Nekad je nužno odabrati stranu

Dubinska analiza: SDP gubi ako birače ne uvjeri da bi nova vlada bila ekonomski liberalnija i učinkovitija

Sudbonosno pitanje za pobjedu na izborima bit će glasovi neodlučnih

13.10.2015., Zagreb - U hotelu Sheraton odrzana 14. HBOR-a medjunarodna konferencija o poticanju izvoza. Predsjednik Vlade Zoran Milanovic. 
Photo: Slavko Midzor/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Prošle nedjelje, oko podneva, u malom Sparovu samoposluživanju na uglu Rendićeve ulice i Jordanovca, prišao mi je čovjek, rekao bih, u ranim šezdesetim godinama, pa me upitao jesam li ja zaista esdepeovac. Odgovorio sam da nisam esdepeovac, ali da sam prilično nesklon HDZ-u.

Na to se rečeni gospodin raspričao, pa je sve do blagajne objašnjavao kako je on uvjereni hadezeovac: “Moramo glasovati za HDZ, jer ovdje narod nema što jesti, ne možemo ništa kupovati, je ne znam kako bih živio da nemam sina u Parizu”, sve je glasnije govorio moj ničim izabrani sugovornik, dok smo čekali u podužem redu za blagajnu.

“Što ćete vi stvarno glasati za HDZ?”, uzbudila se blagajnica srednjih godina. “Pa oni su nam sve pokrali, oni su krivi za to što ništa nemamo! Nitko normalan, ni pošten neće glasati za HDZ”, zaključila je gospođa za kasom. “A što ćete vi stvarno glasovati za one koji nose crvenu zvijezdu?! Njih se prvih moramo riješiti”, nastavio je kupac HDZ-ovske provenijencije.

“A tko to vama nosi crvenu zvijezdu?”, ubacio se netko iz reda. “Pa ovi, na vlasti, oni nose crvenu zvijezdu, i ja neću dopustiti da oni opet pobijede” govorio je, sad već vrlo visokim, iziritiranim glasom, očigledno jedini hadezeovac u supermakrektu. “Uostalom, baš me briga, vi kako hoćete, ja za četiri sata letim sinu u Pariz.”

Kada je čovjek izašao iz prodavaonice, kupci i prodavači prilično su žustro nastavili diskutirati o izborima. Ova zanimljiva fokus grupa, njih dvadesetak iz Maksimira, složila se da nema nikakva smisla glasovati za Hrvatsku demokratsku zajednicu, što me, ali samo na prvi pogled, podsjetilo na atmosferu uoči izbora 2000. Ili 2011. godine, na kojima je SDP uvjerljivo pobjeđivao.

Nesposobnost vlasti

Međutim, baš nitko u dućanu nije kazao da će glasovati za SDP. Gotovo da je postignut konsenzus o prelošem životu u Hrvatskoj, a da bi se ponovno biralo vladajuću stranku. Druga je blagajnica vrtjela glavom i govorila kako misli da je sadašnja Vlada nesposobna, i da ne vidi što bi joj dobra ona mogla donijeti.

Troje ili četvero kupaca složilo se da izbore treba bojkotirati, jer se ionako ništa ne može promijeniti.

Nemamo, naravno, nikakvih iluzija o tome da je raspoloženje grupe kupaca i zaposlenika u jednoj maloj prodavaonici karakteristično za raspoloženje većine građana.

Sudbonosno pitanje za pobjedu na izborima bit će glasovi neodlučnih birača. Telegram dubinski analizira što bi njoj moglo potaknuti da se priklone lijevom ili desnom političkom bloku

No, činjenica je da je Hrvatska, kako to pokazuju i rezultati RTL-ova istraživanja po izbornim jedinicama, politički vrlo oštro podijeljena, i da će o izbornom pobjedniku najvjerojatnije odlučiti oni glasači koji nisu unaprijed opredijeljeni za jednu od velikih stranaka.

Pitanje je, stoga, kojim bi vrijednostima i porukama dvije velike stranke/koalicije, u sljedećih petnaestak dana mogle privući nefiksne birače. Ovdje je posebno važno konstatirati kako, poslije obrade devet izbornih jedinica, prema RTL-ovu istraživanju, nema nikakve razlike između HDZ-a i SDP-a.

