Ukratko, suočen s ozbiljnim zastojem u procjepljivanju Hrvata i osiguran vremenski odmakom ljeta koje je tek počinjalo, premijer je odabrao u tom trenutku najmanje težak put – dizanje ruku od bilo kakve ozbiljne inicijative za kampanju cijepljenja kojom je trebalo nagovoriti ljude da se pokušaju zaštiti od novih valova pandemije.
Hrvatski pristup
U narednim tjednima i mjesecima, cijela Vlada je serijski dizala ruke od bilo kakvog sustavnijeg i ozbiljnijeg angažmana oko pripreme zemlje na ono što bi moglo uslijediti čim zahladi. Stvar se zaustavila na obaveznim Covid potvrdama u zdravstvu i socijali. I još obaveznijim samoveličanjem nepostojećeg uspjeha – govoreći o (vrlo dobrim) rezultatima turističke sezone, Plenković nije propustio krajem kolovoza naglasiti kako se “hrvatski pristup balansiranja mjera za očuvanje i zdravlja ljudi i gospodarstva pokazao djelotvornim”.
Iako su u međuvremenu brojke zaraženih i hospitaliziranih eksplodirale, iako je broj mrtvih u pandemiji prešao 9.000, a do kraja godine će biti i peteroznamenkast, iako je sva ova tragedija bila bolno predvidiva, kao, uostalom i lani, Vladi i Stožeru ne pada ni na pamet da su nešto radili pogrešno. Prvi čovjek Nacionalnog stožera civilne zaštite Davor Božinović danas lakonski kaže kako, osim upozoravanja da će brojke rasti, te poziva na pridržavanje epidemioloških mjera i cijepljenje i “nema nekih posebnih aktivnosti koje u ovoj situaciji mogu koristiti”.
Depresija, strahovi, rupe u znanju
Sažeto, ne samo da se hrvatski pristup balansiranja mjera pokazao djelotvornim, nego, eto, nije ni bilo nekih drugih posebno korisnih aktivnosti koje se moglo poduzeti. Kriv je virus, a strogo provođenje postojećih epidemioloških mjera, uz prijetnju pa ako treba i uvođenje još strožih, te proširenje upotrebe Covid potvrda na većinu aktivnosti – ionako ne može biti od koristi.
Uz takav stav, uz samo 44 posto cijepljenih i uz krajnje ležerno provođenje i nikakvu kontrolu ionako zanemarivih epidemioloških mjera, stvar je bilo prelako predvidiva – prva društvena skupina koja će opet nastradati u novom pandemijskom valu su djeca. Depresija, strahovi, rupe u znanju – sve to su već dokumentirane posljedice on-line nastave. A djeca u Hrvatskoj su već izgubila skoro cijele dvije godine normalnog obrazovanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Otvaranje Arene
Čini se da u pitanje upravo dolazi i treća – samo danas su ministri špekulirali s produljenjem praznika ili uvođenjem on-line nastave u početkom studenog, što samo za sebe govori koliko je strategija obrazovanja u (savršeno očekivanim) uvjetima širenja zaraze – neprobojna. Uz to je i dosadašnji, “normalan” tijek školske godine prošaran samoizolacijama, maskama i nesigurnošću.
Nastavi li se ovako, stvari će neko vrijeme biti samo gore. Sa stopom porasta hospitalizacija u posljednja dva tjedna, već će u drugoj polovici studenog brojke biti na razinama na kojima se lani otvarala zagrebačka Arena. Ne za koncerte.
Slijede mjeseci kaosa
Čak i da ova neorganizirana i kalkulantska vlast odluči stisnuti gas na pritisku na cijepljenje do te mjere da sutra svi necijepljeni stanu u red za prvu dozu Pfizera ili Moderne, ova kalendarska godina je već izgubljena. Tri tjedna do druge doze, dva tjedna do razvitka antitijela i već smo u predbožićnom shoppingu. Uz nekoliko stotina, vjerojatno i tisuću sugrađana manje – samo zbog Covida-19. Uz, lako moguće, otvorenu Arenu. I, sasvim zamislivo, barem povremeno zatvorene škole.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stvarnost će, vjerojatno, biti još gora. Znatno gora. Do proljeća je ostalo punih pet mjeseci, a sve što vlast kani napraviti, ako je vjerovati Božinoviću i dosadašnjem iskustvu, da ljubopitljivo preporuči građanima da peru ruke i drže distancu. I da gospoda antivakseri, ako im nije previše nezgodno, ipak možebitno razmisle o cijepljenju. A djeca? Pih, ona ionako još ne mogu glasati.
Vlada u ovom valu nije ništa napravila na vrijeme. I sad će opet prva nastradati djeca
Opet se priča o on-line nastavi. Trebamo li se praviti šokirani?
