U razgovoru za Telegram opširno razlaže snažne tendencije uskraćivanja ženskih prava u Hrvatskoj i sustavne pokušaje moćnika u znanosti da stopiraju istraživanja o tome. Razgovaramo i o razini političke rasprave o ljudskim pravima, seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju na fakultetima, osvrćemo se na duboko usađene patrijarhalne obrasce kada se govori o menstruaciji, ali i na probleme LGBTIQ studenata.

TELEGRAM: Kažete kako ste Fulbright stipendiju dobili zahvaljujući i svima onima koji su pridonijeli da vaši projektni prijedlozi Hrvatskoj zakladi za znanost, koji su bili slične tematike, ili ne stignu na natječaj ili im se uskrati financiranje. Dakle, ista istraživačka tema bila je dovoljno dobra za svjetski uglednu stipendiju, ali ne i za HRZZ?

PETRIČUŠIĆ: Očito nije, jer ljudi koji su na pozicijama moći u hrvatskoj znanosti kontroliraju teme i istraživačke projekte koji će se državnim novcima financirati. S prijavom na financiranje HRZZ-a pokušala sam dva puta.

Nakon doktorata iz Prava, magistrirala sam sociologiju i socijalnu antropologiju na Central European University gdje je moja završna istraživačka teza bila o religo-političkim pokretima i o tome kako se Hrvatskoj dogodio jedan takav koji se kroz iniciranje referenduma o definiranju braka uspostavio kao nov politički akter. Nakon što se vraćam iz Budimpešte, prvi put podnosim prijedlog HRZZ-u i već sam na razini svog fakulteta osujećena.

TELEGRAM: Tko vas je osujetio u prijavi?

PETRIČUŠIĆ: Tadašnja dekanica Dubravka Hrabar i njezina uprava. Mailom mi javljaju da uskraćuju institucionalnu podršku izvođenju mog projekta i ulaze u meritorno ocjenjivanje kvalitete mog projektnog prijedloga, iako to nije njihov posao. Zahvaljujući uskrati njihovog potpisa podrške, nisam imala pravo ni podnijeti prijavu.

TELEGRAM: Koja je bila argumentacija tadašnje uprave za uskratu podrške vašem projektu?

PETRIČUŠIĆ: Ja bih vam to u potpunosti citirala iz pisma odbijenice tadašnje dekanice Hrabar: “Uvidom u Vašu prijavu utvrđeno je da je ista manjkava, ponajprije u metodološkom smislu zbog čega je upitno biste li projekt uopće mogli realizirati u skladu s onime što ste naveli u prijavi. Nedostaju hipoteze i načini njihove provjere, a dojam je i da ste već u prijavi stvorili određene zaključke o varijablama koje bi tek istraživanjem trebalo provjeriti (ne potvrditi!). Time je Vaš prijedlog projekta u kvalitativnom smislu ispod razine ostalih prijavljenih projekata zbog čega mu je uskraćena institucionalna potpora”.

Njihov posao, međutim, nije bio ulaziti u kvalitativnu ocjenu mog projektnog prijedloga. To je posao nezavisnih recenzenata Hrvatske zaklade za znanost.

TELEGRAM: U drugom pokušaju uspijevate prijaviti projektni prijedlog?

PETRIČUŠIĆ: Tako je. Dvije godine kasnije, tadašnji dekan potpisao je pismo institucionalne podrške. Uslijedila je ocjena projektnih prijedloga i dobivam feedback dvoje recenzenata, čije su ocjene bile financirati bez ikakve promjene. Međutim, u mailu Zaklade kojim me se obavještavaju da sam uspješno prošla recenzentski postupak, piše da za moj projekt nažalost nema financijskih sredstava. Ljudi iz samog sustava, koji su bili i recenzenti, koji su bili u panelima HRZZ-a, bili su šokirani. Za jedan projekt koji je dobio dvije pozitivne recenzije, odjednom nije bilo novca. Na razini Upravnog vijeća HRZZ, dakle, zaključili su da ova tema očito nije nešto što zaslužuje financiranje pod tom upravom.

TELEGRAM: Ljutiti ste dok pričate o ovome.

