U prosincu 2006., malo prije nego što će tolar zamijeniti eurom, u Sloveniji je osvanula tzv. crna lista: popis tvrtki koje su povećale cijene za šest i više posto, a da za to nije bilo realnog opravdanja. U samo dva tjedna, građani su prijavili čak 750 slučajeva poskupljenja, najviše u sektoru usluga.
Na crnim listama, objasnili su za Telegram svojedobno iz slovenskog udruženja potrošača, posebno su bila istaknuta poskupljenja koja su smatrana nesrazmjernim u odnosu na tadašnju stopu inflacije. Trgovci su dobili priliku objasniti svoje poteze, ali javne objave, uvjereni su u slovenskoj udruzi, prisilile su ih da dobro razmisle prije nego što dignu cijene.
Učinkovit pritisak javnosti
U opširnom revizijskom izvješću o prelasku Slovenije na euro, taj se potez – crne liste – opisuje kao “name and shame”. Tvrtke su, dakle, prozivane zbog, po mišljenju potrošača i njihovih udruga, neopravdanih poskupljenja. Ideja je bila da će ih ovakav pritisak javnosti prisiliti da dvaput promisle. I djelomično je uspjela.
Hrvatska je tek treći dan u eurozoni, a stvari uopće ne izgledaju sjajno: cijene su skočile i masovno se zaokružuju na više, od kruha u pekari do kave u lokalnom kafiću, dok Vlada – očito zatečena situacijom – organizira izvanredne sastanke, zasad bez konkretnog učinka. A u javnosti se sve više spominje primjer Slovenije: što su to poduzeli naši susjedi da bi spriječili drastičan udar na novčanike prilikom prelaska na euro?
Prilično drugačije okolnosti
Treba odmah napomenuti da okolnosti nisu jednake. Slovenija je tolar zamijenila eurom prije desetljeće i pol, u vrijeme normalne inflacije, dok je Hrvatska to učinila u okolnostima rekordnih stopa inflacije, ne samo kod nas, nego u cijeloj Europi. To već u startu mijenja početnu poziciju. Pa ipak, čini se da su neki slovenski potezi mogli barem ublažiti probleme – o crnim listama, na primjer, danas govori resorni ministar Davor Filipović.
Revizijsko izvješće o Sloveniji, koje smo već spomenuli, kao jednu od mjera navodi praćenje cijena od veljače 2006. – deset mjeseci prije uvođenja eura – koje je obuhvatilo 68 proizvoda i 36 usluga. Izabrani su temeljem iskustva drugih država koje su uvodile euro, odnosno birane su one robe i usluge za koje se pokazalo da najčešće poskupljuju, poput ugostiteljskih usluga, frizera, parkinga i slično.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Usporedba cijena hrane
Nisu svi bili oduševljeni tim praćenjem i javnim bilježenjem cijena jer su neki smatrali da ne uzima u obzir objektivne okolnosti. Na primjer, da neke robe i usluge, poput kave iz automata ili parkinga u Ljubljani, prije toga nisu mijenjane više od desetljeća. I iz toga je, međutim, evidentno da javne objave imaju određenog učinka – zašto bi se u protivnom netko na njih žalio?
U suradnji slovenskog ministarstva i udruge potrošača pokrenuta je i web stranica na kojoj je bilo moguće usporediti cijene hrane i tipičnih proizvoda za kućanstvo u velikim trgovačkim lancima, kao i cijene pojedinih usluga, poput osiguranja automobila ili kino ulaznica. Razni načini da se kontroliraju cijene, prema informacijama tamošnje potrošačke udruge, protegnuli su se i na razdoblje nakon uvođenja eura.
Bilo je i problema, ali…
U veljači 2008., kako su nam svojedobno pojasnili iz Ljubljane, odobren im je projekt cjelovitog praćenja cijena pa su dvaput mjesečno provjeravali tisuću proizvoda i usluga u osam trgovačkih lanaca i o kretanju cijena izvještavali na redovitim konferencijama za medije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sve ovo ne znači da u Sloveniji nije bilo problema. Da se, na primjer, neki majstor nije sjetio trgovinu “sve po 199 tolara” preimenovati u “sve po 99 centi” – umjesto 83 centa. Da nije bilo svakojakog zaokruživanja. Da Slovenci nisu bili zabrinuti. Da nije prevladavala percepcija da je sve poskupjelo i da je za to kriv euro. Ali Slovenija se barem nije pouzdala samo u “dobru vjeru” i naknadnu pamet.
Vlada nije uspjela uvesti ni ovih par jednostavnih stvari kojima je Slovenija prije 15 godina ublažila šok zbog eura
Slovenija je ušla u eurozonu u drugačijim okolnostima, ali neki njihovi potezi mogli su biti korisni i za Hrvatsku
Revizijsko izvješće o Sloveniji kao jednu od mjera navodi praćenje cijena od veljače 2006. – deset mjeseci prije uvođenja eura – koje je obuhvatilo 68 proizvoda i 36 usluga...
