Pretpostavka napredovanja Vojske Ruske Federacije je masovno, neselektivno i dugotrajno granatiranje predjela koje napadaju. Naselja se pretvaraju u hrpe ruševina a ukrajinska polja, prekrivena stotinama tisuća kratera, podsjećaju na ravnice Flandrije i sjeverne Francuske iz Prvog svjetskog rata. To se postiže višestrukom nadmoći u broju topova, haubica i minobacača velikog kalibra i gotovo neograničenoj količini granata i minobacačkih mina promjera od 100 do 240 milimetara.
Na samom početku oružane agresije na Ukrajinu svi su bili svjesni ogromne rezerve ubojnih sredstava, topova i haubica koja stoji na raspolaganju ruskoj vojsci. No, je li to tako? Neke činjenice ukazuju kako ni ruske rezerve streljiva i artiljerijskog oruđa nisu neograničene. Rusije ima ograničene količine suvremenog, visoko preciznog naoružanja većeg dometa na raspolaganju u skladištima. To je bilo jasno od samog početka. Međutim, mogući poremećaj u opskrbi klasičnim granatama nitko nije očekivao.
Vijest koja je promakla promatračima
Promatračima je promakla vijest kako je Bjelorusija 27. lipnja dostavila dvadeset vagona municije Vojsci Ruske Federacije. Nedavno je ponovljen zahtjev za dodatne isporuke streljiva iz Bjelorusije za potrebe Putinove armije. Kako se to moglo dogoditi? Rusija je definitivno vrijedila za najveće svjetsko stovarište ubojnih sredstava. Procjene su da je poslije Drugog svjetskog rata Crvena armija na skladištima imala ukupno 36 milijuna tona ubojnih sredstava. Od toga, pretpostavlja se da je granata bilo oko 130 milijuna. U to su uračunate i nepotrošene zalihe još iz Carske Rusije koje su ostale u skladištima.
Godine nakon Drugog svjetskog rata donijele su nove kalibre i ubojitije streljivo pa su velike količine rezervi iz Prvog i Drugog svjetskog rata rashodovane. Na kraju Hladnog rata SSSR je imao na skladištu oko 42 milijuna granata velikog kalibra. U to se ne računa streljivo za raketno naoružanje i avijaciju. Iako je raspadom SSSR-a nastalo petnaest novih država, ogromna većina skladišta strategijskih rezervi ostala je na teritoriju Ruske Federacije. Vlada Ruske Federacije dosta je streljiva prodala, a jedan dio je propao zbog neadekvatnog skladištenja.
Čečenski ratovi ispraznili skladišta
Međutim, Prvi čečenski rat (1994.-1996.) i Drugi čečenski rat (1999.-2000.) dobrano su ispraznili ruska skladišta streljiva. Posebice teškog topništva. Kao i u Ukrajini, masovna primjena teške artiljerije bila je osnovni način koji je primjenjivala ruska vojska u preuzimanju kontrole nad teritorijem. Posljedično, utrošci topničkog streljiva bili su enormni. Iako Rusija i dalje održava značajne industrijske kapacitete za proizvodnju artiljerijske municije, nikad nije ostvareno puno zanavljanje utrošenog streljiva u čečenskim ratovima. Skladišta su djelomično nadopunjena. Umjesto novih granata obavljen je remont stare municije iz doba SSSR-a.
Ukrajinska strana pretjeruje kad govori o dnevnom utrošku od 45.000 granata Vojske Ruske Federacije. Rusi u prosjeku troše više od 10.000 granata na dan. Normalno, dnevni utrošak mijenja se sukladno intenzitetu borbenih operacija. Jadna samohodna haubica, na maksimalnom naprezanju, dnevno može ispali od 200 do 300 granata.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prema praćenju NASA-inih satelitskih termovizijskih kamera, Rusi su do sada na ukrajinskom ratištu utrošili oko 1.790.000 projektila raznog kalibra. Kako satelit ne registrira sve utroške i ne pravi razliku između cijevne i raketne artiljerije, procjene utroška granata za topove i haubice kreće se između milijun i dva milijuna komada.
