Nekad je nužno odabrati stranu

Vesna Alaburić objašnjava zašto sramoćenje nije dovoljno. I uvredu i klevetu treba brisati iz Kaznenog zakona

Brisanje uvrede i klevete iz kaznenog zakona bi bila velika pobjeda slobode govora

FOTO: Patrik Macek/PIXSELL

Argument da kleveta i uvreda ostaju u KZ jer su čast i ugled kategorije zaštićene Ustavom potpuno je promašen. Ustavom zajamčena ljudska prava i slobode treba štititi zakonom, ali to ne mora nužno biti kazneni zakon.

Prijedlog Vlade da se kazneno djelo teškog sramoćenja (iznošenja ili pronošenja činjeničnih tvrdnji koje mogu naštetiti nečijoj časti ili ugledu) briše iz Kaznenog zakona svakako zaslužuje pohvalu, kao odvažan korak u pravom smjeru. Taj pravi smjer indicirao je i ministar Bošnjaković kad je obrazlažući tu promjenu naglasio kako “onaj tko se smatra osramoćenim nekim medijskim tekstom ili prilogom može dobiti primjerenu zaštitu u civilnom postupku”. Apsolutno točno.

Nažalost, i sasvim nedostatno i logički nedosljedno. Isti argument, naime, vrijedi i za preostala kaznena djela protiv časti i ugleda – uvredu (iznošenje ili pronošenje negativnih, kritičkih vrijednosnih sudova) i klevetu (svjesno iznošenje neistinitih tvrdnji koje mogu škoditi ugledu i časti). Pravna zaštita zbog takvih povreda ugleda i časti može se također u potpunosti dobiti u građanskim postupcima.

Neuvjerljivi argumenti za zadržavanje klevete i uvrede u KZ

Temeljno je načelo kaznenog prava da se kaznena djela propisuju samo za ona ponašanja kojim se neka osobna prava ili društvene vrijednosti zaštićene Ustavom i međunarodnim pravom povrjeđuju ili ugrožavaju u tolikoj mjeri da se njihova zaštita ne bi mogla ostvariti bez kaznenopravne prisile. Ako se neko pravo osobnosti, poput ugleda i časti, može učinkovito i potpuno zaštititi sredstvima zaštite koje osigurava građansko pravo tada, dakle, nema potrebe za kaznenopravnom prisilom radi zaštite tih istih prava osobnosti.

Zašto je onda Vlada ovo načelo svih načela kaznenog prava primijenila samo na jedno od tri kaznena djela protiv časti i ugleda? Zašto zadržava kazneno djelo uvrede, iako je nesporno da u svim demokratskim zemljama iznošenje mišljenja/komentara/vrijednosnih sudova uživa neusporedivo viši stupanj pravne zaštite od iznošenja neistinitih činjeničnih tvrdnji? Ne postoji razuman odgovor.

Promašeni argumenti s časti i ugledom

Argument da kleveta i uvreda ostaju u KZ jer su čast i ugled kategorije zaštićene Ustavom potpuno je promašen. Ustavom zajamčena ljudska prava i slobode treba štititi zakonom, ali to ne mora nužno biti kazneni zakon. Podsjetimo još jednom na temeljno načelo kaznenog prava (čl.1. KZ) – kaznenopravna prisila propisuje se samo za one povrede ljudskih prava kojima se potpuna pravna zaštita ne može osigurati drugim sredstvima pravne zaštite.

Drugi argument da kaznena djela uvrede i klevete tradicionalno postoje u Kaznenom zakonu zapravo ni nije argument. Pravna tradicija nije dostatni razlog da se neko zakonsko rješenje čuva. Pogotovo ako međunarodno pravo i sudska praksa kazuju da kaznenopravna prisila radi zaštite ugleda i časti pojedinaca u pravilu nije “neophodna u demokratskom društvu” i da proizvodi nedopustive “zamrzavajuće učinke” za slobodu govora, kako to obrazlaže Europski sud za ljudska prava. Izuzetak su govor mržnje i pozivanje na nasilje, kada je sukladno judikaturi Europskog suda dopušteno i kaznenim pravom ograničiti slobodu govora.

Civilno pravo je dostatno za zaštitu ugleda i časti

Valja podsjetiti da se sve do neobjašnjive regresije 2011. hrvatsko kazneno zakonodavstvo, kroz brojne promjene, ipak razvijalo u pravcu dekriminalizacije kaznenih djela protiv časti i ugleda. Bilo je to, uostalom, potpuno u skladu s razvojem suvremene jurisprudencije na području slobode izražavanja.

Sve relevantne međunarodne vladine i nevladine organizacije (UN, Vijeće Europe, OSCE, OAS, Article 19, CPJ) već godinama pozivaju države članice da dekriminaliziraju klevetu i uvredu zato što kaznenopravne sankcije zbog svojih neopravdanih “zamrzavajućih učinaka” na slobodu javne riječi nisu ni neophodne ni razmjerne u demokratskome društvu.

Sve veći broj država dekriminalizira klevetu i uvredu: BiH, Estonija, Cipar, Gruzija, Moldavija, Ukrajina, Rumunjska, Malta, Makedonija, Velika Britanija, Irska, neke južnoameričke zemlje, o SAD da i ne govorimo. To je, dakle, globalni, svjetski trend.

Brisanje klevete i uvrede bi bio znakoviti državnički čin

Učinkovita zaštita ugleda i časti može se u cjelini pravnog sustava osigurati primjenom različitih instituta građanskog prava, kao što su obveza objavljivanja ispravka, odgovora i isprike, sudsko utvrđenje neistinitosti objavljene informacije i/ili sudska zabrana ponavljanja neistinite informacije te, najzad, u iznimnim slučajevima i pod odgovarajućim pretpostavkama, i dosuđivanjem pravične novčane satisfakcije. Takva su sredstva ne samo dostatna nego i znatno primjerenija demokratskom društvenom i političkom kontekstu.

Kad već postoji politička volja da se na ovom području nešto bitno pozitivno promijeni, onda valja biti dosljedan i iz Kaznenog zakona uz teško sramoćenje brisati i klevetu i uvredu. To bi bio čin državničke mudrosti i hrabrosti koji bi zasigurno bio zapamćen.