Vojska Ruske Federacije očigledno gubi vatrenu moć, najveću prednost koju je imala na početku rata. Rusko Ministarstvo obrane odlučilo je u borbu poslati sve raspoloživo naoružanje prikupljeno još od završetka Drugog svjetskog rata. Iz Centralnog rezervnog tenkovskog parka na Dalekom istoku prema Ukrajini je krenula željeznička kompozicija natovarena tenkovima T-54/55.
Grad Arsenjev, 160 kilometara sjeveroistočno od Vladivostoka, najveće je skladište tenkovskih rezervi u Primorskom kraju. Na početku ruske agresije na Ukrajinu u skladištu je bilo pospremljeno oko 1295 komada tenkova raznih modela. Prvo su ispražnjeni tenkovi T-62, najmlađeg godišta. Neki su otišli na modernizaciju dok je većina završavala izravno na ratištu. U Donbasu su se prvi primjerci ovog oklopnjaka, čija je proizvodnja obustavljena 1975. godine, pojavili krajem ljeta prošle godine. Ovaj tenk je specifičan jer koristi top kalibra od 115 milimetara, nestandardan za ruske tenkove novije generacije.
Međutim, kad je iz Arsenjeva, na put dug 9500 kilometara, prema ratištu krenula kompozicija tenkova T-54/55, to je bio očit dokaz manjka vatrene moći kojom raspolažu ruske snage. Ukupno je proizvedeno između 96.000 i 100.000 komada ovog tipa tenka, a s proizvodnih traka u bivšem SSSR-u sišlo je 52.000 oklopnjaka. Proizvodio se u pogonima Harkovske tvornice lokomotiva i Uralskog vagonskog zavoda. Ostali su proizvedeni po licenci u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Kini.
Na ukrajinskom ratištu nemaju izglede u protutenkovskoj borbi
Serijska proizvodnja započela je 1949. godine. Do 1981. godine, kada je proizvodnja prestala u Sovjetskom Savezu, na tenku su izvršene mnoge dogradnje. Međutim, top D-10, kalibra od 100 milimetara, se zadržao. Nišanski uređaji, uz mala poboljšanja, ostali su na razini poslijeratne optike. Iako su rađena poboljšanja, osnovna karakteristika topa je skromna preciznost u odnosu na današnje modele.
Također, originalni oklop T-55 ne pruža zaštitu posadi od protutenkovskih ručnih bacača kao što je RPG-7. Krajem osamdesetih i devedesetih na tenku su vršene razne modernizacije, počevši od kalibra topa pa do protuoklopne zaštite, ali ne u Sovjetskom Savezu. Većina je zamijenjena suvremenim tenkovima, a stari modeli povučeni su u rezervu.
Prema postojećim karakteristikama protutenkovskog naoružanja i tenkova na ukrajinskom ratištu, tenkovi T-54/55 nemaju nikakve izglede u protutenkovskoj borbi niti se mogu koristiti kao uspješno napadno sredstvo. Međutim, prednost ovog veterana Hladnog rata jest brojnost, jednostavnost održavanja i ogromne količine streljiva u rezervi. Dakle, ovi tenkovi mogu biti korišteni kao ukopane otporne točke ili kao topnička podrška pješadijskim jedinicama posrednim načinom gađanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Selekcija streljiva na licu mjesta – ako upali, dobro je
To nije nikakva novost. Ruske, a i ukrajinske snage, s istom prenamjenom upotrebljavaju protuoklopne bestrzajne topove kalibra od 73 milimetra, kao i najjače protutenkovske topove MT-12 kalibra od 100 milimetara. Top MT-12, kod neposrednog gađanja ima efikasan domet do 3000 metara, dok pri posrednom gađanju tuče do 8200 metara. Top D-10, ugrađen u tenk T-55, posrednim načinom gađanja može biti uspješan, ovisno o varijanti, na daljinama od 14 do 16 kilometara.
Broj raspoloživih metaka kalibra od 100 milimetara za top D-10 mjeri se u stotinama tisuća. Međutim, stanje njihove operativne upotrebljivosti vrlo je upitno. U sadašnjim uvjetima nema govora o reparaciji municije za topove D-10. Rusi će jednostavno selekciju streljiva vršiti na licu mjesta, nakon što ga stave u cijev. Ako opali, ok. Ako ne, daj drugo zrno.