PETRIČUŠIĆ: Zapravo sam bijesna. Bijesna sam zato što sam dijelom znanstvene zajednice u kojoj svjetonazor igra ulogu. Daleko od toga da je znanost svjetonazorski slijepa, od toga ne treba uopće bježati. Ali isto tako je sloboda znanstvenika da istražuju konkretne društvene prijepore i o njima progovaraju. Ako ćemo to osujećivati, onda ćemo opet imati onu nekonkurentnu i nehrabru znanost.

TELEGRAM: Je li o toj odbijenici Zaklade bilo govora na intervjuu za Fulbright program?

PETRIČUŠIĆ: Došli smo do toga. Kolegica iz komisije kazala je kako vidi da sam u svojoj prijavi napisala da nakon boravka u Americi želim podnijeti prijavu projekta Hrvatskoj zakladi za znanost. Odgovorila sam joj da je to točno, ali i da to neće biti prvi put, jer sam pokušala već dvaput pa moj projektni prijedlog s ovom temom nije prošao. Kada sam joj precizirala da sam dobila AA recenzije, što pretpostavljam znači ono financirati bez promjene, samo je kazala kako je to vrlo neobično.

Odgovorila sam joj iz dubine duše i srca, kasnije sam čak malo i požalila taj odgovor jer sam mislila da će me možda koštati Fulbright stipendije. Rekla sam da je to čudno samo onima koji odbijaju priznati da su konzervativci penetrirali u vrhove hrvatskih akademskih institucija i strateški ih zauzeli kako bi kontrolirali koje su teme relevantne ili nepoželjne u akademskoj zajednici.

I kada pogledate, jako je malo znanstvenih radova o konzervativnom društvenom pokretu, o njegovim učincima, posebice u polju prava. A baš je to tema mog Fulbright projektnog prijedloga; istražujem na koji je način konzervativna pravna mobilizacija u SAD-u, ali i u Hrvatskoj, doprinijela osakaćenju ženskih prava, prvenstveno prava na izbor, dakle, prava na prekid trudnoće ili na borbu protiv rodno utemeljenog nasilja.

TELEGRAM: S kolegama Darijem Čepom i Matejom Čehulić 2018. godine objavili ste, u časopisu Politička misao, rad s analizom mreže konzervativnog pokreta u Hrvatskoj nakon čega ste svi orkestrirano napadnuti. Malo je, kažete, radova koji se dotiču ovog područja; je li vaš slučaj iz 2018. dodatno doprinio tome da znanstvenici zaziru ulaziti u ovo područje?

PETRIČUŠIĆ: U to sam posve sigurna jer hrvatska znanost je konformistička. Ovo je vrlo mala zajednica, gdje svi ovise jedni o drugima. Zato ljudi ne stvaraju neprijatelje i ne izlažu se kroz teme svoga istraživačkog interesa, osobito one prijeporne. Moja sreća ili nesreća je što sam na intersekciji ljudskih prava i sociologije pa mi je logično da se u znanstveno-istraživačkom radu bavim i onime što uzrokuje političke i društvene podjele. U slučaju članka kojeg spominjete, to su sustavni pokušaji konzervativnih udruga da kroz pravno polje pozicioniraju svoj vrijednosni sustav. Ne čine to samo kao politički akter koji je dobio legitimitet građana na izborima, nego kroz tužbe Ustavnom sudu, kroz procese usvajanja zakona i strategija, kroz ljude na vodećim položajima u institucijama. Tako dugoročno rade na uskraćivanju prava manjinskim društvenim skupinama; nacionalnim manjinama, LGBTIQ zajednici, ženama, migrantima.

TELEGRAM: Iz pozicije konformističke hrvatske znanosti, zašto ste na toj intersekciji prava i sociologije, kao polje znanstvenog interesa, odabrali baš ovaj dio zbog kojeg svako malo dobivate po nosu?

