Ništa u ovoj zemlji posljednjih nekoliko godina nije toliko precijenjeno kao politička stabilnost. I to od samog početka, nulte točke iz koje se krenula odmotavati najfriškija hrvatska stvarnost.
Gorki sarkazam
Kad je nakon osam mjeseci izglasavanjem nove Vlade, ove s HNS-om, zakoružena eliminacija jogunastog Mosta iz vlasti, Plenković je uvjeravao kako je “na korist političke stabilnosti okončana jedna politička epizoda”.
Dvije naredne godine u političkom životu Hrvatske, međutim, nisu bile za osobe tanjih živaca, ili, daleko bilo, slabijeg srca. Krizne situacije i afere su se mijenjale jedna za drugom, od Agrokora, koji je spašen (ili se piše “spašen”?) uz pomoć grupe Borg, preko krize Uljanika, silnih i neprestanih skandala nakon kojih su se kotrljale i ministarske glave i općim pretvaranjem minimuma povjerenja u neovisne institucije u gorko sarkastičnu šalu.
Zjenica oka svoga
No, stabilnost je i dalje očito mantra i tekovina koju bi, kao nekad bratstvo i jedinstvo (za mlađe, popularna kovanica iz bivše Jugoslavije koja je trebala naglasiti slogu naroda koji su je tvorili – i to je završilo dosta dobro) trebali čuvati kao zjenicu oka svoga. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je danas govoreći o aktualnoj svađi HNS-a i HDZ-a bila u potpunosti na liniji službene istine. “Ne sudjelujem u pregovorima, međutim vjerujem da svi razmišljaju da je stabilnost države apsolutno nužna u ovom trenutku. Ne samo zbog predsjedanja Europskom unijom već i zbog činjenica da moramo nastaviti pozitivne makroekonomske trendove koji se u konačnici i moraju odraziti u stvarnom životu svakog građana”.
Problem je u tome što službena istina nije na liniji stvarnosti. Odnosno, u tome da je politička stabilnost kao uvjet uspješnog predsjedanja Europskom unijom ili gospodarskog rasta precjenjenija nego tečaj kune u odnosu na euro (i to ako pitate izvoznike).
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rekord iz 2016.
Evo, recimo Hrvatska. Prije tri godine zemlja je politički bila nestabilnija nego u doba Domovinskog rata. Prvo je jednu Vladu zamijenila druga. Pa se ta druga, koju su tvorili HDZ i Most praktički od prvog dana krenula rasipati u međusobnim sukobima. U kojima je, s velikom strašću, sudjelovala i sama predsjednica Republike (priča o smjeni ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića) koja danas divinizira stabilnost.
Pa je Vlada srušena u Saboru i po prvi put je Hrvatska išla na prave izvanredne izbore. Pa je pet tjedana prošlo u pregovorima o sastavljanju nove koalicije. Ukratko, te 2016. godine je Hrvatska bila bez Vlade (odnosno, imala je tehničku Vladu) 166 dana. Ostalih 206 su među sobom podijelile dvije Vlade, ona Tihomira Oreškovića i ona Andreja Plenkovića.
Zvuči stabilno? Pa opet, BDP je u 2016. godini rastao za 3,5 posto. Niti jedne godine poslije toga rast nije uspio doseći ni brojku od tri posto.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Belgijski poučak
Ali, postoji i još bolji primjer, koji uključuje i predsjedanje Europskom unijom. U lipnju 2010. godine u Belgiji su održani parlamentarni izbori. Dosta nezgodno, jer je ta zemlja od 1. srpnja pa do početka 2011. predsjedala Europskom unijom. Još nezgodnije, za svih šest mjeseci predsjedanja u Belgiji se stranke nisu uspjele dogovoriti o formiranju Vlade (na kraju im je to uspjelo teku u prosincu – 2011. godine).
Jadna Belgija i jadna EU? Pa… ne baš. Predsjedanje Unijom prošlo je glatko, a ni rast BDP-a, hvala na pitanju, te postkrizne 2010. godine nije bio loš. Štoviše, bio je sjajan – BDP je išao gore za 2,9 posto. U svim kasnijim, stabilnijim godinama, sve do danas belgijski BDP nije dosegnuo ni rast od – dva posto.
Ukratko, politička stabilnost je precijenjena. Izbori u demokratskim državama, čak i onda kad su izvanredni nisu opasnost, nego normalan način funkcioniranja političkog mehanizma. A oni koji šire strah od takve “nestabilnosti” zapravo na širu javnost projiciraju tek svoju bojazan od degažiranja iz očito dosta udobnih fotelja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vladajući se zaklinju u važnost političke stabilnosti. Zanimljivo, BDP nam je najviše rastao kad je Vlada - padala
Koja je tajna veza brastva i jedinstva u Jugoslaviji s političkom stabilnosti u Hrvatskoj?
Te 2016. godine je Hrvatska bila bez Vlade (odnosno, imala je tehničku Vladu) 166 dana. Ostalih 206 su među sobom podijelile dvije Vlade, ona Tihomira Oreškovića i ona Andreja Plenkovića. Zvuči stabilno? Pa opet, BDP je u 2016. godini rastao za 3,5 posto. Niti jedne godine poslije toga rast nije uspio doseći ni brojku od tri posto.
