Vojni analitičar: Rusi koriste bombe koje ljudima razaraju pluća. Istu je u jesen 1991. JNA bacila na Nuštar

Tvorac termobaričnog oružja je austrijski fizičar i nacist, a sada ga Rusi koriste u, kako kažu, 'denacifikaciji' Ukrajine

Ako gorivo iz bombe izgori, ali ne detonira, žrtve će biti teško opečene jer će vjerojatno udahnuti goruće gorivo. Budući da su najčešća goriva, koja se koriste kao punjenje aerosolnih bombi, etilen oksid i propilen oksid, vrlo otrovna, dolazi do teških oblika trovanja za osobe koje se nađu unutar aerosolnog oblaka.

Dogodilo se ono što je i bilo i očekivano. Zrakoplovstvo Vojske ruske federacije (VRF) počelo je bacati aerosolne bombe na naseljena mjesta. Karakteristične „gljive“, koje nastaju nakon detoniranja aerosolnog oblaka, već su ranije viđene na snimcima iz Mariupolja.

Međutim, ostatak aerosolne bombe s padobranom, pronađen u rajonu Kijeva, potvrđuje spremnost Rusije da upotrijebi sve vrste konvencionalnog naoružanja koje imaju na raspolaganju. Sada nema sumnje. Rusko vojno zrakoplovstvo ponavlja istu shemu kao i u Siriji. Jedina je razlika što ukrajinska vojska žestoko uzvraća.

Za praktičnu primjenu aerosolne bombe u naseljenom mjestu prvi put sam saznao u jesen 1991. godine. Zrakoplovi JNA bacili su je na Nuštar, malo selo u istočnoj Slavoniji na putu od Vinkovaca prema Vukovaru. Ta vrsta avionskih bombi još nije bila uvedena u operativnu upotrebu lovačko-bombarderskih eskadrila ratnog zrakoplovstva JNA. Kako je jugoslavenska aerosolna bomba bila u fazi završnog ispitivanja, najvjerojatnije je netko od pilota J-22 Orla, iz sastava “Vazduhoplovnog opitnog centra” s Batajnice, istresao smrtonosni teret na Nuštar.

Što su to aerosolne bombe

Ova vrsta bombi spada u kategoriju termobaričnog oružja koje se također naziva i vakuumska bomba ili zračno eksplozivno gorivo. Ta vrsta eksploziva koristi kisik iz okolnog zraka za stvaranje eksplozije visoke temperature.

Većina konvencionalnih eksploziva sastoji od miksa oksidatora i eksploziva. Termobarično oružje u sebi sadrži isključivo gorivo i kao rezultat toga oslobađa znatno više energije od konvencionalnih eksploziva jednake težine. Zato što za oksidator koristi kisik iz atmosfere, neprikladan je za korištenje pod vodom, na velikoj nadmorskoj visini u nepovoljnim vremenskim uvjetima. Koriste se protiv poljskih fortifikacija kao što su rovovi, bunkeri i ostali prostori u koje može prodrijeti oblak aerosola.

Vakuum razara pluća

Mehanizam ubijanja živih ciljeva jedinstven je i stravičan. Ono što ubija je udarni val, i što je još važnije, naknadno stvoreni vakuum razara pluća. Ako gorivo iz bombe izgori, ali ne detonira, žrtve će biti teško opečene jer će vjerojatno udahnuti goruće gorivo. Budući da su najčešća goriva, koja se koriste kao punjenje aerosolnih bombi, etilen oksid i propilen oksid, vrlo otrovna, dolazi do teških oblika trovanja za osobe koje se nađu unutar aerosolnog oblaka.

Ruska vojska koristi nekoliko varijanta aerosolnih bombi serije ODAB-500. Volumetrijska detonirajuća zrakoplovna bomba (Объемно-детонирующая авиационная бомба ) ima ukupnu masu oko 500 kilograma. U središnjem dijelu bombe nalazi se demontažno punjenje koje otvara bombu i raspršuje aktivno punjenje od 193 kg aerosolne tvari. Drugo punjenje detonira aerosolni oblak.

Rusi ih već bacali na civile

Nakon otpuštanja bombe, otvara se padobran koji stabilizira putanju bombe. Tijekom pada radio visinomjer mjeri visinu iznad tla. Demontažno punjenje se aktivira na visini od 7 do 9 m. To stvara oblak aerosola iz aktivnog naboja. Oblak aerosola detonira se s odgodom od 100 do 140 milisekundi. Eksplozija nakratko stvara vrlo visoku temperaturu i tlak od 20 do 30 bara. Snaga eksplozije otprilike je ekvivalent 1000 kilograma TNT-a.

Efektivni radijus protiv poljskih utvrda je 25 metara a protiv vozila, zrakoplova i žive sile 30 metara. Bomba se može baciti iz aviona i iz helikoptera. U dijelu sirijskog Alepa, koji su kontrolirali pobunjenici, ruski helikopteri su pri maloj brzini nadlijetali dijelove grada i ispuštali ODAB-500 bombe na ruševine gdje se sumnjalo da postoji mogući otpor. Kriju li se u ruševinama i civili to nitko nije propitivao.

Pošiljka iz Rusije

Kolike su rezerve zrakoplovnih ubojnih sredstava može poslužiti priča pokojnog kolege, legende Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, brigadira Ljube Savina poznatijeg po nadimku Barba.

Nakon što je HRZ nabavio lovačke avione MiG-21 bila su potrebna i ubojna sredstva. Barba je, kao inženjer, otišao u Rusiju. Skladište ubojnih sredstava u koje su ga domaćini doveli nalazilo se s azijske strane Urala. To je bio kompleks skladišta dužine 40 a širine oko 10 kilometara. Sve puno avionskih ubojnih sredstava.

“Lipi moj Rusi nisu ništa uništavali još od Drugog svjetskog rata. Samo su skladištili. Imaju oni toga ko’ gov…”, pričao nam je Barba. Kad je pošiljka stigla u Hrvatsku, pored naručenih ubojnih sredstvima, našle su se i televizijski navođene bombe KAB-500 i aerosolne bombe ODAB-500. Na prigovor naše strane da ta sredstva nisu naručena, odgovor je bio: “Nek’ vam ostanu. Kuća časti!” ODAB-500 isprobane su, ali samo na poligonu!

Tvorac je austrijski fizičar i nacist

Pored termobaričnog avionskog naoružanja, ruska vojska već upotrebljava protiv branitelja Mariupolja i višecijevne bacače raketa TOS-1 Buratino. Jedan salvo od 24 rakete, kalibra 220 milimetara, pokriva površinu veličine 400 puta 200 metara. Radi na istom principu kao i avionsko naoružanje.

I ruska pješadija ima svoju inačicu termobaričnog oružja. Ručni bacač RPO-A Bumbar koristi se za uništavanje žive sile u zatvorenim prostorijama. Termobaričnu bojevu glavu ispaljuje vojnik s ramena na efikasnu udaljenost do 600 metara.

Kao tvorac termobaričnog oružja smatra se Mario Zippermayr, austrijski fizičar i nacist. Dakle, u Groznom, a i u Siriji, ruska vojska nije pokazivala nikakvu vrstu suzdržanosti glede mogućih civilnih žrtava kada je u pitanju ostvarenje zadanih ciljeva. Do sada viđena praksa u Ukrajini potvrđuje isti način djelovanja. Evo kako izgleda „denacifikacija“ na ruski način.