Prvo činjenice, jer količina i besramnost manipulacija fasciniraju. Ina i Janaf su u kolovozu 2018. godine potpisali Memorandum o razumijevanju, kojim je omogućen transfer nafte od Rafinerije Sisak do sisačkog Janafovog terminala. Time su se stvorili su uvjeti da se nafta s hrvatskih crpilišta izvozi prema Mađarskoj. I da se, posljedično, zatvori Rafinerija Sisak.
Memorandum su potpisali predstavnici Ine i Janafa, te, kao svjedok, tadašnji ministar energetike i zaštite okoliša Tomislav Ćorić. Štoviše, kad je – skoro pune dvije godine kasnije! – sadržaj Memoranduma isplivao u javnost, Ćorić je žestoko branio unutarnju logiku ovakve poslovne odluke koja je za cilj imala maksimizirati profit dvije tvrtke – jedne u kojoj je Republika Hrvatska suvlasnik, a druge, Janafa, kojoj je vlasnik.
Meni je žao, ali to nema smisla
“Nafta koja ide, ako je za Inin biznis to profitabilnije, ona se ne šalje, ona se prodaje, nitko nije na kamion stavio sretno, nula kuna, ona se prodaje i od nje se zarađuje i mora ići kako je najrentabilnije”, pojašnjavao je Ćorić na proljeće 2020. godine javnosti. I dodao: “Ukoliko bilo tko u RH misli da hrvatska nafta treba ostati u Hrvatskoj i da Rafinerija nafte Sisak treba stvarati gubitke, meni je žao, ali to nema smisla”.
Dvije i pol godine kasnije, a sad zalazimo na teritorij u kojem činjenice isparavaju poput vode na vrelom suncu, Vlada pokušava javnosti objasniti kako baš i nema veze s poslovnim odlukama Ine, poput ove o kojoj se govori u Memorandumu. Banski dvori takvu tezu guraju kroz demanti Nacionalove informacije o sastanku s početka kolovoza 2018. godine na kojem je, navodno, Andrej Plenković naredio Ćoriću i tadašnjem šefu Janafa Draganu Kovačeviću da pripreme spomenuti Memorandum kojim je omogućen izvoz nafte iz Hrvatske prema rafinerijama u Mađarskoj.
Naravno da je Plenković odlučio o gašenju Siska
Je li se doista takav sastanak održao (Nacional tvrdi da je njihov izvor o tome spreman svjedočiti pred sudom), zapravo je savršeno nebitno. Unatoč jučerašnjem Vladinom izmotavanju, savršeno je jasno da bez Plenkovićevog pristanka ne bi bilo ni izvoza nafte u Mađarsku, ni gašenja rafinerije u Sisku.
Radi se, jednostavno o strateškoj, prebitnoj stvari za državu da bi odluka o tome bila prepuštena tek, kako nevješto pokušavaju jučer “farbati” iz Vlade, “odlukama upravljačkih tijela kompanije”, jer “Vlada ni ne može izravno odlučivati o naftnom poslovanju Ine”. Ovdje prvo valja uzeti malo zraka, jer je trenutak u kojem dolazi ovakva tvrdnja upravo urnebesan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Naime, on dolazi tek koji dan nakon što je Vlada, koja, “ni ne može izravno odlučivati o naftnom poslovanju Ine”, gotovo pa nacionalizirala plinsko poslovanje Ine. Današnji resorni ministar, Davor Filipović, strogo je prošlog tjedna obznanio koliko Ina mora povećati proizvodnju plina, po kojoj (niskoj) cijeni ga prodavati i kome (HEP-u). Ali, kad je u pitanju izvoz nafte u Mađarsku i gašenje Siska – eh…
O “odlukama upravljačkih tijela kompanije”
Naravno da se ni tu nije radilo samo o “odlukama upravljačkih tijela kompanije”. Ta formulacija zvuči uvjerljivo poput sedam-osam godina starih rečenica viskopozicioniranog djelatnika mađarskog veleposlanstva u Zagrebu, dok mi je uz kavu i vidnu nelagodu tvrdio kako je Mol privatna kompanija i mađarska Vlada nema utjecaja na njihove poslovne odluke.
