Najveća slabost Vojske Ruske Federacije, barem onog dijela koji sudjeluje u osvajačkom pohodu na Ukrajinu, jest nedostatak ljudstva. To su pokazala i nedavna ofanzivna djelovanja u Donbasu.
I pored moćne ateljerske pripreme, koja je gotovo zbrisala prvu liniju obrane Vojske Ukrajine sjeverozapadno od Donjecka, jedinice Vojske Ruske Federacije i lokalnih „martićevaca“ nisu iskoristile tu situaciju i eksploatirale efekte topničkog djelovanja. Umjesto prodora u dubinu teritorija pod kontrolom Vojske Ukrajine ostvareni su minimalni ili gotovo nikakvi pomaci.
Kronični nedostatak pješadije
Razlog je više nego očit. Agresorskoj vojsci kronično nedostaje pješadije, običnih vojnika koji bi se prošetali kroz breše već polomljene ukrajinske obrane. Pored toga, pješaštvo kojim raspolaže Vojska Ruske Federacije, ne krasi bas visoki borbeni moral. U međuvremenu, Ukrajinci su angažirali rezerve, dovukli artiljerije i zaustavili dalje prodore.
Jedini pomak vrijedan spomena u korist okupatora, doduše taktičke razine, ostvaren je u rajonu Bahmuta gdje se bore plaćenici Wagner grupe. Ova privatna paravojna formacija, pod kontrolom FSB-a ruske državne službe sigurnosti, mnogo učinkovitije planira i provodi napadne operacije. No, njihov broj je ograničen. Zbog toga njihovi uspjesi ne mogu utjecati na ukupnu strategijsku situaciju na ratištu.
Slabost ruskih taktičkih grupa
Već na samom početku agresije pokazala se slabost ruskih bataljunskih taktičkih grupa kojima je već tada nedostajalo do od dvadeset to četrdeset posto potrebne pješadije po formaciji. Posljedice su često bile katastrofalne.
Bez mogućnosti organizacije učinkovitog bočnog borbenog osiguranja, neke ruske kolone oklopnjaka bile su naprosto masakrirane navođenim protuoklopnim projektilima u zasjedama ukrajinskih teritorijalaca i regularnih vojnih postrojbi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mobilizacija, regrutacija, oglasi
Vojska Ruske Rekreacije, suočena sa prvim većim gubicima i potrebom za smijenom zamorenih postrojbi na razne načine pokušava osigurati siguran priljev ljudskog „materijala“. Dizali su nekoliko puta starosnu dob za profesionalne vojnike. Nudili kratkoročnim „sezonske“ ugovore. Provodili tihu mobilizaciju.
Na svim važnijim prometnicama postavljeni su oglasi u kojima se poziva pristupanje Wagner paravojnoj organizaciji. Preko Wagner grupe angažiraju se i umirovljeni oficiri kritičnih specijalnosti kao što su piloti, tenkisti i artiljerci . Pokrenuta je sve ruska kampanja formiranje dobrovoljačkih bataljuna. Za regrutaciju „dobrovoljaca“ zadužene su lokalne vlasti i lokalne kompanije koje rade za državu.
Slabiji odaziv volontera
Navodno u Rusija ima preko 80 oblasti i svaka od njih trebala bi dati barem jedan bataljun dragovoljaca snage od 400 do 800 boraca. Međutim, odziv volontera za rat u Ukrajini ne ide kako je baš predviđeno. Zbog toga, kao posljednju u nizu mjera za boljom popunom jedinica, vlasti Ruske Federacije ponudili su smanjenje kazne osuđenim kriminalcima ako pristupe u sastav Vojske Ruske Federacije.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Sadašnji odnos broja vojnika na ratištu u apsolutnom iznosu ide u korist branitelja. U očekivanju raspleta u Hersonskoj oblasti, Vojska Ruske Federacije prebacila je značajne snage na jug zemlje. Osim u dijelu fronta kod Bahmuta i Donjecka, Rusi ne provode ofenzivne operacije.
