Veliki intervju sa Sandrom Benčić: ‘HDZ ne može imati stabilnu vladu. Njihove ljude povuče koruptivna hobotnica i završe u Remetincu’

BENČIĆ: Hvala Bogu da je splasnuo i ne znam zašto ga sad ovim pitanjem uopće ponovno dižete. Cijela priča nastala je iz zafrkancije jednog vašeg kolege na dočeku rezultata lokalnih izbora. I onda se uhvatilo, mediji znaju kopirati jedni druge ponavljajući tezu koja nema nikakvog utemeljenja u realnosti. Zadovoljna sam da je s tim gotovo.

TELEGRAM: Ha, tko zna je li gotovo. Tako su iz zezancije Feralovci početkom devedesetih iznova i iznova puštali Čavoglave u jednom kafiću u Splitu dok još nitko nije znao za tu pjesmu. Tako je navodno krenula legenda o Thompsonu i vidite gdje smo sad, 30 godina kasnije. Dakle, tko zna…

BENČIĆ: Hahahahaha. Okej. Mislim, i nadam se, da između moje i Thompsonove sudbine postoji velika razlika.

TELEGRAM: Dobro, ali što je loše u tome da netko tko se bavi politikom ima ambiciju?

BENČIĆ: Ma ništa. Ne možeš ništa, ako nemaš nikakvu političku ambiciju. Svaka politička stranka i postoji zato da bi došla na vlast. Ono što je ključno je što je tebi unutar te politike bitno. Mi smo u sve to dosta nevoljko upali…

TELEGRAM: U politiku?

BENČIĆ: Da. Mi smo se u toj situaciji našli 2016. godine nakon prosvjeda “Hrvatska može bolje”, onog za kurikularnu reformu. To je bila neka zadnja prilika da se nešto dogodi.

TELEGRAM: Da se dogodi – što?

BENČIĆ: Shvatili smo što se neće dogoditi – niti jedna ozbiljna reforma koja bi mogla ovo društvo odvesti putem uspješnog društva. Nadali smo se da ćemo, bez obzira na to što se u drugim sektorima događalo, barem kod obrazovanja uspjeti napraviti to da će sljedeće generacije imati neki sustav vrijednosti i biti više subjekti nego objekti politike. Kad sam vidjela da je i to propalo, meni je to bilo…

TELEGRAM: Čekajte, čekajte… Želite reći da Ivan Vrdoljak i HNS nisu spasili kurikularnu reformu i obrazovanje?

BENČIĆ: Hahaha. Vrdoljaka to nije niti zanimalo, niti ju je htio spasiti. Da je kurikularna reforma govorila o plinskom biznisu, onda bi ga to možda zanimalo. Dakle, nakon tog prosvjeda postalo je jasno da imaš izbor – ili otići u inozemstvo, jer imaš klince i želiš da žive u normalnoj zemlji i imaju dobro obrazovanje ili ćeš nešto probati napraviti. I kad je 2017. godine krenuo Zagreb je naš, onda se zarolala ta priča da bi se trebalo angažirati.

I sad je pitanje gledaš li u tom kontekstu sebe kao dio ekipe koja pokušava ono što smo čekali godinama – transformirati društvo ili se gledaš samo u okviru osobne ambicije. Ali, svaka politička funkcija je, u principu, osuđena na neuspjeh. Ti ćeš uvijek s te pozicije morati otići i to vjerojatno na neugodan način, porazom na izborima ili nekako drugačije. Znači, to nije nešto za što bi se trebalo grabiti samo po sebi, bez ambicije kolektivnog pothvata kojeg želiš provesti s drugima. Stoga moram priznati da ne razumijem neko preveliko soliranje u politici i rad na vlastitoj političkoj ambiciji.

TELEGRAM: Najaktualnija politička tema ovih dana je rekonstrukcija Vlade i to, čini se, šira.

BENČIĆ: Kao saborski klub stojimo na poziciji da rekonstrukcija Vlade – nije moguća. Naime, od 2016. naovamo imali smo niz rekonstrukcija, a većina ministara je smjenjivana zbog korupcijskih afera. Oni koji bi došli nakon njih bi, zatim, završili u – korupcijskim aferama. Imamo sad primjer Ivana Paladine, novog ministra prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine. Dakle, ideš mijenjati Horvata jer je pod istragom i za ministra staviš osobu koja je od prvog dana, od prve sekunde kad je stupila na dužnost u jednom od možda najeklatantnijih primjera sukoba interesa! Znači, čovjek koji vodi resor zadužen za Kupare, državnu imovinu, koji je na čelu povjerenstva za projekt Kupari je ujedno – suvlasnik Kupara! Pa ono, hahahaha… Fakat bolje nisu mogli.

Tako da ja ne vjerujem u rekonstrukciju Vlade, nego smatram da mandat treba vratiti građanima. Činjenica je da sa šest godina iskustva Plenkovićevih vlada možemo zaključiti kako HDZ sa svojim stranačkim kadrovima ne može imati stabilnu Vladu jer ih jednostavno ta klijentelistička i koruptivna hobotnica uvuče čak i ako sami ne žele sudjelovati u tome. Jednostavno ih uvuče i završe u Remetincu.

TELEGRAM: Koliko je uopće realan zahtjev oporbe s ljevice i lijevog centra da se izglasa raspuštanje Sabora?

BENČIĆ: Mi smo stavili u saborsku proceduru da se ide na izglasavanje raspuštanja Sabora, znajući da trebaju proći dva mjeseca da ona dođe na agendu. Nakon dva mjeseca trebamo skupiti 30 potpisa da bi ta tema došla na dnevni red u hitnom postupku.

TELEGRAM: To je, dakle, negdje u svibnju?