Na prvi pogled, Domoljubna koalicija vodi s 58 prema 54 mandata, ali ako SDP-ovim mandatima pribrojimo i sigurna tri IDS-ova, rezultat je zapravo izjednačen, s tim da bi u prvoj izbornoj jedinici SDP trebao dobiti više zastupnika, što će HDZ, opet, sasvim izvjesno, nadoknaditi na listi za dijasporu.

Budući da istraživanja predviđaju neriješeni ishod, glasovi stranački neopredijeljenih građana mogu, na kraju, dobiti uistinu presudnu težinu. Stoga, jedno od ključnih pitanja predstojećih izbora glasi: što neopredijeljene birače može potaknuti da glasuju za jedinu ili za drugu glavnu opciju?

HDZ-ove vrijednosti u ovoj su višemjesečnoj predizbornoj kampanji (koja, zapravo, nije prestala još od predsjedničkih izbora) sasvim transparentne.

Proustaški blok HDZ-a

Riječ je o žestokom antikomunizmu, i podjednako tvrdom nacionalizmu.

Na temelju tih vrijednosti HDZ jest okupio gotovo svu hrvatsku desnicu, koja ne želi ništa drugo nego da Zoran Milanović ode s vlasti.

Čini se da HDZ nikada, od vremena Franje Tuđmana, nije imao toliko čvrstu, gotovo konsenzualnu potporu hrvatske desnice; tu je potporu Karamarkova stranka dodatno ojačala uključivanjem niza malih, proustaških političkih organizacija, dok je njen jedini propust u okupljanju desnice nesposobnost da se dogovori s Glavaševim HDSSB-om, što bi se na kraju možda moglo pokazati fatalnim za ambicije Hrvatske demokratske zajednice.

I dok je HDZ odradio dobar posao u konsolidiranju i mobilizaciji svog prirodnog biračkog tijela, nije učinio baš ništa da bi privukao neopredijeljene birače.

HDZ-ovih ekonomskih poruka uopće nema, ili, ako ih ima, one podsjećaju na stare esdepeovsko-haenesovske gospodarske programe: državne investicije, proizvoljna obećanja o rastu zapošljavanja, korištenje europskih fondova, i tome slično, i tome slično.

HDZ-ov izborni gospodarski program zapravo je apologija dugogodišnjeg stanja u hrvatskom društvu, s nagnućem prema još jačoj ulozi države, i još većim socijalnim izdvajanjima, što je u potpunoj i očiglednoj kontradikciji s njihovim obećanjem o smanjenju stope poreza na dodanu vrijednost.

Uistinu, nema baš nikakva razloga da bilo tko glasuje za HDZ na temelju ekonomskog programa te stranke.

Drugi, dodatni problem HDZ-a jesu stanovita nesposobnost i dosta nevjerojatna aljkavost u glavnim izbornim komunikacijskim elementima. Uzmimo za primjer sam prvi naziv HDZ-ova programa i kampanje. Radilo se o programu Pet plus. Onda se vidjelo da su HDZ-ovi medijski stručnjaci to ime ukrali od stanovitog srpskog političara iz Bosne i Hercegovine.

Pa su HDZ-u bliski mediji objavili kako je Tomislav Karamarko odlučio odustati od slogan Pet plus.

Loši propagandisti

Pa je Karamarkov najbliži suradnik, Milijan Brkić, izjavio da HDZ ipak ne odustaje od Pet plus.

Pa je Pet plus odmah zatim nestao s većine HDZ-ovih izbornih obilježja, da bi ustupio mjesto paroli Zajedno izaberimo jaku Hrvatsku (koja je, zapravo, vrlo dobra).

No, ostaje činjenica da je HDZ prvo ukrao svoj izborni slogan Pet plus, zatim je tvrdio kako ga se neće odreći, da bi ga se napokon odrekao. Riječ je o prilično glasnoj buci u kanalu, koja ne pridonosi HDZ-ovoj uvjerljivosti kod birača koji još nisu odlučili za koga će glasovati.

Dodamo li svemu tome činjenicu da je HDZ državnom izbornom povjerenstvu uspio prijaviti pogrešnog izbornog partnera (prijavili su da će koalirati sa Željkom Markić, što nije točno), mora se konstatirati kako je glavna hrvatska desna stranka zaista demonstrirala posve neobičnu dekoncentraciju i nesposobnost.

