Nekad je nužno odabrati stranu

Vojni komentator: Obuka ukrajinskih vojnika svrstava nas na stranu dobra. Hrvatska ne može biti slučajna članica EU i NATO-a

Kao što rade nordijske države, naše sudjelovanje treba provoditi bez puno pompe, galame, velikih riječi i političke reklame

Pružanje podrške ukrajinskim obrambenim naporima pozicionira našu vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku u suglasju sa savezima i organizacijama kojima pripadamo. Ne samo deklarativno, nego i konkretno svrstava Hrvatsku na stranu dobra, na stranu obrane zajedničkih europskih vrijednosti i međunarodnog poretka

Da nisu tragična, unutarnja politička prepucavanja oko prijedloga Vlade za obuku pripadnika ukrajinske vojske u Hrvatskoj bila bi vrlo smiješna. Cijeli slučaj potrebno je promatrati s geopolitičkog i obrambeno-sigurnosnog aspekta. To znači da unutarnja politika ne bi uopće trebala biti dio jednadžbe u formuli izračuna hrvatskog doprinosa u rješavanju najvećeg sigurnosno-gospodarskog izazova pred kojim su se našli Europska unija i Sjevernoatlantski savez u 21. stoljeću.

Promatrajući komunikaciju na relaciji Pantovčak – Banski dvori – Krešimirac – Sabor, svaki bi se neovisni promatrač upitao: “Kakva je ovo država?”. Ima li ova država definiranu Strategiju nacionalne sigurnosti? Kakva je Strategija obrane? Koje se to zajedničke vrijednosti i strateški vanjskopolitički, obrambeni i sigurnosni ciljevi oko kojih se okupljaju sve tri grane vlasti?

Je li Hrvatska samo formalna, slučajna članica Europske unije i NATO saveza koja svoju vanjsku i sigurnosno-obrambenu politiku prilagođava personalnim odnosima lokalnih političara ili je usuglašava s ostalim članicama organizacija kojima pripada?

Mali pregled zastarjelosti

Prva Strategija nacionalne sigurnosti donesena je 2002. godine radi ispunjavanja uvjeta ulaska Hrvatske u NATO savez i EU. Sljedeća strategija koja promovira koncept domovinske sigurnosti donesena je 2017. godine pod sponzorstvom tadašnjeg ministra obrane Damira Krstičevića. Kako funkcionira ideja “integrirane” domovinske sigurnosti, najbolje se vidjelo ovoga ljeta. U jeku protupožarne sezone, Hrvatska je imala na raspolaganju pedeset posto flote protupožarnih zrakoplova.

Strategija obrane, sljedeći bitan dokument, nije ažuriran od 2002. godine. Donesen je isto zbog ulaska u NATO. Pored toga Hrvatska nema Vojnu strategiju. Nedostaju doktrine i taktike upotrebe kopnene vojske, zrakoplovstva i mornarice. Dakle, to je samo mali pregled zastarjelosti ili neimanja nužnih dokumenata koji bi usmjeravali ključne političke odluke po pitanju obrane i nacionalne sigurnosti.

Čega Milanović nije svjestan

Ipak, to ne daje za pravo predsjedniku države i vrhovnom zapovjedniku da javno lamentira i drži lekcije o povodima, uzrocima i ciljevima rata koji trenutno razara Ukrajinu. Koliko god ministar obrane bio nesposoban, a ministar vanjskih poslova ridikulozan, predsjednikove ocjene Rusa, Amera i Ukrajinaca trebaju biti ostavljene izvan domaćeg političkog konteksta.

Njegova tvrdnja da ne želi uvući Hrvatsku u rat, koji se vodi između Amerike i Rusije, naprosto je “as iz rukava” moskovskoj propagandi, odnosno prst u oko građanima Ukrajine koji se nastoje obraniti od brutalne ruske agresije. Teza kako odbijanjem pružanja usluga obuke ukrajinskim vojnicima brani Hrvatsku jer se ne zamjera Rusiji, naprosto je smiješna.

Svako sudjelovanje Hrvatske u okviru zajedničkog djelovanja Europske unije i NATO saveza, razmjerno je toliko malo da se Rusije neće ni očešati. Milanović očito nije svjestan položaja Hrvatske unutar globalnih odnosa, a niti svoje osobne važnosti.

Kako je NATO zaobišao Tuđmana

Pred početak NATO intervencije u Srbiji i Crnoj Gori 1999. godine, već teško bolesni predsjednik Franjo Tuđman ponudio je svoju osobnu mirovnu inicijativu po pitanju rješavanja problema Kosova. Nitko nije tražio njegovu pomoć. Nitko nije ni odgovorio na njegovu inicijativu. Politička odluka je već bila donesena na razini NATO saveza. Najznačajniji saveznici jednostavno su ga ignorirali. Kad je NATO tražio korištenje hrvatskog zračnog prostora za svoje zrakoplove, predsjednik Tuđman je povrijeđeno odbio.

