Vrhunski pravnici na Telegramu totalno složni: država mora osigurati prekid kasne trudnoće propisan zakonom

Politiziranje umjesto poštivanja zakona

“Jasno je da je propisima regulirana ova vrsta zahvata i da bi u teoriji javnozdravstveni sustav trebao biti u mogućnosti pružiti uslugu koja je ovdje u pitanju. Pri tome se uopće ne radi o tzv. pro life temi već o ozbiljnom zdravstvenom problemu koji bi trebao biti otklonjen. Međutim, javno zdravstveni sustav ga izbjegava riješiti nalazeći kojekakva opravdanja koja nemaju opravdano uporište u stvarnosti”, komentirao je za Telegram ovaj slučaj poznati odvjetnik Ljubo Pavasović Visković.

Dodao je kako ne vjeruje da u Hrvatskoj ne postoje stručnjaci za ovu vrstu zahvata. “Ako ih ima u dvostruko manjoj Sloveniji siguran sam da ih ima i ovdje, međutim, mislim da zbog politikantskih razloga sustav odbija napraviti ono što je po zakonu dužan učiniti. Na žalost, kao i kod puno drugih obaveza države, ne postoji sankcija kojom bi se sustav prisililo na djelovanje”, kaže Pavasović Visković koji ne smatra da bi sudske tužbe protiv države u ovom slučaju uspjele s obzirom da država tvrdi da jednostavno stručnjaka nema.

“To je zapravo nalik onoj situaciji u kojoj Ustavni sud naloži stvaranje novog zakonodavnog okvira za problem pobačaja u roku od dvije godine, a zakonodavac to ne radi, niti mu to pada na pamet u nekoj srednjoročnoj budućnosti napraviti. Posljedica? Nikome ništa i prebacivanje jedne ozbiljne teme u sferu besmislenih politikantskih rasprava na društvenim mrežama”, zaključuje odvjetnik.

Zdravstveni sustav mora pružiti uslugu

Njegov kolega, odvjetnik Josip Mađarić koji je jedan od vodećih domaćih stručnjaka za sudske procese u kojima se dokazuju liječničke pogreške, identičnog je stava. Otkriva nam da je od profesora s medicinskog fakulteta koji je stručnjak za ginekologiju i opstetriciju doznao kako od donošenja Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece 1978. nije izvršen niti jedan prekid trudnoće nakon 10. tjedna, kada se etičko povjerenstvo trebalo sastati i donijeti odluku.

“Na žalost, na osnovu toga možemo vjerovati da zdravstveni sustav doista nema stručnjaka da to napravi što proizlazi i iz činjenice da to 40 godina u RH nitko nije radio. No je li to samo alibi zdravstvenog sustava koji to ne želi raditi ili je to doista istina, za sada ne mogu ocijeniti”, komentira odvjetnik Mađarić ističući, kao i Pavasović Visković, da je zdravstveni sustav dužan pružiti uslugu koja je predviđena zakonom.

Mađarić je, kao i svi ostali pravni stručnjaci s kojima smo razgovarali, svjestan kako ovaj Zakon nije jedini koji po nalogu Ustavnog suda nije promijenjen, ali ovdje očito postoje prijepori i u stručnoj i u široj javnosti. Te dileme, drži, namnožile su se od 1978. godine.

Što se promijenilo od Jugoslavije?

“Nije Jugoslavija donijela taj zakon jer je netko to izmislio, nego zato što su identična pravna rješenja postojala i u drugim zemljama. Pri tome je stručnjacima ostavljeno da kažu prijeti li u određenom slučaju opasnost da se dijete rodi s ozbiljnim oštećenjem nespojivim s kvalitetnim životom”, navodi odvjetnik Mađarić. Prema njegovim riječima, u slučaju Mirele Čavajde još uvijek postoji i stručni prijepor između ginekologinje koja je vodila trudnoću i ostalih bolnica oko toga koliko će djetetov tumor utjecati na kvalitetu njegovog budućeg života.