PETRIČUŠIĆ: Ne vidim ja to kao teret, već kao svoju odgovornost. Ja ipak imam privilegiranu poziciju u društvu, akademska sam radnica i netko tko je svojim trudom uspio doći do pozicije u kojoj moram vratiti odgovornost društvu. Najlakše je izabrati teme kroz koje se nećete izlagati. Međutim mi znanstvenice i znanstvenici imamo profesionalnu obavezu, temeljem teorijskih okvira i empirijskih pokazatelja, opisivati i objašnjavati društvene procese. Kada istražujemo položaj nejednakih i obespravljenih, i mi svojim znanstvenim rezultatima doprinosimo jednakosti, solidarnosti, ravnopravnosti u društvu.

Borba za priznanje i opću primjenu prava u svim manjinskim društvenim skupinama ide po istom ključu. Morate propisati ta prava, ali morate imati saveznike u političarima i medijima koji gorljivo, zajedno s pripadnicima te društvene grupe, zagovaraju i primjenu tih prava. Ono o čemu podučavam i pišem su već desetljećima propisana, na međunarodnoj razini usuglašena ljudska prava na čijoj implementaciji samo treba gorljivije raditi. Nisam pesimist i primjećujem kako institucionalno jačamo u Hrvatskoj.

Uostalom, sve je više onih koji su svjesni da se tim dijelovima prava bave ponad komfornog akademskog života i zagovaraju ih otvoreno u javnosti. Nikako nisam jedina nastavnica Pravnog fakulteta koja na taj način nastupa.

TELEGRAM: S odmakom od četiri godine od objave rada kojim ste uzburkali konzervativne krugove, kakav je vaš osvrt na te tendencije u društvu danas? Imali smo nedavno slučaj Mirele Čavajde, skup podrške njoj, zatim Hod za život…

PETRIČUŠIĆ: Činjenica je da u društvu cijelo vrijeme postoji pitanje prekida trudnoće kao društveni rascjep od kojeg ova Vlada apstinira. O tome se ni u akademskim raspravama nije previše govorilo do ovih zadnjih prosvjeda. Sociološki ih tumačim kao šansu da se kao društvo pozabavimo tom temom. Jer, da biste okupili ljude ili kanalizirali zabrinutost, gnjev, strah građana, morate imati konkretnu osobu s kojom će se moći poistovjetiti.

Zato se iznimno divim Mireli Čavajdi jer je znala da se izlaže, da se čini dodatno ranjivom izlaganjem svima koji ne razmišljaju poput nje. Dala im je priliku da spominju njezino ime, pričaju o njezinoj odluci, ali nam je isto tako dala priliku da se mobiliziramo i poručimo vlasti kako smatramo nedopustivim da se uskraćuju ljudska prava i medicinski postupci na koje imamo zakonsko pravo.

TELEGRAM: Kako vam, kao znanstvenici koja se bavi ljudskim pravima, izgleda rasprava u hrvatskoj politici o ljudskim pravima?

PETRIČUŠIĆ: Ljudska prava su većini političara tek prazan označitelj. I većina građana će koristiti tu frazu, uopće ne razumijevajući što sve stoji iza koncepta ljudskih prava. Nažalost, naše državne vlasti sramežljivo se i javnosti nevidljivo, na razini javne politike, bave osnaživanjem i ostvarenjem ljudskih prava. To pokazuju i time što taj resor prepuštaju manjinskom partneru u vlasti, kao da su ljudska prava nešto što se isključivo tiče samo onih koji su društvena manjina.

Svi pomaci u području ljudskih prava nisu se u 30-godišnjoj povijesti Hrvatske događali kao genuine interest nas građanki i građana da gradimo pravedno, solidarno društvo, društvo jednakih šansi. Proces promjene, demokratizacije dolazio je kao egzogeni zahtjev, iz Strasbourga, Bruxellesa ili Washingtona. Ipak, opasno je što se od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji na institucionalnoj razini uglavnom ignorira provedba ljudskopravaške javne politike čiju svrhu i cilj građani zapravo ni ne razumiju.

A kakvo nam je znanje u društvu, takvo nam je znanje i u Saboru. Moram ipak pohvaliti zastupnice koje su se međustranački organizirale, gorljivo argumentirale i branile pravo žene na izbor. Pokazale su da ženski glas u parlamentu može biti snažan, elaboriran i artikuliran. Zahvaljujem i SDP-u što je stavio na glasanje svoj prijedlog zakona o prekidu trudnoće jer je stvorio prostor rasprave. Mislim da je njihov nacrt zakona mogao biti i kvalitetniji, ali budući da su ga se usudili staviti na glasanje, sada znamo tko podržava prava žena u Hrvatskoj, a koga se trebamo bojati.

