Onda se krenulo u priču o nužnosti nabavke novih aviona, jer doista, vožnja u raketnim naoružanjem opremljenim metalnim letjelicama proizvedenim dok je Joža Manolić bio u fazi “sweet sixty”, dakle, starima četrdesetak godina, malo kome djeluje kao idealan način za obranu hrvatskog neba.
Kako je sve propalo
Pa je Hrvatska, početkom prošle godine, o tome da ćemo kupiti pola milijarde dolara jeftine F-16 doznala iz Jerusalem posta. Isticanje činjenice da avione stare 40 godina mijenjamo onima koji su mlađi tek jedno desetljeće ministra obrane i ekipu zaduženu za nabavu znala je opako izbaciti iz takta. Kao i spominjanje mogućih problema s američkom dozvolom za prodaju izraelskih F-16 Hrvatskoj.
Priča o dolasku nadzvučnih lovaca u Hrvatsku mjesecima je gonila domoljubne suze radosnice svakom osim novinarskim zanovijetalima s manjkom čuvstava za Domovinu. Nije ih uzdrmalo ni spektakularno gostovanje dva izraelska F-16 na proslavi obljetnice Oluje 2018. godine.
A onda je sve propalo. U siječnju ove godine postalo je i službeno da SAD nije dao dozvolu za prodaju aviona Hrvatskoj, a državna istina kazuje da za to Hrvatska nije nimalo kriva. Ni mrvicu.
Nastavljen rad na analizi…
Priča o avionima tad je medijski posve zamrla, kao da je nikad nije ni bilo. Hrvatsko nebo u međuvremenu i dalje brane isti oni MIG-ovi 21, samo nema više vijesti o tome kako piloti drže glavu u torbi u svakom naletu i kako se stari ruski zrakoplovi nepovratno raspadaju. Vlada nije odustala od obnove eskadrile, ali u toj priči vozi brzinom koja bi Ivana Turudića ili Josipa Ćelića natjerala da si počupaju kosu od muke.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tek je krajem srpnja, više od pola godine nakon izraelskog kraha, formirano Vladino međuresorno povjerenstvo za nabavu višenamjenskog borbenog aviona. U tri mjeseca sastali su se pet puta, no teško se do javnosti probija išta spektakularnije od birokratskih zapisa poput ovotjednog: “Nastavljen je rad na analizi odgovora na zahtjeve za iskaz interesa za ponudu višenamjenskog borbenog aviona Republici Hrvatskoj kako bi se u skoro vrijeme odredile države kojima će se uputiti zahtjev za ponudom. Na sjednici u Banskim dvorima nastavljen je i rad na izradi zahtjeva za ponudu”.
Započeo Ivo Sanader
Ni ministar obrane Damir Krstičević ne zvuči pretjerano optimističan u pogledu brzine. “Nadam se da će međuresorno povjerenstvo vrlo skoro krenuti s drugom fazom i tražiti od određenih država konkretne ponude koje će onda za to dobiti rok od nekoliko mjeseci”, rekao je Krstičević u petak u Bruxellesu.
Rasplet cijele priče oko kupnje avione time se, izgleda, neminovno seli u domenu Vlade koja će pobijediti na izborima 2020. godine, odnosno cijela priča o obnavljanju zračne eskadrile, koja je počela još u prvom mandatu Ive Sanadera (2003.-2007. godine) dočekat će u Banskim dvorima još jednu administraciju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dvije milijarde. Dolara
Pritom nedostatak brzine u ovom drugom, ponovljenom pokušaju Plenkovićeve Vlade da se domogne aviona, nije problematična ako se iza nje krije ozbiljan i temeljiti rad kako se ne bi ponovila bruka iz propalog posla s Izraelcima. Problematičan bi mogao biti, još jednom, manjak transparentnosti. Opekline po prstima od prvog pokušaja još su dovoljno bolne da nije naodmet puhati i na hladno.
Nabava aviona je, naime, posao koji će vrlo skupo koštati porezne obveznike i bilo bi dobro da ovaj put ostane što manje upitnika. Procjenjuje se da će trošak, ovisno o tome koja bi se ponuda prihvatila, mogao biti između pola i dvije milijarde. Dolara. Škole su nam već više od dva tjedna u štrajku zbog povišice teške 400 milijuna. Kuna.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada je čudno šutljiva oko nabavke aviona. Nakon fijaska, zar zbilja misle da je netransparentnost dobra opcija?
Zašto se više nikome ne žuri i što se točno zbiva sa skupim poslom nabavke aviona za HRZ?