Zaliha još do kraja ožujka 2023.
Rusi su na početku rata na skladištu imali oko 15 milijuna granata. Od toga pet milijuna bilo je pravilno uskladišteno i spremno za upotrebu. Prema tom tempu trošenja ruska vojska sigurno ima zaliha za rat do kraja ožujka 2023. godine. Međutim, sposobnost osiguranja dugotrajne i učinkovite vatrene potpore ne ovisi samo o broju topničkih oruđa i raspoloživosti granata. Domet i preciznost ispaljene granate ovisi o puno čimbenika. Jedan od bitnih je stanje topovske cijevi.
Visoke temperature i enormni tlakovi, koji se stvaraju pri eksploziji barutnog punjenja tijekom uzastopne paljbe mijenjaju fizičke karakteristike cijevi, a samim tim i balističku putanju projektila. Kako bi osiguralo stabilnost projektila nakon ispaljena, pri prolasku kroz topovsku cijev ispaljeno zrno se rotira. Zbog toga se rade izolučene, topovske cijevi čiji žljebovi osiguravaju rotaciju zrna. Izolučene cijevi topova, imaju svoj vijek trajanja. Sve u svemu cijev topa mora se nakon određenog vremena mijenjati i slati na remont. Prosječni vijek trajanja cijevi najsuvremenije američke haubice M777 iznosi 2500 ispaljenja. Cijena jedne zamjenske cijevi iznosi oko 2,2 milijuna dolara.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vijek trajanja cijevi ruske artiljerije, zbog upotrebe materijala lošije kvalitete, sigurno nije veći ako nije i manji. Količina i stanje zamjenskih cijevi ruskih topova i haubica nije poznata. Međutim, strojevi za reparaciju cijevi baziraju se na talijanskoj i švedskoj tehnologiji. Postojeći kapaciteti reparacije su limitirani. Veliko je pitanje hoće li ruska vojna industrija uspjeti, u uvjetima zapadnih sankcija, osigurati dodatne kapacitete za remont topovskih cijevi.
Oslanjanje na samohodna ateljerska oruđa
Ruska vojska u najvećoj mjeri oslanjala se na samohodna topnička oruđa. Razlog je vrlo jednostavan. Samohotke brže mijenjaju položaj i izbjegavaju kontrabatiranje protivničke strane. Na početku rata Vojska Ruske Federacije raspolagala je s 1368 komada samohodnih artiljerijskih oruđa velikog kalibra u aktivnim postrojbama. Apsolutna zvijezda ruskog topništva bile su samohodne haubice kalibra od 155 milimetara 2S19 Msta-S. U naoružanju je bilo oko 900 komada tih ubojitih haubica. Na samom početku rata Vojska Ukrajine uspjela je, dok su bile zaglavljene u dugačkim kolonama oko Kijeva, zarobiti ili uništiti oko 60 komada najboljih ruskih haubica.
Nakon što su moćne artiljerijske jedinice zauzele borbeni raspored u Donbasu, Ukrajinci im nisu mogli parirati sve dok nisu počeli dobivati oružje sa zapada. No, ni to za sada ne daje presudne rezultate zbog, još uvijek znatne, ruske nadmoći u broju vatrenih jedinica. Ipak, veliki utrošak streljiva uzrokovao je relativno brzu potrošnju cijevi. Kao zamjenu, Vojska Ruske Federacije u Donbasu raspoređuje stare sovjetske samohodne haubice istog kalibra 2S3 Akacija. Međutim, 2S3 Akacija nije ni približno dostojna zamjena ubojitoj haubici Msta-S.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nastavak rata uz masovnu vatrenu potporu
Za razliku od velikih količina topova i haubica iz sovjetskog vremena, Rusija nema velike rezerve zamjenskih cijevi za suvremene haubice tipa Msta-S. Također, brzina njihove reparacije ograničena je remontnim kapacitetima. Na drugoj pak strani, Rusija i dalje ima značajan potencijal proizvodnje klasičnog streljiva. U tom smislu samostalno proizvode sve potrebne komponente.