TELEGRAM: Zadržimo se još malo na temi saborskih rasprava o ženama i ženskim pravima. Recimo, rasprava o PDV-u na higijenske potrepštine za menstruaciju…

PETRIČUŠIĆ: Ooo, zar ćemo otvoreno govoriti o tom fiziološkom procesu svake žene otkad nas ima!

TELEGRAM: …kada saborska zastupnica, koja svaki mjesec menstruira, govori da ta tema maltene nije bitna i da menstruacija nije počela s Andrejem Plenkovićem. Kako nazvati to kada žena negira temu koja joj je svaki mjesec u gaćicama?

PETRIČUŠIĆ: Prvo, taj whataboutisam. Nećemo sada pričati o menstruaciji kada imamo većih problema, nećemo pričati o prekidu trudnoće kada imamo pandemiju i Ukrajinu, nećemo pričati o Pravilniku za suzbijanje seksualnog zlostavljanja studentica i studenata na Pravnom fakultetu kada imamo proces reakreditacije u tijeku. Nema manje ili više važnih tema. Upravo su većini marginalne teme oduvijek bile one koje su prekretnice društvenih ili institucionalnih promjena.

A žena koja brani Andreja Plenkovića jer misli da je tako sebe stranački istaknula, zapravo je gorljiva pobornica patrijarhata koji je toliko internalizirala da ni ne shvaća da je podčinjena, drugotna ili nejednaka time što je žena. Ona je odgojem, socijalizacijom, vrijednostima u društvu prihvatila taj svoj društveni položaj. Umjesto da svoj položaj političke moći, koji joj saborski mandat osigurava, koristi da osnažuje, reformira, otvara nove mogućnosti drugim ženama, ona govori riječima najgorljivijeg mizoginog muškarca. Takve su žene, rekla bih, jedne od najozbiljnijih protivnica ravnopravnosti i osnaženja žena.

TELEGRAM: Usprkos tome, o menstruaciji danas ipak kako-tako govorimo.

PETRIČUŠIĆ: Moramo o njoj govoriti jer, osobno je političko. Neke žene, posebno mislim na studentice i srednjoškolke, propuštaju nastavu zato što nemaju novaca za uloške. Time su isključene i to je nejednakost. Bili to menstrualni ulošci, prekid trudnoće, jednaka zastupljenost u nadzornim odborima, na svim pozicijama odlučivanja… Sve to iz perspektive muškarca nije jednako zahtjevno i nedostižno kao iz perspektive žene.

Malo koji muškarac može pojmiti koliko žrtve traži uspinjanje na karijernoj ljestvici ili čuvanje menstrualne krvi unutar uloška kada kao zaposlenica na blagajni supermarketa ne možeš otići na WC da promijeniš taj uložak. Dakle, nemojte govoriti ženama što i kako trebaju ili ne trebaju jer ne znate kako je iz pozicije žene djelovati, raditi, živjeti u svijetu koji je namješten po muškom mjerilu.

TELEGRAM: Kako je biti žena u znanosti u svijetu namještenom po muškom mjerilu?

PETRIČUŠIĆ: Govorimo o svijetu koji je zapravo boys club. On počinje već od asistentskog života, vertikalno prema najvišim pozicijama upravljanja i odmah to osvijestite. Dekan je muškarac, prodekani su muškarci, šefovi katedra su muškarci, muške kolege se zajedno druže, idu na jedrenja, ručkove. Imaju više vremena pa duže ostaju u uredima i u miru rade, ne predstavlja im opterećenje termin kasnopopodnevnih predavanja ili se lakše odazivaju na javne nastupe u večernjim TV emisijama jer ih kod kuće ne čekaju uplakano dijete, gladan suprug ili teško bolestan roditelj. A znanost se pritom pravi da smo mi jednaki u sposobnostima i šansama.