BENČIĆ: Da. E sad, znali smo da će se u međuvremenu događati stvari, da će istrage ići dalje i da će vrlo vjerojatno doći do situacije koja je neodrživa za Vladu. Zato smo na vrijeme stavili taj zahtjev u proceduru da bi to pitanje mogli potegnuti nekoliko mjeseci kasnije. Naravno da nije vjerojatno da će se, u ovom trenutku, izglasati raspuštanje Sabora. Mada ne znamo što se još do svibnja može dogoditi i kako će uopće HDZ-ovi koalicijski partneri moći opravdati svojim biračima i javnosti da i dalje podržavaju Vladu. Čačić je rekao da, ako sve ostane na jednom ministru, okej, ali ako krene dalje… Krenulo je, no Čačić je još uvijek tamo. Hrebak isto tako. Ne znam kako će objasniti svom biračkom tijelu da podržava Vladu u kojoj…

TELEGRAM: Pa stabilnost! To smo već slušali…

BENČIĆ: Kako ćeš objasniti da je stabilna Vlada u kojoj ministri odlaze na tjednoj bazi zbog korupcijskih afera? I tko uopće može vjerovati u to? Pa to su gluposti… Svejedno, mala je vjerojatnost da se izglasa raspuštanje Sabora. A ako raspuštanja ne bude, mislim da oporba mora ući u drugu fazu svog djelovanja u kojoj osim saborskih instituta opoziva ministara i pozivanja na odgovornost Vlade mora paralelno djelovati i na drugačiji način. Da se mobiliziraju građani oko tema i promjena koje se upravo zbog Vlade u Hrvatskoj ne događaju i da na toj razini radimo pritisak.

TELEGRAM: Pričamo o prosvjedima?

BENČIĆ: Ne, ne. Ne govorimo samo o prosvjedima, nego o mobilizaciji građana oko nekih tema koje će stvarati drugačiju verziju pritiska na vlast s ciljem da se ili izvanredni izbori dogode ili da rezultat, kad budu, bude drugačiji.

TELEGRAM: Koje bi to teme bile?

BENČIĆ: Nama inače, zbog korupcijskih afera, a sad i zbog rata u Ukrajini, ispod radara prolazi činjenica da od 2016. godine nismo pokrenuli, a kamoli završili niti jednu transformaciju sustava od nekoliko bitnih koje je i sama Vlada zapisala u svom programu. Dakle, ni zdravstvo, ni obrazovanje, ni istraživanje i razvoj, ni gospodarstvo, ni pravosuđe, lokalna samouprava, teritorijalni preustroj… Ništa.

Mi već 30 godina tapkamo na mjestu, dva koraka naprijed, tri nazad, jedan naprijed, dva nazad i ne bavimo se suštinskim temama koje su Hrvatskoj potrebne, a to su ozbiljne promjene paradigmi unutar sustava. Nije reforma kad promijeniš tri zakona, nego kad promijeniš paradigmu sustava na kojoj on počiva, kad mijenjaš organizacijsku kulturu. To se ne događa.

Evo, ovo što se naziva reformom pravosuđa, pa to je smiješno. Propisat će se sucima koliko im može trajati postupak. I to je reforma? Mislim, radi se o rokovima koji su uvijek instruktivni i dosad su ih imali pa ako se ne poštuju – nikom ništa. Umjesto da se ide u suštinske stvari koje mijenjaju i način rada i opterećenost sudaca brojem predmeta, pa se onda naravno i sporovi mogu rješavati brže. Recimo, da se mijenja način na koji se provodi rasprava, da je ona koncentrirana, da se odradi u komadu – onda neće moći trajati tri godine. Znači, to su neke suštinske stvari koje se ne žele mijenjati u ovoj zemlji i to moramo nekako izvući na površinu. Što je užasno teško, jer takve teme nisu atraktivne ni klikabilne.

TELEGRAM: Kad se posljednjih tjedana govori o izvanrednim izborima, provlači se često teza da nije najbolje vrijeme za njih, jer imamo rat u Europi, a premijer Plenković je dosta vješt u vanjskoj politici i ima dobre odnose s nizom europskih političara…

BENČIĆ: On možda može govoriti da ima dobre odnose, ali on je premijer kojem je dron pao na glavni grad gdje pritom nitko iz EU nije reagirao, gdje šef NATO saveza tvrdi da nije bilo eksplozivne naprave dok Plenković upire da nam usadi u glavu da je eksplodiralo 40 kilograma TNT-a na Jarunu…

TELEGRAM: S čim se, izgleda, forenzičari baš i ne slažu.

BENČIĆ: Zdrav razum se s tim ne slaže. Da je eksplodiralo 40 kilograma TNT-a ne bi bilo pola Jaruna, a stakla bi po centru popucala od detonacije. Uglavnom nisam baš sigurna da bi argument dobrih vanjskopolitičkih odnosa bio taj radi kojeg bi trebalo ostaviti Plenkovića. Naravno da i politički odnosi imaju neku privatnu dimenziju, netko ti je više ili manje simpatičniji ili s nekim teže ili lakše surađuješ. Međutim, bazično se radi o odnosima među državama i ja ne vidim kako novi premijer ne bi nastavio već utabane dobre odnose Hrvatske s Njemačkom, Francuskom i drugim zemljama. Ili ih mijenjao na bolje.

TELEGRAM: Vratimo se još malo u prošlost. Je li Vam devedesetih, kad se Vaša generacija krenula baviti aktivizmom, izgledalo da će Hrvatska kao država i društvo biti ovdje gdje je sad, s problemima koje ima?

BENČIĆ: Obično sam realistica, ali tad ni u najgorim svojim razmišljanjima nisam očekivala da bi situacija 2022. godine mogla, po svim društvenim i ekonomskim pokazateljima, biti tako loša. Devedesetih je još postojalo ono neko društveno tkivo, set vrijednosti koje smo imali od prije nije se uspio rasplinuti. Još smo imali taj otpor, borili smo se, imalo smo neki drajv i neku nadu. Računali smo, okej, prebrodit ćemo ovo, maknut ćemo taj HDZ i stvari će s godinama ići na bolje.

