Nekad je nužno odabrati stranu

Vrdoljak kaže da bi novim izborima izgubili 'stotine milijardi kuna' što se čini sasvim deplasirano. Evo zašto

Podsjećamo na tekst Marka Rakara koji je rasturio demagošku tezu da su izbori skupi. Dapače, super su za ekonomiju

FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Gostujući danas u Točki na tjedan N1 televizije, predsjednik HNS-a Ivan Vrdoljak kazao je kako njegova stranka zbog Istanbulske konvencije neće izaći iz Vlade. Na ratifikaciji konvencije kojoj je cilj sprječavanje nasilja nad ženama će “inzistirati”, a ako se to ne dogodi Vrdoljaku će “biti žao”.

Kao jedan od ključnih argumenata zašto ratifikacijom Konvencije neće uvjetovati podršku premijeru Plenkoviću, kojem vladajuća većina ovisi o HNS-u, Vrdoljak je naveo navodno strašne ekonomske posljedice raspada Vlade i novih izbora.

‘Stotine milijardi kuna’

Aludirao je pritom, kako bi novi izbori značili “desetke ili stotine milijardi kuna” troška, što je prilično neobično, s obzirom da izbori koštaju oko 120 milijuna kuna. “Bilo bi dobro da to dođe u Sabor”, rekao je Vrdoljak o Istanbulskoj konvenciji. “Može se dogoditi da različito glasamo, pa je li to vrijedno desetke ili stotine milijardi kuna koje ćemo potencijalno izgubiti ako destabiliziramo politički sustav”, rekao je i potom dodao kako Istanbulska konvencija nije nešto zbog čega će HNS izaći iz Vlade.

“Ulajnik, Petrokemija, Agrokor… Sve će to propasti, Hrvatska će s +3 posto BDP-a pasti na -3 posto BDP-a. Zar mislite da neki datum u državi koji bi mi postavili vrijedi svih tih milijardi? “, rekao je šef HNS-a o novim izborima.

Vrdoljak nije prvi političar kod nas koji je posegnuo za ovim argumentom, ali je spomenuo cifru koja najviše odudara od realnosti. Bivši premijer Tihomir Orešković 2016. je kazao, kako bi “novi izbori koštali između milijarde i dvije milijarde eura”. Pa, koliko dakle koštaju izbori? Politički konzultant Marko Rakar u tekstu za Telegram lani je prilično uvjerljivo demistificirao tezu o skupim izborima. Podsjećamo na najvažnije dijelove.

1. Izbori ne koštaju milijarde, nego 120 milijuna kuna (a i ta je brojka bezobrazno napuhana)

Opće prihvaćena brojka, kada je riječ o cijeni izbora iznosi oko 120 milijuna kuna. “Ona se sastoji od rada izbornih tijela i po podacima iz 2015. godine prije porezne kvazi reforme iznosi oko 70 milijuna kuna. Na ovo treba dodati troškove naknada političkim strankama za provedbu izbora, a po podacima o izvršenju državnog proračuna za 2016. godinu to je dodatnih 26 milijuna kuna i da bi došli do 120 milijuna nedostaje nam još 24 milijuna kuna ‘ostalih troškova’. Upravo ti troškovi su zanimljivi – u razdjelu Državnog izbornog povjerenstva ih nema – pa je teško objasniti gdje je novac otišao, no znamo da postoje dva velika dobavljača”, piše Rakar.

“Prvi od njih je APIS IT koji pruža uslugu informatičke podrške i ako je za pretpostaviti da je ta usluga plaćena iz pričuve proračuna tada je u 2016. godini koštala 8.6 milijuna kuna. Iskreno, malo je teško opravdati toliki trošak za softver koji je odavno napisan i amortiziran i u kojem objektivno sudjeluje vrlo mali broj ljudi. Nadalje, tu je i trošak tiska i distribucije glasačkih listića i, ako opet pretpostavimo da je taj trošak isplaćen iz proračunske zalihe Narodnim novinama, tada su oni u 2016. koštali 6 milijuna kuna.

Oba troška, i ovaj APIS IT-a i Narodnih novina čini se daleko od tržišnih cijena. Primjerice, po izjavama i javnim natječajima Narodnih novina, za potrebe parlamentarnih izbora kupuje se oko 100 tona papira. Ako kažemo da je jedan izborni listić veličine A2 formata (biramo preferencijalno pa su izborni listići veliki), 100 tona papira odgovara količini od otprilike pet milijuna listića (čemu toliki tisak ako znamo da imamo oko 3.7 milijuna birača je krajnje nejasno). Stotinu tona papira vrijedi oko 600.000 kuna i usluga tiska može koštati još toliko, dakle kako Narodne novine naplaćuju uslugu vrijednu (u najboljem slučaju) 1.2 milijuna kuna doslovce pet puta više?”, pita se Rakar.