Ruska praksa dovlačenja svega i svačega
Ali to nije sve. Uočena je željeznička kompozicija nakrcana tenkovima iz Drugog svjetskog rata tipa T-34 s topom kalibra od 85 milimetara. Također, poslijeratni modeli poznatih “Kaćuša”, BM-13-16, snimljeni su kako se kreću ruskim cestama. Ovaj model Kaćuše ima 16 nevođenih raketnih zrna, kalibra od 132 milimetra. Ovisno o varijanti, domet raketa iznosi od 8 do 12 kilometara. Rakete se lansiraju sa šinastih lansera i njihova karakteristika je jako rasipanje na cilj, to jest mala točnost pogađanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U istoj koloni nalazi se i poznati divizijski top kalibra od 76 milimetara, oznake M1942. Poznatiji je po kratici ZiS-3, od „Zavod imeni Stalina“. U vremenu od 1941. do 1946. godine proizvedeno je 103.000 komada ovih izvršenih topova. Moglo bi se slobodno reći da su vojni muzej na kotačima.
Još prošle godine snage samoproglašenih republika dobile su haubice iz Drugog svjetskog rata, D-1, model iz 1943., kalibra od 152, i M-30, model iz 1938. godine, kalibra od 122 milimetra. Ovakva praksa dovlačenja svega i svačega, što je nekad pucalo, i što bi trebalo ponovo pucati, dovodi promatrače u zabunu. Je li sve to arhivsko oružje namijenjeno za front ili se snima neki ratni film?
Rusija se ponaša kao pijani milijarder
Sve očitije vidi se cijena ruske rasipnosti i bahatosti. Na početku sukoba, primjenjujući artiljerijsku taktiku iz Prvog svjetskog rata, krajnje neracionalno rasipali su ogromnu vatrenu premoć. Bitka za Severodonjeck, koja je trajala od 6. svibnja do 25. lipnja 2022. godine, najbolji je primjer ponašanja „pijanog milijardera“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tom periodu, dnevni utrošak granata procijenjen je na 40.000 do 60.000 projektila velikog kalibra. Osim što su znatno reducirane zalihe streljiva, istrošene su i topovske cijevi. Da stvar bude gora, za posredno gađanje, kao podrška pješadiji, koristili su i suvremene tenkovske topove kalibra od 125 milimetara. Smanjili su zalihe razornih granata za tenkovske topove, a pohabane su cijevi mnogih tenkovskih topova. Zrno ispaljeno iz tenkovskog topa ima znatno veću brzinu od granate iz haubice. Zbog toga cijevi tenkovskog topa izdrže manji ciklus ispaljivanja.
Dostave iz Irana i Sjeverne Koreje, kao i domaća proizvodnja, ne mogu zadovoljiti dnevne potrebe potrošnje streljiva velikog kalibra. Kina, koja ima ogromne zalihe, svoja skladišta još nije otvorila za Vojsku Ruske Federacije. Ako se opskrba streljivom ne riješi, ruska vojska nužno će morati prijeći na dominantno obrambene operacije.
I Putin je priznao probleme sa streljivom
Nedostatak, kao i neracionalnu potrošnju streljiva, potvrdio je i sam vrhovni zapovjednik Vladimir Putin. U pomno režiranom razgovoru za državnu TV, dana 25. ožujka priznao je da „Rusija ima problem s granatama”, zbog čega se uvode ograničenja za vojsku. Međutim, također je tvrdio kako „ruska vojna industrija može tri puta više proizvoditi“ u odnosu na planirano povećanje proizvodnje granata u Sjedinjenim Državama, čiji je cilj podići proizvodnju na 75.000 granata mjesečno do 2025.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I kad bi to bilo točno, zaboravio je naglasiti kako, pored Sjedinjenih Država, Ukrajinu granatama oprema i NATO, gotovo cijela Europska unija, Kanada i Australija. Uz to, propustio je naglasiti da streljivo za topove i višecijevne bacače raketa dolazi i izvan Europske unije, kao što je Srbija, Turska, Pakistan, pa čak i Iran.
Međutim, najveća laž, za domaću javnost, tvrdnja je kako će do kraja 2023. godine ruska vojna industrija isporučiti 1600 suvremenih tenkova. To bi možda i bilo moguće kad bi se proizvodni proces tenkova odvijao po principima mitoze – diobe kad od jedne nastaju dvije identične stanice. Proizvodni kapacitet Uralskog vagonskog zavoda, najveća tvornice tenkova u Rusiji, jest 20 komada suvremenih tenkova T-90M na mjesec. Pored toga, može obnoviti 9 starih tenkova u jednom mjesecu. To su teoretski kapaciteti.