Ukrajina napreduje kod Izjuma
Međutim, ispod radara prolazi činjenica da snage Vojske Ukrajine polako napreduju na mostobranu kod Izjuma. Iskusne jedinice Vojske Ruske Federacije zamijenjene su novoformiranim dobrovoljačkim bataljunima. Na nesreću po ruske zapovjednika, novopridošli volonteri i ne pokazuje veliki interes za upornu obranu.
Polako, ali sigurno, Ukrajinci ponovo vraćaju pod svoj nadzor naselja južno od Izjuma. Ruski odgovor je standardan. Dalekometnom artiljerijom pokušavaju usporiti ili zaustaviti napredovanje Vojske Ukrajine. Međutim, svi ostvareni pomaci Ukrajinaca relativno su mali niže taktičke razine. Iako okupator trpi određene gubitke, više se radi o potiskivanju nemotiviranih ruskih trupa, nego uništenju neprijatelja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto nema većeg napretka?
Zbog čega Vojske Ukrajine, i pored znatne brojčane nadmoći te značajne pomoći sa zapada, nije u stanju nanijeti značajnije gubitke agresoru Vojsci Ruske Federacije i osloboditi veće dijelove okupiranog teritorija?
To se pitanje neminovno nameće pogotovo ako se u obzir uzmu brojne slabosti ruskih invazionih snaga koje su isplivale na površinu već nakon prvih dana rata odnosno „specijalne vojne operacije“.
Kad su u pitanju materijalno tehnička sredstva, presudna nadmoć agresora odnosi se na broj cijevne i raketne artiljerije te količine raspoloživih granata odnosno raketa. Ukrajinska strana ni približno nikad nije imala na raspolaganju broj artiljerijskog oruđa i količine streljiva koje bi mogao uspješno parirati Rusima niti efikasno kontrabatirati ruske artiljerijske položaje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Prelazak na NATO standarde
Ukrajina je dokazala sposobnost uvođenja u naoružanje suvremenih zapadnih sustava po skraćenoj proceduri. Kao tehnički obrazovana nacija, nisu imali problema s obukom za upotrebu američkih višecijevnih raketnih bacača, njemačkih i francuskih haubica kao i suvremenih protubrodskih raketa. Taktički način primjene je druga stvar.
Međutim, i tom pogledu Vojska Ukrajine vrlo brzo napreduje. Paralelno s obukom i oružanom borbom, Ukrajinci provode tranziciju s bivših sovjetskih na NATO zapadne standarde naoružanja i opreme. Za sada se ne vide značajni problemi u tom segmentu.
Više boraca, nego naoružanja
U tehnološkom i taktičkom aspektu, potvrđena je superiornost naoružanja koje Ukrajina dobiva za zapada. Ipak, pojedinačna veća učinkovitost zapadnih sustava još uvijek ne može parirati količina vatrene moći koju može generirati Vojska Ruske Federacije. Operativna vatrena nadmoć potrebni je minimum za uspješno provođenje ofanzivnih djelovanja većih formacija.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Provođenje mobilizacije u Ukrajini manje-više prolazi bez problema. U suštini imaju više boraca na raspolaganju nego naoružanja i opreme. Broj raspoloživih ljudi, i kad su naoružani, sam po sebi ne znači mnogo bez odgovarajuće namjenske obuke vojnika, dočasnika i časnika.
Vojska godinama zapostavljena
Ukrajinska vojska godinama je bila zapostavljena. Tek s padom proruskog predsjednika Ukrajine Viktor Fedoroviča Janukoviča u veljači 2014. godine stvorili su se uvjeti za mijenjanje stanja i provođenje reformi oružanih snaga Ukrajine. Mnoge promjene i reforme vojske dešavaju se uz pomoć i nadzor američkih i britanskih vojnih instruktora.