Poruka Amera bila je vrlo jasna i nedvosmislena. NATO će koristiti zračni prostor Hrvatske sa ili bez njene suglasnosti. Stvar je u posljednji tren, kao mnogo puta do tada, spasio Mate Granić dajući diplomatsko odobrenje za prelet NATO zrakoplova u svojstvu ministra vanjskih poslova. Na sam dan početka NATO operacije Allied Force, NATO je publicirao NOTAM, obavijest za zrakoplovce.

Braća Hrvati i Grci

Tim NOTAM-om, koji je inače u nadležnosti suverene države, svako letenje iznad Hrvatske smatralo se opasnim. Dok su druge države, čiji je zračni prostor također korišten, konzultirane, Hrvatska je jednostavno zaobiđena kao potencijalni “troublemaker”!

I danas kad pitate prosječnog građanina Srbije, ogromna većina će odgovoriti da su “bivša braća” Hrvati stali na stranu NATO saveza. Na drugoj pak strani, opće je mišljenje da su braća Grci bili uz Srbe. To što je Grčka glasala za odluku NATO saveza o intervenciji, stavila na raspolaganje svoj zračni prostor, zračne i pomorske logističke baze, to što je sudjelovala u NATO sustavu zapovijedanja i dijela zajedničkih troškova intervencije, to nitko i ne spominje.

Prednosti sudjelovanja

Kad rat prestane i Rusiji budu uklonjene sankcije, odnos Rusije prema Hrvatskoj bit će vođen isključivo trenutnim interesima, a ne ratnim temama iz prošlosti. Hrvatskog “ogromnog” doprinosa u borbi protiv agresivne politike Moskve, u Rusiji se – osim povjesničara – nitko neće sjećati.

Na drugoj pak strani, pružanje podrške ukrajinskim obrambenim naporima pozicionira našu vanjsku, sigurnosnu i obrambenu politiku u suglasju sa savezima i organizacijama kojima pripadamo. Ne samo deklarativno, nego i konkretno svrstava Hrvatsku na stranu dobra, na stranu obrane zajedničkih europskih vrijednosti i međunarodnog poretka. Tko doprinosi, može sjediti za stolom i sudjelovati u donošenju odluka.

S vojnog stajališta, sudjelovanje naših vojnika u zajedničkim programima predstavlja neprocjenjivo iskustvo. Podiže se razina spremnosti i interoperabilnosti vlastitih oružanih snaga. Podiže se samopouzdanje i stječe se ugled među saveznicima.

Izmotavanje za sitne poene

Kad su MiG-ovi JNA 1991. godine napalmom spržili moje kolege u aerodromu u Vrsaru, predsjednik SDP-a Peđa Grbin imao je svega 12 godina. Vjerojatno se toga i ne sjeća. Kad su avioni JNA pobili hrvatske redarstvenike na poligonu pored Vinkovaca, predsjednik Zoran Milanović gradio je svoju diplomatsku karijeru. Da su stradali hrvatski vojnici imali prilike obučavati se izvan dosega nadmoćne neprijateljske avijacije, velika je vjerojatnost da bi danas bili živi.

Odbijanje davanja suglasnosti za obuku ukrajinskih vojnika iz formalnih razloga nije ništa drugo nego izmotavanje kako bi se prikrila prava namjera, stjecanje sitnih političkih poena. Formalni i proceduralni razlozi ne bi trebali biti prepreka kad se donose državničke odluke. Rješenje se uvijek može naći da se ispoštuju potrebne formalnosti. No za takve odluke potrebno je imati i političke lidere državničkog kova.

Porazna činjenica za Hrvatsku

U nedostatku odgovarajućih strateških dokumenata i jasnih procedura, treba li se u donošenju odluka voditi moralnim vrijednostima? U međunarodnim odnosima dominiraju isključivo interesi. Moralne vrijednosti, stvarne ili za tu priliku fabricirane, služe za modeliranje javnog mnijenja i opravdavanje konkretnog djelovanja.

Prepucavanje političkih lidera otkriva poraznu činjenicu – Hrvatska nema definiranu vanjsku i sigurnosnu politiku. Što mi želimo postići kao članica NATO i EU u našem susjedstvu, Europi i globalno? Kakvi su naši pogledi na obuzdavanje Rusije? Mogu se postaviti i druga pitanja, ali sve dok kreatori naše vanjske i sigurnosne politike zaista ne oblikuju odgovore na ta pitanja, ponavljat će se sukobi Pantovčaka i Banskih dvora koji će i dalje negativno utjecati na ugled Hrvatske.

Osigurati obuku Ukrajinaca

U konkretnom slučaju, Hrvatska treba osigurati obuku ukrajinskih vojnika. To je u njenom interesu. Kao što rade nordijske države, naše sudjelovanje treba provoditi bez puno pompe, galame, velikih riječi i političke reklame. Hrvatski doprinos zajedničkim naporima neće ostati nezapamćen. Saveznici će to znati cijeniti. Ukrajinci će biti zahvalni i pamtiti.

A Rusi? Iz ruske perspektive, Hrvatska je toliko mala i beznačajna, osim kad se radi o moru i nogometu, da će naše sudjelovanje jedva biti i primijećeno. I na kraju, ne treba zaboraviti da je naša blokada za ulazak u NATO skinuta nakon što smo poslali vojnike u Afganistan.