Ipak, ne treba ih gledati s omalovažavanjem
Tvornica za popravak tenkova u Transbajkalu bavi se modernizacijom starih T-62 i nema proizvodne kapacitete. Tvornica tenkova i projektni biro Omsktransmaš, u sibirskom gradu Omsku, bankrotirao je 2002. godine. Od tada ne proizvodi tenkove. Čak nisu uspjeli održati ni liniju za modernizaciju tenkova T-62 i T-72.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rusko ministarstvo obrane najavilo je otvaranje još dvije tvornice tenkova! Prema časopisu The Economist, i s tim kapacitetima Ruska Federacija mogla bi teoretski proizvoditi i obnoviti 90 tenkova na mjesec. Normalno, zbog postojećih sankcija kvaliteta ugradbenih dijelova i elektroničkih komponenti neće odgovarati zahtjevima 21. stoljeća. Čak i kad bi uspjeli otvoriti dodatne dvije tvornice tenkova, u idealnim uvjetima, ruska proizvodnja ne bi mogla zadovoljiti potrebe.
U posljednjoj zimskoj ofenzivi gubici iznose 150 tenkova na mjesec. Jesu li oklopni oldtimeri napustili skladišta zbog snimanja filma ili će se T-34-85 ponovo pojaviti na ratištu – vidjet će se uskoro. U svakom slučaju, zasićenje ratišta starom tehnikom ne treba gledati s podsmjehom ili omalovažavanjem.
Koliko god puška bila stara, još uvijek je opasna
Još bi pogubnije bilo ignorirati činjenicu da se na front upućuje velika količina borbenih sredstava. Njihova upotrebna vrijednost može se procijeniti po osposobljenosti posada i vještini upotrebe. Međutim, u tim elementima borbene spremnosti, Vojska Ruske Federacije nije se baš iskazala.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ipak, koliko god puška bila stara, još uvijek je opasna. Ne treba zaboraviti da su tenkovi T-55, u velikom broju, sudjelovali u oslobađanju Hrvatske.
Vojni komentator: Rusi izgubili tenkovsku nadmoć, u Ukrajinu sad šalju muzejske primjerke. Zvuči ludo, ali to bi ih moglo spasiti
Od početka rata su se ponašali bahato, kao pijani milijarderi, sve su ispucali
Najveća Putinova laž, za domaću javnost, tvrdnja je kako će do kraja 2023. godine ruska vojna industrija isporučiti 1600 suvremenih tenkova. To bi možda i bilo moguće kad bi se proizvodni proces tenkova odvijao po principima mitoze - diobe kad od jedne nastaju dvije identične stanice
Vojska Ruske Federacije očigledno gubi vatrenu moć, najveću prednost koju je imala na početku rata. Rusko Ministarstvo obrane odlučilo je u borbu poslati sve raspoloživo naoružanje prikupljeno još od završetka Drugog svjetskog rata. Iz Centralnog rezervnog tenkovskog parka na Dalekom istoku prema Ukrajini je krenula željeznička kompozicija natovarena tenkovima T-54/55.
Grad Arsenjev, 160 kilometara sjeveroistočno od Vladivostoka, najveće je skladište tenkovskih rezervi u Primorskom kraju. Na početku ruske agresije na Ukrajinu u skladištu je bilo pospremljeno oko 1295 komada tenkova raznih modela. Prvo su ispražnjeni tenkovi T-62, najmlađeg godišta. Neki su otišli na modernizaciju dok je većina završavala izravno na ratištu. U Donbasu su se prvi primjerci ovog oklopnjaka, čija je proizvodnja obustavljena 1975. godine, pojavili krajem ljeta prošle godine. Ovaj tenk je specifičan jer koristi top kalibra od 115 milimetara, nestandardan za ruske tenkove novije generacije.
Međutim, kad je iz Arsenjeva, na put dug 9500 kilometara, prema ratištu krenula kompozicija tenkova T-54/55, to je bio očit dokaz manjka vatrene moći kojom raspolažu ruske snage. Ukupno je proizvedeno između 96.000 i 100.000 komada ovog tipa tenka, a s proizvodnih traka u bivšem SSSR-u sišlo je 52.000 oklopnjaka. Proizvodio se u pogonima Harkovske tvornice lokomotiva i Uralskog vagonskog zavoda. Ostali su proizvedeni po licenci u Poljskoj, Čehoslovačkoj i Kini.