Slično vrijedi i za poruke HDZ-ovih čelnika, i njihovih propagandista, o nekim najvažnijim aktualnim političkim događajima.

Hrvatska demokratska zajednica već tjednima tvrdi kako se SDP-ova Vlada nije kadra nositi s izbjegličkom krizom, predlaže izlazak vojske na granicu, rastezanje bodljikave žice, te optužuje Vladu da je posvadila Hrvatsku s pola svijeta.

Evo, međutim, što o ponašanju hrvatske Vlade u izbjegličkoj krizi kažu relativno neutralni promatrači. “Pomoć koju pruža hrvatska Vlada učinkovita je, i ovaj centar, Opatovac, dobar je primjer te učinkovitosti. Želimo podupirati sve što na tom području radi hrvatska Vlada”, izjavila je u srijedu Margaret Nardi, zamjenica američke veleposlanice u Hrvatskoj.

Još je važnija ocjena Andreasa Waldenhoffa, austrijskog veleposlanika u Zagrebu, dakle predstavnika zemlje koja je izravno, životno zainteresirana za hrvatske postupke u izbjegličkoj krizi.

“Impresioniran sam svime što sam vidio u Opatovcu, kao i sa skrbi koju Hrvatska pruža izbjeglicama i migrantima. Hrvatska i Austrija surađuju vrlo blisko u rješavanju izbjegličke krize, a dvojica su premijera u svakodnevnom kontaktu”, završio je Wiendhoff.

Uspjeh u izbjegličkoj krizi

Američki i austrijski diplomati tvrde da Hrvatska odlično upravlja krizom, i da se o svojim potezima Zagreb dogovara s Bečom, dok HDZ-ovi političari tvrde da Hrvatska ne kontrolira krizu, i da se našla u međunarodnoj izolaciji. Na biračima je da odluče tko je u pravu, no prilično je vidljivo da HDZ ovdje žestoko šteti vlastitoj vjerodostojnosti.

Kada je, pak, riječ o SDP-u, Milanovićeva je stranka iskoristila izbjegličku krizu da bi sa sebe pokušala skinuti stigmu nesposobnosti, te kako bi demonstrirala efikasnost državnih mehanizama.

SDP-ovi argumenti za privlačenje neodlučnih birača zasad se čine nešto snažnijim od onih koje nudi Karamarko

Činjenica je da je kroz Hrvatsku u nekoliko tjedana prošlo više od 230 tisuća ljudi, bez ijednog ozbiljnog incidenta (dok se slovenski sustav prihvata i tranzita izbjeglica raspada iz dana u dan). Stoga je i logično da više od dvije trećine građana podržava postupke Milanovićeve Vlade u izbjegličkoj krizi.

Nadalje, najnovije procjene Hrvatske narodne banke, o rastu BDP-a, izvoza potražnje, dodatni su element koji bi s Milanovićeve Vlade mogao olakšati teret nesposobnosti.

Premda je i dalje riječ o niskim brojkama, činjenica je da je Hrvatska narodna banka gotovo utrostručila procjenu rasta društvenog bruto proizvoda u ovoj godini (s 0,5 posto početkom godine, do 1,2 prekjučer; realna je mogućnost da rast bude još nešto veći).

Uoči početka finala izborne kampanje Zoran Milanović suočavao se s dva bitna problema. Prvo, radilo se o nedovoljno izraženom stranačkom nacionalnom identitetu.

Taj je problem Milanović vrlo lako riješio, budući da je on sam uvjereni, umjereni hrvatski nacionalist. Podsjetimo, Zoran Milanović još je 2007. godine u nizu javnih istupa tvrdio kako je general Ante Gotovina nevin, dok je, eto, Tomislav Karamarko bio organizirao uhićenje generala Gotovine (ovdje ne želimo biti demagozi; Karamarko je obavljao svoj posao. Taj je posao obavljao u korist hrvatskih državnih interesa).

Bez monopola

SDP-ovo inzistiranje na nacionalnoj retorici i na mahanju zastavama svakako je pokazalo da HDZ nema monopol na patriotizam, da SDP sigurno nije nikakva projugoslavenska ili regionalistička stranka, te je, možda, uvjerilo dio neodlučnih birača da podrže Socijaldemokratsku partiju.

