, kao i hrvatskom društvu, potrebne su artikulirane različitosti, a ne isforsirano jedinstvo.
Smijenjeni Blair i Thatcher
Nadalje, sasvim je normalno što se poslije gubitka vlasti u SDP-u raspravlja o krivcima za odlazak iz Banskih dvora.
Svaka ozbiljna stranka mora moći podnijeti takvu postizbornu diskusiju, koliko god ona znala izgledati gadno, a katkad i uvredljivo. No, politika nije lak posao i svakako nije posao za ljude odveć krhke unutarnje konstitucije.
Naposljetku, više je nego normalno da se dio stranke pobuni protiv čovjeka koji već devetu godinu obnaša dužnost predsjednika stranke. Politički čelnici podložni su isteku roka trajanja. Britanska Konzervativna stranka smijenila je Margaret Thatcher dok je bila na vlasti, baš kao što se i britanski laburistički premijer Tony Blair zapravo morao povući usred premijerskog mandata od čega se, doduše, Laburistička stranka do danas nije oporavila.
Nema, dakle, baš ništa sporno u samom činu kandidature Zlatka Komadine za predsjednika SDP-a. Bilo bi, dapače, poželjnije, kao što smo već napisali, da se za za čelno mjesto čelne hrvatske lijevo-liberalne stranke kandidirao Tonino Picula, koji bi, ipak, mogao imati mnogo veće šanse da pobijedi Zorana Milanovića. Milanovićev i Piculin duel u svakom bi slučaju podigao kvalitetu političkih rasprava u Socijaldemokratskoj partiji.
Najvažnije od svega jest da je recentni sukob u SDP-u prilično transparentno pokazao političko-ideološke stavove različitih stranačkih grupacija.
Na temelju tih stavova članstvo SDP-a, ali – ovo je osobito bitno – i cijela hrvatska politička javnost koja se suprotstavlja novoj Vladi, može lako zaključiti koju skupinu u SDP-u treba podržavati kako bi Hrvatska imala što učinkovitiju opoziciju, spremnu da pokuša što prije preuzeti vlast.
Prigovori Zoranu Milanoviću
Oporbenu grupaciju u SDP-u čine, dakle, primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, predsjednik zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić i bivši ministar zdravstva Rajko Ostojić. Na njihovoj su strani, među ostalima, bivši ministar znanosti Gvozden Flego i bivši ministar vanjskih poslova Tonino Picula, koji je izvrsno prošao na izborima za Europski parlament.
Glavni prigovori oporbene skupine Zoranu Milanoviću tiču se izbornih rezultata, pri čemu se spominje kako je Milanović izgubio pet izbornih ciklusa zaredom.
Drugi se prigovor odnosi na njegovu navodno netrepeljivu politiku prema HDZ-u, koja se manifestira kroz geslo mi ili oni, a treći na autokratski stil vođenja stranke.Milanovićevoj je frakciji sve ove prigovore dosta lako osporiti.
Politička dosljednost
Prvo, ako se govori o gubitku pet izbornih ciklusa mora se, također, reći da je jedino pod Milanovićevim vodstvom SDP istodobno imao i predsjednika Republike i predsjednika Vlade. Pokojni Ivica Račan nikada nije ostvario dvostruku pobjedu. Drugo, materijalna je činjenica da SDP, prema broju glasova, nije izgubio lanjske parlamentarne izbore: SDP je izgubio vlast pod izgovorom za koji Most do danas nije pronašao nijedan argument.
Treće, glavni Milanovićevi oponenti, osim mlađeg Bernardića, nisu postavljali pitanje smjenjivanja Ivice Račana, koji 2003. godine doista jest, i to prilično uvjerljivo, izgubio parlamentarne izbore. Na tom primjeru pada njihova elementarna politička dosljednost. Četvrto, Milanovićevi oponenti u svojim su sredinama katkad postizali značajno lošije rezultate od SDP-a na nacionalnoj razini. Davor Bernardić optužio je tako Milanovića da je izgubio svakog petog SDP-ovog birača.
Međutim, Davor Bernardić, usporedimo li rezultate lokalnih izbora 2009. i 2013., izgubio je svakog četvrtog birača u Zagrebu, pa je pomalo smiješno što on prigovara Milanoviću na gubitku SDP-ovih birača.