Sad, kad se osvrneš, prošlo je tridesetak godina i nije bolje. Ne samo da nije bolje, nego nema više ni to malo duha, nade i osjećaja zajednice koji smo tad imali. I to je zapravo ono najgore što nam se dogodilo. Jer, ovo sve oko ekonomskih pokazatelja se može popraviti. Ova zemlja ima resurse, mi nismo osuđeni na to da budemo ovako loši.

Ali, vratiti osjećaj zajednice, bazične solidarnosti, toga da nešto radimo i da smo u tome zajedno – to je užasno teško. I jednom kad se sruši, a nije se srušilo slučajno, radilo se na tome, jednom kad ti atomiziraš zajednicu na način na koji se najbolje vidi u ovoj pandemiji – da je svatko svakome vuk, da si tu za samo sebe i za svoju najužu obitelj, to je zaista zabrinjavajuće. Možda i nepovratno, najviše se bojim da smo prešli tu kritičnu točku. Povratak ovakvih društvenih vrijednosti se ne može ostvariti u godinu-dvije ili u jednom mandatu, nego se na tome mora sustavno i dugo raditi, možda 15-20 godina.

TELEGRAM: Završetkom devedesetih završila je i vladavina HDZ-a. Štoviše, završila je i još jednom u međuvremenu, pa smo opet tu gdje jesmo. Ukratko, što bi neka nova vlast ovaj put trebala napraviti drugačije, da joj se ne ponovi ono što se već dogodilo Račanu i Milanoviću?

BENČIĆ: Trebala bi dobiti izbore. Osvojiti ih. Jer se to nikad nije dogodilo. SDP je dva puta došao na vlast jer se HDZ interno urušio i izgubio izbore. Zato u zadnje vrijeme i govorim često oko djelovanja oporbe, da nije dovoljno samo ukazivati na afere HDZ-a, da ne valjaju ništa, da nemaju nikakve rezultate. Ono što treba kontinuirano raditi je zadobivati povjerenje građana i uvući ih u to da postanu subjekti kreiranja politike, kreiranja drugačije Hrvatske. Samo tako onda možeš zbilja pobijediti, a ne dobiti vlast zato što je netko izgubio izbore.

TELEGRAM: A što ako se, bez obzira na sav trud, HDZ opet uruši samo od sebe? Mene situacija u posljednje vrijeme sve više podsjeća na kraj devedesetih ili kraj dvijetisućitih.

BENČIĆ: Moguće je da će se to dogoditi. No, bitno je da progresivne stranke ljevice to ne čekaju, nego da grade svoju političku priču i dobivaju povjerenje građana za nju. I da je onda i provedu – koliko god to boljelo. Jer, radi se o stvarima koje nisu lake. Ono što je bila greška i jedne i druge SDP-ove Vlade, bilo je čekanje i odlaganje ozbiljnih reformi koje su se trebale provesti odmah u prvoj godini mandata. Oni to nisu radili jer su kalkulirali oko potpore. Mislim da se, po dolasku na vlast, moraš ponašati tako da si spreman izgubiti sljedeće izbore, ali ćeš napraviti ono zbog čega si došao.

TELEGRAM: Ponaša li se tako Možemo! u Zagrebu?

BENČIĆ: Da, mislim da se točno tako ponaša i da se to vidi. Rekli smo da ćemo restrukturirati Holding i da to neće više biti mjesto za zapošljavanje stranačkih kadrova, to i radimo. A ako ideš u promjene cijelog modela upravljanja, onda to malo boli. Onda imaš unutarnje otpore, sindikata, javnosti. Ali, ako si to obećao, onda to moraš i napraviti. Ako si rekao da mijenjaš socijalnu i demografsku politiku i da demografska politika nije financiranje pet tisuća ljudi, onda to radiš. Onda raspoređuješ ono što grad ima u zajedničku infrastrukturu, za vrtiće koji rade u dvije smjene, za škole u jednoj, tako da mogu imati produženi boravak i da roditelji mogu raditi.

Dakle, bez obzira na otpore, na oporbu koja sve to koristi, provodiš svoju politiku. Jer se to mora napraviti po cijenu da ti pada potpora u nekom trenutku, ali dugoročno pokazuješ da provodiš svoj program, da si autentičan i imat ćeš za četiri godine rezultate. Ako to kreneš raditi u zadnjoj godini mandata, kao SDP zadnji put, izgubit ćeš izbore jer se rezultati ne mogu vidjeti odmah.

TELEGRAM: Koliko u priču o autentičnosti spada pregovaranje s upravom Dinama o novom stadionu? U kampanji je više puta rečeno, a tako je pričao i Tomašević u predizbornom razgovoru za Telegram, da je prvi uvjet za suradnju s tom ekipom da se Dinamo – demokratizira. Klub se nije demokratizirao i ne pokazuje nikakve namjere u tom pravcu..

BENČIĆ: Treba reći da je navijačima i građanima Zagreba novi stadion važan i u konzultaciji s njima želimo vidjeti što bi točno doprinijelo demokratizaciji Dinama ili bar otvorilo taj put i da se počne graditi novi stadion.

TELEGRAM: Ovo mi zvuči puno kompromisnije prema upravi kluba od onog što se moglo čuti u kampanji.

BENČIĆ: Mi nikad nismo govorili o tome da ćemo inzistirati na modelu “jedan član – jedan glas”, nego o demokratizaciji kluba. Koji će model biti, dogovaramo s partnerima. Ako Grad daje pravo građenja potrebno je raščistiti sve prijepore. Ne samo zbog stadiona, nego i zbog činjenice da dobivaju i neke javne novce, iz gradskog proračuna.

TELEGRAM: Ajmo još malo o autentičnosti, progresivnim snagama i promjeni vlasti. Za vaše potencijalne koalicijske partnere na nacionalnoj razini, za SDP, vijest o tome da je predsjednik stranke Peđa Grbin godinama koristio naknadu za odvojeni život iako mu je obitelj u Zagrebu, dosta je neugodna.

BENČIĆ: O tim naknadama sam već sve rekla…

TELEGRAM: Ajmo opet.