Upaljači, tijela granata, čahure, inicijalne kapisle, barutna punjenja u potpunosti se proizvode na teritoriju Ruske Federacije. Pretpostavlja se da postojeći proizvodni kapaciteti osiguravaju godišnju proizvodnju od oko milijun granata velikog kalibra. Vjerojatno je da se ti kapaciteti, u dogledno vrijeme, mogu i proširiti. Dakle i pored velikog utroška topovskog streljiva, Vojska Ruske Federacije ima dovoljno rezervi za nastavak rata primjenom masovne vatrene potpore.
Prednost koja osigurava napredak u Donbasu
Problem koji se javlja jest zamjena istrošenih cijevi na suvremenom topničkim sustavima. Vojska Ruske Federacije može računati na kvantitativnu zamjenu artiljerijskih sustava koji odlaze na remont. Međutim, borbene karakteristike zamjenskih samohodnih sustava iz vremena SSSR-a ni izdaleka ne mogu biti odgovarajuća kvalitativna zamjena post-sovjetskoj ruskoj artiljeriji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kraći domet, manja brzina gađanja, lošija mobilnost, slabija zaštita posade samo su neki od nedostataka zamjenskih samohodnih haubica koje dobije ruska vojska u Donbasu. Ipak, broj raspoloživih vatrenih jedinica kao i količina dostupnog streljiva i dalje je prednost koja Rusima osigurava sporo, a postojano napredovanje u Donbasu. Na kraju, netko je nekad rekao: “Nitko ne zna koliko je Rusija jaka, odnosno slaba”.
Vojni analitičar: Ima li Putin zbilja neograničene količine oružja i streljiva? Svima je promaknula vijest od 27. lipnja
Mogući poremećaj u opskrbi klasičnim granatama nitko nije očekivao
Prvi čečenski rat i Drugi čečenski rat dobrano su ispraznili ruska skladišta streljiva. Posebice teškog topništva. Iako Rusija i dalje održava značajne industrijske kapacitete za proizvodnju artiljerijske municije, nikad nije ostvareno puno zanavljanje utrošenog streljiva u čečenskim ratovima. Umjesto novih granata obavljen je remont stare municije iz doba SSSR-a
Pretpostavka napredovanja Vojske Ruske Federacije je masovno, neselektivno i dugotrajno granatiranje predjela koje napadaju. Naselja se pretvaraju u hrpe ruševina a ukrajinska polja, prekrivena stotinama tisuća kratera, podsjećaju na ravnice Flandrije i sjeverne Francuske iz Prvog svjetskog rata. To se postiže višestrukom nadmoći u broju topova, haubica i minobacača velikog kalibra i gotovo neograničenoj količini granata i minobacačkih mina promjera od 100 do 240 milimetara.
Na samom početku oružane agresije na Ukrajinu svi su bili svjesni ogromne rezerve ubojnih sredstava, topova i haubica koja stoji na raspolaganju ruskoj vojsci. No, je li to tako? Neke činjenice ukazuju kako ni ruske rezerve streljiva i artiljerijskog oruđa nisu neograničene. Rusije ima ograničene količine suvremenog, visoko preciznog naoružanja većeg dometa na raspolaganju u skladištima. To je bilo jasno od samog početka. Međutim, mogući poremećaj u opskrbi klasičnim granatama nitko nije očekivao.
Vijest koja je promakla promatračima
Promatračima je promakla vijest kako je Bjelorusija 27. lipnja dostavila dvadeset vagona municije Vojsci Ruske Federacije. Nedavno je ponovljen zahtjev za dodatne isporuke streljiva iz Bjelorusije za potrebe Putinove armije. Kako se to moglo dogoditi? Rusija je definitivno vrijedila za najveće svjetsko stovarište ubojnih sredstava. Procjene su da je poslije Drugog svjetskog rata Crvena armija na skladištima imala ukupno 36 milijuna tona ubojnih sredstava. Od toga, pretpostavlja se da je granata bilo oko 130 milijuna. U to su uračunate i nepotrošene zalihe još iz Carske Rusije koje su ostale u skladištima.
