I pored provedene djelomične mobilizacije Vojsci Ruske Federacije nedostaje ljudstva za nastavak vođenja rata u Ukrajini. Nije u pitanju samo kvantitativni manjak. Pored loše osposobljenosti, zbog manjka običnih kapaciteta, instruktora i opreme, ruske invazione trupe susreću se s ozbiljno niskom razinom borbenog morala svojih trupa.
Mobiky, kako u žargonu nazivaju nasilno prikupljene rezerviste, neupotrebljivi su za bilo kakve ozbiljnije napadne operacije. Pod lažnim izgovorom da ih vode na treću crtu obrane, obično ih iskrcaju na nepoznati terene, pridodaju nekoj profesionalnoj jedinici i s njima pokušavaju ostvariti napredak, što po pravilu ne uspijeva. U dosadašnjem dijelu rata Vojske Ruske Federacije napredovala je ako su to činili profesionalni vojnici po ugovoru ili plaćenici.
Rusi obećavaju vojnicima plaće kakve imaju liječnici
Međutim, nakon više od godinu dana rata, motiv za jurišanje na ukrajinske položaje pada i kod ruskih profesionalnih vojnika. Zbog toga se, vojnicima po ugovoru, nudi novi motivirajući financijski poticaj. Borcima spremnim pridružiti se jurišnim jedinicama i napadati na bojišnici u Ukrajini, nudi se 50.000 rubalja po kilometru napredovanja. Dakle bonus, u protuvrijednost od 650 američkih dolara, nagrada je za “aktivno sudjelovanje u napadnim operacijama”.
Oni koji potpišu ugovor za odlazak borbu u Ukrajinu, za prvi ugovor dobivaju bonus od 295.000 rubalja, oko 3800 američkih dolara, i mjesečnu plaću od 200.000 rubalja ili 2600 američkih dolara. Plaća vojnika po ugovoru ekvivalenta je primanjima liječnika ili software inženjera. Takvi uvjeti, preko medija, ponuđeni su u Jaroslavskoj oblast, 250 kilometara sjeveroistočno od Moskve.
Prema ruskim izvorima, od upravitelja zgrada u Novosibirsku, zahtijevano je da slične oglase postave na oglasnim pločama u stambenim zgradama. Ured gradonačelnika također je pozvao lokalne škole na takve objave. Ipak, problem je u činjenici da mnogim vojnicima po ugovoru obećani bonusi nisu isplaćeni još od ljeta prošle godine.
Mjesečno se privede oko 20.000 novih rezervista
Iako je ruska vojska službeno okončala “djelomičnu”, prikrivenom mobilizacijom svaki mjesec, u prosjeku privedu oko 20.000 novih rezervista. U ožujku, redovno služenje vojnog roka završila jedna klasa ročnih vojnika, što predstavlja mobilizacijski potencijal oko 130.000 vojnika koji su završili vojničku obuku. Ipak, vlasti u Moskvi odugovlače s novim valom mobilizacije. Jedan je razlog nedostatak opreme i naoružanja kojim bi snabdjeli veliku masu novih rezervista. Ni prvi val mobilizacije nije u potpunosti stigao na front.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi razlog je moguća negativna reakcija stanovništva. Ruska politika mobilizacije krajnje je proračunata. Najveći teret u ljudskom “materijalu” podnose siromašni krajevi. Udaljena provincija Ruske Federacije nije politička prijetnja režimu u Moskvi. Tko mari što se događa u nekoj zabiti južnog Sibira? Sve relevantne pobune i revolucije kretale su iz Moskve ili Sankt Peterburga. To su mjesta gdje se odlučuje o rušenju vladara Rusije.
Namjerno žrtvovanje provincijske sirotinje je očito
Rasprostranjenost broja poginulih po administrativnim jedinicama, u odnosu na 100.000 stanovnika muške dobi od 18 do 50 godina, zorno pokazuje smišljenu politiku zaobilaženja Moskve i Sankt Peterburga. Namjerno žrtvovanje provincijske sirotinje više je nego očito.
Ruska Federacija podijeljena je u brojne administrativne jedinice. Na ogromnom teritoriju egzistiraju 21 republika, 46 oblasti, devet krajeva, jedna autonomna oblast, četiri autonomna okruga i dva federalna grada: Moskva i Sankt-Peterburg. Iako je država službeno na snazi federativnog uređenja, stvarna zakonodavna, izvršna i sudska vlast nalazi se u Moskvi.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Daleko najveća smrtnost, u odnosu na referentnu populaciju, zabilježena je u administrativnim jedinicama južnog Sibira. Republika Tuva ima 172, Republika Bujratija 161, a Altajska Republika 102 poginula vojnika na 100 tisuća stanovnika. Prosjek preko 100 mrtvih na stotinu tisuća stanovnika prelazi još i Sjeverna Osetija. U ovoj zakavkaskoj republici relativni broj smrtno stradalih iznosi 109 poginulih. Zabajkalski kraj u Sibiru i Magadanska oblast na Dalekom istoku bilježe 95 poginulih vojnika u istom relativnom odnosu.
