Malo je tako mučnih prevara kao one HDZ-ove oko zajedništva. Neispunjena obećanja, posvemašnji kaos, neefikasnost, čak i korupcija blijede pred lažnim sjajem riječi koja poziva na jedinstvo u ime najviših nacionalnih ciljeva. Jer, teško je zamisliti više nacionalni cilj i veće stvarno zajedništvo od onog ostvarenog u oslobađanju Hrvatske od srpske okupacije 1995. godine. Akcija Oluja personifikacija je moderne hrvatske države, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu (iseljavanje, masovna pljačka, zločini nakon vojne operacije).
No, rijetko kad je Hrvatska bila tako ujedinjena kao u vrijeme Oluje, koja je definitivno označila kraj rata za nezavisnost i utrla put za kasniju mirnu reintegraciju istoka zemlje. Danas HDZ-ovi ministri ne žele na prijem za ratne zapovjednike Oluje, jer ga organizira njihov politički protivnik, predsjednik Republike Zoran Milanović. Nemaju ljudi vremena, kažu, što je i istina – ako pod pojmom “vrijeme” misle na dozvolu Andreja Plenkovića.
Gola laž i iskeženi Šator
Bojkot prijema s ratnim zapovjednicima “Oluje” ne bi bio toliko sramotan da baš HDZ već desetljećima uporno ne poziva na čuveno zajedništvo i da kao glavni primjer zajedništva ne uzimaju baš Domovinski rat. Cijela priča je, kao što se i sad vidi, dakako, gola laž.
Jasno je da je zajedništvo u određenim ekstremnim povijesnim situacijama itekako potrebno. No, kad se ta riječ upotrebljava u dnevnoj politici, stvar automatski postaje beskrajno sumnjiva. Pogotovo kad se u nju zaklinje, primjerice, Kolinda Grabar-Kitarović, koja je do predsjedničke funkcije došla na krilima iskežene prijetnje Šatora u Savskoj. Ili kad HDZ koji je od “interesa Hrvatske”, zajedništva i Domovinskog rata napravio biznis-model, u situaciji kad Hrvatska ima priliku dobiti mjesto glavne tajnice Ujedinjenih naroda – uskrati podršku Vesni Pusić. Jer nije iz njihovog političkog jata.
Politička utakmica podrazumijeva ne-zajedništvo
U tim trenucima, kao i kod aktualnog bojkota prijema za zapovjednike “Oluje”, pokazuje se prava priroda “zajedništva” kako ga zamišlja HDZ. Osim puke bižuterijske laži za raju, radi se o pozivu na poslušnost, izrečenom kroz stisnute zube i uz prikladan prijeteći facijalni grč.
U demokratskim sustavima, naime, pozivanje na zajedništvo je, osim u najizvanrednijim okolnostima, prilično besmisleno. Politička utakmica u pluralističkom društvu, naime, podrazumijeva upravo ne-zajedništvo, odnosno slobodno nadmetanje ljudi i ideja oko načina organizacije života zajednice. Svaka inflacija apela na zajedništvo, stoga, zapravo znači i pokušaj prigušivanja demokratskog nadmetanja, ušutkavanje slobode medija i prijetnju nezavisnim institucijama. Oko čega smo, hvala na pitanju, posljednjih šest-sedam godina kao društvo prilično napredovali. Na mračnu stranu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ozbiljna devijacija demokratskog sustava
Kič-zajedništvo, ono koje se isukuje reda-radi i prigodno, nema stoga samo funkciju šarene vrpce koja treba uljepšati ambalažu u nedostatku sadržaja. Radi se o simptomu ozbiljne devijacije demokratskog sustava – iako na prvu loptu može zvučati poput ganutljive inspiracije.
Primjerice, Andrej Plenković nije štedio na velikim riječima kad je nakon uvjerljive pobjede na izborima 2020. godine saborskim zastupnicima predstavljao program rada nove Vlade. “Hrvatska je pred prijelomnim trenucima, koji zahtijevaju najvišu odgovornost i spremnost na odvažne odluke. Potrebno je nacionalno jedinstvo kao nikada u proteklih dvadeset godina, uz uvažavanje svih političkih razlika. Uvjeren sam da u tome možemo uspjeti zajedno”, govorio je Plenković držeći pred sobom 47 stranica vladinog programa rada.
Saborski zastupnici, ovi od kojih se također očekivala “najviša odgovornost”, “spremnost na odvažne odluke” i “nacionalno jedinstvo”, dobili su četrdesetak minuta da taj program prouče prije nego o njemu krene saborska rasprava.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Prijelomni trenuci” i “obaveze ministara”
Slično su prošli danas i ratni zapovjednici iz Oluje i HDZ-u omrznuti predsjednik Republike Hrvatske, one koja je, kako je rekao premijer prije dvije godine, “pred prijelomnim trenucima”. Dobili su priču o “obavezama ministara”, prazne fraze, nabujalu bahatost i samodopadnu ignoranciju.