Slična ta kalkulacija mogla bi se napraviti i za APIS. “Ove dvije tvrtke na temelju svog administrativno određenog monopola kroz napuhane troškove usluga primaju po EU propisima ilegalne subvencije (čime će se netko, prije ili kasnije morati pozabaviti). Svejedno, čak i ako prihvatimo ovaj bezobrazno napuhani trošak, i dalje preostane oko 10 milijuna kuna koje nam nedostaju da bi sustigli naših ciljanih 120 milijuna”, zaključuje.

2. Velik dio tog novca odmah se vraća državi kroz naplatu poreza

Velik dio od tih 120 milijuna kuna odmah će biti vraćen državi kroz naplatu poreza. “Naknade biračkim odborima su podložne porezu na dohodak i odgovarajućim doprinosima, na troškove usluga naplaćuje se 25 posto PDV-a, a naknade koje političke stranke dobiju iz proračuna vraćaju se kroz troškove promidžbe i izbornih aktivnosti (tisak, zakup plakatnih mjesta, reklame u medijima, honorare umjetnicima, putovanja, hotele, ugošćavanja i slično).

Također, za pretpostaviti je da će članovi biračkih odbora dobiveni novac iskoristiti za vlastitu potrošnju i podebljavanje kućnog budžeta ili životnog standarda pa će opet veliki dio završiti kroz potrošnju u državnoj kasi”, napisao je Rakar.

3. Istraživanja kažu da izbori imaju pozitivan neto efekt

Ne postoji adekvatno istraživanje koje bi pokazalo utjecaj izbora na našu ekonomiju, no istraživanje koje su proveli Rebecca Lessem (Carnegie Mellon University) i Carly Urban (Montana State University), jasno pokazuje neto pozitivni efekt izbornih kampanja na lokalne sredine u kojima postoje izborni događaji (i to primarno u smještaju i maloprodaji), piše Rakar. Iz svega ovoga, zaključuje, 120 milijuna kuna koje je potrebno za održavanje izbora pozitivno djeluje na našu ekonomiju budući da je većina tog novca odmah vraćena kroz dodatnu i povećanu potrošnju.

4. U 2016. smo imali izbore, pa je ekonomiji išlo dosta dobro

“Ako promatramo državni proračun za 2016. godinu na način na koji je on predložen vrijedi uočiti kako je proračunski deficit bio predviđen u visini od 7.5 milijardi kuna. Danas, s pozicije 2017. godine znamo da je taj deficit bio daleko manji i iznosio je svega 2.7 milijardi kuna. Razloge treba tražiti u tome kako je Vlada funkcionirala u 2016. godini.

Prva tri mjeseca 2016. godine Vlada je funkcionirala na tehničkom i privremenom proračunu te su joj ruke bile manje ili više vezane. Nakon toga, od 1. travnja do 18. lipnja (cca. 55 radnih dana) funkcionirala je sa svim ovlastima, zatim opet nije, sve do formiranja nove vlade koja je prvi puta u svoje fotelje zasjela 27. listopada, što je de facto onemogućilo neku pretjeranu potrošnju prije kraja fiskalne godine jednostavno zato što najkraći mogući rok za neku imalo veću javnu nabavu iznosi oko 50 dana pa se ministri jednostavno nisu stigli početi ponašati kao pijani milijunaši.”, piše.

Jedini razlog zašto nismo nastavili gubitnički niz, nastavlja Rakar, bio je upravo pad vlade i procedure oko izbornog procesa. “Ukratko, investicija od 120 milijuna kuna u izbore, nestabilna politička klima i godina dana bez vlade koja je de facto na vlasti, donijela nam je smanjenje deficita državnog proračuna u iznosu od otprilike 4.8 milijardi kuna. Osim toga, u godini bezvlađa ostvarili smo rast ekonomije od gotovo 3%, poboljšali smo kreditni rejting države, a kako nismo trošili koliko smo planirali uspjeli smo i po prvi puta u dugo vremena smanjiti ukupni dug države. Rekao bih da su ovo najbolje utrošenih 120 milijuna u dugo vremena”, zaključio je Rakar u tekstu za Telegram objavljenom lani.