Pod nadzorom Britanaca izvršena je obuka 22.000 ukrajinskih vojnika. Pored stjecanja individualnih vojnih vještina, najveći dosezi provedene obuke jest promjena paradigme razmišljanja vojnika.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Napuštanje sovjetskog modela
Kruti sovjetski model, u kom je pojedinac samo dio ukupne borbene mase bez prava na inicijativu, zamijenjen je mnogo fleksibilnijim pristupom gdje svaki pojedinac ima mogućnost samostalnog odlučivanja u okviru ostvarenja zajedničkog cilja.
Ipak to je bila više individualna obuka do razine satnije i bataljuna s ograničenim brojem polaznika obuke. Uz to, nije se provodila izobrazba zapovjednog kadra. Ograničen kapacitet stožernog osoblja limitira sposobnost Ukrajine u planiranju i provođenju združenih i kombiniranih operacije većeg opsega.
Na obuci samo tjedan dana
Zbog stalnih ruskih napada, i ograničenog kapaciteta centara za obuku, izvođenje individualne i taktičke obuke u Ukrajini trenutno je vrlo problematično. Mnogi mobilizirani Ukrajinci završili su na frontu sa samo tjedan dana obuke.
Zbog toga Britanci provode temeljnu tromjesečnu izobrazbu Ukrajinskih vojnika u Velikoj Britaniji. Plan je da se svaka tri mjeseca utrenira 10.000 novih boraca spremnih za front. Ovom programu pridružuju se i ostale NATO članice nudeći svoju instruktoru, poligone i nastavna sredstva.
Ključno za uspješno planiranje
Međutim, obuka zapovjedništava razine brigade i više i dalje je nepoznanica. Redovna zajednička obuka zapovjedništva brigade traje tri mjeseca.
Proces donošenja odluke, izrada borbene zapovijedi, planskih dokumenta, koordinacija sa susjednim postrojbama ne predstavlja „raketnu znanost“. Međutim, primjena ujednačenih metodologija i usklađenih procesa ključni su preduvjeti uspješnog planiranja, organiziranja i provođenja složenih taktičkih zadaća.
Primjer operacije ‘Maslenica’
Tipičan primjer mnogih propusta u pripremi i planiranju je operacija Gusra poznatija kao operacija Maslenica s početka 1993. godine. Samo brzim uvođenjem neplaniranih rezervi i odlučnošću boraca profesionalnih brigada operacija je povoljno završila za Hrvatsku vojsku. Naučene lekcije naknadno su ispravljene.
Za razliku od Hrvatske vojske, Vojska Ukrajine nema mirnih razdoblja u kojima bi mogla vršiti obuku zapovjednog kadra. Mora se naoružavati i obučavati paralelno s izvođenjem obrambenih operacija. Za to je potrebno vrijeme.
Kako će Rusi popuniti snage?
Vojska Ukrajine ima stotine nedostataka koje mora otklanjati. Međutim, dva su ključna preduvjeta za provođenje uspješnih napadnih operacija većih razmjera, prednost u vatrenoj moći i obučen vojnički, dočasnički i časnički kadar sposoban za provođenje složenih napadnih operacija.
Na drugoj pak strani, čini se da je Vojska Ruske Federacije do sada iscrpila sve modele popune svojih snaga osim provođenja djelomične ili opće mobilizacije. Navodno, prema zakonu Ruske Federacije, mobilizacija se može provesti samo u uvjetima ratnog stanja.
U konačnici, to bi značilo formalno napuštanje pravnog okvira “specijalne vojne operacije”. U svakom slučaju, sadašnji model popune agresorskih snaga ne garantira uspješno okončanje vojnih operacija kako je to zamišljala Moskva.