“Zato smatram da to još uvijek nije pravno pitanje. Ali pravni okvir je jasan i on je sadržan u Zakonu kojeg treba poštivati ako se stručno potvrdi da je taj tumor tako maligan i brzorastući da se ne može spojiti s kvalitetnim životom”, objašnjava odvjetnik Mađarić prema čijim informacijama zakon u Sloveniji nije ništa liberalniji od hrvatskog. To, smatra, znači da je i tamo ključno mišljenje struke.

“Odgovori na sva ova pitanja su mješavina struke, etike morala i prava, a mišljenja se razlikuju”, zaključuje odvjetnik koji također nije siguran s kakvim bi ishodom završili sudski postupci protiv države u slučaju Mirele Čavajde.

Vlast važe političku štetu i dobit

Predstojnica katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Rijeci Sanja Barić kazala nam je kako ona u ovom slučaju vidi četiri razine pitanja. Prva je strogo formalistička i fiškalska, te se prema njoj može reći da u Hrvatskoj nesumnjivo postoji ustavno pravo na potpomognuti pobačaj.

“To je bez ikakve sumnje utvrdio Ustavni sud RH 2017. zaključujući da je naš Ustav iz 1990. to pravo priznao. Ono je izvedeno iz prava na privatnost i prava na tjelesno samoodređenje, dakle odluke o tjelesnom pravu žene”, objašnjava profesorica Barić.

Druga razina je, prema njezinim riječima, zakonska. Naime, Hrvatska još uvijek ima Zakon iz 1978. koji je dobar, a Ustavni sud je, ukazuje Sanja Barić, naložio prije svega formalne izmjene, odnosno usklađivanje imena institucija i terminologije s novim Ustavom, te dao određene sadržajne smjernice koje nipošto, prema njezinom tumačenju, ne narušavaju osnovno ljudsko pravo žene na samostalnu odluku. “U toj razini, zakonodavac nije ispoštivao nalog Ustavnog suda da osuvremeni ovaj Zakon i to iz političkih razloga, prije svega procjene političke štete ili dobiti kod biračkog tijela”, upozorava profesorica.

U stvarnosti nema prava iz Ustava

Treća razina, u analizi Sanje Barić, je razina života. “Bez obzira na nesumnjivo postojanje ustavnog prava u hrvatskoj stvarnosti jednako nesumnjivo i jednako općepoznato ne postoji stvarna i smislena dostupnost konkretizacije, realizacije tog prava”, nastavlja Sanja Barić, misleći pri tome kako ustavno pravo na prekid trudnoće u stvarnosti zapravo ne funkcionira.

“Prve dvije razine, ustavna i zakonska, potpuno su besmislene ako ne dovode do realizacije u stvarnosti. Stvarni problemi su pogrešna interpretacija priziva savjesti, te nepostojanje nadzora nad očiglednom zlouporabom priziva savjesti. To je ponekad motivirano i financijskim razlozima, jer liječnici u državnoj bolnici ne rade ono što u privatnoj praksi obavljaju, ali i duboko motivirano državnim toleriranjem licemjernog postupanja dijela ginekološke struke. Upravo je degutantno kako i u ovom aktualnom, stravičnom slučaju slušamo fiškalske i netočne interpretacije zakona od strane ministra zdravstva”, oštra je profesorica Barić, koja kao četvrtu razinu problema izdvaja pitanje o mogućem izlasku iz ove situacije. Prema njezinom mišljenju tužbe su izgledne.

“U ovom konkretnom slučaju država će gadno platiti ili pred domaćim sudovima ili u Strasbourgu. A i ljudski bismo trebali imati pijetet prema ovoj konkretnoj osobi. No, naš je problem sustavne naravi i ovo je trenutak da svi zajedno, civilno društvo, mediji, političke stranke, pa i vjerske zajednice koje žele djelovati u dobroj vjeri, izvršimo pritisak na nositelje vlasti kako bi konačno uskladili stvarno stanje s ustavnim zahtjevima koji su nesumnjivo utvrđeni od strane Ustavnog suda”, govori Sanja Barić.

Žene nisu maloumna bića

Ona, sasvim konkretno, očekuje djelovanje izvršne vlasti. Ministarstvo zdravstva mora, prema njezinim riječima, konačno uvesti smisleni nadzor nad prizivom savjesti, te osigurati dostupnost ove usluge u svim javnim bolnicama koje pružaju ginekološke usluge. To, objašnjava, može uključivati i nezapošljavanje onih koji imaju priziv savjesti, ako u toj bolnici nema drugih, ili pak stegovnu odgovornost i preraspored.