Sav taj teret koji žene donose iz privatnog života ima reperkusije i u njihovim akademskim rezultatima. Sada postoje neki korektivi, poput produženog roka za napredovanje, obaveze da i očevi uzmu deset dana rodiljnog dopusta, no generalno, privatni život je nešto što nije varijabla koja se uzima u obzir u znanstvenoj zajednici. Budući da su žene, kako je sjajno rekla Maša Grdešić, odgojene u svim zamkama pristojnosti, pritom podučene i šutnjom starijih kolegica, one su naučene da se ne žale i da odrađuju sve radne zadatke.

Mislim da treba progovoriti o preopterećenosti žena u znanstvenoj zajednici i zahtijevati institucionalne promjene i podršku. Zašto, primjerice, fakultet koji se obnavlja nakon potresa ne bi razmišljao o tome da pri njemu otvori vrtić? Dobre organizacije imaju zadovoljne zaposlenice i zaposlenike, a takav bi vrtić otvorio mogućnost i našim studenticama koje su ostale trudne i odlučile roditi, da i one lakše završe fakultet. To bio čisti iskaz institucionalne rodne ravnopravnosti.

TELEGRAM: Prošle godine, kroz pokret #NisamTražila na hrvatskim i sveučilištima u regiji, šira je javnost opsežno upoznata zapravo s klimom odobravanja seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja koja prevladava na ovdašnjim fakultetima. Što je potrebno za razbijanje takve klime?

PETRIČUŠIĆ: Za razbijanje neprimjerenih ponašanja, rodnih stereotipa i seksizama, seksualnog uznemiravanja, seksualno eksplicitnih izjava ili iznošenja šala i opaski koje su seksualno obojene, zlostavljanja, potrebno je o njima govoriti, a da bismo progovorili, moramo shvatiti da to o čemu progovaramo nije naša krivnja. Da nisam izazivala, da nisam tražila, kao što kaže ime pokreta. Žene se u takvim situacijama nađu zabezeknute, prestrašene, posramljene jer ih društvo nije osnažilo da kažu ne može se tako netko prema vama ponašati. A da bi se takva ponašanja iskorijenila, posebice prema studenticama, potrebno je da o njihovoj neprikladnosti prvo govorimo mi profesorice. To osnaženje mlađih žena je odgovornost i obaveza nas starijih.

TELEGRAM: Svaka žena iz znanosti s kojom sam razgovarala ima svoju priču o nekoj neprimjerenoj situaciji, neprimjerenom komentaru, dodiru, zadiranju u privatni prostor. Tim tragom, slušam vas.

PETRIČUŠIĆ: Naravno da se događalo i meni, više puta. Posljednji put, prije nekoliko mjeseci vraćam se s večere s kolegama, svi smo profesorice i profesori, i jedan od njih je stariji profesor, stranac. I on mene prima ispod ruke i hoda tako uz mene. Osjećam se nelagodno, ali ne usudim se izmaknuti iz tog ulaska u moj privatni prostor. Da li iz sažaljenja jer je on stariji profesor ili zato što me strah javno se usprotiviti, ja hodam uz njega i mislim – evo vidiš, ti šutiš jer ti je neugodno iz obzira prema njegovoj dobi, ali možda se on ponašao isto i u svojoj mlađoj dobi s nekom studenticom ili mlađom kolegicom koja možda nije imala hrabrosti ili snage odbiti nešto više od hoda ruku pod ruku.

Baš sam se loše osjećala zbog toga. Ovo je prvi put da o tome govorim i osjećam se razočarana samom sobom što ga nisam tada pred svima ukorila, zapravo posramila, učinila njega svjesnim da žene takvo ponašanje ne doživljavaju nužno željenim. No, teško je istupiti iz obrazaca ponašanja na koje smo navikli, zato nasilje i jest tako duboko društveno strukturirano i teško ga je iskorijeniti.

TELEGRAM: Kroz #NisamTražila, mnoge su žene progovorile o svojim iskustvima, osjećale su da na valu pokreta mogu podijeliti svoje priče. Međutim, u Hrvatskoj, prvenstveno na zagrebačkom sveučilištu – gdje radite – faktički se nije dogodilo ništa.