BENČIĆ: Za mene je u redu da se subvencionira najam stana ljudima koji žive u, ne znam, Osijeku ili Vukovaru, a preko tjedna su u Zagrebu. Ima dosta takvih zastupnika koji tu obično dolaze na tri dana. Njima se treba subvencionirati najam stana do razine 1500-2500 kuna mjesečno, da mogu unajmiti garsonijeru. A ako hoćeš nešto bolje ili veće – doplati.

TELEGRAM: Putni troškovi?

BENČIĆ: Nisu ni oni problem – kad stvarno putuješ. Problem je kad se zastupnicima, umjesto subvencioniranja najma, daju državni stanovi, pa im se još uz to plaća odvojeni život, pa još i putni troškovi. To je pretjerano, to treba svesti u normalne okvire, koji neće služiti da netko na tome zarađuje pa onda štedi, nego da mu se zaista pokrije realan trošak koji ima. Gledam Čuraja iz HNS-a… On je doslovno, mrtav-hladan, rekao da je normalno da je uzeo stan od 90 kvadrata u Zagrebu, za koji mu država plaća 6800 kuna najma, jer, Bože dragi, takav stan ima u Osijeku i neće mu valjda sad pasti kvaliteta života.

Znači, mi bismo njemu trebali “matchirati” njegov standard i navike da živi u 90 kvadrata! Gle, velika većina četveročlanih obitelji u Zagrebu ne živi u stanu od 90 kvadrata. Ne živim ni ja, velika većina mojih prijateljica i prijatelja s djecom žive u stanovima od 65-70 kvadrata – ako su imali sreće. Dakle, oko tih naknada ne treba ići populizmom, nego onim što je realno. A ako si Stjepan Čuraj želi zadržati životni standard iz Osijeka, nek si ga plati, ima dobru plaću.

TELEGRAM: Ok, u ovoj rečenici o onima koji dobivaju naknade pa štede sam osjetio žaoku prema Arsenu Bauku, ali prema Grbinu ste dosta blagi.

BENČIĆ: Ma ne Bauk… Da se razumijemo, mi smo dobri kolege i zbilja dobro surađujemo u Saboru. Samo hoću reći da princip ne može biti taj da su bilo kakve naknade zastupnicima – dodatni prihod. One smiju biti samo ono što je naknada realnih troškova koji nastanu jer živiš na dva mjesta. Ovo što sad imamo je ekstra prihod i to nije u redu. Isto bih govorila i da se radi o zastupnicima iz mog kluba.

TELEGRAM: Ako sam dobro shvatio kuda smjeraju ovi odgovori, ovo s naknadom za odvojeni život koju je koristio predsjednik SDP-a nije nepremostiv grijeh, problem za daljnju suradnju?

BENČIĆ: Ovako. Naši kolege u Saboru, njih velika većina, koristi ono na što imaju pravo po zakonu. Ja ne stojim na toj poziciji, mislim da ne moraš nužno koristiti sve na što imaš pravo.

TELEGRAM: Pogotovo kad se baviš javnim poslom.

BENČIĆ: Da. Ja sam bila na nekim putovanjima za Sabor za koje nisam uzela putne troškove jer sam se snašla na drugi način. Ako nemam realan trošak, neću uzimati naknadu. Moramo se ponašati prema javnom dobru, u ovom slučaju saborskom proračunu, kao prema svom budžetu doma. Ako se svi tako ponašamo u svakom aspektu života, ova zemlja može drugačije izgledati. Ne možemo tražiti promjene, ne govorim sad samo o političarima, nego i o građanima, ako nismo i sami spremni na to da će one tražiti i od nas određenu promjenu ponašanja.

Tipa, neće smeće samo nestati, moramo i mi napraviti nešto. Nećemo dovršiti zelenu tranziciju ako i mi građani ne napravimo određene pomake u vlastitom ponašanju. Nećemo promijeniti ekonomiju Hrvatske ako ne promijenimo kako se odnosimo prema javnom i zajedničkom, a kako prema privatnom. Znači, moramo graditi tu spremnost na promjene i shvatiti da je ona zajednički pothvat, ne individualni. Nije dovoljno da Sabor izglasa neki zakon, nego da ga i sami prihvatimo i prema njemu se ponašamo. Inače ovdje možeš štancati zakona koliko hoćeš, ali se neće ništa dogoditi ako nemamo društvo koje te norme prihvaća.

TELEGRAM: U Zagrebu stvari očito štekaju između vas i SDP-a posljednjih mjeseci, sad će se ići i na reviziju koalicijskog sporazuma.

BENČIĆ: Okej… Nije se niti jednom dogodilo da u Skupštini postoji problem oko zajedničkog nastupanja i glasanja oko nekog pitanja, je li tako? Dakle, to funkcionira. Imamo redovne sastanke koalicije, na kojima se razgovara oko stajališta i ako postoji neki problem, odluke se dorađuju. Međutim, činjenica je da se SDP, još s novim vodstvom u Zagrebu, mora nekako pozicionirati na gradskoj političkoj sceni da se onda pozicionira na način…

TELEGRAM: Da su kontra vas.

BENČIĆ: Ne kontra. Nego da imaju neka drugačija stajališta. I to je čak u redu. Ta potreba da se partner subjektivira, da ima svoju politiku. Mislim da na to čak svatko na političkoj sceni mora paziti – da partneru, ako ga ima, da politički prostor…

TELEGRAM: Dobro, to je u redu. Što nije?

BENČIĆ: Ono što po meni zapravo tu nedostaje, ali mislim da će se riješiti upravo revizijom koalicijskog sporazuma, jest da kad se stvari stavljaju na agendu iza njih mora stajati konkretan i razrađen prijedlog. Mislim da je to ključno, ako uspijemo napraviti da stvar na taj način funkcionira, a u većini slučajeva je dosad i funkcionirala tako, da onda tu neće biti nekih većih problema.