Iako su brojke zaraženih i hospitaliziranih eksplodirale, iako je broj mrtvih u pandemiji prešao 9.000, a do kraja godine će biti i peteroznamenkast, iako je sva ova tragedija bila bolno predvidiva, kao, uostalom i lani, Vladi i Stožeru ne pada ni na pamet da su nešto radili pogrešno
Premijer Andrej Plenković zvučao je posve sigurno. Da se njega pita, govorio je 28. lipnja, on ne bi uložio ni kune u kampanju cijepljenja, jer se radi o stvari enormne zdravstvene ugroze i nema se tu kome što tumačiti.
Ukratko, suočen s ozbiljnim zastojem u procjepljivanju Hrvata i osiguran vremenski odmakom ljeta koje je tek počinjalo, premijer je odabrao u tom trenutku najmanje težak put – dizanje ruku od bilo kakve ozbiljne inicijative za kampanju cijepljenja kojom je trebalo nagovoriti ljude da se pokušaju zaštiti od novih valova pandemije.
Hrvatski pristup
U narednim tjednima i mjesecima, cijela Vlada je serijski dizala ruke od bilo kakvog sustavnijeg i ozbiljnijeg angažmana oko pripreme zemlje na ono što bi moglo uslijediti čim zahladi. Stvar se zaustavila na obaveznim Covid potvrdama u zdravstvu i socijali. I još obaveznijim samoveličanjem nepostojećeg uspjeha – govoreći o (vrlo dobrim) rezultatima turističke sezone, Plenković nije propustio krajem kolovoza naglasiti kako se “hrvatski pristup balansiranja mjera za očuvanje i zdravlja ljudi i gospodarstva pokazao djelotvornim”.
Iako su u međuvremenu brojke zaraženih i hospitaliziranih eksplodirale, iako je broj mrtvih u pandemiji prešao 9.000, a do kraja godine će biti i peteroznamenkast, iako je sva ova tragedija bila bolno predvidiva, kao, uostalom i lani, Vladi i Stožeru ne pada ni na pamet da su nešto radili pogrešno. Prvi čovjek Nacionalnog stožera civilne zaštite Davor Božinović danas lakonski kaže kako, osim upozoravanja da će brojke rasti, te poziva na pridržavanje epidemioloških mjera i cijepljenje i “nema nekih posebnih aktivnosti koje u ovoj situaciji mogu koristiti”.
Depresija, strahovi, rupe u znanju
Sažeto, ne samo da se hrvatski pristup balansiranja mjera pokazao djelotvornim, nego, eto, nije ni bilo nekih drugih posebno korisnih aktivnosti koje se moglo poduzeti. Kriv je virus, a strogo provođenje postojećih epidemioloških mjera, uz prijetnju pa ako treba i uvođenje još strožih, te proširenje upotrebe Covid potvrda na većinu aktivnosti – ionako ne može biti od koristi.
Uz takav stav, uz samo 44 posto cijepljenih i uz krajnje ležerno provođenje i nikakvu kontrolu ionako zanemarivih epidemioloških mjera, stvar je bilo prelako predvidiva – prva društvena skupina koja će opet nastradati u novom pandemijskom valu su djeca. Depresija, strahovi, rupe u znanju – sve to su već dokumentirane posljedice on-line nastave. A djeca u Hrvatskoj su već izgubila skoro cijele dvije godine normalnog obrazovanja.
Otvaranje Arene
Čini se da u pitanje upravo dolazi i treća – samo danas su ministri špekulirali s produljenjem praznika ili uvođenjem on-line nastave u početkom studenog, što samo za sebe govori koliko je strategija obrazovanja u (savršeno očekivanim) uvjetima širenja zaraze – neprobojna. Uz to je i dosadašnji, “normalan” tijek školske godine prošaran samoizolacijama, maskama i nesigurnošću.
Nastavi li se ovako, stvari će neko vrijeme biti samo gore. Sa stopom porasta hospitalizacija u posljednja dva tjedna, već će u drugoj polovici studenog brojke biti na razinama na kojima se lani otvarala zagrebačka Arena. Ne za koncerte.
Slijede mjeseci kaosa
Čak i da ova neorganizirana i kalkulantska vlast odluči stisnuti gas na pritisku na cijepljenje do te mjere da sutra svi necijepljeni stanu u red za prvu dozu Pfizera ili Moderne, ova kalendarska godina je već izgubljena. Tri tjedna do druge doze, dva tjedna do razvitka antitijela i već smo u predbožićnom shoppingu. Uz nekoliko stotina, vjerojatno i tisuću sugrađana manje – samo zbog Covida-19. Uz, lako moguće, otvorenu Arenu. I, sasvim zamislivo, barem povremeno zatvorene škole.
Stvarnost će, vjerojatno, biti još gora. Znatno gora. Do proljeća je ostalo punih pet mjeseci, a sve što vlast kani napraviti, ako je vjerovati Božinoviću i dosadašnjem iskustvu, da ljubopitljivo preporuči građanima da peru ruke i drže distancu. I da gospoda antivakseri, ako im nije previše nezgodno, ipak možebitno razmisle o cijepljenju. A djeca? Pih, ona ionako još ne mogu glasati.