Na ukrajinskom ratištu nemaju izglede u protutenkovskoj borbi
Serijska proizvodnja započela je 1949. godine. Do 1981. godine, kada je proizvodnja prestala u Sovjetskom Savezu, na tenku su izvršene mnoge dogradnje. Međutim, top D-10, kalibra od 100 milimetara, se zadržao. Nišanski uređaji, uz mala poboljšanja, ostali su na razini poslijeratne optike. Iako su rađena poboljšanja, osnovna karakteristika topa je skromna preciznost u odnosu na današnje modele.
Također, originalni oklop T-55 ne pruža zaštitu posadi od protutenkovskih ručnih bacača kao što je RPG-7. Krajem osamdesetih i devedesetih na tenku su vršene razne modernizacije, počevši od kalibra topa pa do protuoklopne zaštite, ali ne u Sovjetskom Savezu. Većina je zamijenjena suvremenim tenkovima, a stari modeli povučeni su u rezervu.
Prema postojećim karakteristikama protutenkovskog naoružanja i tenkova na ukrajinskom ratištu, tenkovi T-54/55 nemaju nikakve izglede u protutenkovskoj borbi niti se mogu koristiti kao uspješno napadno sredstvo. Međutim, prednost ovog veterana Hladnog rata jest brojnost, jednostavnost održavanja i ogromne količine streljiva u rezervi. Dakle, ovi tenkovi mogu biti korišteni kao ukopane otporne točke ili kao topnička podrška pješadijskim jedinicama posrednim načinom gađanja.
Selekcija streljiva na licu mjesta – ako upali, dobro je
To nije nikakva novost. Ruske, a i ukrajinske snage, s istom prenamjenom upotrebljavaju protuoklopne bestrzajne topove kalibra od 73 milimetra, kao i najjače protutenkovske topove MT-12 kalibra od 100 milimetara. Top MT-12, kod neposrednog gađanja ima efikasan domet do 3000 metara, dok pri posrednom gađanju tuče do 8200 metara. Top D-10, ugrađen u tenk T-55, posrednim načinom gađanja može biti uspješan, ovisno o varijanti, na daljinama od 14 do 16 kilometara.
Broj raspoloživih metaka kalibra od 100 milimetara za top D-10 mjeri se u stotinama tisuća. Međutim, stanje njihove operativne upotrebljivosti vrlo je upitno. U sadašnjim uvjetima nema govora o reparaciji municije za topove D-10. Rusi će jednostavno selekciju streljiva vršiti na licu mjesta, nakon što ga stave u cijev. Ako opali, ok. Ako ne, daj drugo zrno.
Ruska praksa dovlačenja svega i svačega
Ali to nije sve. Uočena je željeznička kompozicija nakrcana tenkovima iz Drugog svjetskog rata tipa T-34 s topom kalibra od 85 milimetara. Također, poslijeratni modeli poznatih “Kaćuša”, BM-13-16, snimljeni su kako se kreću ruskim cestama. Ovaj model Kaćuše ima 16 nevođenih raketnih zrna, kalibra od 132 milimetra. Ovisno o varijanti, domet raketa iznosi od 8 do 12 kilometara. Rakete se lansiraju sa šinastih lansera i njihova karakteristika je jako rasipanje na cilj, to jest mala točnost pogađanja.
U istoj koloni nalazi se i poznati divizijski top kalibra od 76 milimetara, oznake M1942. Poznatiji je po kratici ZiS-3, od „Zavod imeni Stalina“. U vremenu od 1941. do 1946. godine proizvedeno je 103.000 komada ovih izvršenih topova. Moglo bi se slobodno reći da su vojni muzej na kotačima.
Još prošle godine snage samoproglašenih republika dobile su haubice iz Drugog svjetskog rata, D-1, model iz 1943., kalibra od 152, i M-30, model iz 1938. godine, kalibra od 122 milimetra. Ovakva praksa dovlačenja svega i svačega, što je nekad pucalo, i što bi trebalo ponovo pucati, dovodi promatrače u zabunu. Je li sve to arhivsko oružje namijenjeno za front ili se snima neki ratni film?
Rusija se ponaša kao pijani milijarder
Sve očitije vidi se cijena ruske rasipnosti i bahatosti. Na početku sukoba, primjenjujući artiljerijsku taktiku iz Prvog svjetskog rata, krajnje neracionalno rasipali su ogromnu vatrenu premoć. Bitka za Severodonjeck, koja je trajala od 6. svibnja do 25. lipnja 2022. godine, najbolji je primjer ponašanja „pijanog milijardera“.