TELEGRAM: Jedna od stvari koja bi sigurno predstavljala veliku promjenu, a na kojoj su zube slomile dvije Vlade, Milanovićeva i Plenkovićeva, je porez na nekretnine. Nedavno ste u Saboru govorili o tome da je porez na rad u Hrvatskoj ogroman, na kapital manji, a na nekretnine gotovo nikakav.

BENČIĆ: Zato nam nekretnine i jesu model štednje i zato imamo balon s cijenama nekretnina.

TELEGRAM: Spremni ste, kao politička opcija, stati na kraj tome?

BENČIĆ: Po nama nije ključ u porezu na nekretnine, nego u tome da se sav dohodak sintetički oporezuje. Što to znači? Primjerice, netko može imati tri vrste prihoda, jedan od samostalnog rada, dakle, negdje je zaposlen/a i dobiva plaću. Drugi je recimo od nekretnine koju iznajmljuje, a treći od dionica u nekoj firmi. Recimo da godišnje zaradi sve skupa 700 tisuća kuna. Mi tvrdimo da je neodrživo sadašnje stanje, u kojem je od tih 700 tisuća kuna daleko najviše oporezovan dohodak od rada. Ne, mora se gledati ukupan prihod i na osnovu njega odrediti porezni razred. Ako si, recimo, u ovom primjeru, učitelj, ne možeš biti u poreznom razredu učitelja, nego u onom koji zarađuje 700 tisuća kuna na godinu. Moraš, dakle, platiti određenu razliku poreza i doprinosa.

Jer, što se događa? Nama doprinosi gotovo u potpunosti ovise o nesamostalnom radu. I zato imamo najniža izdvajanja po glavi stanovnika u EU za zdravstvo. Stalno se govori o dugu u zdravstvu, ali nije ono u dugu, nego je ozbiljno podfinancirano. Isto je tako i s mirovinskim sustavom. Imamo premalo ljudi koji ga pune, omjer zaposlenih i umirovljenika je 1,28:1 – to je put u propast. Moramo naći načina da porezni teret pravednije raspodijeli. Evo primjera – sjećate se da je ministar Marić prošle godine imao ideju da se u tvrtkama povisi direktorska plaća?

TELEGRAM: Porez na nju?

BENČIĆ: Ne, nego da se poveća minimalna direktorska plaća na koju se zaračunavaju porezi i doprinosi. Zašto je to govorio? Pa zato što ljudi otvore firmu, zarađuju preko nje recimo milijun kuna godišnje i kad plate deset posto poreza na dobit ostaje im 900 tisuća kuna i hvala lijepo, doviđenja.

TELEGRAM: A sebi isplate minimalac.

BENČIĆ: Da. Što znači da oni doslovno, poreza i doprinosa plate manje nego profesor u srednjoj školi! E sad, Marić je to išao ispravljati potpuno krivo, reguliranjem minimalne direktorske plaće, što bi pogađalo sve startupove koji još ni ne zarađuju niti mogu isplaćivati plaće. Nas kao državu ne treba biti briga što tko zaradi kroz plaću, a što kroz dobit ili najam. Mi trebamo reći – zaradio si ukupno milijun kuna? Fino. Ovoliko imaš platiti za zdravstveno, ovoliko za mirovinsko, a ovoliko za poreze.

TELEGRAM: Mnogo je onih koji ne bi bili sretni s takvim promjenama.

BENČIĆ: Poslodavci vrlo često zahtijevaju da se odtereti davanje na plaće. To nije moguće ako se porezni teret ne raspodijeli na imovinu i bogatstvo.

TELEGRAM: Jasno, ali čim ga krenete raspodjeljivati, vika će biti strašna.

BENČIĆ: Naravno da će se neki buniti, ali druga opcija je da i dalje imamo sustav u kojem će kontinuirano rasti porezi i doprinosi na plaće, koje će biti sve opterećenije, jer se nema otkud drugdje. I što se onda događa – ljudima neće moći davati dobre plaće i odlazit će nam i dalje vani. To je sve vezano jedno uz drugo. Isto tako, imat ćemo situaciju da nećemo moći smanjivati PDV, koji je regresivan porez, najviše pogađa siromašne. To se ne može mijenjati ako se porezni teret ne raspodijeli kroz sve dohodovne decile, jer su kod nas najmanje porezno opterećeni oni koji zapravo najviše zarađuju. To je potpuno nepravedan sustav.

I da, mi bismo imali hrabrosti napraviti tu transformaciju. Jer je to jedini način da smanjimo PDV i da rasteretimo nesamostalan rad. Nema druge. Nije u redu da imaš pet nekretnina, iznajmljuješ ih i na to plaćaš paušalni, smiješan porez – tristo kuna godišnje po krevetu. Godišnje!

TELEGRAM: Uh, koja je frka bila – a to je samo najava onog što će uslijediti ako bi krenuli u transformaciju o kojoj pričate – kad je izašla najava o povišenju te paušalne naknade… “Uništit ćete nas, propast ćemo…”

BENČIĆ: Pazite ovog apsurda – ako turistički iznajmljuješ, plaćaš turistički paušal od tih 300 kuna po krevetu godišnje (ovisno o sredini u kojoj si). A ako dugoročno iznajmljuješ, plaćaš deset posto prihoda mjesečno. Znači da netko tko iznajmljuje stan u Zagrebu za dugoročni najam plaća mjesečno otprilike onoliko kao što onaj koji renta preko Airbnba plaća – godišnje. Pa gdje je tu logika? Pogotovo ako želiš poticati najam svojim građanima i da cijena tog najma pada. Za uvođenje promjena o kakvima govorim moraš imati političke hrabrosti i iskomunicirati ih s građanima tako da se one prihvate. Ali, sa svakom promjenom je tako.

TELEGRAM: Kad smo već kod komuniciranja prema građanima, ne mislite li možda da ćete imati problem s odvajanjem biootpada u Zagrebu. Naime, ostaci hrane nakon kuhanja idu u miješani otpad, onaj koji se plaća. Znači, ili ćete ga često bacati – i za to plaćati ili će vam to opasno smrdjeti nakon nekog vremena u stanu.