“Očekujemo i pritisak na zakonodavnu vlast koja bi trebala donijeti smisleni i ustavno utemeljeni zakon o ovom pitanju. Cijelo vrijeme naša osnovna postavka, koju moramo imati u vidu, jest to da su žene razumna, jednakopravna i jednakovrijedna bića koja mogu odraslo donositi svoje odluke. Moramo odustati od prikrivenog, pozadinskog stajališta da ženama treba psihološka, vjerska, moralna i svakovrsna potpora kao da se radi o maloumnim bićima. Jer pitajmo sami sebe zašto smo toliko u strahu pred pojmom pobačaj. Zar mi stvarno mislimo da se žene upuštaju u seksualne odnose i potom rješavaju na taj način svoj problem? I kad shvatimo gdje je početak ove zablude onda problema više neće biti”, zaključuje Sanja Barić.

Ministar može kazniti bolnice

Odvjetnica Sanja Bezbradica još se tijekom 2014. zajedno s Centrom za žene žrtve rata i Ženskom mrežom Hrvatske obraćala tadašnjem ministru zdravlja i premijeru sa zahtjevom da se osigura provedba zakona u bolnicama u Hrvatskoj.

“Utvrđeno je naime da više bolnica ne provodi zakonske propise, među kojima je bio i zakon kojim je reguliran prekid trudnoće. Kako žene nisu mogle ostvariti svoja zakonska prava ministru je postavljen zahtjev da se stručni i drugi rad u bolnicama organizira tako da ženama bude omogućen pobačaj na zahtjev sukladno zakonu. Postavljen je i zahtjev da se u slučaju nepoštivanja naloga ministra razriješe dužnosti svi ondašnji sanacijski upravitelji i da se na odgovornost pozovu članovi sanacijskih vijeća iz redova ministarstva zdravlja i Ministarstva financija koji su imali zadatak upravljati i nadzirati rad bolnica”, prisjeća se odvjetnica Bezbradica.

Nema političke volje da se uvede red u bolnicama

Dodaje kako je u odnosu na bolnice, koje u to vrijeme nisu nisu bile u sanaciji, utvrđeno da njihovi opći akti propisuju dužnost postupanja u roku od 30 dana od dana saznanja za nezakonitosti u radu. “Upravna vijeća morala su tada pokrenuti postupak razrješenja ravnatelja, a ako upravna vijeća to ne bi učinila to je mogao napraviti ministar zdravlja”, navodi odvjetnica i primjećuje kako protekom osam godina od tog zahtjeva imamo još uvijek sličnu situaciju u slučaju gospođe Mirele Čavajde.

“To znači da nema političke volje da se uvede red u način poslovanja bolnica, odnosno da se njihovo postupanje uskladi sa zakonom. Stoga i danas aktualni ministar zdravstva gospodin Beroš i premijer Vlade RH Plenković imaju sve ove ovlasti i u poziciji su da svojim aktivnostima omoguće ženama dostupnost svih zdravstvenih usluga na koje imaju pravo sukladno zakonu, kao i da gospođi Čavajdi odmah bude proveden zahtjev koji je uputila liječnicima”, naglašava odvjetnica Bezbradica.

Zakon iz 1978. vrlo je liberalan

Profesorica s Katedre ustavnog i europskog prava Pravnog fakulteta u Osijeku Anita Blagojević, koja je objavila više znanstvenih radova o pravu na pobačaj, podsjeća kako Hrvatska u Zakonu iz 1978. nesumnjivo ima zastarjela zakonska rješenja, koja sadrže neke pravne institute i pojmove čije pravne kategorije više ne postoje u hrvatskom ustavnom poretku. No s druge strane, taj zakon, prema njezinim riječima, sadržajno nudi rješenja vezana uz pravo na pobačaj koja su u priličnoj mjeri u skladu s recentnim, liberaliziranim standardima i trendovima u komparativnom pravu.