Drugi glavni SDP-ov problem jest pitanje nekompetentnosti u državnoj vlasti.

I dok je menadžiranje izbjegličke krize pokazalo da država u Hrvatskoj uistinu može učinkovito funkcionirati; dok podaci HNB-a (i Eurostata) potvrđuju privredni oporavak, činjenica je da su predsjednik Vlade i njegovi suradnici učinili uvjerljivo premalo kako bi državnu upravu učinili efikasnijom, a još manje da bi gospodarsko raspoloženje u zemlji učinili povoljnijim.

Natječaj za gradnju hotelskog kompleksa u Kuparima, od kojeg su odustali svi osim jednog investitora (jer su uvjeti natječaja iznimno riskantni za ulagače), recentni su dokaz kontinuirane nespremnosti ove Vlade da liberalizira hrvatsku ekonomiju.

Činjenica je, nadalje, da među istaknutim poslovnim ljudima, i to onima koji su ideološki skloni SDP-u, vlada krajnja skepsa prema SDP-ovim ekonomskim ministrima (više naših sugovornika iz uspješnih tvrtki iskreno se nada da Branko Grčić i Gordan Maras neće ući u novu vladu, pobijedi li SDP na izborima).

Sadašnja Milanovićeva garnitura ni poslovnoj Hrvatskoj niti radnoj Hrvatskoj ne može jamčiti značajno povoljnije četiri godine.

Uspije li u preostala dva tjedna Zoran Milanović uvjeriti građane, osobito one neopredijeljene, da će sljedeća vlada biti barem nešto učinkovitija, manje birokratizirana, ekonomski liberalnija i odgovornija od sadašnje, SDP bi se mogao izboriti za one presudne glasove.

Naposljetku, treći Milanovićev problem mogu biti oni lijevi birači, kojima je predsjednik SDP-a otišao suviše udesno, ili, pak, oni građani koji naginju lijevim opcijama, ali koji su previše razočarani da bi ponovo glasovali za Socijaldemokratsku partiju.

Rizična skupina birača

Te bi skupine glasača Milanović i SDP morali uvjeriti da svojom apstinencijom zapravo glasuju za Hrvatsku demokratsku zajednicu. Uostalom, Ivo Josipović izgubio je predsjedničke izbore zato što su Zagrepčani i Riječani, većinski pretpostavljeni Josipovićevi birači, glasovali u znatno manjem broju nego na predsjedničkim izborima 2010.godine.

Hrvatska demokratska zajednica i Socijaldemokratska partija zauzeli su dva vrlo čvrsta, posve jasna političko vrijednosna položaja: riječ je o tvrdom nacionalizmu (HDZ), nasuprot umjerenom nacionalizmu i patriotizmu (SDP), riječ je o strogoj, stranačkoj državi (HDZ), nasuprot liberalne države (SDP), radi se, kada je riječ o izbjegličkoj krizi, o strahu, zatvaranju i apsolutnoj kontroli (HDZ), nasuprot solidarnosti i toleranciji (SDP).

Pitanje je za koga će glasovati oni građani kojih se ove podjele ne tiču. SDP-ovi argumenti za privlačenje neopredijeljenih birača zasad se čine ponešto snažnijim od HDZ-ovih.

Dapače, u javnosti se stvara atmosfera da SDP iz dana u dan sustiže HDZ-ovu prednost, koja je prije samo pola godine iznosila nekih desetak posto; slično se ozračje osjećalo posljednjih sedam dana prije drugog kruga predsjedničkih izbora, kada se Kolinda Grabar Kitarović, od čiste autsajderice, počela pretvarati u tihu favoritkinju.

S druge, pak, strane, poznato je kako je Hrvatska demokratska zajednica gotovo uvijek kadra dovesti više svojih pristaša na birališta.

Zasad se čini kako će parlamentarni izbori 2015.godine biti najneizvjesniji u četvrtstoljetnoj povijesti neovisne Hrvatske; znatno napetiji od izbora održanih u studenome 2007. godine, kada je HDZ ipak razmjerno uvjerljivo pobijedio.


 

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 24. listopada 2015.