BENČIĆ: Upravo je iz tog razloga dio cijene odvoza otpada niži nego što bi trebao biti. A zbog toga se zadržava i velik broj odvoza, među najvećima u EU. Naša je ideja da cijeli biootpad ide u biootpad, da ništa ne završava u miješanom, ali to ćemo moći u potpunosti realizirati tek kad se izgradi bioplinsko postrojenje.

Drugo, sad pripremamo veliku kampanju u koju ćemo uključiti građane, mjesne odbore koji će s ljudima komunicirati od zgrade do zgrade, cijelom paletom aktivnosti kojom ćemo objašnjavati kako sortirati otpad. Pripremamo i izradu aplikacije za tu namjenu. Ne očekujemo čuda preko noći, zato smo i odgodili primjenu odluke, da imamo vremena za kampanju.

Isto tako se i neće odmah krenuti s kažnjavanjem, nego s poticanjem i edukacijom. Ako sad krenemo, za dvije-tri godine će se već vidjeti ozbiljni rezultati, na razini da će miješani otpad koji ide na Jakuševec ozbiljno padati. Želimo ga barem prepoloviti. I to će se dogoditi. A što više rasterećujemo Jakuševec, prije ćemo ga zatvoriti, što nam je glavni cilj.

TELEGRAM: S obzirom na suradnju koju imate u Zagrebu, kako Vam se čini perspektiva suradnje sa SDP-om na nacionalnoj razini? Naglašavam da ne pitam o pregovorima o koaliciji, o čemu se pisalo, jer znam da njih nema.

BENČIĆ: Da, pregovora nema. No, imamo koaliciju u Zagrebu, jako dobro surađujemo u Saboru. Ne samo sa SDP-om, nego i s Glasom, Centrom, HSS-om, Radničkom frontom. Sve te stranke jesu različite, ali smo u sličnom političkom okviru. Suradnja je dobra, u smislu da se stvari dogovaraju, da se ne istrčava bez prethodnih dogovora.

O nekoj nacionalnoj koaliciji se sigurno neće razgovarati još dugo vremena, jer nema izbora osim u slučaju da budu prijevremeni izbori, a i za to postoje različiti modeli. Uostalom, mnogo inicijativa i pripremamo zajedno. A kako po nekim anketama zajedno imamo viši rejting od HDZ-a, jasno da je u medijima krenula priča o koaliciji, no za takve stvari je daleko prerano. Mi smo se uvijek i uzdali u sebe, a naše članstvo koje donosi odluke o takvim pitanjima je uvijek radilo dobre procjene.

TELEGRAM: Među strankama koje ste spomenuli u kontekstu dobre suradnje upadljivo nema – Mosta.

BENČIĆ: Nema. Jer ne surađujemo dobro. Postoje nekakva nepisana pravila rada u oporbi. Ako želiš da ti cijela oporba podrži neku inicijativu, onda prvo razgovaraš s predsjednicima klubova da vidiš je li njima ta inicijativa uopće prihvatljiva. Pa sazoveš sastanak, pa o tome obavijestiš medije. A ne obratno, da Most prije svega prvo obavijesti medije da poziva oporbu na zajedničku inicijativu.

To nije način rada na koji možemo pristati. Ako želiš da inicijativa bude tvoja, pa tko je podrži – OK, to je druga stvar. Ali, ne možeš tražiti zajedništvo i reći da si okupio oporbu ako to prethodno s ljudima ne iskomuniciraš. Mora postojati nekakav red u tome kako djelujemo unutar oporbe i on postoji unutar progresivne oporbe i zato sam te stranke spomenula, a Most nisam.

TELEGRAM: Reći će Grmoja na ovo da je to zbog toga što, kako je izjavio prije nekog vremena, Mostu prilaze vaši glasači.

BENČIĆ: Ha, svatko za sebe može reći svašta. Sjećam se da smo nakon lokalnih izbora po anketama bili na 15-ak posto. No, sve naše izjave za javnost su bile da se radi o trenutnom momentu, o nagradi birača za napore koje smo uložili i da će se ta potpora – mijenjati. I na dolje i na gore. Ta trenutna popularnost nije nešto oko čega trebaš likovati ili se na tome pozicionirati.

Kad smo imali viši rejting od SDP-a, primjerice, uopće to nismo htjeli isticati. Znali smo da je to trenutna stvar i da se preferencije mijenjaju iz mjeseca u mjesec i da ovise o jako puno faktora. Nama je bitno da imamo višu podršku građana nego što smo je imali kad smo ušli u Sabor, da je ona donekle stabilna i da postoji perspektiva rasta. A da na mjesečne ankete poentiraš kako si ti vođa oporbe je neozbiljno, smiješno.

TELEGRAM: Je li Vam uopće zamisliva suradnja s Mostom u nekoj budućoj Vladi, bude li matematika takva da je to nužno?

BENČIĆ: U politici, kao, postoji to pravilo – nikad ne reci nikad, ali nama je važno da Vlada, koja god sljedeća da bude, bili mi u njoj ili ne, i ako u njoj ne bude HDZ-a, da bude Vlada koja je sposobna stvoriti politički konsenzus za sve one promjene i transformativne procese koji nam trebaju.

I da ih je sposobna implementirati, tako da su nepovratne i da nam se ne dogodi da za četiri godine opet HDZ dođe na vlast i na njoj bude dvadeset narednih godina. Nisam nigdje vidjela primjer široke Vlade, s lijeva na desno, koja bi bila u stanju tako zahtjevne procese iznijeti. Uglavnom one propadaju nakon godinu-dvije i idu novi izbori, a to nam se ne smije dogoditi.