PETRIČUŠIĆ: Tresla se brda, rodio se miš, istina. Ipak, došlo je do jednog gibanja u društvu koje je vrlo važno jer su žene koje su progovorile izašle iz te zaključane pozicije straha, usudile su se i to zaista jest postao društveni pokret. No istovremeno je prisutan otpor patrijarhata iz akademske zajednice prema rodno senzibiliziranom uvažavanju ženskih patnji i priznanju da u zajednici neki jesu u nepovoljnijem položaju zbog svoga spola, seksualne orijentacije ili rodnog identiteta. Muškarci to promatraju iz svojih pozicija moći ili jer ne žele izgubiti privilegij da nekoga mogu zašlatati na nekakvoj konferenciji, zagrliti, pozvati u sobu, što znam da se dogodilo mojoj kolegici s jednim od prozvanih seksualnih zlostavljača sa Sveučilišta u Zagrebu.

Mnogi muškarci ne shvaćaju da takva ponašanja nama ženama predstavljaju seksualno uznemiravanje. A kako su na pozicijama moći muškarci, oni su se potrudili da ovaj društveni pokret ne zadobije onu snagu koju je mogao zadobiti. Mi žene u znanosti, i studentice i profesorice, u muškarcima trebamo saveznike, podržavatelje. Nažalost, nismo ih dovoljno pronašle. Ali sam uvjerena da smo naporima nas žena i pokojeg muškog saveznika postavile temelje da takvih neželjenih i neprimjerenih ponašanja ne bude već u nekoj bliskoj budućnosti, ako bog da, u doba studiranja moje kćeri. Posljedica tog pokreta je i naš Pravilnik o zaštiti studentica i studenata od seksualnog uznemiravanja i drugih oblika rodne diskriminacije, čije donošenje pohvaljujem. On bi trebao poslužiti kao model i drugim sastavnicama Sveučilišta.

TELEGRAM: Jesu li neki drugi fakulteti kontaktirali Pravni fakultet, da preuzmu pravilnik u svoju praksu?

PETRIČUŠIĆ: Prema mojim informacijama, neki od fakulteta Sveučilišta u Zagrebu uzeli su ga kao svoj model, no problem je što na našem fakultetu nema baš stvarne podrške provođenju odredbi tog pravilnika.

TELEGRAM: Nema podrške provođenju? S koje razine?

PETRIČUŠIĆ: Upravljačke, jer u pravilniku stoji da se o odredbama Pravilnika te aktivnostima i mjerama koje Fakultet provodi kako bi spriječio seksualno uznemiravanje i druge oblike rodne diskriminacije treba informirati sve na fakultetu. Osim toga, na webu Pravnog fakulteta je trebalo uspostaviti mehanizam prijava potencijalnih slučajeva neprimjerenog ponašanja, seksualnog uznemiravanja i drugih oblika rodne diskriminacije.

TELEGRAM: To nije učinjeno?

PETRIČUŠIĆ: To još nije učinjeno. To me čini zabrinutom i nadam se da će se to uskoro dogoditi, kao i da će na webu fakulteta uskoro biti navedeni primjeri nepoželjnog ponašanja u akademskom okruženju, kako bi studentice i studenti znali svoja prava. Osim toga, imali smo zanimljive rasprave na Vijeću Pravnog fakulteta kada su se birala tijela Pravilnika. Ispalo je da svi mi, koji prema tekstu pravilnika imamo pasivno biračko pravo, nismo dobili niti priliku biti birani jer je dekan ponudio svoju listu pa su u tijela pravilnika izabrani dekanovi kandidati. Ne sumnjam da će izabrane kolegice i kolege ozbiljno i predano raditi svoj posao, ali eto, i tu nalazim jednu zamjerku i otpor među svojim kolegicama i kolegama da se fakultetska tijela oformljuju u skladu s odredbama Pravilnika koji je to isto Vijeće donijelo.

TELEGRAM: U čemu je bio problem sa širokim kandidacijskim postupkom, kakav je po pravilniku moguć?