Najmanje poginulih je iz Moskve i Sankt Peterburga
Sasvim očekivano, Moskovska oblast, Sankt Peterburg i Moskva nalaze se na dnu ljestvice “danka u krvi” kojim se plaća “specijalna vojna operacija”. Relativni broj poginulih vojno sposobnih muškaraca na stotinu tisuća stanovnika u Moskovskoj oblasti iznosi deset, u Sankt Petersburg sedam, a u glavnom gradu Ruske Federacije svega dva. Dakako, relativni doprinos južno sibirskih administrativnih jedinica u odnosu na Moskvu veći je za 80 puta.
Neki poznanici iz Moskve tvrde da, ako ne gledaš prodržavne medije, u glavnom gradu živiš normalno, kao da nema rata. To što se više ne prodaju McDonald’s hamburgeri ili to što više nema Coca-Cole, više nitko i ne primjećuje. Koliko će takvo stanje potrajati teško je predvidjeti. Naime, ministar obrane Ruske Federacije, kao odgovor na stalne gubitke i jačanje oružanih snaga Ukrajine, morat će uskoro potegnuti za drugim valom popune snaga u Ukrajini.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Provincijski mobilizacijski kapacitet, iz Urala i na Kavkazu, poprilično je ispražnjen. Manjak radno sposobnog stanovništva svakodnevno je vidljiv. Predlaže se zakon kojem bi se minimalna dob zapošljavanja radne snage u industriji spustila sa 18 na 16 godina. Regrutacijska dob za služenje redovnog vojnog roka podignuta je na 30 godina. Prvi put je, nakon Drugog svjetskog rata, regularnoj vojsci dozvoljena mobilizacija kažnjenika po zatvorima.
Prvotni ratni ciljevi kao da su iščezli
Radi održavanja političke stabilnosti, ruska propagandna mašinerija nastoji rat pretvoriti u svakodnevno, normalno stanje. Iako nema niti jednog stranog vojnika na teritoriju Ruske Federacije, rat se predstavlja kao obrana Rusije od NATO agresije. Prvotni ratni ciljevi kao da su iščezli. Činjenice se okreću potpuno naopako. Putin, čovjek koji je jedini stvarni krivac za otpočinjanje ovog krvavog rata, predstavlja se kao vođa koji brani opstojnost države. Čak je potpuno kopirao izjavu Volodimira Zelenskog iz 2019. godine. “Mi ovaj rat nismo započeli, ali ga moramo završit”, sad izjavljuje Putin.
Svi mogu biti krivi osim njega. Generali, ministri, lokalni državni dužnosnici – svi su na meti državnog Agitpropa i militantnih ruski blogera. Jedino se ne dovodi u pitanje opravdanost agresije na susjednu suverenu zemlju i vodeća uloga Putina. Tko god se suprotstavi takvom narativu vrlo brzo nestaje s javne medijske scene. U uvjetima kad veliki dio stanovništava vjeruje u opravdanost rata, a u državi ne postoji nikakva organizirana opozicija, skora promjena sadašnje vlasti u Kremlju više izgleda kao pusta želja nego mogući razvoj događaja. Neki analitičari tvrde da ni gubitak Krima ne bi srušio sadašnju vlast. Međutim, to ne znači da Vladimir Putin želi dugotrajnim ratom iscrpiti Ukrajinu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kina ne daje slijepu podršku Rusiji
Nedavni posjet kineskog predsjednika Xi Jinpinga samo je dodatno argumentirao dugoročno nepovoljnu situaciju za Putina. Prvo i osnovno, predsjednik narodne Republike Kine jasno je dao do znanja da ne odobrava upotrebu nuklearnog naoružanja kao i zloupotrebu civilnih nuklearnih postrojenja. Samim tim ruskoj strani uskraćeni su najjači aduti kojima je plašila, prije svega, Europu. Nema govora o slanju vojne pomoći Ruskoj Federaciji. Kina ne želi poraz Rusije. Međutim, to ne znači prihvaćanje “nove realnosti”, kako to naglašava Moskva.