TELEGRAM: Svjesni ste da će Vam se ove rečenice izvlačiti 2024. godine budete li prisiljeni na suradnju…

BENČIĆ: Jesam. Da se razumijemo, možda se nekim čudom Most transformira u odgovornu stranku. Ali, stranka koja u vrijeme dok umire 60 ljudi dnevno održava skupove s više desetaka tisuća ljudi, a nijednom nije pozvala građane da se cijepe i zaštite, nego je koristila moment za skupljanje političkih bodova… I to bez obzira na činjenicu da nam je umrlo više od 14 tisuća ljudi od kojih većina, kažu stručnjaci, nije trebala umrijeti. Stranka koja u toj situaciji nije pozvala na cijepljenje, nije odgovorna stranka (lupa olovkom po stolu). Oni to možda mogu ispraviti, reći da nisu trebali tako postupiti…

TELEGRAM: Nema šanse da bi to napravili.

BENČIĆ: … ali u ovom trenutku to nije stranka koja bi po meni trebala biti na vlasti. Jer nije sposobna u kriznim momentima preuzeti odgovornosti i govoriti oni što nije popularno, ali da bi ostvarila društveni cilj (i dalje lupa olovkom po stolu) zaštite života ljudi. Ne, dakle, neki, ne znam, ekonomski cilj, nego da ljudi ne umiru! To je meni neka crta. Ne je li netko malo desno ili lijevo, nego kako se ponašaš u situaciji krize i jesi li spreman žrtvovati dio popularnosti da bi ostvario neki važan društveni cilj.

TELEGRAM: Kako će se zeleno-lijevi blok postaviti prema Mostovom referendumu bude li raspisan? S obzirom na to da pitanje covid potvrda više nije toliko aktualno, prvenstveno mislim na pitanje oko izmjene članka 17. Ustava u koji bi se ubacila pandemija kao razlog da se odluke o smanjivanju ljudskih prava moraju donositi dvotrećinskom većinom u Saboru.

BENČIĆ: Mi smo od početka pandemije bili za to da se primjenjuje članak 17., koji govori o izvanrednim situacijama. To je dobra strana našeg Ustava, u odnosu na mnoge druge, jer je predvidio da se baš zbog izvanrednosti stanja u kojem treba ograničavati ljudska prava ne smije dogoditi da se vlast koncentrira u rukama obične većine u parlamentu. Dakle, mi smatramo da je i sada člankom 17. obuhvaćen i slučaj pandemije.

TELEGRAM: Ustavni sud se s tim ne slaže.

BENČIĆ: Ne, ne, ne. Ustavni sud nije rekao da tamo ne bi spadala i pandemija. Ali kaže da Sabor može, običnom većinom, birati hoće li primjenjivati članak 16. ili 17.

TELEGRAM: S obzirom na to da se člankom 16. ljudska prava u svrhu zaštite zdravlja mogu ograničavati običnom većinom u Saboru, to članak 17. Ustava RH čini posve nepotrebnim.

BENČIĆ: Tako je. Ustavni sud je tu napravio salto mortale, uz čast iznimkama koje su bile protiv i objasnile zašto to tako ne može biti. Dakle, Ustavni sud tvrdi da obična većina u Saboru može odlučiti hoće li u budućnosti odluke donositi dvotrećinskom većinom. Pa to je potpuna glupost. Uglavnom, mi nemamo ništa protiv da se pandemija ubaci u članak 17., ali ono što je puno važnije je da se riješi pitanje tko i kako utvrđuje da je nastupilo izvanredno stanje u kojem se treba primjenjivati članak 17. i odluke koje se tiču ljudskih prava donositi dvotrećinskom većinom.

TELEGRAM: Kako ustanoviti koja bi institucija trebala donijeti takvu odluku?

BENČIĆ: To je stvar šire stručne i javne rasprave. Ali, ovo zaista ne funkcionira. Što se referenduma tiče, nama je okej da ljudi izlaze na referendume, ali mi se čini da se uz ovakvo tumačenje Ustavnog suda ništa neće promijeniti.

TELEGRAM: Okej, taj stav mi je jasan. Ali, vratimo se Mostovom referendumu o članku 17. – bude li ga, kako ćete se postaviti prema njemu?

BENČIĆ: Nismo još o tome razgovarali u stranci, prvo treba vidjeti hoće li i kada doći do referenduma, ali u konačnici to je na svakom građaninu da odluči.

TELEGRAM: Da se primijetiti baš u Vašim istupima posljednjih tjedana da ste posebno alergični na zbivanja u HNB-u. Zašto?

BENČIĆ: Ne radi se tu o HNB-u, nego o modelu ponašanja. Imamo ga i na Sveučilištu u Zagrebu, u pravosuđu, kod saborskih zastupnika koji koriste sve beneficije koje mogu. Činjenica da je nešto po zakonu, ne znači da to moraš raditi. A posebno mi ide na živce da se često radi o institucijama koje su samoregulatorne, politički nesmjenjive. I baš takvi bi – i ovce i novce. Dakle, ako mi svjesno dajemo ogromnu plaću, osam puta veću od prosječne u Hrvatskoj dužnosnicima Hrvatske narodne banke, dajemo je baš zato što u svom djelovanju moraju biti neovisni, objektivni i zaista stručni . Ali, ako je tako, onda ne možeš istovremeno biti i regulatorno tijelo i trgovati dionicama onih koje nadzireš i reguliraš. Da ne govorim o ovoj situaciji s kupnjom nekretnine od agencije za naplatu potraživanja.

HNB je mogao internim aktima regulirati kontrolu prodaje potraživanja građana tim agencijama. Nije to napravio. Jer ne postoji volja ni u HDZ-u, ni u HNB-u da se to regulira. A to tržište, ta industrija naplate potraživanja je vrijedna 40 milijardi kuna. I nitko ih ne nadzire! Radi se o običnim d.o.o.-vima, osnuješ ih s 20 tisuća kuna, kužiš? A građani su izloženi ne želim ni govoriti čemu sve. I onda ti, kao dužnosnik HNB-a, institucije koja je sve to skupa mogla regulirati – ali nije, koja je mogla osigurati da građani kod prodaje potraživanja agencijama nemaju manja prava nego što su ih imali kod banke – ali nije, od te agencije za naplatu potraživanja kupiš nekretninu po cijeni od 230 eura po kvadratu?!

