Nekad je nužno odabrati stranu

Vladimir Matijanić bio je novinarski kerber, čovjek koji je demaskirao nacionalne mitove i velikane

Telegramov kolumnist o odlasku jednog od najboljih istraživačkih novinara na ovim prostorima

Umro je puno prerano veliki novinar, antinacionalist, divni cinik i prije i poslije svega drug. Da smo obojica vjerovali u neki drugi svijet, zaključio bi ovaj tekst s onim da ćemo se vidjeti u nekom boljem svijetu. No, u ovom našem, rijetko kada je prolazio i rijetko će kada proći tjedan u kojem ga se nisam ili neću sjetiti. I neću biti jedini u tome

Vijest da je umro Vladimir Matijanić zvučala mi je toliko nevjerojatno, da sam i pola sata nakon što sam je čuo bio uvjeren da će sve biti u redu i da će se izvući. I malo je reći da me presjekla, kao i svakoga tko je tog nevjerojatnog novinara i čovjeka poznavao.

Strogo profesionalno gledajući, riječ je o jednom od najboljih istraživačkih novinara na ovim prostorima, o čovjeku koji je pisao u Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, te na kraju na Indexu, uz svojevremene kolumne na Tportalu.

Odlazio na mjesta na koja nije bio spreman nitko

Otkrio je čitav niz afera, odlazio na mjesta na koja nije bio spreman nitko, demaskirao nacionalne mitove i velikane, bivao doslovno ispljuvan od strane vedeta splitske desnice, godinama cenzuriran u Slobodnoj Dalmaciji, što ga je na koncu dovelo do odlaska iz te novine i do generalne razočaranosti profesijom kojoj je praktično posvetio čitav život. Jasna je stvar da je kao takav ostao do kraja razočaran gašenjem Feral Tribunea, u kojem se osjećao kao u prirodnom okruženju.

Uz more novinskih tekstova stigao je napisati i jedinu knjigu o Željku Kerumu, koja je objavljena dok je ovaj bio na vrhuncu moći, u izdanju Goldsteinovog Novog Libera, a koja je danas temeljito zaboravljena.

Jedan od posljednjih koji je izgradio ime kao novinar

Imao je nevjerojatnu empatiju prema poraženima i onima koje je povijest ostavila za sobom, zbog čega se godinama bavio pričom o vojnicima Hrvatima koji su otišli iz Splita s JNA i ostali vječno nasukani na crnogorskom primorju, nikom više potrebni, donekle svjesni vlastitih zabluda. Međutim tu priču nažalost nije stigao ispričati.

Jednako kao što nije stigao puno toga, što i ne čudi jer se trošio kao da sutra ne postoji. Bio je u punom smislu riječi novinarski kerber, strastveni hodač po Splitu, čovjek s prirođenim smislom za humor i možda jedan od posljednjih ljudi koji je izgradio ime kao profesionalni novinar, a ne kao komentator.

Bio je rezigniran društvom koje je smatrao nepopravljivim

Iako se u posljednje vrijeme na Indexu, kao i na vlastitom Facebook profilu prepustio i toj formi, evidentno rezigniran društvom i državom koje je smatrao nepopravljivim.

Bio je i čovjek slonovskog pamćenja, na tragu onakve memorije kakvu je imao Predrag Lucić. I tužno, otišao je skoro jednako mlad kao Predrag. Iznenada, kao da je odlučio da mu je bilo previše svega. Bio je na koncu i doslovno dijete Hajduka, budući da mu je otac Mladen došao iz Livna u splitski klub, zbog čega je oduvijek imao tu pripadnost objema sredinama.

Umro je puno prerano veliki novinar, antinacionalist, divni cinik i prije i poslije svega drug. Da smo obojica vjerovali u neki drugi svijet, zaključio bi ovaj tekst s onim da ćemo se vidjeti u nekom boljem svijetu. No, u ovom našem, rijetko kada je prolazio i rijetko će kada proći tjedan u kojem ga se nisam ili neću sjetiti. I neću biti jedini u tome.