Hrvatski dio upravljačkih tijela kompanije, naime, imenuje Nadzorni odbor Ine. Na prijedlog Vlade Republike Hrvatske. Koja imenuje i članove Nadzornog odbora u Ini. Uostalom, sam Ćorić je u dopisu sisačkoj gradonačelnici Kristini Ikić Baniček krajem 2018. godine jasno ustvrdio: “Vezano uz izjave o zatvaranju Rafinerije Sisak sljedeće godine, navodimo kako takvu odluku nije moguće donijeti jednostrano, bez dogovora s Vladom Republike Hrvatske”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Radi li se samo o političkoj nezgodanciji?
Je li moguće da je dogovor o zatvaranju Siska s Vladom Republike Hrvatske postignut mimo suglasnosti Andreja Plenkovića, stoga je tek smiješno retoričko pitanje. Valjalo bi, međutim, pitati nešto drugo: Zbog čega Banski dvori sad, za razliku od Ćorića prije dvije godine, ne brane (navodnu) ekonomsku logiku tog poteza, nego se izvlače na “upravljačka tijela kompanije”?
Radi li se (samo) o tome da se politički nezgodna pitanja zaustave na vratima energetske kompanije, ili, u najgoru ruku, ureda još friškog viceguvernera HNB-a? Jer, baš je Plenković u kampanji 2016. godine vehementno obećavao “modernizaciju sisačke rafinerije” koja će biti “generator zapošljavanja, razvoja i zaštite standarda ljudi” koji tamo žive. Ili je politička nezgodancija oko firme na čiju je štetu tako lako okrenuti milijardu kuna profita – manji problem?
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vlada se može izmotavati koliko hoće, ali savršeno je jasno: Rafinerija Sisak nije ugašena bez Plenkovićevog pristanka
Količina i besramnost manipulacija sad već ozbiljno fasciniraju
Naravno da se tu nije radilo samo o “odlukama upravljačkih tijela kompanije”. Ta formulacija zvuči uvjerljivom poput sedam-osam godina starih rečenica viskopozicioniranog djelatnika mađarskog veleposlanstva u Zagrebu, dok mi je uz kavu i vidnu nelagodu tvrdio kako je Mol privatna kompanija i mađarska Vlada nema utjecaja na njihove poslovne odluke
Prvo činjenice, jer količina i besramnost manipulacija fasciniraju. Ina i Janaf su u kolovozu 2018. godine potpisali Memorandum o razumijevanju, kojim je omogućen transfer nafte od Rafinerije Sisak do sisačkog Janafovog terminala. Time su se stvorili su uvjeti da se nafta s hrvatskih crpilišta izvozi prema Mađarskoj. I da se, posljedično, zatvori Rafinerija Sisak.
Memorandum su potpisali predstavnici Ine i Janafa, te, kao svjedok, tadašnji ministar energetike i zaštite okoliša Tomislav Ćorić. Štoviše, kad je – skoro pune dvije godine kasnije! – sadržaj Memoranduma isplivao u javnost, Ćorić je žestoko branio unutarnju logiku ovakve poslovne odluke koja je za cilj imala maksimizirati profit dvije tvrtke – jedne u kojoj je Republika Hrvatska suvlasnik, a druge, Janafa, kojoj je vlasnik.
Meni je žao, ali to nema smisla
“Nafta koja ide, ako je za Inin biznis to profitabilnije, ona se ne šalje, ona se prodaje, nitko nije na kamion stavio sretno, nula kuna, ona se prodaje i od nje se zarađuje i mora ići kako je najrentabilnije”, pojašnjavao je Ćorić na proljeće 2020. godine javnosti. I dodao: “Ukoliko bilo tko u RH misli da hrvatska nafta treba ostati u Hrvatskoj i da Rafinerija nafte Sisak treba stvarati gubitke, meni je žao, ali to nema smisla”.