TELEGRAM: Cijena te nekretnine jest bila povoljna, ali ne baš toliko, radi se o 230 eura po kvadratu kad se uračuna i okućnica, sve skupa preko tisuću metara kvadratnih.

BENČIĆ: Okej. Dakle, ne postoje oglasi s takvim cijenama, čak ni kod agencija za naplatu potraživanja, čak ni u javnim dražbama. Stvara li to opravdanu sumnju u ponašanje viceguvernera HNB-a koji kupuje budzašto? Mogu li građani pomisliti da se te agencije namjerno ne žele regulirati kako bi netko mogao profitirati, netko tko ima insajderske informacije? Ne znam nikog od svojih frendova ili frendica da su našli nekretninu po takvoj cijeni. Jesmo li svi glupi, “imamo socijalistički mentalitet”, nismo poduzetni?

Mene tu nervira princip. Ne možeš imati i ovce i novce. Ne možeš imati dobro plaćenu javnu funkciju i onda koristiti ono što mogu raditi i svi drugi, jer ti to ne možeš, ti si regulator. Ne možeš biti saborski zastupnik i imati dobru plaću, a onda koristiti sve što možeš, iako znaš da te građani gledaju, da su te birali i da bi trebao imati jedan drugi standard ponašanja. Meni to sve skupa pokazuje atomizaciju o kojoj sam pričala na početku. Svatko za sebe, bez odgovornosti prema društvu i društvenim vrijednostima, snađi se sam i zgrabi što možeš. To nas vodi u propast.

TELEGRAM: Imam još dva pitanja, o dva predsjednika. Jedan je međunarodno vjerojatno nešto poznatiji, Josip Broz Tito. Je li Maršal problem za koaliciju u Zagrebu?

BENČIĆ: Ne, zašto?

TELEGRAM: Zašto onda, ako nije problem, još nema Trga maršala Tita?

BENČIĆ: Zato što se u ovom trenutku zbilja ne bavimo, ono, ulicama i trgovima. Mislim da je to svima jasno. Činjenica je da imamo pandemijsku krizu, da imamo krizu s financiranjem grada koju smo s novim budžetom valjda stavili pod kontrolu, s pitanjem cijene energenata, s restrukturiranjem Holdinga… I sad je baš pitanje imena trga najbitnije!

Ne kažem da nije bitno i da o tome nećemo razgovarati. Ali, to je proces u koji moraju biti uključeni i građani. Kod skidanja imena se građane koji žive u tom dijelu grada nažalost nije ništa pitalo, pa nećemo valjda ponoviti istu grešku. Mora postojati nekakav proces, prioriteti. A nama su najvažnije bitke osigurati normalno funkcioniranje grada, financijski ga stabilizirati i krenuti u investicije koje su ključne za razvoj.

TELEGRAM: Kad se kanite onda početi baviti imenima ulica?

BENČIĆ: Ja to niti ne znam, ali znam da se o tome razgovara, vjerojatno će prepustiti koalicijskom partneru da se dogovori s odborom koji se bavi takvim stvarima. Ali, meni se čini da sad imamo, ne samo u Zagrebu, nego i na nacionalnoj razini, važnijih pitanja oko kojih se moramo posložiti, imati nekakav konsenzus i izgurati ih.

TELEGRAM: Drugi predsjednik je Zoran Milanović. Dojam je da ga vaša stranka prilično štedi u stvarima i izjavama koje su za progresivne birače prilično rubne. Recimo, jasno je da postoji ogromna razlika oko toga kako vi gledate na rješenje krize u BiH, a kako Milanović. Ali, i dalje prema njemu nastupate u rukavicama.

BENČIĆ: Mi smo jedini koji, bez ikakve zadrške, u Saboru govorimo o drugačijem modelu za BiH, onom koji je građanski, ali ne i unitaristički. Jedini imamo hrabrosti to govoriti. Uz još neke aktere koji više nisu u politici.

TELEGRAM: Mesić. Evo i trećeg predsjednika.

BENČIĆ: Da, Mesić. Bazično, sadašnji model BiH nije uspio, pokazao je da je BiH nefunkcionalna država i da neke stvari treba mijenjati.

TELEGRAM: Milanović, rukavice?

BENČIĆ: On je akter, ali o tom pitanju zapravo ne donosi odluke. Krenuti u diskusiju s njim o tome je gubljenje energije i fokusa s HDZ-a koji zapravo donosi odluke o tome kako će se Hrvatska odnositi prema pregovorima u BiH. I naravno da nam je fokus onaj tko je donositelj odluka.

Što se tiče nekih Milanovićevih izjava koju su prešle neke granice, tipa ona o Srebrenici, ja sam komentirala da je to apsolutno neprihvatljivo. No, isto tako, ne gubimo iz fokusa da je ključni politički neprijatelj i razlog stanja u kakvom je država – HDZ, a ne Milanović.

TELEGRAM: Neprijatelj?! Nije malo prejaka riječ?

BENČIĆ: Politički neprijatelj. Imate političke konkurente i političke neprijatelje – ove druge želite pobijediti pod svaku cijenu i s njima nikad ne bi koalirali. Ali, ok, da ne radikaliziramo, recimo – političke suparnike. Nama je politički suparnik broj jedan – HDZ. Milanović to sigurno nije. I zato se fokusiramo da razotkrijemo što HDZ radi, ali s druge strane i da dajemo prijedloge što i kako bismo mi radili drugačije.

Bavljenje HDZ-om, a ne svakim drugim političkim akterom je stoga politički logično. Ne bavimo se ni Mostom, ni Domovinskim pokretom, ni Suverenistima. Što ćemo baviti s njima? Oni nam mogu isto biti nekakva politička konkurencija, nisu na našem političkom spektru, pa su u tom smislu irelevantni. Relevantno nam je ono što radi HDZ, kako možemo zaustaviti njihovih 25 godina vladavine i promijeniti društveni model koji je iz toga proizašao.