Peto, prirodno je da stranka na vlasti u kriznim godinama gubi glasače: pogledajmo što se dogodilo HDZ-u 2011. godine (pri čemu, naravno, moramo uzeti u obzir i faktor Sanader). Nešto je manje prirodno da stranka koja je vladala zemljom za vrijeme najgore ekonomske i socijalne krize ipak uspije izboriti neriješeni rezultat.
Negativni politički trendovi u zemlji nakon dolaska desne koalicije na vlast upućuju na to da je SDP-u, ali i Hrvatskoj, potrebna oporboa koja neće biti sporazumaškoj poziciji prema vlasti, nego će se otvoreno suprotstavljati radikalnim ideološkim skretanjima: iako dobar dio ljevice Zoranu Milanoviću zamjera karakter i izborne poraze, činjenica jest da jenjegova pozicija prema HDZ-u – agresivna konfrontacija – u ovom trenu najbolja opcija za ljevicu
Argumente oporbene skupine u SDP-u prilično je lako poništiti kada je riječ o izborima. Međutim, još je lakše osporiti njihov glavni ideološko-politički argument. Onaj o Milanovićevoj nesnošljivoj politici prema HDZ-u. Gvozden Flego napisao je kako ga je zgrozila Milanovićeva primjedba o tome da se SDP mora žestoko suprotstaviti novoj vlasti.
Komadina, Bernardić i Ostojić danima su ponavljali kako se SDP mora maknuti od političke platforme “mi ili oni” koju, usput govoreći, nije oblikovao Zoran Milanović nego Katolička crkva i krajnja desnica još 2012. godine).
I što se dogodilo?
Dogodio se otvoreno proustaški marš u središtu Zagreba, dogodio se ministar kulture, koji želi izbaciti antifašizam iz hrvatskog Ustava, dogodio se ministar branitelja, koji je pripremao registar nacionalnih izdajnika.
I sada bi Milanovićeve oponente trebalo upitati: želite li zaista surađivati s tim i takvim HDZ-om iz kojeg bi se do danas već ispisao i sam Franjo Tuđman (ako nekim unutarnjim udarom ne bi uspio eliminirati veći dio stranačkog vodstva).
Negativni trendovi
Misle li Milanovićevi oponenti da u ovoj vlasti nema profašističkih elemenata i da SDP treba biti otvoren za razgovor s Vladom koja falsificira Tuđmana, koja misli da je Tito jednak Hitleru (a tko je onda, pobogu, pobijedio u Drugom svjetskom ratu?) i koja je namjeravala velik dio svojih političkih neistomišljenika proglasiti narodnim izdajnicima?
Ovdje moramo podsjetiti kako je potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko, na nedavnom političkom skupu u Imotskom, podržao ideju o registru narodnih izdajnika.
Treba li, dakle, zaista dokinuti politiku “mi ili oni”, kao što su predlagali Flego i Komadina ili se, naprotiv, svaki odgovorni građanin Republike Hrvatske mora, zbog svoje osobne savjesti i budućnosti ove zemlje, suprotstaviti proustaškim marševima na našim ulicama?
Prirodno je uloga SDP-a da bude na čelu onih koji se suprotstavljaju, a ne da surađuje s onima koji su uz pomoć takvih marševa došli na vlast.
Jasno je, dakle, da je ideološka pozicija Komadine, Bernardića i njihovih suradnika propala prije nego što je počela kampanja za stranačkog predsjednika. Tu je propast vrlo dobro simboliziralo predstavljanje predsjedničkog programa Zlatka Komadine, samo dan poslije zagrebačkog proustaškog marša. Gospodin Komadina kazao je kako će se, prije svega, baviti demokratizacijom stranačkih odnosa.
Dakle, u trenutku kada se naša zemlja suočava s najvećim rastom radikalne desnice u cijeloj svojoj novijoj povijesti, kandidat za mjesto šefa glavne oporbene stranke želi se fokusirati na unutarstranačke odnose.
Ozbiljan bi se oporbeni političar danas koncentrirao jedino na borbu protiv negativnih političkih trendova u zemlji. Komadinina se skupina tako uspjela prilično kompromitirati jedva nekoliko dana poslije njegove pobjede na Glavnom odboru SDP-a, pa će u sljedećih nekoliko tjedana morati značajno mijenjati svoju početnu agendu.