PETRIČUŠIĆ: Na raspravi na Vijeću je postalo jasno kako dio naših kolega, nažalost i kolegica, proces (samo)nominiranja za tijela Pravilnika doživljava kao napad na sam autoritet dekana da bira svoje ljude na položaje. Tu se vraćamo na početak našeg razgovora, o znanstvenoj zajednici koja inherentno mora biti autonomna i samokritična. Ako postoje novi modeli koji poboljšavaju i demokratiziraju funkcioniranje fakulteta, dopuštaju onima koji imaju motiv i znanje o određenom području da i sami sebe nominiraju za pojedine funkcije unutar fakultetskih tijela, onda o njima trebamo ne samo raspravljati, nego ih i primjenjivati, a ne doživljavati uvođenje novog modela izbora tijela Pravilnika kao oruđe kojim se potkopava autoritet dekana.

TELEGRAM: Jedna ste od rijetkih koja otvoreno progovara o problemima Sveučilišta. Dotakle smo se već konformističke i oportunističke šutnje unutar akademske zajednice. Gdje ona vodi?

PETRIČUŠIĆ: Sigurno nas ne vodi u dobrom smjeru, imamo poslušnički Senat koji je glasačka mašina s rukama u zraku na sve što rektor stavi na dnevni red. To me straši.

TELEGRAM: Kad smo razgovarale o ženskim pravima, rekli ste da niste pesimistični jer ipak institucionalno jačamo u tom pogledu. Naslućujem da po pitanju akademske zajednice niste tako optimistični.

PETRIČUŠIĆ: Nažalost nisam. Kolegica Zlata Đurđević, prije nekog vremena, kad je bila kandidatkinja za šeficu Vrhovnog suda, navela je pristranost i ovisnost o politici i ekonomskoj moći kao ono što generira slabost pravosuđa. Mislim da se isto može preslikati i na akademsku zajednicu. Drago mi je što ste mi dali ovaj prostor glasa jer zapravo ne postoji ni interes javnosti za ono što se događa u akademskoj zajednici. Nas se vidi kao privilegirane boginje i bogove na Olimpu koji, kao, ponekad prospu neku svoju mudrost kad ih se pita, ali se od tih boginja i bogova ne očekuje proaktivna uloga u kojoj su oni promicatelji reformskih zahvata.

Ljudi koji imaju najveći rejting u hrvatskoj znanosti stavljeni su sa strane, gotovo ridikulizirani. Našom znanošću upravljaju ispodprosječnjaci i oni koji su politički pomilovani, odobreni. Zbog svega toga, kritički glasovi ne prelijevaju se u sferi upravljanja znanstvenom zajednicom i ne proizvode nužne reforme.

TELEGRAM: Nakon priče o djeci koja su u školi ostala bez obroka jer roditelji nisu podmirili račun za školsku prehranu, s još tri kolegice pokrenuli ste inicijativu kojom zahtijevate da se svoj školskoj djeci u Hrvatskoj osigura besplatan obrok.

PETRIČUŠIĆ: I ne mislim da je to neki egzotičan zahtjev koji je neostvariv. Vrlo je prizeman i potreban. To iskustvo je dalo smisao mom znanstvenom poslu. Ono što kolegice Ivana Dobrotić, Olja Družić Ljubotina, Marijana Kletečki Radović i ja znamo iz našeg znanstvenog rada i teoretskog znanja o javnim politikama, siromaštvu, zaštiti i promicanju ljudskih prava, uspjele smo nekako sinergijski upogoniti.

Amaterski, ali s otvorenim srcem. Četiri zabrinute žene, majke, pritom i sveučilišne profesorice, koje su odlučile upogoniti svoje znanje, intelektualni i socijalni kapital, kako bi rekle ono što znaju onima koji imaju moć. Sve kako bi uveli mjeru koja ne samo da eliminira stigmu sa siromašnih, nego i dugoročno donosi zdravlje djeci, smanjuje troškove zdravstvenom sustavu i pomaže roditeljima.

TELEGRAM: I došle ste do ljudi na pozicijama moći.

PETRIČUŠIĆ: Došle smo čak i do premijera. Ne pitajte kako, najduže nam je trebalo.

TELEGRAM: Što je rekao kada ste mu konačno izložile inicijativu?