Dvije i pol godine kasnije, a sad zalazimo na teritorij u kojem činjenice isparavaju poput vode na vrelom suncu, Vlada pokušava javnosti objasniti kako baš i nema veze s poslovnim odlukama Ine, poput ove o kojoj se govori u Memorandumu. Banski dvori takvu tezu guraju kroz demanti Nacionalove informacije o sastanku s početka kolovoza 2018. godine na kojem je, navodno, Andrej Plenković naredio Ćoriću i tadašnjem šefu Janafa Draganu Kovačeviću da pripreme spomenuti Memorandum kojim je omogućen izvoz nafte iz Hrvatske prema rafinerijama u Mađarskoj.
Naravno da je Plenković odlučio o gašenju Siska
Je li se doista takav sastanak održao (Nacional tvrdi da je njihov izvor o tome spreman svjedočiti pred sudom), zapravo je savršeno nebitno. Unatoč jučerašnjem Vladinom izmotavanju, savršeno je jasno da bez Plenkovićevog pristanka ne bi bilo ni izvoza nafte u Mađarsku, ni gašenja rafinerije u Sisku.
Radi se, jednostavno o strateškoj, prebitnoj stvari za državu da bi odluka o tome bila prepuštena tek, kako nevješto pokušavaju jučer “farbati” iz Vlade, “odlukama upravljačkih tijela kompanije”, jer “Vlada ni ne može izravno odlučivati o naftnom poslovanju Ine”. Ovdje prvo valja uzeti malo zraka, jer je trenutak u kojem dolazi ovakva tvrdnja upravo urnebesan.
Naime, on dolazi tek koji dan nakon što je Vlada, koja, “ni ne može izravno odlučivati o naftnom poslovanju Ine”, gotovo pa nacionalizirala plinsko poslovanje Ine. Današnji resorni ministar, Davor Filipović, strogo je prošlog tjedna obznanio koliko Ina mora povećati proizvodnju plina, po kojoj (niskoj) cijeni ga prodavati i kome (HEP-u). Ali, kad je u pitanju izvoz nafte u Mađarsku i gašenje Siska – eh…
O “odlukama upravljačkih tijela kompanije”
Naravno da se ni tu nije radilo samo o “odlukama upravljačkih tijela kompanije”. Ta formulacija zvuči uvjerljivo poput sedam-osam godina starih rečenica viskopozicioniranog djelatnika mađarskog veleposlanstva u Zagrebu, dok mi je uz kavu i vidnu nelagodu tvrdio kako je Mol privatna kompanija i mađarska Vlada nema utjecaja na njihove poslovne odluke.
Hrvatski dio upravljačkih tijela kompanije, naime, imenuje Nadzorni odbor Ine. Na prijedlog Vlade Republike Hrvatske. Koja imenuje i članove Nadzornog odbora u Ini. Uostalom, sam Ćorić je u dopisu sisačkoj gradonačelnici Kristini Ikić Baniček krajem 2018. godine jasno ustvrdio: “Vezano uz izjave o zatvaranju Rafinerije Sisak sljedeće godine, navodimo kako takvu odluku nije moguće donijeti jednostrano, bez dogovora s Vladom Republike Hrvatske”.
Radi li se samo o političkoj nezgodanciji?
Je li moguće da je dogovor o zatvaranju Siska s Vladom Republike Hrvatske postignut mimo suglasnosti Andreja Plenkovića, stoga je tek smiješno retoričko pitanje. Valjalo bi, međutim, pitati nešto drugo: Zbog čega Banski dvori sad, za razliku od Ćorića prije dvije godine, ne brane (navodnu) ekonomsku logiku tog poteza, nego se izvlače na “upravljačka tijela kompanije”?
Radi li se (samo) o tome da se politički nezgodna pitanja zaustave na vratima energetske kompanije, ili, u najgoru ruku, ureda još friškog viceguvernera HNB-a? Jer, baš je Plenković u kampanji 2016. godine vehementno obećavao “modernizaciju sisačke rafinerije” koja će biti “generator zapošljavanja, razvoja i zaštite standarda ljudi” koji tamo žive. Ili je politička nezgodancija oko firme na čiju je štetu tako lako okrenuti milijardu kuna profita – manji problem?