U tom periodu, dnevni utrošak granata procijenjen je na 40.000 do 60.000 projektila velikog kalibra. Osim što su znatno reducirane zalihe streljiva, istrošene su i topovske cijevi. Da stvar bude gora, za posredno gađanje, kao podrška pješadiji, koristili su i suvremene tenkovske topove kalibra od 125 milimetara. Smanjili su zalihe razornih granata za tenkovske topove, a pohabane su cijevi mnogih tenkovskih topova. Zrno ispaljeno iz tenkovskog topa ima znatno veću brzinu od granate iz haubice. Zbog toga cijevi tenkovskog topa izdrže manji ciklus ispaljivanja.
Dostave iz Irana i Sjeverne Koreje, kao i domaća proizvodnja, ne mogu zadovoljiti dnevne potrebe potrošnje streljiva velikog kalibra. Kina, koja ima ogromne zalihe, svoja skladišta još nije otvorila za Vojsku Ruske Federacije. Ako se opskrba streljivom ne riješi, ruska vojska nužno će morati prijeći na dominantno obrambene operacije.
I Putin je priznao probleme sa streljivom
Nedostatak, kao i neracionalnu potrošnju streljiva, potvrdio je i sam vrhovni zapovjednik Vladimir Putin. U pomno režiranom razgovoru za državnu TV, dana 25. ožujka priznao je da „Rusija ima problem s granatama”, zbog čega se uvode ograničenja za vojsku. Međutim, također je tvrdio kako „ruska vojna industrija može tri puta više proizvoditi“ u odnosu na planirano povećanje proizvodnje granata u Sjedinjenim Državama, čiji je cilj podići proizvodnju na 75.000 granata mjesečno do 2025.
I kad bi to bilo točno, zaboravio je naglasiti kako, pored Sjedinjenih Država, Ukrajinu granatama oprema i NATO, gotovo cijela Europska unija, Kanada i Australija. Uz to, propustio je naglasiti da streljivo za topove i višecijevne bacače raketa dolazi i izvan Europske unije, kao što je Srbija, Turska, Pakistan, pa čak i Iran.
Međutim, najveća laž, za domaću javnost, tvrdnja je kako će do kraja 2023. godine ruska vojna industrija isporučiti 1600 suvremenih tenkova. To bi možda i bilo moguće kad bi se proizvodni proces tenkova odvijao po principima mitoze – diobe kad od jedne nastaju dvije identične stanice. Proizvodni kapacitet Uralskog vagonskog zavoda, najveća tvornice tenkova u Rusiji, jest 20 komada suvremenih tenkova T-90M na mjesec. Pored toga, može obnoviti 9 starih tenkova u jednom mjesecu. To su teoretski kapaciteti.
Ipak, ne treba ih gledati s omalovažavanjem
Tvornica za popravak tenkova u Transbajkalu bavi se modernizacijom starih T-62 i nema proizvodne kapacitete. Tvornica tenkova i projektni biro Omsktransmaš, u sibirskom gradu Omsku, bankrotirao je 2002. godine. Od tada ne proizvodi tenkove. Čak nisu uspjeli održati ni liniju za modernizaciju tenkova T-62 i T-72.
Rusko ministarstvo obrane najavilo je otvaranje još dvije tvornice tenkova! Prema časopisu The Economist, i s tim kapacitetima Ruska Federacija mogla bi teoretski proizvoditi i obnoviti 90 tenkova na mjesec. Normalno, zbog postojećih sankcija kvaliteta ugradbenih dijelova i elektroničkih komponenti neće odgovarati zahtjevima 21. stoljeća. Čak i kad bi uspjeli otvoriti dodatne dvije tvornice tenkova, u idealnim uvjetima, ruska proizvodnja ne bi mogla zadovoljiti potrebe.
U posljednjoj zimskoj ofenzivi gubici iznose 150 tenkova na mjesec. Jesu li oklopni oldtimeri napustili skladišta zbog snimanja filma ili će se T-34-85 ponovo pojaviti na ratištu – vidjet će se uskoro. U svakom slučaju, zasićenje ratišta starom tehnikom ne treba gledati s podsmjehom ili omalovažavanjem.
Koliko god puška bila stara, još uvijek je opasna
Još bi pogubnije bilo ignorirati činjenicu da se na front upućuje velika količina borbenih sredstava. Njihova upotrebna vrijednost može se procijeniti po osposobljenosti posada i vještini upotrebe. Međutim, u tim elementima borbene spremnosti, Vojska Ruske Federacije nije se baš iskazala.
Ipak, koliko god puška bila stara, još uvijek je opasna. Ne treba zaboraviti da su tenkovi T-55, u velikom broju, sudjelovali u oslobađanju Hrvatske.