Malo je vjerojatno da veći broj SDP-ovih birača smatra kako bi se Komadina i Bernardić bili kadri boriti s ovakvom vlašću. Još je manje vjerojatno da imalo značajniji broj SDP-ovih birača – ali i drugih građana Hrvatske koji ne žele da postanemo Srbija (ili Mađarska ili Poljska) – želi blagosloviti sporazumašku politiku prema HDZ-u na kojoj su do prije nekoliko dana inzistirali Komadina i Flego.
Milanovićeva je pozicija, s druge strane, prilično transparentna. Donedavni premijer odmah je po formiranju Vlade najavio žestoku političku bitku protiv nove vlasti, u koju se isti trenutak i upustio što, uostalom, pokazuje “ultimatum” koji je Zoran Milanović dao novom premijeru -ili smijenite Crnoju u roku od 24 sata ili SDP u Saboru pokreće postupak Crnojina opoziva.
Milanović se, vjerojatno, želi afirmirati kao onaj kandidat za novog predsjednika SDP-a, koji će beskompromisno ratovati sa sadašnjom Vladom, što mu ne bi trebalo biti osobito teško. Drugi Milanovićev argument jesu rezultati njegove Vlade i oni koji dolaze poslije izbora.
Bilo bi, dapače, poželjnije, kao što smo već napisali, da se za za čelno mjesto čelne hrvatske lijevo-liberalne stranke kandidirao Tonino Picula, koji bi, ipak, mogao imati mnogo veće šanse da pobijedi Zorana Milanovića
Primjerice, ovih je dana objavljeno kako je u 2015. godini Hrvatska izašla iz skupine korumpiranih zemalja, što znači da se Milanovićeva mantra o uređenoj državi počela barem donekle ostvarivati.
Nadalje, objavljen je podatak kako je hrvatski zdravstveni sustav skočio na šesnaesto mjesto u Europi i tako, recimo, preskočio zdravstveni sustav Velike Britanije, što, opet, upućuje da je bivša vlada ipak uspjela pokrenuti neke bitne sistemske reforme.
Dodamo li svemu tome razmjerno ohrabrujuće prošlogodišnje gospodarske rezultate, Milanović će se u kampanji za predsjednika SDP-a imati čime pohvaliti.
Najslabija točka Milanovićeve kampanje za novi predsjednički mandat mogli bi biti mediji. Prvo, dijelu medijske industrije u interesu je da SDP preuzme političar blažih namjera i još mnogo blažih načela.
Posljedice odabira
Drugo, mnogo važnije, nedavna je parlamentarna kampanja pokazala kako brojni protagonist lijevo-liberalne javne scene ne razumiju ili ne žele razumjeti posljedice vlastitih postupaka.
Upravo je fascinantno koliko je baš lijevo-liberalna javna scena tijekom prošle kampanje demonizirala predsjednika Vlade, tvrdeći kako je SDP isti kao i HDZ, kako je Zoran Milanović jednak Tomislavu Karamarku i kako je, zapravo, nevažno tko će od njih dvojice pobijediti na parlamentarnim izborima. A sada se ta ista lijevo-liberalna javna scena čudi i zgražava nad Karamarkovim i HDZ-ovim postupcima, praveći se da nisu znali tko će osvojiti vlast ako je Milanović ne zadrži.
Sličan bi se herostratski obrazac mogao ponoviti tijekom stranačke izborne kampanje gdje bi značajan dio hrvatske lijevo-liberalne javnosti mogao stati uz Zlatka Komadinu jednostavno zato što ne voli Zorana Milanovića. Ti isti ljudi neće vjerojatno željeti računati na posljedice eventualnog izbora Zlatka Komadine za predsjednika SDP-a.
Jasno je, međutim, da glavni Komadinini navijači ipak ne dolaze iz lijevo-liberalnog miljea, niti iz vodstva ili članstva Socijaldemokratske partije. Postane li Komadina novi predsjednik SDP-a, brojni će Karamarkovi problemi trenutačno nestati.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama od 30. siječnja 2016. godine