U prosincu 2006., malo prije nego što će tolar zamijeniti eurom, u Sloveniji je osvanula tzv. crna lista: popis tvrtki koje su povećale cijene za šest i više posto, a da za to nije bilo realnog opravdanja. U samo dva tjedna, građani su prijavili čak 750 slučajeva poskupljenja, najviše u sektoru usluga.
Na crnim listama, objasnili su za Telegram svojedobno iz slovenskog udruženja potrošača, posebno su bila istaknuta poskupljenja koja su smatrana nesrazmjernim u odnosu na tadašnju stopu inflacije. Trgovci su dobili priliku objasniti svoje poteze, ali javne objave, uvjereni su u slovenskoj udruzi, prisilile su ih da dobro razmisle prije nego što dignu cijene.
Učinkovit pritisak javnosti
U opširnom revizijskom izvješću o prelasku Slovenije na euro, taj se potez – crne liste – opisuje kao “name and shame”. Tvrtke su, dakle, prozivane zbog, po mišljenju potrošača i njihovih udruga, neopravdanih poskupljenja. Ideja je bila da će ih ovakav pritisak javnosti prisiliti da dvaput promisle. I djelomično je uspjela.
Hrvatska je tek treći dan u eurozoni, a stvari uopće ne izgledaju sjajno: cijene su skočile i masovno se zaokružuju na više, od kruha u pekari do kave u lokalnom kafiću, dok Vlada – očito zatečena situacijom – organizira izvanredne sastanke, zasad bez konkretnog učinka. A u javnosti se sve više spominje primjer Slovenije: što su to poduzeli naši susjedi da bi spriječili drastičan udar na novčanike prilikom prelaska na euro?
Prilično drugačije okolnosti
Treba odmah napomenuti da okolnosti nisu jednake. Slovenija je tolar zamijenila eurom prije desetljeće i pol, u vrijeme normalne inflacije, dok je Hrvatska to učinila u okolnostima rekordnih stopa inflacije, ne samo kod nas, nego u cijeloj Europi. To već u startu mijenja početnu poziciju. Pa ipak, čini se da su neki slovenski potezi mogli barem ublažiti probleme – o crnim listama, na primjer, danas govori resorni ministar Davor Filipović.
Revizijsko izvješće o Sloveniji, koje smo već spomenuli, kao jednu od mjera navodi praćenje cijena od veljače 2006. – deset mjeseci prije uvođenja eura – koje je obuhvatilo 68 proizvoda i 36 usluga. Izabrani su temeljem iskustva drugih država koje su uvodile euro, odnosno birane su one robe i usluge za koje se pokazalo da najčešće poskupljuju, poput ugostiteljskih usluga, frizera, parkinga i slično.
Usporedba cijena hrane
Nisu svi bili oduševljeni tim praćenjem i javnim bilježenjem cijena jer su neki smatrali da ne uzima u obzir objektivne okolnosti. Na primjer, da neke robe i usluge, poput kave iz automata ili parkinga u Ljubljani, prije toga nisu mijenjane više od desetljeća. I iz toga je, međutim, evidentno da javne objave imaju određenog učinka – zašto bi se u protivnom netko na njih žalio?
U suradnji slovenskog ministarstva i udruge potrošača pokrenuta je i web stranica na kojoj je bilo moguće usporediti cijene hrane i tipičnih proizvoda za kućanstvo u velikim trgovačkim lancima, kao i cijene pojedinih usluga, poput osiguranja automobila ili kino ulaznica. Razni načini da se kontroliraju cijene, prema informacijama tamošnje potrošačke udruge, protegnuli su se i na razdoblje nakon uvođenja eura.
Bilo je i problema, ali…
U veljači 2008., kako su nam svojedobno pojasnili iz Ljubljane, odobren im je projekt cjelovitog praćenja cijena pa su dvaput mjesečno provjeravali tisuću proizvoda i usluga u osam trgovačkih lanaca i o kretanju cijena izvještavali na redovitim konferencijama za medije.
Sve ovo ne znači da u Sloveniji nije bilo problema. Da se, na primjer, neki majstor nije sjetio trgovinu “sve po 199 tolara” preimenovati u “sve po 99 centi” – umjesto 83 centa. Da nije bilo svakojakog zaokruživanja. Da Slovenci nisu bili zabrinuti. Da nije prevladavala percepcija da je sve poskupjelo i da je za to kriv euro. Ali Slovenija se barem nije pouzdala samo u “dobru vjeru” i naknadnu pamet.