Nekad je nužno odabrati stranu

Vlada nema za lijekove pa još drsko proziva veledrogerije da ionako dobro žive. A za borbene avione ima?

Na pitanja o dugovanjima zdravstva premijer Plenković odgovara cinizmom

Trebalo bi provesti ozbiljne reforme, ali njih nema. Ni Plenković ih očito ne zahtijeva, inače bi doveo nekoga tko je u stanju misliti dalje od nosa i predložiti neophodne promjene u sustavu za koga svaki zaposleni građanin, od mjesečne bruto plaće, daje 16,5 posto

Ministri financija Zdravko Marić i zdravstva Vili Beroš danima se natežu s veledrogerijama oko toga kako će im država otplaćivati ogromne dugove za lijekove. Zalihe u bolnicama su ili pri kraju, ili su terapije potpuno obustavljene jer su isporuke zbog dugova prekinute.

Jedna gospođa kaže jučer da je njen sin prestao primati lijek koji mu već 13 godina spašava život. Liječnici mu ga ne mogu dati jer ga nemaju. Nema medikamenata ni za ljude koji se liječe od karcinoma i mnogih drugih teških bolesti kojima ne znamo ni imena.

Rast duga u Plenkovićevom mandatu

I u mandatima ranijih vlada gledali smo slične situacije u kojima država – kao na trešnjevačkom placu – pregovara o saniranju vlastitih dugova, ali ovakvu krizu nismo imali nikad. U ovih pet Plenkovićevih godina, dugovanja za lijekove samo dodatno rastu, a rokovi plaćanja na kapaljku samo se produžuju.

Trenutno veledrogerije vise za 5,5 milijardi kuna. Pri čemu treba znati da je država donijela zakon po kome se fakture moraju podmiriti u roku od 60 dana, ali smatra da upravo za nju to ne vrijedi. Dobavljači lijekova čekaju milost i po 18 mjeseci. To je jako teško shvatiti nekome tko ne živi u Hrvatskoj. Ali nama nije.

Koliko od plaće dajemo za zdravstvo

Bivši Plenkovićev ministar zdravstva Milan Kujundžić nije imao blage veze kako riješiti ovaj i bilo koji drugi problem zdravstva, to mu se vidjelo na licu i čulo se u njegovom praznom govoru. A ništa bolje ne stoji ni sadašnji ministar Beroš. Trebalo bi provesti ozbiljne reforme, ali njih nema, nema nikakvih.

Ni Plenković ih očito ne zahtijeva, inače bi doveo nekoga tko je u stanju misliti dalje od nosa i predložiti neophodne promjene u sustavu za koga svaki zaposleni građanin, od svake mjesečne bruto plaće, daje 16,5 posto.

Velimir Šonje izračunao nam je da se radniku iz Zagreba, s neto plaćom od 6000 kuna, koji nema djece ni drugih olakšica, za zdravstvo uzima 1365 kuna na mjesec ili 16.380 kuna na godinu. Malo bolje plaćeni zaposlenik, koji zarađuje 9000 kuna, calta mjesečno 2175 kuna, odnosno 26.100 godišnje. I opet je zdravstvo dužno k’o Grčka.

Računi se moraju plaćati

No naš premijer na pitanja o dugovanjima zdravstva odgovara cinizmom. Kaže da se dobavljači lijekova uvijek krenu buniti i dizati larmu prije izbora. I da se ne događa ništa strašno jer veledrogerije sasvim dobro žive i ”nisu kruha gladne”.

Kakav bezobrazluk. Što se predsjednika Vlade tiče jesu li dobavljači lijekova siti ili gladni, kakve aute voze i imaju li kuće s bazenima ili stanuju na osmom katu u Zapruđu. To su uredno registrirane tvrtke koje ovoj državi plaćaju poreze. Ljudi se bave svojom zakonitom djelatnošću, cijene su dogovorili s državom.

Država je slobodna kupovati lijekove gdje god želi, ne mora od njih ako neće. A računi se moraju plaćati. Šezdeset dana za svakog smrtnika. Nitko drugi tko je dužan ne smije se ni usuditi pred bilo kojim tijelom razglabati o tome je li njegov vjerovnik sit ili gladan. Osim države i premijera Plenkovića.

Sustav je neuređen i rastrošan

Da, kod nas su lijekovi skuplji nego drugdje i to svakako jest stvar za veliku raspravu i reviziju. Mnogi iz Hrvatske odvezu se u Sloveniju i plate u ljekarnama dvostruko manje. I ja sam išla u Brežice kad smo imali stare roditelje. Te napuhane cijene računaju se i bolnicama. Ali nismo ih mi utanačili s veledrogerijama nego država.

Naše se vlasti ljute i otpuhuju uvijek kad se spomene sustav. Ali ovo je opet sustav. Neuređen. Razbludno rastrošan. Koruptivan u svom javno-privatnom modelu. Neprijateljski prema čovjeku koji teško radi i skromno zarađuje. I nelogičan do ludila.

Ima za avione, nema za lijekove

Imamo, recimo, za borbene avione, ministar Marić više je puta rekao da to možemo, kako da ne. To će nas u kompletu koštati brat-bratu milijardu eura, ajmo reći sedam milijardi kuna. A nemamo za platiti lijekove veledrogerijama? Pa tko je tu lud?

I što bi, uostalom, htjeli? Da im šibnemo po 30 posto plaće samo za zdravstvo, a gdje je sve drugo? Da im odmah damo pola pa da mogu slobodno razbacivati na sve strane? Samo da se ništa ne mijenja i da oni mogu samozadovoljno sjediti u svojim foteljama, zapošljavati nesposobne stranačke kadrove, prodavati građanima bozu i mudrovati kako je teško jer se premalo daje.

Za ovakvo stanje nije kriva korona

Mogla sam finu kuću sagraditi od novca koji smo nas dvoje odraslih u životu uplatili za zdravstvo. A kad bilo što trebamo brzo i odmah, trčimo kod privatnika.

I samo neka se ne izvlače na koronu. Jer ni prije korone nitko nije mrdnuo prstom da se sustav protrese, da se nađe gdje cure pare, da se uvedu promjene i da se počne odgovorno upravljati. Je li to zato što neće, što im se ne da ili što ne znaju, svima je ama baš sasvim svejedno.