Vojni analitičar: Rusiji kronično nedostaje pješadije. Jedini im je izlaz da službeno proglase rat i opću mobilizaciju
Sadašnji model popune agresorskih snaga ne garantira uspješno okončanje vojnih operacija kako je to zamišljala Moskva
Čini se da je Vojska Ruske Federacije do sada iscrpila sve modele popune svojih snaga osim provođenja djelomične ili opće mobilizacije. Navodno, prema zakonu Ruske Federacije, mobilizacija se može provesti samo u uvjetima ratnog stanja. U konačnici, to bi značilo formalno napuštanje pravnog okvira "specijalne vojne operacije"
Najveća slabost Vojske Ruske Federacije, barem onog dijela koji sudjeluje u osvajačkom pohodu na Ukrajinu, jest nedostatak ljudstva. To su pokazala i nedavna ofanzivna djelovanja u Donbasu.
I pored moćne ateljerske pripreme, koja je gotovo zbrisala prvu liniju obrane Vojske Ukrajine sjeverozapadno od Donjecka, jedinice Vojske Ruske Federacije i lokalnih „martićevaca“ nisu iskoristile tu situaciju i eksploatirale efekte topničkog djelovanja. Umjesto prodora u dubinu teritorija pod kontrolom Vojske Ukrajine ostvareni su minimalni ili gotovo nikakvi pomaci.
Kronični nedostatak pješadije
Razlog je više nego očit. Agresorskoj vojsci kronično nedostaje pješadije, običnih vojnika koji bi se prošetali kroz breše već polomljene ukrajinske obrane. Pored toga, pješaštvo kojim raspolaže Vojska Ruske Federacije, ne krasi bas visoki borbeni moral. U međuvremenu, Ukrajinci su angažirali rezerve, dovukli artiljerije i zaustavili dalje prodore.
Jedini pomak vrijedan spomena u korist okupatora, doduše taktičke razine, ostvaren je u rajonu Bahmuta gdje se bore plaćenici Wagner grupe. Ova privatna paravojna formacija, pod kontrolom FSB-a ruske državne službe sigurnosti, mnogo učinkovitije planira i provodi napadne operacije. No, njihov broj je ograničen. Zbog toga njihovi uspjesi ne mogu utjecati na ukupnu strategijsku situaciju na ratištu.
Slabost ruskih taktičkih grupa
Već na samom početku agresije pokazala se slabost ruskih bataljunskih taktičkih grupa kojima je već tada nedostajalo do od dvadeset to četrdeset posto potrebne pješadije po formaciji. Posljedice su često bile katastrofalne.
Bez mogućnosti organizacije učinkovitog bočnog borbenog osiguranja, neke ruske kolone oklopnjaka bile su naprosto masakrirane navođenim protuoklopnim projektilima u zasjedama ukrajinskih teritorijalaca i regularnih vojnih postrojbi.
Mobilizacija, regrutacija, oglasi
Vojska Ruske Rekreacije, suočena sa prvim većim gubicima i potrebom za smijenom zamorenih postrojbi na razne načine pokušava osigurati siguran priljev ljudskog „materijala“. Dizali su nekoliko puta starosnu dob za profesionalne vojnike. Nudili kratkoročnim „sezonske“ ugovore. Provodili tihu mobilizaciju.
Na svim važnijim prometnicama postavljeni su oglasi u kojima se poziva pristupanje Wagner paravojnoj organizaciji. Preko Wagner grupe angažiraju se i umirovljeni oficiri kritičnih specijalnosti kao što su piloti, tenkisti i artiljerci . Pokrenuta je sve ruska kampanja formiranje dobrovoljačkih bataljuna. Za regrutaciju „dobrovoljaca“ zadužene su lokalne vlasti i lokalne kompanije koje rade za državu.
Slabiji odaziv volontera
Navodno u Rusija ima preko 80 oblasti i svaka od njih trebala bi dati barem jedan bataljun dragovoljaca snage od 400 do 800 boraca. Međutim, odziv volontera za rat u Ukrajini ne ide kako je baš predviđeno. Zbog toga, kao posljednju u nizu mjera za boljom popunom jedinica, vlasti Ruske Federacije ponudili su smanjenje kazne osuđenim kriminalcima ako pristupe u sastav Vojske Ruske Federacije.