Godine nakon Drugog svjetskog rata donijele su nove kalibre i ubojitije streljivo pa su velike količine rezervi iz Prvog i Drugog svjetskog rata rashodovane. Na kraju Hladnog rata SSSR je imao na skladištu oko 42 milijuna granata velikog kalibra. U to se ne računa streljivo za raketno naoružanje i avijaciju. Iako je raspadom SSSR-a nastalo petnaest novih država, ogromna većina skladišta strategijskih rezervi ostala je na teritoriju Ruske Federacije. Vlada Ruske Federacije dosta je streljiva prodala, a jedan dio je propao zbog neadekvatnog skladištenja.
Čečenski ratovi ispraznili skladišta
Međutim, Prvi čečenski rat (1994.-1996.) i Drugi čečenski rat (1999.-2000.) dobrano su ispraznili ruska skladišta streljiva. Posebice teškog topništva. Kao i u Ukrajini, masovna primjena teške artiljerije bila je osnovni način koji je primjenjivala ruska vojska u preuzimanju kontrole nad teritorijem. Posljedično, utrošci topničkog streljiva bili su enormni. Iako Rusija i dalje održava značajne industrijske kapacitete za proizvodnju artiljerijske municije, nikad nije ostvareno puno zanavljanje utrošenog streljiva u čečenskim ratovima. Skladišta su djelomično nadopunjena. Umjesto novih granata obavljen je remont stare municije iz doba SSSR-a.
Ukrajinska strana pretjeruje kad govori o dnevnom utrošku od 45.000 granata Vojske Ruske Federacije. Rusi u prosjeku troše više od 10.000 granata na dan. Normalno, dnevni utrošak mijenja se sukladno intenzitetu borbenih operacija. Jadna samohodna haubica, na maksimalnom naprezanju, dnevno može ispali od 200 do 300 granata.
Prema praćenju NASA-inih satelitskih termovizijskih kamera, Rusi su do sada na ukrajinskom ratištu utrošili oko 1.790.000 projektila raznog kalibra. Kako satelit ne registrira sve utroške i ne pravi razliku između cijevne i raketne artiljerije, procjene utroška granata za topove i haubice kreće se između milijun i dva milijuna komada.
Zaliha još do kraja ožujka 2023.
Rusi su na početku rata na skladištu imali oko 15 milijuna granata. Od toga pet milijuna bilo je pravilno uskladišteno i spremno za upotrebu. Prema tom tempu trošenja ruska vojska sigurno ima zaliha za rat do kraja ožujka 2023. godine. Međutim, sposobnost osiguranja dugotrajne i učinkovite vatrene potpore ne ovisi samo o broju topničkih oruđa i raspoloživosti granata. Domet i preciznost ispaljene granate ovisi o puno čimbenika. Jedan od bitnih je stanje topovske cijevi.
Visoke temperature i enormni tlakovi, koji se stvaraju pri eksploziji barutnog punjenja tijekom uzastopne paljbe mijenjaju fizičke karakteristike cijevi, a samim tim i balističku putanju projektila. Kako bi osiguralo stabilnost projektila nakon ispaljena, pri prolasku kroz topovsku cijev ispaljeno zrno se rotira. Zbog toga se rade izolučene, topovske cijevi čiji žljebovi osiguravaju rotaciju zrna. Izolučene cijevi topova, imaju svoj vijek trajanja. Sve u svemu cijev topa mora se nakon određenog vremena mijenjati i slati na remont. Prosječni vijek trajanja cijevi najsuvremenije američke haubice M777 iznosi 2500 ispaljenja. Cijena jedne zamjenske cijevi iznosi oko 2,2 milijuna dolara.