“Zajedništvo” je, stoga, u hrvatskoj zbilji rijetko mučna vrsta prevare. Štoviše, radi se o riječi opasnih namjera.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vladin bojkot prijema za zapovjednike Oluje pokazuje kako HDZ zamišlja zajedništvo, na koje desetljećima lažno poziva
Osim puke bižuterijske laži za raju, radi se o pozivu na poslušnost, izrečenom kroz stisnute zube
Bojkot prijema s ratnim zapovjednicima “Oluje” ne bi bio toliko sramotan da baš HDZ već desetljećima uporno ne poziva na čuveno zajedništvo i da kao glavni primjer zajedništva ne uzimaju baš Domovinski rat. Cijela priča je, kao što se i sad vidi, dakako, gola laž
Malo je tako mučnih prevara kao one HDZ-ove oko zajedništva. Neispunjena obećanja, posvemašnji kaos, neefikasnost, čak i korupcija blijede pred lažnim sjajem riječi koja poziva na jedinstvo u ime najviših nacionalnih ciljeva. Jer, teško je zamisliti više nacionalni cilj i veće stvarno zajedništvo od onog ostvarenog u oslobađanju Hrvatske od srpske okupacije 1995. godine. Akcija Oluja personifikacija je moderne hrvatske države, kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu (iseljavanje, masovna pljačka, zločini nakon vojne operacije).
No, rijetko kad je Hrvatska bila tako ujedinjena kao u vrijeme Oluje, koja je definitivno označila kraj rata za nezavisnost i utrla put za kasniju mirnu reintegraciju istoka zemlje. Danas HDZ-ovi ministri ne žele na prijem za ratne zapovjednike Oluje, jer ga organizira njihov politički protivnik, predsjednik Republike Zoran Milanović. Nemaju ljudi vremena, kažu, što je i istina – ako pod pojmom “vrijeme” misle na dozvolu Andreja Plenkovića.
Gola laž i iskeženi Šator
Bojkot prijema s ratnim zapovjednicima “Oluje” ne bi bio toliko sramotan da baš HDZ već desetljećima uporno ne poziva na čuveno zajedništvo i da kao glavni primjer zajedništva ne uzimaju baš Domovinski rat. Cijela priča je, kao što se i sad vidi, dakako, gola laž.
Jasno je da je zajedništvo u određenim ekstremnim povijesnim situacijama itekako potrebno. No, kad se ta riječ upotrebljava u dnevnoj politici, stvar automatski postaje beskrajno sumnjiva. Pogotovo kad se u nju zaklinje, primjerice, Kolinda Grabar-Kitarović, koja je do predsjedničke funkcije došla na krilima iskežene prijetnje Šatora u Savskoj. Ili kad HDZ koji je od “interesa Hrvatske”, zajedništva i Domovinskog rata napravio biznis-model, u situaciji kad Hrvatska ima priliku dobiti mjesto glavne tajnice Ujedinjenih naroda – uskrati podršku Vesni Pusić. Jer nije iz njihovog političkog jata.
Politička utakmica podrazumijeva ne-zajedništvo
U tim trenucima, kao i kod aktualnog bojkota prijema za zapovjednike “Oluje”, pokazuje se prava priroda “zajedništva” kako ga zamišlja HDZ. Osim puke bižuterijske laži za raju, radi se o pozivu na poslušnost, izrečenom kroz stisnute zube i uz prikladan prijeteći facijalni grč.
U demokratskim sustavima, naime, pozivanje na zajedništvo je, osim u najizvanrednijim okolnostima, prilično besmisleno. Politička utakmica u pluralističkom društvu, naime, podrazumijeva upravo ne-zajedništvo, odnosno slobodno nadmetanje ljudi i ideja oko načina organizacije života zajednice. Svaka inflacija apela na zajedništvo, stoga, zapravo znači i pokušaj prigušivanja demokratskog nadmetanja, ušutkavanje slobode medija i prijetnju nezavisnim institucijama. Oko čega smo, hvala na pitanju, posljednjih šest-sedam godina kao društvo prilično napredovali. Na mračnu stranu.
Ozbiljna devijacija demokratskog sustava
Kič-zajedništvo, ono koje se isukuje reda-radi i prigodno, nema stoga samo funkciju šarene vrpce koja treba uljepšati ambalažu u nedostatku sadržaja. Radi se o simptomu ozbiljne devijacije demokratskog sustava – iako na prvu loptu može zvučati poput ganutljive inspiracije.
Primjerice, Andrej Plenković nije štedio na velikim riječima kad je nakon uvjerljive pobjede na izborima 2020. godine saborskim zastupnicima predstavljao program rada nove Vlade. “Hrvatska je pred prijelomnim trenucima, koji zahtijevaju najvišu odgovornost i spremnost na odvažne odluke. Potrebno je nacionalno jedinstvo kao nikada u proteklih dvadeset godina, uz uvažavanje svih političkih razlika. Uvjeren sam da u tome možemo uspjeti zajedno”, govorio je Plenković držeći pred sobom 47 stranica vladinog programa rada.
Saborski zastupnici, ovi od kojih se također očekivala “najviša odgovornost”, “spremnost na odvažne odluke” i “nacionalno jedinstvo”, dobili su četrdesetak minuta da taj program prouče prije nego o njemu krene saborska rasprava.
“Prijelomni trenuci” i “obaveze ministara”
Slično su prošli danas i ratni zapovjednici iz Oluje i HDZ-u omrznuti predsjednik Republike Hrvatske, one koja je, kako je rekao premijer prije dvije godine, “pred prijelomnim trenucima”. Dobili su priču o “obavezama ministara”, prazne fraze, nabujalu bahatost i samodopadnu ignoranciju.
“Zajedništvo” je, stoga, u hrvatskoj zbilji rijetko mučna vrsta prevare. Štoviše, radi se o riječi opasnih namjera.