Sadašnji odnos broja vojnika na ratištu u apsolutnom iznosu ide u korist branitelja. U očekivanju raspleta u Hersonskoj oblasti, Vojska Ruske Federacije prebacila je značajne snage na jug zemlje. Osim u dijelu fronta kod Bahmuta i Donjecka, Rusi ne provode ofenzivne operacije.
Ukrajina napreduje kod Izjuma
Međutim, ispod radara prolazi činjenica da snage Vojske Ukrajine polako napreduju na mostobranu kod Izjuma. Iskusne jedinice Vojske Ruske Federacije zamijenjene su novoformiranim dobrovoljačkim bataljunima. Na nesreću po ruske zapovjednika, novopridošli volonteri i ne pokazuje veliki interes za upornu obranu.
Polako, ali sigurno, Ukrajinci ponovo vraćaju pod svoj nadzor naselja južno od Izjuma. Ruski odgovor je standardan. Dalekometnom artiljerijom pokušavaju usporiti ili zaustaviti napredovanje Vojske Ukrajine. Međutim, svi ostvareni pomaci Ukrajinaca relativno su mali niže taktičke razine. Iako okupator trpi određene gubitke, više se radi o potiskivanju nemotiviranih ruskih trupa, nego uništenju neprijatelja.
Zašto nema većeg napretka?
Zbog čega Vojske Ukrajine, i pored znatne brojčane nadmoći te značajne pomoći sa zapada, nije u stanju nanijeti značajnije gubitke agresoru Vojsci Ruske Federacije i osloboditi veće dijelove okupiranog teritorija?
To se pitanje neminovno nameće pogotovo ako se u obzir uzmu brojne slabosti ruskih invazionih snaga koje su isplivale na površinu već nakon prvih dana rata odnosno „specijalne vojne operacije“.
Kad su u pitanju materijalno tehnička sredstva, presudna nadmoć agresora odnosi se na broj cijevne i raketne artiljerije te količine raspoloživih granata odnosno raketa. Ukrajinska strana ni približno nikad nije imala na raspolaganju broj artiljerijskog oruđa i količine streljiva koje bi mogao uspješno parirati Rusima niti efikasno kontrabatirati ruske artiljerijske položaje.
Prelazak na NATO standarde
Ukrajina je dokazala sposobnost uvođenja u naoružanje suvremenih zapadnih sustava po skraćenoj proceduri. Kao tehnički obrazovana nacija, nisu imali problema s obukom za upotrebu američkih višecijevnih raketnih bacača, njemačkih i francuskih haubica kao i suvremenih protubrodskih raketa. Taktički način primjene je druga stvar.
Međutim, i tom pogledu Vojska Ukrajine vrlo brzo napreduje. Paralelno s obukom i oružanom borbom, Ukrajinci provode tranziciju s bivših sovjetskih na NATO zapadne standarde naoružanja i opreme. Za sada se ne vide značajni problemi u tom segmentu.
Više boraca, nego naoružanja
U tehnološkom i taktičkom aspektu, potvrđena je superiornost naoružanja koje Ukrajina dobiva za zapada. Ipak, pojedinačna veća učinkovitost zapadnih sustava još uvijek ne može parirati količina vatrene moći koju može generirati Vojska Ruske Federacije. Operativna vatrena nadmoć potrebni je minimum za uspješno provođenje ofanzivnih djelovanja većih formacija.
Provođenje mobilizacije u Ukrajini manje-više prolazi bez problema. U suštini imaju više boraca na raspolaganju nego naoružanja i opreme. Broj raspoloživih ljudi, i kad su naoružani, sam po sebi ne znači mnogo bez odgovarajuće namjenske obuke vojnika, dočasnika i časnika.