Vijek trajanja cijevi ruske artiljerije, zbog upotrebe materijala lošije kvalitete, sigurno nije veći ako nije i manji. Količina i stanje zamjenskih cijevi ruskih topova i haubica nije poznata. Međutim, strojevi za reparaciju cijevi baziraju se na talijanskoj i švedskoj tehnologiji. Postojeći kapaciteti reparacije su limitirani. Veliko je pitanje hoće li ruska vojna industrija uspjeti, u uvjetima zapadnih sankcija, osigurati dodatne kapacitete za remont topovskih cijevi.
Oslanjanje na samohodna ateljerska oruđa
Ruska vojska u najvećoj mjeri oslanjala se na samohodna topnička oruđa. Razlog je vrlo jednostavan. Samohotke brže mijenjaju položaj i izbjegavaju kontrabatiranje protivničke strane. Na početku rata Vojska Ruske Federacije raspolagala je s 1368 komada samohodnih artiljerijskih oruđa velikog kalibra u aktivnim postrojbama. Apsolutna zvijezda ruskog topništva bile su samohodne haubice kalibra od 155 milimetara 2S19 Msta-S. U naoružanju je bilo oko 900 komada tih ubojitih haubica. Na samom početku rata Vojska Ukrajine uspjela je, dok su bile zaglavljene u dugačkim kolonama oko Kijeva, zarobiti ili uništiti oko 60 komada najboljih ruskih haubica.
Nakon što su moćne artiljerijske jedinice zauzele borbeni raspored u Donbasu, Ukrajinci im nisu mogli parirati sve dok nisu počeli dobivati oružje sa zapada. No, ni to za sada ne daje presudne rezultate zbog, još uvijek znatne, ruske nadmoći u broju vatrenih jedinica. Ipak, veliki utrošak streljiva uzrokovao je relativno brzu potrošnju cijevi. Kao zamjenu, Vojska Ruske Federacije u Donbasu raspoređuje stare sovjetske samohodne haubice istog kalibra 2S3 Akacija. Međutim, 2S3 Akacija nije ni približno dostojna zamjena ubojitoj haubici Msta-S.
Nastavak rata uz masovnu vatrenu potporu
Za razliku od velikih količina topova i haubica iz sovjetskog vremena, Rusija nema velike rezerve zamjenskih cijevi za suvremene haubice tipa Msta-S. Također, brzina njihove reparacije ograničena je remontnim kapacitetima. Na drugoj pak strani, Rusija i dalje ima značajan potencijal proizvodnje klasičnog streljiva. U tom smislu samostalno proizvode sve potrebne komponente.
Upaljači, tijela granata, čahure, inicijalne kapisle, barutna punjenja u potpunosti se proizvode na teritoriju Ruske Federacije. Pretpostavlja se da postojeći proizvodni kapaciteti osiguravaju godišnju proizvodnju od oko milijun granata velikog kalibra. Vjerojatno je da se ti kapaciteti, u dogledno vrijeme, mogu i proširiti. Dakle i pored velikog utroška topovskog streljiva, Vojska Ruske Federacije ima dovoljno rezervi za nastavak rata primjenom masovne vatrene potpore.
Prednost koja osigurava napredak u Donbasu
Problem koji se javlja jest zamjena istrošenih cijevi na suvremenom topničkim sustavima. Vojska Ruske Federacije može računati na kvantitativnu zamjenu artiljerijskih sustava koji odlaze na remont. Međutim, borbene karakteristike zamjenskih samohodnih sustava iz vremena SSSR-a ni izdaleka ne mogu biti odgovarajuća kvalitativna zamjena post-sovjetskoj ruskoj artiljeriji.
Kraći domet, manja brzina gađanja, lošija mobilnost, slabija zaštita posade samo su neki od nedostataka zamjenskih samohodnih haubica koje dobije ruska vojska u Donbasu. Ipak, broj raspoloživih vatrenih jedinica kao i količina dostupnog streljiva i dalje je prednost koja Rusima osigurava sporo, a postojano napredovanje u Donbasu. Na kraju, netko je nekad rekao: “Nitko ne zna koliko je Rusija jaka, odnosno slaba”.