Niti jednim postupkom ili izjavom Kina nije podržala aneksiju okupiranih područja u Ukrajini. U konačnici to znači da Ruska Federacija mora nastaviti sama voditi rat koji je i započela. Nema kineske vojne pomoći.
U takvim okolnostima, kad je već dokazano da konvencionalnim sredstvima Rusija nije sposobna ostvariti svoje političke ambicije u Ukrajini, daljnji nastavak rata dodatno vojno i gospodarski iscrpljuje Rusku Federaciju. Zbog čega Putin onda ne okonča rat i povuče svoje trupe iz Ukrajine? Na to pitanje teško je dati vjerodostojan odgovor.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Putin je lagao u lice Macronu i Scholzu
Jedna od karakteristika politike, kako bivšeg SSSR-a, tako i današnje Rusije, jest vrlo često postupanje suprotno od opće slike koja se šalje u svijet i vlastitom stanovništvu. Nacistička Njemačka bila je najveći ideološki neprijatelj SSSR-a, da bi zaključili Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika.
Vladimir Putin, neposredno pred početak agresije, u lice je lagao francuskog predsjednika Emmanuel Macrona, a malo kasnije i njemačkog kancelara Olafa Scholza, da ne namjerava napasti Ukrajinu. Kako reče jedan vic: “Kad Rusi lažu? Čim zinu!”.
Dakle, nepredvidiva reakcija Moskve prisiljava Ukrajinu, i njene prijatelje, na jedini mogući način okončanja agresije – a to je oružana borba. Za sada, nastavak protjerivanja ruske vojske s teritorija Ukrajine jedini je put kojim može dovest Moskvu za pregovore u okvirima međunarodnog prava. Vladimir Putin pokazao je potpunu neosjetljivost na ljudske gubitke. Međutim, ako kovčezi s mrtvim ruskim vojnicima počnu stizati u Moskvu, to će postati pitanje političkog opstanka, a ne osobne empatije za nepotrebne ljudske gubitke
Članak se nastavlja ispod oglasa
Vojni komentator: Putin ima novu metodu kojom mami u Ukrajinu, ali nije dosta. Muškarci u Moskvi više nisu sigurni
Rusi obećaju velike plaće novim vojnicima. Problem je što su u zaostatku od ljeta
Rasprostranjenost broja poginulih po administrativnim jedinicama, u odnosu na 100.000 stanovnika muške dobi od 18 do 50 godina, zorno pokazuje smišljenu politiku zaobilaženja Moskve i Sankt Peterburga. Namjerno žrtvovanje provincijske sirotinje više je nego očito
I pored provedene djelomične mobilizacije Vojsci Ruske Federacije nedostaje ljudstva za nastavak vođenja rata u Ukrajini. Nije u pitanju samo kvantitativni manjak. Pored loše osposobljenosti, zbog manjka običnih kapaciteta, instruktora i opreme, ruske invazione trupe susreću se s ozbiljno niskom razinom borbenog morala svojih trupa.
Mobiky, kako u žargonu nazivaju nasilno prikupljene rezerviste, neupotrebljivi su za bilo kakve ozbiljnije napadne operacije. Pod lažnim izgovorom da ih vode na treću crtu obrane, obično ih iskrcaju na nepoznati terene, pridodaju nekoj profesionalnoj jedinici i s njima pokušavaju ostvariti napredak, što po pravilu ne uspijeva. U dosadašnjem dijelu rata Vojske Ruske Federacije napredovala je ako su to činili profesionalni vojnici po ugovoru ili plaćenici.
Rusi obećavaju vojnicima plaće kakve imaju liječnici
Međutim, nakon više od godinu dana rata, motiv za jurišanje na ukrajinske položaje pada i kod ruskih profesionalnih vojnika. Zbog toga se, vojnicima po ugovoru, nudi novi motivirajući financijski poticaj. Borcima spremnim pridružiti se jurišnim jedinicama i napadati na bojišnici u Ukrajini, nudi se 50.000 rubalja po kilometru napredovanja. Dakle bonus, u protuvrijednost od 650 američkih dolara, nagrada je za “aktivno sudjelovanje u napadnim operacijama”.
Oni koji potpišu ugovor za odlazak borbu u Ukrajinu, za prvi ugovor dobivaju bonus od 295.000 rubalja, oko 3800 američkih dolara, i mjesečnu plaću od 200.000 rubalja ili 2600 američkih dolara. Plaća vojnika po ugovoru ekvivalenta je primanjima liječnika ili software inženjera. Takvi uvjeti, preko medija, ponuđeni su u Jaroslavskoj oblast, 250 kilometara sjeveroistočno od Moskve.