Vojska godinama zapostavljena
Ukrajinska vojska godinama je bila zapostavljena. Tek s padom proruskog predsjednika Ukrajine Viktor Fedoroviča Janukoviča u veljači 2014. godine stvorili su se uvjeti za mijenjanje stanja i provođenje reformi oružanih snaga Ukrajine. Mnoge promjene i reforme vojske dešavaju se uz pomoć i nadzor američkih i britanskih vojnih instruktora.
Pod nadzorom Britanaca izvršena je obuka 22.000 ukrajinskih vojnika. Pored stjecanja individualnih vojnih vještina, najveći dosezi provedene obuke jest promjena paradigme razmišljanja vojnika.
Napuštanje sovjetskog modela
Kruti sovjetski model, u kom je pojedinac samo dio ukupne borbene mase bez prava na inicijativu, zamijenjen je mnogo fleksibilnijim pristupom gdje svaki pojedinac ima mogućnost samostalnog odlučivanja u okviru ostvarenja zajedničkog cilja.
Ipak to je bila više individualna obuka do razine satnije i bataljuna s ograničenim brojem polaznika obuke. Uz to, nije se provodila izobrazba zapovjednog kadra. Ograničen kapacitet stožernog osoblja limitira sposobnost Ukrajine u planiranju i provođenju združenih i kombiniranih operacije većeg opsega.
Na obuci samo tjedan dana
Zbog stalnih ruskih napada, i ograničenog kapaciteta centara za obuku, izvođenje individualne i taktičke obuke u Ukrajini trenutno je vrlo problematično. Mnogi mobilizirani Ukrajinci završili su na frontu sa samo tjedan dana obuke.
Zbog toga Britanci provode temeljnu tromjesečnu izobrazbu Ukrajinskih vojnika u Velikoj Britaniji. Plan je da se svaka tri mjeseca utrenira 10.000 novih boraca spremnih za front. Ovom programu pridružuju se i ostale NATO članice nudeći svoju instruktoru, poligone i nastavna sredstva.
Ključno za uspješno planiranje
Međutim, obuka zapovjedništava razine brigade i više i dalje je nepoznanica. Redovna zajednička obuka zapovjedništva brigade traje tri mjeseca.
Proces donošenja odluke, izrada borbene zapovijedi, planskih dokumenta, koordinacija sa susjednim postrojbama ne predstavlja „raketnu znanost“. Međutim, primjena ujednačenih metodologija i usklađenih procesa ključni su preduvjeti uspješnog planiranja, organiziranja i provođenja složenih taktičkih zadaća.
Primjer operacije ‘Maslenica’
Tipičan primjer mnogih propusta u pripremi i planiranju je operacija Gusra poznatija kao operacija Maslenica s početka 1993. godine. Samo brzim uvođenjem neplaniranih rezervi i odlučnošću boraca profesionalnih brigada operacija je povoljno završila za Hrvatsku vojsku. Naučene lekcije naknadno su ispravljene.
Za razliku od Hrvatske vojske, Vojska Ukrajine nema mirnih razdoblja u kojima bi mogla vršiti obuku zapovjednog kadra. Mora se naoružavati i obučavati paralelno s izvođenjem obrambenih operacija. Za to je potrebno vrijeme.
Kako će Rusi popuniti snage?
Vojska Ukrajine ima stotine nedostataka koje mora otklanjati. Međutim, dva su ključna preduvjeta za provođenje uspješnih napadnih operacija većih razmjera, prednost u vatrenoj moći i obučen vojnički, dočasnički i časnički kadar sposoban za provođenje složenih napadnih operacija.
Na drugoj pak strani, čini se da je Vojska Ruske Federacije do sada iscrpila sve modele popune svojih snaga osim provođenja djelomične ili opće mobilizacije. Navodno, prema zakonu Ruske Federacije, mobilizacija se može provesti samo u uvjetima ratnog stanja.
U konačnici, to bi značilo formalno napuštanje pravnog okvira “specijalne vojne operacije”. U svakom slučaju, sadašnji model popune agresorskih snaga ne garantira uspješno okončanje vojnih operacija kako je to zamišljala Moskva.