Vraća li se Herceg-Bosna?

Čović je krenuo u opasnu avanturu koja nikako ne može dobro završiti. Ni po BiH, ni po Hrvate u njoj

HDZ vodi Hrvate u secesiju i protiv državnih institucija, a sve uz neskrivenu podršku Milanovića i Plenkovića koji se u posljednje vrijeme izravnije petljaju u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini, nego što to radi Srbija

Istog dana kada je premijer Plenković izrazio uvrijeđeno čuđenje tajmingom hapšenja ministra Horvata, u Mostaru je održan sabor HNS-a koji je donio sedam odluka.

Najbitnija od njih je ona kojom su zaključili da smatraju kako nema uvjeta za održavanje izbora po postojećem izbornom zakonu, zbog čega će, ako ne dođe do dogovora, pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju BiH na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije, kojom će se osigurati potpuna ustavna jednakopravnost sva tri konstitutivna naroda u BiH.

Drugim riječima, Hrvatski narodni sabor je najavio povratak Herceg-Bosne, što se može zamotati u ovaj ili onaj celofan i nazivati raznim imenima, ali znači upravo to. Teritorijalno zaokruživanje i izdvajanje u posebnu jedinicu onih krajeva koje je HVO držao na kraju rata.

Užasavajuće ratno nasljeđe

Jasna je stvar da je ovo izazvalo revolt u Sarajevu i među bošnjačkim strankama, kao i da savršeno ide na ruku srpskim nacionalistima. Prvima iz razloga užasavajućeg ratnog nasljeđa Herceg-Bosne, u kojemu HDZ i njegovi sateliti ne vide nikakav problem, a drugima jer im daje još jedan argument za neodrživost Bosne i Hercegovine.

Suvišno je i spominjati kako je svima onima, kojih nema malo u zemlji, a koji ne dijele ideju etnički podijeljene zemlje ovakva ideja nedopustiva. No, nedopustiva je i visokom predstavniku, ali i međunarodnoj zajednici sa zapada, kao i središnjem izbornom povjerenstvu, koji ne vide nikakvu prepreku da se izbori održe, čak i ako se ne postigne dogovor.

Nastavi li HNS tvrdoglavo inzistirati na bojkotu izbora u ovoj situaciji i na formiranju teritorijalne jedinice, doći će u situaciju da se izravno sukobi s visokim predstavnikom, što je pozicija iz koje vode samo dva puta. Jedan je u potpunom odricanju legitimiteta tom čovjeku, što ih dovodi na pozicije Milorada Dodika i Rusije, dok je drugi u tome da mu se položaj priznaje, ali se njegove odluke ignoriraju.

Što je Hrvatski narodni sabor

To dalje znači da te stranke okupljene u HNS-u mogu bojkotirati izbore, ali će njihovi rezultati biti valjani bez obzira na bojkot, uslijed čega im kao sljedeći korak preostaje ignoriranje službenih institucija Federacije. To konkretno znači da bi se HNS stavio izvan institucija države, a pobliže to znači secesiju, odnosno identičnu stvar u koju je krenula Narodna Skupština Republike Srpske. Do čega to dalje vodi, valjda nije potrebno napominjati. Posebno u miješanim sredinama srednje Bosne ili u Mostaru.

Stvari stoga treba vratiti na početak i odgovoriti na pitanje što je to Hrvatski narodni sabor. To je, naime, formalno gledajući, obična udruga građana bez ikakvog legitimiteta u bilo čemu. U punom smislu riječi radi se tek o koaliciji hrvatskih nacionalističkih stranaka, odnosno paravanu HDZ-a koji mu služi da dobije veći legitimitet, no što ga stvarno ima.

Istina je i to da HDZ i sve stranke okupljene u HNS-u imaju na izborima najveći dio hrvatskih glasova, kao što je istina i to da najveći dio Hrvata jeste revoltiran činjenicom da ne mogu birati svog člana predsjedništva, ali je čitav problem puno slojevitiji. Što su neuspješni pregovori u Neumu jasno pokazali, a o čemu sam već nekoliko puta pisao.

HDZ vodi Hrvate u secesiju

Postoji doista većinsko raspoloženje među bošnjačkim strankama da se omogući Hrvatima da biraju svog člana predsjedništva, ali se zauzvrat traži da se jasno definiraju ovlasti Doma naroda i da se na taj način onemogući trajna blokada Federacije, kojoj svjedočimo već godinama, budući da ni skoro četiri godine nakon izbora nemamo novu federalnu vladu. U HDZ-u pak za ovakvu vrstu dogovora ne žele ni čuti, jednako kao što tvrdoglavo inzistiraju na koaliciji s Miloradom Dodikom, suludo očekujući da će im to omogućiti dogovor s bošnjačkim strankama.

To konkretno znači da HDZ vodi Hrvate u secesiju i protiv državnih institucija, a sve uz neskrivenu podršku Milanovića i Plenkovića koji se u posljednje vrijeme izravnije petljaju u unutrašnje odnose u Bosni i Hercegovini, nego što to radi Srbija. Što je posve nevjerojatno, da kod njih dvojice ne postoji nikakav osjećaj da je riječ o susjednoj, suverenoj i međunarodno priznatoj državi kojoj ne trebaju mentori iz susjedstva. Pogotovo ne oni koji odobravaju ratne politike koje su unesrećile mnoge ljude i pokušale razbiti tu državu.

Utopijska odluka

Kada pak sva ova moralna i taktička pitanja maknemo po strani, ostaje činjenica da su ovakve odluke neprovedive bez ozbiljnog konflikta i da one jednostavno ne vode nigdje. Tim prije jer razumljiva frustracija zbog nemogućnosti da se bira vlastiti član predsjedništva, nije stvorila nikakvu empatiju prema onim građanima koji žele građansku Bosnu i Hercegovinu, a kojih je svakako puno više nego što na popisu ima tzv. Ostalih. Međutim u HDZ-u su čvrsto odlučili da tu činjenice i te ljude koji glasaju za lijevo-liberalne stranke, a kojih ima 15-ak posto, jednostavno ne priznaju kao relevantne sugovornike i ozbiljnu političku grupaciju.

Stoga je ova odluka HNS-a, pored toga što je opasna i neprovediva, jednako utopijska kao i apel Stjepana Mesića. Koji vjerojatno jeste pisan s dobrim namjerama, iako je na kraju znakovito ostao bez supotpisa Bogića Bogićevića i Vasila Tupurkovskog, ali je jednako slijep na realnost, kao što su slijepa odluke HNS-a. Jer dok oni u odlukama ne priznaju da postoji i četvrta relevantna strana u političkom životu zemlje i u društvu, Mesićev apel ne želi vidjeti da četiri petine stanovništva zapravo ne želi građansku državu bez konstitutivnih naroda.

Na kraju, ostaje za zaključiti da je Dragan Čović krenuo u opasnu avanturu koja nikako ne može dobro završiti. Ni po Bosnu i Hercegovinu, ni po Hrvate u njoj.