“To znači da se u Hrvatskoj pobačaj može izvršiti do isteka 10 tjedana od dana začeća, odnosno i nakon tog vremenskog okvira, na zahtjev trudne žene, u slučajevima medicinskih indikacija vezanih uz spašavanje života i zdravlja žene, teške prirođene tjelesne ili duševne mane fetusa ili kada je do začeća došlo kaznenim djelom. Za to je potrebno odobrenje povjerenstva prvog stupnja, odnosno postoji mogućnost prigovora povjerenstvu drugog stupnja. Odluka drugostupanjskog povjerenstva je konačna. Nažalost, u Zakonu ništa ne piše o tome kakve su sankcije za nepoštivanje ovih odredbi, pogotovo u slučaju da se jedno ili oba povjerenstva ne očituju na podneseni zahtjev. Naravno da to ne znači da odgovornost ne postoji. Odgovorna je država, koja je dužna osigurati učinkovitu provedbu svakog zakona, pa tako i ovog”, naglašava profesorica Blagojević.

Ističe i da je obveza države da stvori postupovni okvir pomoću kojega će trudnica djelotvorno moći ostvariti svoje pravo na pristup zakonitom prekidu trudnoće jasno naglašena i u presudama Europskog suda ljudska prava, primjerice, u nekoliko slučajeva protiv Poljske, ali i od strane relevantnih međunarodnih tijela, primjerice Odbora Ujedinjenih naroda za prava žena.

Prekid trudnoće mora biti dostupan

“Ostvarivanje zajamčenog prava na legalan, siguran i dostupan prekid trudnoće je conditio sine qua non demokratskog ustavnog poretka. Ovaj postupovni okvir itekako je bitan i u kontekstu sagledavanja situacije vezane uz isticanje tzv. priziva savjesti na obavljanje usluge pobačaja. Jasno je da zdravstveni djelatnici imaju pravo uložiti priziv savjesti temeljem Ustava i relevantnih zakona, no zakonski okvir je prilično podnormiran, a posljedično u praksi više od polovine zdravstvenih djelatnika stručnih za obavljanje pobačaja tu dužnost odbija i u nekoliko bolnica se ova usluga uopće ne može obaviti jer su svi ginekolozi uložili priziv savjesti.

Naravno da ovakva praksa dovodi u pitanje pristup pacijentica uslugama na koje imaju pravo i ustavno načelo jednake dostupnosti zdravstvene zaštite i naravno da bi ovaj institut konačno trebalo adekvatno i precizno normirati”, upozorava profesorica Blagojević.

Odluke Ustavnog suda obvezujuće, ali ništa se nije dogodilo

Podsjeća kako se demokratskim promjenama početkom 1990-ih intenzivirala rasprava o neprihvatljivosti zakonskog reguliranja pobačaja u Hrvatskoj, koja do današnjeg dana, primjećuje, nije izgubila na svojoj aktualnosti. Unatoč dvama, neuspjelim pokušajima izmjena postojećeg zakonskog okvira iniciranih još sredinom 1990-ih, do danas nije donesen novi zakon koji bi regulirao materiju pobačaja.

I ona, kao i profesorica Barić, naglašava da je Ustavni sud 2017. potvrdio kako je vrijedeći Zakon u skladu s Ustavom, te je naložio da se u iduće dvije godine donese novi zakon, što se, međutim, nije dogodilo, bez obzira što je, prema riječima profesorice Blagojević, poznato da su odluke Ustavnog suda obvezujuće za sve. No, napominje i ona, za to na žalost nema sankcija, osim političke odgovornosti.

“U svakom slučaju, želim napomenuti kako, bez obzira kada će novi Zakon biti donesen, zakonodavac će kod njegovog donošenja morati imati na umu da bi nakon donošenja Rješenja Ustavnog suda od 21. veljače 2017., kojim je konstitucionaliziran periodni model prekida trudnoće, usvajanje zakonske zabrane prekida trudnoće, ili zakonskog modela prekida trudnoće u slučaju indikacija, ili zakonskog modela obeshrabrujućeg savjetovanja ‘otvorenog rezultata’, ili raspisivanje referenduma građanske inicijative koji bi rezultirao nekim od navedenih modela, bilo nesuglasno s Ustavom”, ističe na kraju profesorica Anita Blagojević.