Prema ruskim izvorima, od upravitelja zgrada u Novosibirsku, zahtijevano je da slične oglase postave na oglasnim pločama u stambenim zgradama. Ured gradonačelnika također je pozvao lokalne škole na takve objave. Ipak, problem je u činjenici da mnogim vojnicima po ugovoru obećani bonusi nisu isplaćeni još od ljeta prošle godine.
Mjesečno se privede oko 20.000 novih rezervista
Iako je ruska vojska službeno okončala “djelomičnu”, prikrivenom mobilizacijom svaki mjesec, u prosjeku privedu oko 20.000 novih rezervista. U ožujku, redovno služenje vojnog roka završila jedna klasa ročnih vojnika, što predstavlja mobilizacijski potencijal oko 130.000 vojnika koji su završili vojničku obuku. Ipak, vlasti u Moskvi odugovlače s novim valom mobilizacije. Jedan je razlog nedostatak opreme i naoružanja kojim bi snabdjeli veliku masu novih rezervista. Ni prvi val mobilizacije nije u potpunosti stigao na front.
Drugi razlog je moguća negativna reakcija stanovništva. Ruska politika mobilizacije krajnje je proračunata. Najveći teret u ljudskom “materijalu” podnose siromašni krajevi. Udaljena provincija Ruske Federacije nije politička prijetnja režimu u Moskvi. Tko mari što se događa u nekoj zabiti južnog Sibira? Sve relevantne pobune i revolucije kretale su iz Moskve ili Sankt Peterburga. To su mjesta gdje se odlučuje o rušenju vladara Rusije.
Namjerno žrtvovanje provincijske sirotinje je očito
Rasprostranjenost broja poginulih po administrativnim jedinicama, u odnosu na 100.000 stanovnika muške dobi od 18 do 50 godina, zorno pokazuje smišljenu politiku zaobilaženja Moskve i Sankt Peterburga. Namjerno žrtvovanje provincijske sirotinje više je nego očito.
Ruska Federacija podijeljena je u brojne administrativne jedinice. Na ogromnom teritoriju egzistiraju 21 republika, 46 oblasti, devet krajeva, jedna autonomna oblast, četiri autonomna okruga i dva federalna grada: Moskva i Sankt-Peterburg. Iako je država službeno na snazi federativnog uređenja, stvarna zakonodavna, izvršna i sudska vlast nalazi se u Moskvi.
Daleko najveća smrtnost, u odnosu na referentnu populaciju, zabilježena je u administrativnim jedinicama južnog Sibira. Republika Tuva ima 172, Republika Bujratija 161, a Altajska Republika 102 poginula vojnika na 100 tisuća stanovnika. Prosjek preko 100 mrtvih na stotinu tisuća stanovnika prelazi još i Sjeverna Osetija. U ovoj zakavkaskoj republici relativni broj smrtno stradalih iznosi 109 poginulih. Zabajkalski kraj u Sibiru i Magadanska oblast na Dalekom istoku bilježe 95 poginulih vojnika u istom relativnom odnosu.
Najmanje poginulih je iz Moskve i Sankt Peterburga
Sasvim očekivano, Moskovska oblast, Sankt Peterburg i Moskva nalaze se na dnu ljestvice “danka u krvi” kojim se plaća “specijalna vojna operacija”. Relativni broj poginulih vojno sposobnih muškaraca na stotinu tisuća stanovnika u Moskovskoj oblasti iznosi deset, u Sankt Petersburg sedam, a u glavnom gradu Ruske Federacije svega dva. Dakako, relativni doprinos južno sibirskih administrativnih jedinica u odnosu na Moskvu veći je za 80 puta.
Neki poznanici iz Moskve tvrde da, ako ne gledaš prodržavne medije, u glavnom gradu živiš normalno, kao da nema rata. To što se više ne prodaju McDonald’s hamburgeri ili to što više nema Coca-Cole, više nitko i ne primjećuje. Koliko će takvo stanje potrajati teško je predvidjeti. Naime, ministar obrane Ruske Federacije, kao odgovor na stalne gubitke i jačanje oružanih snaga Ukrajine, morat će uskoro potegnuti za drugim valom popune snaga u Ukrajini.
Provincijski mobilizacijski kapacitet, iz Urala i na Kavkazu, poprilično je ispražnjen. Manjak radno sposobnog stanovništva svakodnevno je vidljiv. Predlaže se zakon kojem bi se minimalna dob zapošljavanja radne snage u industriji spustila sa 18 na 16 godina. Regrutacijska dob za služenje redovnog vojnog roka podignuta je na 30 godina. Prvi put je, nakon Drugog svjetskog rata, regularnoj vojsci dozvoljena mobilizacija kažnjenika po zatvorima.
