Ukratko, odnosi između čelnika dviju država nikad nisu bili gori, a između državnih politika su najgori još od rata. Onaj polet s početka dvijetisućitih, koji je često znao biti i pretjerano optimističan, pun obostranih isprika, jednostavno je nestao i trenutačno se nalazimo u situaciji u kojoj jedinu istinsku komunikaciju održavaju pisci, glumci i redatelji, te naravno pripadnici manjinskih zajednica.
Odnosno, održavaju je oni koji nemaju nikakvu političku moć i koji su prvi na meti kad se ukaže bilo koji problem, a njih definitivno ne nedostaje. Pri čemu je verbalno ludilo Vučića i Vulina razumljivo, imajući u vidu političku pozadinu iz koje dolaze, dok je Milanovićevo prije svega tužno, tim prije što više nije iznenađujuće.
Nepristojno iskorištavanje ubojstvo civila
Motivi za ovu razmjenu verbalne artiljerije su, naravno, politički, međutim najgore od svega je što nitko ne vodi računa da je ovaj povod, pogibije ljudi u izbjegličkoj koloni nepristojno iskorištavati za ovakva prepucavanja. Da, na srpskoj političkoj sceni i u državnom vrhu nitko nije spreman priznati vlastitu ulogu u započinjanju rata u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, niti odgovornost za sve zločine prema gradovima i ljudima te na koncu i za masovni egzodus Srba iz vlastite zemlje.
I to, naravno, može nervirati hrvatsku politiku, neovisno o tome tko je konkretno predstavlja. Jednako kao što ideja o univerzalnoj nadležnosti pravosuđa Srbije, koja se nije ni željna, ni spremna suočiti s devedesetima, djeluje uznemirujuće. Ali odgovor na to, kao i na sve ideje o promjenama granica i tzv. srpskom svijetu ne može biti ni milanovićevski nacionalizam, ni plenkovićevski birokratski cinizam.
Netko je naime pucao po izbjegličkoj koloni i ubio nedužne civile, i to građane Hrvatske, a da hrvatsko pravosuđe i državna politika nikad, pa ni sada, nije pokazala interes da utvrdi što se dogodilo i tko je odgovoran. Djelovanje u tom pravcu bi svu tu buku iz Beograda obesmislilo, a ujedno bi i olakšalo međunacionalne odnose u Hrvatskoj, kao i one međudržavne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Svjedočimo tužnom kraju priče o Srbima iz Hrvatske
Sve se to, uostalom događa u tjednu u kojem smo saznali da je postotak Srba u Hrvatskoj pao na 3,20 %, pri čemu je jasno da će se daljnji pad nastaviti, budući da starci odlaze, mladi ljudi po gradovima se asimiliraju, a ne postoji nikakva mogućnost masovnijeg povratka onih koji su izbjegli u Srbiju.
Drugim riječima, svjedočimo tužnom kraju priče o Srbima iz Hrvatske, koja umjesto da potakne da se nešto pozitivno po tom pitanju dogodi i da se barem uklone tenzije, nijednu od dvije verbalno suprostavljene strane zapravo ne dira.
Što jest savršeno razumljivo, makar bilo naopako. Ali ono što na kraju brine jest sve primjetniji gubitak autonomne politike Srba iz Hrvatske, koji jesu dovedeni u nemoguću situaciju i zapravo su neželjeni podsjetnik za oba nacionalizma, ali se Pupovac očito umorio od borbe s vjetrenjačama, dok SPC sanja o nečemu, što je oduvijek bilo nepotrebno. Kao i ovaj verbalni rat koji pratimo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Verbalni rat čelnika Hrvatske i Srbije: milanovićevski nacionalizam pogrešan je odgovor na Vučićevo ludilo
Rat koji se upravo vodi između Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina i Zorana Milanovića opasan je i kontraproduktivan
Svjedočimo tužnom kraju priče o Srbima iz Hrvatske, koja umjesto da potakne da se nešto pozitivno po tom pitanju dogodi i da se barem uklone tenzije, nijednu od dvije verbalno suprostavljene strane zapravo ne dira
Tužni i kontraproduktivni verbalni rat koji se vodi između Aleksandra Vučića, Aleksandra Vulina i Zorana Milanovića, s povremenim uletima Andreja Plenkovića, dakle između vodećih ljudi Srbije i Hrvatske, nije bio zabilježen niti u vrijeme rata. Štoviše, upravo je Rajko Grlić pišući na Telegramu ovog vikenda tekst o nesnimljenim kratkim filmovima, iznova ukazao na osobne kontakte između Miloševića i Tuđmana u ratnom periodu.