Ništa u ovoj zemlji posljednjih nekoliko godina nije toliko precijenjeno kao politička stabilnost. I to od samog početka, nulte točke iz koje se krenula odmotavati najfriškija hrvatska stvarnost.
Dakle, od dolaska Andreja Plenkovića u izborni stožer HDZ-a nakon objave neslužbenih rezultata izbora 11. rujna 2016. godine. “Jamčim vam da će iduća hrvatska vlast biti stabilna”, poručio je budući mandatar i premijer. Nekoliko tjedana kasnije, za dogovor koji je postigao s Mostom i zastupnicima nacionalnih manjina Plenković je svečanim tonom, dok ga je Božo Petrov gledao pomalo zaljubljeno, izdeklamirao: “Imali smo alternative, no nama je prioritet bio dogovor s Mostom. To je još jedna poruka vjerodostojnosti. S potporom manjinskih zastupnika, što je meni posebno važno, upravo takav aranžman bit će jamstvo stabilnosti Vlade”. Uh, al’ je to završilo dobro.
Gorki sarkazam
Kad je nakon osam mjeseci izglasavanjem nove Vlade, ove s HNS-om, zakoružena eliminacija jogunastog Mosta iz vlasti, Plenković je uvjeravao kako je “na korist političke stabilnosti okončana jedna politička epizoda”.
Dvije naredne godine u političkom životu Hrvatske, međutim, nisu bile za osobe tanjih živaca, ili, daleko bilo, slabijeg srca. Krizne situacije i afere su se mijenjale jedna za drugom, od Agrokora, koji je spašen (ili se piše “spašen”?) uz pomoć grupe Borg, preko krize Uljanika, silnih i neprestanih skandala nakon kojih su se kotrljale i ministarske glave i općim pretvaranjem minimuma povjerenja u neovisne institucije u gorko sarkastičnu šalu.
Zjenica oka svoga
No, stabilnost je i dalje očito mantra i tekovina koju bi, kao nekad bratstvo i jedinstvo (za mlađe, popularna kovanica iz bivše Jugoslavije koja je trebala naglasiti slogu naroda koji su je tvorili – i to je završilo dosta dobro) trebali čuvati kao zjenicu oka svoga. Predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović je danas govoreći o aktualnoj svađi HNS-a i HDZ-a bila u potpunosti na liniji službene istine. “Ne sudjelujem u pregovorima, međutim vjerujem da svi razmišljaju da je stabilnost države apsolutno nužna u ovom trenutku. Ne samo zbog predsjedanja Europskom unijom već i zbog činjenica da moramo nastaviti pozitivne makroekonomske trendove koji se u konačnici i moraju odraziti u stvarnom životu svakog građana”.
Problem je u tome što službena istina nije na liniji stvarnosti. Odnosno, u tome da je politička stabilnost kao uvjet uspješnog predsjedanja Europskom unijom ili gospodarskog rasta precjenjenija nego tečaj kune u odnosu na euro (i to ako pitate izvoznike).
Rekord iz 2016.
Evo, recimo Hrvatska. Prije tri godine zemlja je politički bila nestabilnija nego u doba Domovinskog rata. Prvo je jednu Vladu zamijenila druga. Pa se ta druga, koju su tvorili HDZ i Most praktički od prvog dana krenula rasipati u međusobnim sukobima. U kojima je, s velikom strašću, sudjelovala i sama predsjednica Republike (priča o smjeni ravnatelja SOA-e Dragana Lozančića) koja danas divinizira stabilnost.
Pa je Vlada srušena u Saboru i po prvi put je Hrvatska išla na prave izvanredne izbore. Pa je pet tjedana prošlo u pregovorima o sastavljanju nove koalicije. Ukratko, te 2016. godine je Hrvatska bila bez Vlade (odnosno, imala je tehničku Vladu) 166 dana. Ostalih 206 su među sobom podijelile dvije Vlade, ona Tihomira Oreškovića i ona Andreja Plenkovića.
Zvuči stabilno? Pa opet, BDP je u 2016. godini rastao za 3,5 posto. Niti jedne godine poslije toga rast nije uspio doseći ni brojku od tri posto.
Belgijski poučak
Ali, postoji i još bolji primjer, koji uključuje i predsjedanje Europskom unijom. U lipnju 2010. godine u Belgiji su održani parlamentarni izbori. Dosta nezgodno, jer je ta zemlja od 1. srpnja pa do početka 2011. predsjedala Europskom unijom. Još nezgodnije, za svih šest mjeseci predsjedanja u Belgiji se stranke nisu uspjele dogovoriti o formiranju Vlade (na kraju im je to uspjelo teku u prosincu – 2011. godine).
Jadna Belgija i jadna EU? Pa… ne baš. Predsjedanje Unijom prošlo je glatko, a ni rast BDP-a, hvala na pitanju, te postkrizne 2010. godine nije bio loš. Štoviše, bio je sjajan – BDP je išao gore za 2,9 posto. U svim kasnijim, stabilnijim godinama, sve do danas belgijski BDP nije dosegnuo ni rast od – dva posto.
Ukratko, politička stabilnost je precijenjena. Izbori u demokratskim državama, čak i onda kad su izvanredni nisu opasnost, nego normalan način funkcioniranja političkog mehanizma. A oni koji šire strah od takve “nestabilnosti” zapravo na širu javnost projiciraju tek svoju bojazan od degažiranja iz očito dosta udobnih fotelja.