Prvotni ratni ciljevi kao da su iščezli
Radi održavanja političke stabilnosti, ruska propagandna mašinerija nastoji rat pretvoriti u svakodnevno, normalno stanje. Iako nema niti jednog stranog vojnika na teritoriju Ruske Federacije, rat se predstavlja kao obrana Rusije od NATO agresije. Prvotni ratni ciljevi kao da su iščezli. Činjenice se okreću potpuno naopako. Putin, čovjek koji je jedini stvarni krivac za otpočinjanje ovog krvavog rata, predstavlja se kao vođa koji brani opstojnost države. Čak je potpuno kopirao izjavu Volodimira Zelenskog iz 2019. godine. “Mi ovaj rat nismo započeli, ali ga moramo završit”, sad izjavljuje Putin.
Svi mogu biti krivi osim njega. Generali, ministri, lokalni državni dužnosnici – svi su na meti državnog Agitpropa i militantnih ruski blogera. Jedino se ne dovodi u pitanje opravdanost agresije na susjednu suverenu zemlju i vodeća uloga Putina. Tko god se suprotstavi takvom narativu vrlo brzo nestaje s javne medijske scene. U uvjetima kad veliki dio stanovništava vjeruje u opravdanost rata, a u državi ne postoji nikakva organizirana opozicija, skora promjena sadašnje vlasti u Kremlju više izgleda kao pusta želja nego mogući razvoj događaja. Neki analitičari tvrde da ni gubitak Krima ne bi srušio sadašnju vlast. Međutim, to ne znači da Vladimir Putin želi dugotrajnim ratom iscrpiti Ukrajinu.
Kina ne daje slijepu podršku Rusiji
Nedavni posjet kineskog predsjednika Xi Jinpinga samo je dodatno argumentirao dugoročno nepovoljnu situaciju za Putina. Prvo i osnovno, predsjednik narodne Republike Kine jasno je dao do znanja da ne odobrava upotrebu nuklearnog naoružanja kao i zloupotrebu civilnih nuklearnih postrojenja. Samim tim ruskoj strani uskraćeni su najjači aduti kojima je plašila, prije svega, Europu. Nema govora o slanju vojne pomoći Ruskoj Federaciji. Kina ne želi poraz Rusije. Međutim, to ne znači prihvaćanje “nove realnosti”, kako to naglašava Moskva.
Niti jednim postupkom ili izjavom Kina nije podržala aneksiju okupiranih područja u Ukrajini. U konačnici to znači da Ruska Federacija mora nastaviti sama voditi rat koji je i započela. Nema kineske vojne pomoći.
U takvim okolnostima, kad je već dokazano da konvencionalnim sredstvima Rusija nije sposobna ostvariti svoje političke ambicije u Ukrajini, daljnji nastavak rata dodatno vojno i gospodarski iscrpljuje Rusku Federaciju. Zbog čega Putin onda ne okonča rat i povuče svoje trupe iz Ukrajine? Na to pitanje teško je dati vjerodostojan odgovor.
Putin je lagao u lice Macronu i Scholzu
Jedna od karakteristika politike, kako bivšeg SSSR-a, tako i današnje Rusije, jest vrlo često postupanje suprotno od opće slike koja se šalje u svijet i vlastitom stanovništvu. Nacistička Njemačka bila je najveći ideološki neprijatelj SSSR-a, da bi zaključili Pakt o nenapadanju i prijateljstvu između Njemačke i Saveza Sovjetskih socijalističkih Republika.
Vladimir Putin, neposredno pred početak agresije, u lice je lagao francuskog predsjednika Emmanuel Macrona, a malo kasnije i njemačkog kancelara Olafa Scholza, da ne namjerava napasti Ukrajinu. Kako reče jedan vic: “Kad Rusi lažu? Čim zinu!”.
Dakle, nepredvidiva reakcija Moskve prisiljava Ukrajinu, i njene prijatelje, na jedini mogući način okončanja agresije – a to je oružana borba. Za sada, nastavak protjerivanja ruske vojske s teritorija Ukrajine jedini je put kojim može dovest Moskvu za pregovore u okvirima međunarodnog prava. Vladimir Putin pokazao je potpunu neosjetljivost na ljudske gubitke. Međutim, ako kovčezi s mrtvim ruskim vojnicima počnu stizati u Moskvu, to će postati pitanje političkog opstanka, a ne osobne empatije za nepotrebne ljudske gubitke