Ukratko, odnosi između čelnika dviju država nikad nisu bili gori, a između državnih politika su najgori još od rata. Onaj polet s početka dvijetisućitih, koji je često znao biti i pretjerano optimističan, pun obostranih isprika, jednostavno je nestao i trenutačno se nalazimo u situaciji u kojoj jedinu istinsku komunikaciju održavaju pisci, glumci i redatelji, te naravno pripadnici manjinskih zajednica.
Odnosno, održavaju je oni koji nemaju nikakvu političku moć i koji su prvi na meti kad se ukaže bilo koji problem, a njih definitivno ne nedostaje. Pri čemu je verbalno ludilo Vučića i Vulina razumljivo, imajući u vidu političku pozadinu iz koje dolaze, dok je Milanovićevo prije svega tužno, tim prije što više nije iznenađujuće.
Nepristojno iskorištavanje ubojstvo civila
Motivi za ovu razmjenu verbalne artiljerije su, naravno, politički, međutim najgore od svega je što nitko ne vodi računa da je ovaj povod, pogibije ljudi u izbjegličkoj koloni nepristojno iskorištavati za ovakva prepucavanja. Da, na srpskoj političkoj sceni i u državnom vrhu nitko nije spreman priznati vlastitu ulogu u započinjanju rata u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, niti odgovornost za sve zločine prema gradovima i ljudima te na koncu i za masovni egzodus Srba iz vlastite zemlje.
I to, naravno, može nervirati hrvatsku politiku, neovisno o tome tko je konkretno predstavlja. Jednako kao što ideja o univerzalnoj nadležnosti pravosuđa Srbije, koja se nije ni željna, ni spremna suočiti s devedesetima, djeluje uznemirujuće. Ali odgovor na to, kao i na sve ideje o promjenama granica i tzv. srpskom svijetu ne može biti ni milanovićevski nacionalizam, ni plenkovićevski birokratski cinizam.
Netko je naime pucao po izbjegličkoj koloni i ubio nedužne civile, i to građane Hrvatske, a da hrvatsko pravosuđe i državna politika nikad, pa ni sada, nije pokazala interes da utvrdi što se dogodilo i tko je odgovoran. Djelovanje u tom pravcu bi svu tu buku iz Beograda obesmislilo, a ujedno bi i olakšalo međunacionalne odnose u Hrvatskoj, kao i one međudržavne.
Svjedočimo tužnom kraju priče o Srbima iz Hrvatske
Sve se to, uostalom događa u tjednu u kojem smo saznali da je postotak Srba u Hrvatskoj pao na 3,20 %, pri čemu je jasno da će se daljnji pad nastaviti, budući da starci odlaze, mladi ljudi po gradovima se asimiliraju, a ne postoji nikakva mogućnost masovnijeg povratka onih koji su izbjegli u Srbiju.
Drugim riječima, svjedočimo tužnom kraju priče o Srbima iz Hrvatske, koja umjesto da potakne da se nešto pozitivno po tom pitanju dogodi i da se barem uklone tenzije, nijednu od dvije verbalno suprostavljene strane zapravo ne dira.
Što jest savršeno razumljivo, makar bilo naopako. Ali ono što na kraju brine jest sve primjetniji gubitak autonomne politike Srba iz Hrvatske, koji jesu dovedeni u nemoguću situaciju i zapravo su neželjeni podsjetnik za oba nacionalizma, ali se Pupovac očito umorio od borbe s vjetrenjačama, dok SPC sanja o nečemu, što je oduvijek bilo nepotrebno. Kao i ovaj verbalni rat koji pratimo.