“Nadam se da će međuresorno povjerenstvo vrlo skoro krenuti s drugom fazom i tražiti od određenih država konkretne ponude koje će onda za to dobiti rok od nekoliko mjeseci”, rekao je Krstičević u petak u Bruxellesu. Rasplet cijele priče oko kupnje avione time se, izgleda, neminovno seli u domenu Vlade koja će pobijediti na izborima 2020. godine, odnosno cijela priča o obnavljanju zračne eskadrile, koja je počela još u prvom mandatu Ive Sanadera (2003.-2007. godine) dočekat će u Banskim dvorima još jednu administraciju
U prvoj polovici mandata Vlade Andreja Plenkovića iz pašteta su iskakali – avioni. Prvo se medije u kratkim i redovnim vremenskim razmacima punilo horror pričama o stanju MIG-ova 21 koje koristi Hrvatsko ratno zrakoplovstvo. O motorima koji se gase u letu, sumnjivom stanju opreme, prekucanim šasijama i sfušanom remontu u Ukrajini obavljenom za vrijeme Vlade koju je predvodila SDP-ova koalicija.
Onda se krenulo u priču o nužnosti nabavke novih aviona, jer doista, vožnja u raketnim naoružanjem opremljenim metalnim letjelicama proizvedenim dok je Joža Manolić bio u fazi “sweet sixty”, dakle, starima četrdesetak godina, malo kome djeluje kao idealan način za obranu hrvatskog neba.
Kako je sve propalo
Pa je Hrvatska, početkom prošle godine, o tome da ćemo kupiti pola milijarde dolara jeftine F-16 doznala iz Jerusalem posta. Isticanje činjenice da avione stare 40 godina mijenjamo onima koji su mlađi tek jedno desetljeće ministra obrane i ekipu zaduženu za nabavu znala je opako izbaciti iz takta. Kao i spominjanje mogućih problema s američkom dozvolom za prodaju izraelskih F-16 Hrvatskoj.
Priča o dolasku nadzvučnih lovaca u Hrvatsku mjesecima je gonila domoljubne suze radosnice svakom osim novinarskim zanovijetalima s manjkom čuvstava za Domovinu. Nije ih uzdrmalo ni spektakularno gostovanje dva izraelska F-16 na proslavi obljetnice Oluje 2018. godine.
A onda je sve propalo. U siječnju ove godine postalo je i službeno da SAD nije dao dozvolu za prodaju aviona Hrvatskoj, a državna istina kazuje da za to Hrvatska nije nimalo kriva. Ni mrvicu.
Nastavljen rad na analizi…
Priča o avionima tad je medijski posve zamrla, kao da je nikad nije ni bilo. Hrvatsko nebo u međuvremenu i dalje brane isti oni MIG-ovi 21, samo nema više vijesti o tome kako piloti drže glavu u torbi u svakom naletu i kako se stari ruski zrakoplovi nepovratno raspadaju. Vlada nije odustala od obnove eskadrile, ali u toj priči vozi brzinom koja bi Ivana Turudića ili Josipa Ćelića natjerala da si počupaju kosu od muke.
Tek je krajem srpnja, više od pola godine nakon izraelskog kraha, formirano Vladino međuresorno povjerenstvo za nabavu višenamjenskog borbenog aviona. U tri mjeseca sastali su se pet puta, no teško se do javnosti probija išta spektakularnije od birokratskih zapisa poput ovotjednog: “Nastavljen je rad na analizi odgovora na zahtjeve za iskaz interesa za ponudu višenamjenskog borbenog aviona Republici Hrvatskoj kako bi se u skoro vrijeme odredile države kojima će se uputiti zahtjev za ponudom. Na sjednici u Banskim dvorima nastavljen je i rad na izradi zahtjeva za ponudu”.
Započeo Ivo Sanader
Ni ministar obrane Damir Krstičević ne zvuči pretjerano optimističan u pogledu brzine. “Nadam se da će međuresorno povjerenstvo vrlo skoro krenuti s drugom fazom i tražiti od određenih država konkretne ponude koje će onda za to dobiti rok od nekoliko mjeseci”, rekao je Krstičević u petak u Bruxellesu.
Rasplet cijele priče oko kupnje avione time se, izgleda, neminovno seli u domenu Vlade koja će pobijediti na izborima 2020. godine, odnosno cijela priča o obnavljanju zračne eskadrile, koja je počela još u prvom mandatu Ive Sanadera (2003.-2007. godine) dočekat će u Banskim dvorima još jednu administraciju.
Dvije milijarde. Dolara
Pritom nedostatak brzine u ovom drugom, ponovljenom pokušaju Plenkovićeve Vlade da se domogne aviona, nije problematična ako se iza nje krije ozbiljan i temeljiti rad kako se ne bi ponovila bruka iz propalog posla s Izraelcima. Problematičan bi mogao biti, još jednom, manjak transparentnosti. Opekline po prstima od prvog pokušaja još su dovoljno bolne da nije naodmet puhati i na hladno.
Nabava aviona je, naime, posao koji će vrlo skupo koštati porezne obveznike i bilo bi dobro da ovaj put ostane što manje upitnika. Procjenjuje se da će trošak, ovisno o tome koja bi se ponuda prihvatila, mogao biti između pola i dvije milijarde. Dolara. Škole su nam već više od dva tjedna u štrajku zbog povišice teške 400 milijuna. Kuna.