PETRIČUŠIĆ: Jako je senzibiliziran za ovu temu, možda zbog toga što je sada i sam otac školarca pa naslućuje koliko je djeci i roditeljima zahtjevan obrazovni sustav. Iznenađenje u cijelom tom procesu, jako je hvalim, nam je ministrica poljoprivrede Marija Vučković koja je na sebe preuzela operacionalizaciju ove naše zagovaračke ideje. Bile smo već s njom i njenim suradnicima na sastanku i ona kao mogućnost nagovještava da se na početku to pravo na besplatni školski obrok osigura za djecu prva tri razreda. Mi bismo naravno voljele da se besplatan obrok osigura svim učenicima osnovnih škola, dugoročno i srednjih, ali od nečega treba početi pa smo zaista sretne što smo u jednoj senzibiliziranoj ženi – tu je rod zasigurno imao ulogu – dobile saveznicu kojoj se nismo ni nadale.

TELEGRAM: Ovaj razgovor vodimo nakon Međunarodnog dana borbe protiv homofobije, transfobije i bifobije, kada ste sa studentom Valentinom Kuzeljem i kolegicom Anom Horvat Vuković predstavili zbornik radova o razvoju i zaštiti prava LGBTIQ osoba. Potaknuli ste studente Pravnog fakulteta na osnivanje udruge ZA Pravo, gay-straight alijanse koja promiče prava LGBTIQ studenata. Što vam govori to iskustvo, odnosno, s kakvim se problemima suočavaju LGBTIQ studenti?

PETRIČUŠIĆ: Problema je nažalost mnogo, od toga da su od pojedinih profesora ridikulizirani, oni osobno ili skupina kojoj pripadaju, kao i da im se na neprikladan način govori o njihovoj zajednici. Profesori koji to rade, vjerujem, jesu manjina, ali postoje, čak i na Pravnom fakultetu. Isto tako, studenti ne znaju kome se obratiti kada osjete da su žrtvom diskriminacije temeljem svog rodnog identiteta. Problem je i to što se o osobama iz LGBTIQ zajednice i njihovom doprinosu društvu ne govori u obrazovnom sadržaju, ni srednjih škola ni visokoškolskog obrazovanja. Ipak, mislim da je najveći problem što većina nastavnika i nastavnica pristupa toj temi kao tabuu.

Studentima nedostaje i to što nemaju mjesta podrške na fakultetu, od strane studentskih udruženja, ali i nastavnika koji su se jasno autali kao njihovi saveznici. Budući da sam znala da model gay-straight alijansi postoji u SAD-u, kao mjesta osnaženja LGBTIQ studentica i studenata, inicirala sam uvođenje udruge ZA Pravo. Ponosna sam na svoje studentice i studente zbog svih projekata koje su u ove dvije godine postojanja udruge pokrenuli i proveli. Zasigurno najvrjedniji projekt je grupa međuvršnjačke podrške Qrug. Jedni drugima služe kao bokobrani tako što se susreću, raspravljaju svoje izazove i probleme i osnažuju uz vođenje stručnjakinja, psihologinja. To ih iskustvo uči kako biti aktivnim građanima i boriti se za svoja prava.

TELEGRAM: Je li znanstvena fantastika očekivati, kroz neko dogledno vrijeme, da na Pravnom fakultetu zaživi predmet koji bi se konkretno bavio pravima LGBTIQ osoba?

PETRIČUŠIĆ: Sigurna sam da će takav predmet zaživjeti. Neosporno je da su LGBTIQ prava dio ljudskih prava i da jednog dana, kada taj predmet bude usvojen u kurikulumu pravnog studija, nećemo biti nikakvi pioniri. Na mnogim stranim sveučilištima se već sada poučavaju LGBTIQ prava kao zaseban predmet. Uostalom, postoje cijeli studijski programi rodnih studija unutar kojih se proučavaju ljudska prava ove društvene skupine. No, i prije nego se uvede predmet, bitno je da već danas nastavnice i nastavnici Pravnog fakulteta uvažavaju realnost razvoja ljudskih prava i svoje znanje o njima prenose svojim studenticama i studentima.